Političke strukture

A, joj joj! Politika! Koliko je god gledam, čitam o njoj, slušam o njoj, ne mogu dokučiti što ona doista znači. Jedno se misli, drugo govori, treće radi, a između svega toga sluša se što patronat, u obliku vanjskih utjecaja, kaže. Tko je „patron“, tko govornik, tko slušatelj, tko djelatnik, a tko mislilac u svoj toj gužvi, ne znam. Politički resori još su mi daleko nerazumljiviji. Tko njima upravlja, s kakvim namjerama, kakve ja koristi imam od svega toga? – pitanja su koja stoje kao prazne nepoznanice nedosanjanih snova o krajnjem računu... Najradije bih preskočila politiku. Uhvatim li se s njome u koštac, tko zna što bi se sve moglo tu izroditi, posebice ako želim biti grubo iskrena pa ovom prigodom na papiru osvijestiti svoje duboko ubjeđenje kako Srbin u Hrvatskoj nema pravo politizirati, pa bio on i sto puta njen građanin. Znam da bi u praksi sad mnogi skočili i odbrusili mi kako Srbi imaju svakakva prava, pa i povlastice, pa i predstavnike u Saboru, ali moje iskustvo svakodnevice je upravo ovakvo.

Ovo je, ajmo reći, moja knjiga proživljenih iskustava i snova pa ću ja u njoj iznijeti svoj mali komadić svijeta, onih svojih snova i nedorečenih osobnih misli koje me prate i utječu na moje postupke. Teško je govoriti o toj „šporkoj“ politici koju dnevno živim već dvadesetak godina… No, no, možda ipak… Ako tek ponešto natuknem o politici i ne kažem zašto sam usvojila pogrešne stavove i uvjerenja, političari bi mogli pomisliti da nešto skrivam, a onda – jao meni! Evo kako je počelo moje „sudjelovanje“ u politici na djelu:

Jednom prilikom, devedesetih godina sad već prošlog stoljeća, za vrijeme ratnih previranja između Hrvata i Srba, reče meni moj šef Nikola agresivno, ljut, želeći se „pokazati“ pred prijateljem: „Da si ti meni u Zadru, noć bi te poila!“ „Ali zašto?“ Gledam ga u čudu, a u sebi mislim: Što sam ja to Tebi ili bilo kome drugome učinila da me noć „poide“'? Zar nije istina da ti mene pijan maltretiraš kao djelatnicu i ženu, a ja trijezna moram to trpjeti i još se nemam kome ni žaliti? I sad se sjećam kako mi se srce stisnulo, ne od uvrijeđenosti, već od bola, tuge možda… Smatrala sam tog čovjeka šefom, ali i kolegom, prijateljem… A on se na meni jer, eto, može – iživljava. To su ljudi! Ništa nisam učinila da to zavrijedim. Tek nekim općim pojmom nacionalnosti koji mene zapravo nikako ne određuje kao osobu, postala sam nepoželjna, „meta“, netko manje vrijedan?Ako je tako, ako“slike“ i pojmovi u određenom kolektivnom kontekstu određuju moju vrijednost, gdje sam onda prava ja? Tko sam? Naivac koji vjeruje kako djela čine čovjeka? A oni? Gdje je nestao razum, realna procjena mene, a ne nekog pojma? Ne, ljudima se ne može vjerovati, zaključujem. I tako zauzevši negativan stav prema njegovoj, po mom mišljenju neopravdanoj ljutnji, stvorih uvjerenje da mi je šef neprijatelj. Smiješno, kao da je to neko novo uvjerenje… Većina djelatnika u svojoj glavi i tako doživljava svoje šefove kao neprijatelje, ali ja do tog trenutka to nisam mislila. Tog trenutka imala sam osjećaj da bi mi on  uistinu u svojoj ljutnji i pijanstvu mogao ugroziti materijalnu egzistenciju ili čak i život.

