Radno okruženje

Zaposlila sam se s dvadeset godina. Kako to lijepo zvuči današnjim mladim ljudima koji vape za zaposlenjem, čekajući na njega s visokom stručnom spremom dugi niz godina. Posao i financijska neovisnost. San snova! Ali ma koliko posao bio sanjan, on nikako ne donosi neovisnost, pogotovo ne onu financijsku o kojoj se sanja na ovim našim prostorima. Ma koliko novaca zaradili, nije nam dovoljno zato što smo u podsvijest prilikom odrastanja ugradili uvjerenje da za nas nema dovoljno ničega ili da nismo ništa zaslužili jer nismo dobri. To uvjerenje nas drži u zarobljeništvu, tjera nas da uvijek iznova tražimo više, bez obzira je li nam to uistinu i potrebno. Žudnja za većom zaslugom, zapravo nadom da će se priznati naša vrijednost, tjera nas da poduzimamo korake koji nikako ne idu u prilog tome da vidimo što smo sve postigli. Jureći kroz život za nedostižnim bogatstvom prebrzo trošimo svoje prirodne resurse snage koju posjedujemo. Ovdje ću se poslužiti osobnim primjerom. Nikako nisam mogla sebe shvatiti da sam život provela u skupoj državi gdje sam trošila sve što sam zarađivala, većinom za hranu i odgoj djece. Ništa od zarade nije mi ostajalo za moje osobne potrebe. Svega osim hrane sam se odricala za dobrobit domaćinstva i obitelji. Danas se pitam što bi bilo da sam imala dostatna sredstva za život koji bi mi osigurao adekvatno obrazovanje kojemu sam težila; bih li bila sretnija i zadovoljnija? U djetinjstvu sam maštala o zanimanjima pilota, pedagoga i pisca. Izvjesno je da sam neko piskaralo postala, ali što ću sada s tim kada nemam znanje kako da to svoje pisano djelo plasiram u svijet? Vjerujem da bi mnogim ljudima moglo pomoći da odgovore na pitanja kako i zašto im se nešto dešava, te što oni mogu poduzeti da unaprijede svoj život. Dobrim dijelom sam neslužbeno i pedagog, ali pilot, hoću li ikada postati? Ja imam samo osnovno znanje čitanja i pisanja. U životu uspjela sam stvoriti krov nad glavom i skromne uvjete za život tek s trideset i pet godina. Društveno  neobrazovana, izložena teškim fizičkim poslovima, u trideset šestoj godini života doživjela sam operaciju kralješnice. Još se sjećam kada mi je pukao disk. Radila sam u firmi kad mi se to dogodilo. I zamislite: s puknutim diskom radila sam još mjesec dana. Jedno se jutro više nisam mogla ustati. U to vrijeme oko nas je bjesnio rat, a ja sam bila u situacijama da nemam dovoljno sredstava za podmirenje potreba svoje djece, a kamoli za sebe i domaćinstvo. Voljela bih da se tog perioda mogu sjetiti s nekom ljepšom percepcijom u kojoj se nisam osjećala uplašeno, bolesno, usamljeno, ukratko – loše, jako loše. Voljela bih da sam ipak, bez obzira na sve probleme, bila i sretna. Ali nije bilo tako. I dalje ostaje nedorečeno pitanje u mojoj svijesti: Je li se moj život mogao odvijati na drugačiji način da je bilo više obiteljske i društvene potpore meni kao ženi, majci i djelatnici? To je vrijeme sada prošlost, no na osobnom iskustvu danas razmišljam o tome kako bi bilo moguće osigurati dostatna sredstva mladim ljudima da im život protekne u ljepšim životnim iskustvima. Rado bih da imam tog znanja i sredstava s kojima bi mogla sudjelovati u traženju odgovora na ova pitanja. Imate li Vi možda odgovor na ovo pitanje? Možete li išta učiniti da se stanje u društvu promijeni u tom pogledu, znanjem ili sredstvima? Postoji uvjerenje koje je gotovo prešlo u poslovicu, a kaže nam da „od viška glava ne boli“. U situaciji sam da vidim kako mnoge ljude uistinu boli glava, jer ne znaju kako zaštititi višak koji imaju, strah ih je držati ga u kući, u banci ili negdje drugdje. Vjerujem, a i neki ljudi, „pametniji“ od mene tako tvrde, kako će doći vrijeme u evoluciji ljudske zajednice kada će se taj višak  akumulirati za stvaranje sreće cjelokupnog drušva. Tek tada će svi ljudi uistinu spoznali što znači sigurnost i sreća. Ovako kako sada stvari stoje, ne samo da izazivaju zavist, nego i osobnu nesigurnost. Svjesna sam, naravno, da je ovakvo promišljanje u našoj trenutačnoj stvarnosti grube akumulacije kapitala čista utopija. Što se mene tiče, do dolaska takvih lijepih vremena (ne odustajem ja od ove lijepe ideje!) ostaje mi spoznaja da me je moja snalažljiva priroda kreativne idejne širine uvelike darivala sposobnošću preživljavanja koju sam naučila u djetinjstvu i obdarila me skromnošću koja mi obilato daje spokoj.