Ovakav agresivni odnos nadmoći nad pojedincem nadređenih struktura vlasti, bilo radne ili državne zajednice, stvara političko nepovjerenje među ljudima, narodima, religijskim skupinama. Uvjerenje da netko nije dobar ili podoban samim time što ne pripada ovoj ili onoj stranci, nije Hrvat, Srbin, katolik, pravoslavac, musliman itd., stvara razorne posljedice u mentalnoj slici tih „drugih“. Moj pokojni šef otišao je „Bogu na istinu“, a ja sam zajedno s uvjerenjem o njegovoj i tko zna čijoj još nepoznatoj mržnji ostala zatvorena u novom strahu: počela sam se bojati za svoju sigurnost, stvorilo se nepovjerenje prema ljudima s kojima sam do jučer bila opuštena i iskrena. Najgora od svega je bila sveprisutna dvojnost mojih vlastitih osjećaja jer sam, s jedne strane, stalno očekivala novi udarac pitajući se što koja kolegica ili kolega o meni doista misli, a s druge strane nisam vjerovala da je ta i takva stvarnost koja me svakodnevno guši uopće moguća. Boljela me je mržnja koju sam tih dana, najčešće samo na riječima, doživljavala. Mržnja je najgori mogući tok energije sustvaranja u kojoj ja, niti sam sudjelovala svjesno (u društvu), niti u njoj želim sudjelovati.

I zato je ono što bih ja željela znati kada je politika u pitanju odgovor na pitanje: Kako pomiriti Hrvate, Srbe, nekadašnje Bosance i njihove šefovske,  vjerske i političke strukture? Što im bi da se posvađaju i opet potuku? To su odgovori koji mene kao hrvatsku građanku, rođenu Bosanku pravoslavnog porijekla, živo zanimaju. Tko je koga i zašto morao napasti i zašto ja zbog toga ispaštam? Ne znam više kome što vjerovati kada u medijima gledam političare i slušam različita politička gledišta. Znam samo da želim da ljudi na ovim našim prostorima brdovitog Balkana žive u miru i da jedni drugima međusobno pomažu u svim situacijama, zbog prosperiteta i sigurnosti svojih zajednica. Idealist sam? Neka, tako osjećam.

Slušam medije koji propovijedaju suprotne istine, pa ispada da smo svi (narodi) jedni drugima neprijatelji. Politika šalje dnevno takve poruke, koje se onda, ovisno o političkim(?) interesima, znaju „prilagođavati“ određenoj situaciji pa je neki od „onih drugih“ ponekad malo manje neprijatelj. No, mržnja kao opći stav ostaje, ljudi je upijaju, a onda to isto uvjerenje donose u svoje obitelji. Mržnja koja nagriza ne obvezno „onog drugog“ već i samog nositelja. Uvjerenja se iskazuju, kako u kojem dijelu bivše Jugoslavije, raznoraznim floskulama koje sve pripadnike određene nacije stavljaju doslovce „u isti koš2 pa otprilike glase ovako: Ne vjeruj Srbinu ni kada spava! Ne vjeruj muslimanu ni kada je zavezan u vreći! Ne vjeruj Hrvatu, ni da ti je brat!

A ja se onda pitam: Postoji li u ovim našim usijanim glavama imalo mjesta, bar poneka misao o čovjeku preko puta. Jesmo li svi doista dnevnopolitički i misaono predodređeni ostati samo opći pojam, floskula, imaginarni neprijatelj? A politika… To je politika potpunog nepovjerenja, koja se prenosi s generacije na generaciju.

A ja političarima ne vjerujem. Kada su se „potukli“, mene ni jedni ni drugi ni treći nisu pitali za mišljenje. Nije ih bilo briga – nikada – za moje stavove, osjećaje i želje, a nikada nisu niti preuzeli odgovornost za svoje odluke. Ja sam te odluke „platila“ između ostaloga i osjećajima o kojima sam govorila. Svi su oni lijepo „oprali ruke“ od mene. Ponašali su se svi kao da mene i moje obitelji ni nema i kao da ja nisam dio te svekolike balkanske obitelji. Jednima pripadam nacionalno, među drugima sam se rodila, a s trećima živim. Ja kao građanin nemam čime opravdati političare koji su krenuli u rat, ni jedne ni druge ni treće. Davno su pametni ljudi rekli da je mudar onaj koji miri posvađane. Koliko vidim, nitko od njih nije imao mudrosti sjetiti se ove izreke. Agresije pojedinaca i skupina u svom okruženju sam se dosta nagledala i naslušala, a moja prošla i sadašnja politika je uvjerenje da se mir, sklad i harmonija može postići dobrom voljom i spremnošću političkog vodstva da se takva poruka pošalje putem medija svima: i političkim strukturama i narodima i narodnostima. Kako to ostvariti kada se međusobno decenijima optužuju, upravo preko medija, bockajući jedni druge raznim učinjenim zlodjelima, ove ili one vrste?