Radno okruženje je neobično iskustvo natjecanja za bolje radno mjesto, bolje plaćeno. Za naklonost šefovske strukture vodi se bespoštedna borba. To je toliko ponižavajuće iskustvo, pogotovu za žene koje imaju muške šefove iznad sebe. U svojoj firmi bila sam svjedokom mnogih ponižavajućih događaja za uposlenice, tako da mi se još uvijek kada se prisjetim tih iskustava stisne želudac od srama, a u ustima se pojavi kiseo osjećaj kao da je limun u njima. I sama sam bila šikanirana raznim ponudama neprimjerenog sadržaja tijekom dvadeset petogodišnjeg radnog iskustva. Prilikom odbijanja takvih ponuda redovito sam bila kažnjavana gorim poslom, što me je toliko frustriralo da bih vrlo brzo odlazila na bolovanje ili bih izbjegavala smjene onih koji su me šikanirali, grizući se u sebi i mrzeći aktere koji su me ponižavali. U nekoliko sam slučajeva neželjenu situaciju pokušala riješiti ne zamjerajući se, točnije pokušavala sam razgovarati s osobom „preko puta“, ali sam se nakon u pravilu jalovih pokušaja osjećala povrijeđeno, jadno, neshvaćeno, lažno i posramljeno… S druge strane znala sam vrlo dobro da se nemam kome požaliti na višoj rukovodećoj strukturi, jer se to događalo u svim resorima, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Bijeg na druga radna mjesta postojećih tadašnjih OUR-a nimalo me nije spašavao. Kako se žena može suprotstaviti takvim iskustvima i hoće li ikada biti nađeno rješenje za njezinu zaštitu, stvarno ne znam. Po nekim osobnim iskustvima, ali i po pričama niza kolegica i prijateljica znam da u svim tim situacijama kada muškarac manje ili više seksualno ugrožava (formalno podređenu) radnicu, ženama najteže pada osjećaj nemoći koji takve situacije u njima stvaraju i koji ostaje duboko u duši, često u obliku srama ili potisnutog bijesa. Znam da i u ovom trenutku ulicama našega grada hodaju stotine, a možda i više, žena koje bi tako rado sada, kada su izišle iz tadašnjeg osjećaja nemoći, susrele nasilnika, nasmiješile mu se, a onda mu s retroaktivnim zadovoljstvom opalile vruć šamar. Ne kao osvetu (ta želja prođe) već kao podvlačenje „crte“, kao realni izlazak iz mučne nemoći i samoispitivanja. Edukacija kroz samorazvoj prema samostalnosti i financijskoj neovisnosti kod mene se pokazala učinkovitom metodom. Voljela bih, pak, doživjeti vrijeme u kojem se ženama neće događati takve traume. U zadnje vrijeme slušam kako je sve više firmi u kojima rade samo djelatnice. To jest jedan od načina kako se mogu izbjeći postojeći problemi, ali svakako nije rješenje koje bi moglo zadovoljiti širu radničku žensku populaciju, osim ako bi se u firmi u kojoj je više žena na rukovodeća mjesta postavljale žene. Tada bi ovaj problem seksualnog zlostavljanja zasigurno bio manji ili potpuno eliminiran. Žena je majka i domaćica i nema vremena, sve i kad bi htjela biti nemoralna.

Smatram da to vrijedi za veliku većinu žena, no treba svakako spomenuti i slučajeve „ljubavi“, najčešće seksualne, koja se događa voljno svugdje pa i na radnom mjestu. Žudnja za ljubavlju koja vrlo brzo ispari u bračnom odnosu uvelike pridonosi traženju zadovoljstva u zagrljaju onih za koje osjetimo da nam erotski odgovaraju ili nam pružaju sigurnost na radnom mjestu, lakši posao, bolju zaradu, pažnju koje kod kuće nemamo. O, kako je to sve lažno!