Moja pokojna baka bi rekla: Dijete moje, neka se svi samo poklope po ušima i šute. Neka pogledaju u svoju Dušu i sjećanje koje ona nosi u sebi, pa će tamo naći svi odgovore. Možda im usput  proradi i savjest. Mudre li starice. Eh, da je bilo više mudrih ljudi pa da do rata na ovim prostorima nikada ni ne dođe, kamo li puste sreće za sve ljude, njihovu djecu i imovinu.

Sada nam samo ostaju pokajničke riječi isprike i bol u Duši zbog svih nepravdi koje su nam svima učinjene. Ne ponovilo se nikad više!

Hvala Ti što si moj susjed.

Molim te, surađuj sa mnom za prosperitet mog naroda.

Ponizno Te molim oprosti što sam prema Tebi sagriješio.

Oprosti mi moje pogreške, neću ih više činiti.

Jednostavne su to riječi koje se uče u prvom razredu osnovne škole. Kao građanka koja ih nije zaboravila, podsjećam političke strukture da ih se prisjete i osiguraju toliko potreban  mir svojim narodima. Kažem to jednima i drugima i trećima, i onima koji moje narode potiču na rat a ne na mir, zato što po demokratskim principima politike imam na to pravo. Posebice to očekujem od vladajućih struktura svoje države Hrvatske. Manje mi je bitno na koji će se način sve to ostvariti. Nisam ja političar, neka svatko u političkim i društvenim resorima radi svoj posao – da se pozovem na česte izjave bivšeg predsjednika (koji je, uzgred, na svoj način bio osobito šarmantan, jednostavan i dobar čovjek). Nadam se da je došlo vrijeme da se te riječi pretoče u djelo. Ja želim živjeti u miru sa svim ljudima u svom okruženju, a sama ću tom miru pridonijeti koliko god budem mogla spoznajama koje sam stekla kroz životna iskustva, a koje dajem na uvid kao povratnu informaciju pojedinca.

Još jednom ponavljam, da ne bi tko preokrenuo moje riječi: pišem ove retke kao svoju povratnu životnu informaciju na proživljenu politiku. Kao pojedincu, meni nisu dostupni drugi mediji osim pisane riječi i to sada koristim.

Kad sam kao glasač birala aktualne političke strukture, birala sam Vas, dragi političari, zbog Vaših obećanja. Obećavali ste da ćete zemlju voditi prema pozitivnoj ekonomiji, a Vi je vodite prema negativnoj. Govorili ste kako ćete se pobrinuti za potrebe građana, no one nisu zadovoljene. Osigurat ćete, obećavali ste, mir – prividni mir na državnim granicama postoji, ali u dušama ljudi u mom okruženju vlada golemo nezadovoljstvo i nemir. Osigurat ćete, obećavali ste, materijalnu sigurnost kroz zaposlenje, no zaposlenih je sve manje. Mirovinski sustav – moja mirovina nije dovoljna za preživljavanje. Školsko obrazovanje – nemam sredstava za obrazovanje. Zdravstvenu zaštitu – nemam novaca za lijekove. Policijsku zaštitu – napadnuta sam fizički na parkiralištu usred bijelog dana. Tvrdim da više ima onog što niste izvršili od onog što ste obećali. No niste meni kao građaninu ostavili mogućnost da ja Vama kažem što od Vas očekujem ako izigrate moje povjerenje.