Ono što sam ja spoznala kroz razvoj svoje Duše jest zapravo da s tim ljudima koji nas erotski privuku imamo nerazriješene karmičke odnose, koji se manifestiraju u daljnje zaplitanje na ovozemaljskoj ravni. Redovito donose razlog za ponovni dolazak na planet Zemlju i ispravljanje pogrešaka koje smo učinili u svom nepoznavanju takvih međuodnosa. Ljudi koji nas privuku na taj način najčešće su nam bili neprijatelji u prošlim inkarnacijama, a u ovima vibriraju istom frekvencijom nedostatka ljubavi, za koju očekuju da bi je mogao nadoknaditi erotski odnos. Najniži oblik ljubavi na ovozemaljskoj ravni je uvjetovana ljubav kojoj pripada i erotski odnos ljubavi. Taj nam odnos pomaže da se donekle poravna energija neprihvaćanja i nepovjerenja kroz međusobnu erotsku druželjubivost, koja izražava sebičnu ljubav. Kada se ta energija potroši, što najčešće traje od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, dvije Duše ponovo postaju neprijatelji jedno drugome. S obzirom da i dalje ostaju u blizini jedna druge, a nisu izgradile povjerenje, prihvaćanje, poštovanje i druželjubivost, one jedna prema drugoj zrače energiju koju su donijele u svom energetskom plaštu, a koja ih podsjeća da ne žele više tu osobnost u svojoj blizini te se srame situacije međuodnosa u kojem su sudjelovali. S obzirom da ovi privremeni partneri ne znaju zašto je to tako, svoj interes okreću u drugom smjeru, čineći identičnu pogrešku. U pozadini njihovog zajedničkog  života ostaju usvojene navike i pogrešna uvjerenja o izdaji njihovih nadanja ili odgovornost prema potomstvu koje je došlo na svijet. Ne uspiju li sagledati istinu u kojoj se nalaze njihove osobnosti, ostatak života provedu nesretni i nezadovoljni, okrivljujući jedno drugo, a da ne znaju zašto. Njihov odnos može iscijeliti samo promjena u osobnosti svakoga od njih kroz ispravno djelovanje. To znači sagledavanje svoje osobnosti kroz sve aspekte ljudskog bića. Potrebno je krenuti od duhovnog aspekta. Kada se sagledaju i usvoje pozitivne Kvalitete Duha kao najjače znanje na ovoj ravni, tada se može ovladati mentalnim aspektom ljudske osobnosti, a dalje ide sve samo od sebe. Usvajanjem pozitivnih kvaliteta duha u plaštu ljudske jedinke dolazi do transformacije energija negativne naravi od kojih su najjače: mržnja, žudnja, strah, zloba, nezadovoljstvo, nepovjerenje, sram, ljutnja, tuga kritiziranje... One se poništavaju istinom, mirom, nenasiljem, ispravnim djelovanjem, hrabrošću, skromnošću, povjerenjem, znanjem, smirenošću, radošću, upornošću, optimizmom, suosjećanjem, humanošću, mudrošću, moralom, poštenjem, prihvaćanjem, skladom,  nježnošću, druželjubivošću... Bit je u tome da u ovu transformaciju treba ući svjesno i s namjerom da se uistinu žele spoznati uzroci koji čovjeka čine nesretnim te da se podigne razina pozitivne svijesti koja vodi u sretna stanja, da bude veća od negativne, uz stalno samopromatranje. Tada će sve djelatnosti ljudske jedinke donositi pozitivne međuodnose u zajednici u kojoj se živi, nebitno je li to u obitelji, u radnom okruženju ili u vodećim strukturama vlasti ili religije. Ljubav, mir, sreća, sigurnost, bogatstvo tada teku poput bistre, tihe rijeke ljudskim životom, a božanskog obilja nikad ne nestaje, a ljudska jedinka hrabro korača putovima svog života otkrivajući skrivene aspekte svoje kreativnosti. Strah od preživljavanja nema više nikakvog značaja za nju. Ona se osjeća sigurna u svom samopouzdanju, sa spoznajom da svoj život i život okoline u kojoj egzistira može sama oplemeniti i obogatiti na mnogo načina. Kada dođe do te spoznaje ne pada joj na pamet da bude sebična, ili nepoštena, ona nesebično služi svakome oko sebe i zrači energijom dobrote. Kako je to lijep doživljaj može svatko osobno iskusiti ako se otisne na put samoistraživanja u svojim djelovanjima. Taj rad donosi najviše emotivne isplativosti, zbog svog osebujnog osjećaja životnog zadovoljstva i tihe postojane sreće koja zrači harmonijom, skladom i ravnotežom u svim međuodnosima.