Prvo: Očekujem  od Vas da mi oprostite što povremeno živim na rubu sive ekonomije boreći se za preživljavanje. Osjećam krivicu i strah kada „na crno“ zarađujem za egzistenciju, bojim se da će me neka od državnih inspekcija pozvati na odgovornost. Neznam da li podliježem nekim kaznenim zakonima. Kada sam htjela prijaviti svoju djelatnost, rečeno mi je da nemam zakonsku osnovu po kojoj moram imati srednju stručnu spremu. Nikada mi nije bila namjera živjeti nepošteno. Nepisani zakon za preživljavanjem me je na to natjerao. Ne tražim ovo samo zbog sebe, nego i zbog Vaše sigurnosti. Mnogo nezadovoljnih hrvatskih građana prema Vama odašilje misli netrpeljivosti, koje ne podržavaju Vaš odgovorni i  plemeniti rad (takav bi trebao biti, zar ne?). Te misli štete i njima i Vama. S obzirom da ih je mnogo, djeluju sve jače. To je jedan od razloga zašto često vučete u politici neispravne poteze. Nemate ispravnu potporu svojih sugrađana.

Drugo: Predlažem Vam da napamet naučite trideset pet temeljnih ljudskih vrijednosti i trideset pet pozitivnih osobina Duha da biste se svojom pozitivnom sviješću obranili od tih negativnosti.

Gledajući Vas kako negativno i agresivno komunicirate jedni s drugima u sabornici, osjećam da ste iznevjerili moje političko povjerenje o pozitivnom stavu prema Vama. Uplašili ste me svojim ponašanjem u međusobnoj komunikaciji. Zar ne znate da ljudi koji nemaju razvijene osnovne temeljne vrijednosti pozitivne komunikacije, tolerancije i pravičnosti ne mogu koristiti mudrost otvorenog uma i moralnog ponašanja koje vodi prema uzajamnom skladu i harmoniji? Za pozitivnu politiku je potreban istančan osjećaj postojane pozitivne snage iskazane pozitivnim riječima, koja se „čita između redaka“. Vaša svađa i razjedinjenost ne ulijeva mi povjerenje o vašoj kreativnoj naobrazbi koja je potrebna za razvoj boljitka kroz izgovorenu riječ u sabornici.

Riječ je Božanski zakon i djeluje, bila ona pozitivna ili negativna.

Ponekog od vas vidim čak i, oprostite mi ako griješim, pripitog. Gdje vam je osnovni moral u obliku opće kulture i pristojnosti kada se takvi pokažete u državnom tijelu kao što je Sabor pa vas svijet i građani takve gledaju? Jeste li svjesni da ste (trebali biste biti) moje ogledalo i da se ljudi povode za Vašim primjerom? Kako da se ja razumno ponašam kada Vas vidim takve? Toliko o tome.

Treće što od Vas, dakle, očekujem je trijezna glava svakog saborskog zastupnika i razrješenje mandata svakog zastupnika koji je ovisan o drogi ili alkoholu, ma kakvu on političku zaslugu imao. Provjera, svakog sumnjivog, bez izuzetka, prije ulaska u sabornicu. Takav više šteti svojim prisustvom, nego što koristi. Uz obećanja koja ste mi dali, a niste ih ispunili, tražim od Vas da ispunite i ova tri zahtjeva. Oni su mi kao građaninu potrebni kako bih mogla povratiti svoju snagu i na ispravan način svojim životom služiti društvu u kojem živim. Ako ih ispunite, pomoći ćete najviše sebi i svojoj politici, a kroz tu samopomoć moći ćete povratiti izgubljenu snagu i ispravno izvršiti svoja obećanja. Nakon toga mnogi ljudi koji žive na rubu egzistencije povratit će povjerenje u Vas i vaše iskrene namjere da radite na drugačiji način, ispravnije i bolje nego do sada.

Tko sam ja? Predstavnik ljudske vrste. Građanin s pravom izbora.  Obiteljski zastupnik. Zastupnik uvjerenja okoline.  Službeni gradski, županijski ni državni zastupnik nisam. Zemaljski zastupnik.

Zastupam li ja ovdje samo svoju osobnost? Kada čovjek zastupa sebe, on  neosporno zastupa sve gore navedeno.

Naslušala sam se u životu tvrdnji svojih bližnjih i okoline o tome kako sam ja nitko i ništa i kako nemam pravo s drugima, a kamoli političarima komunicirati na ovaj način. Kako da shvatim takve tvrdnje? Otkud spoznaja tim ljudima koji su mi tvrdili da nemam pravo na konstruktivnu komunikaciju? Je li istina da sam baš nitko i ništa, da sam baš toliko nevažna da me se može unaprijed negirati ovakvim riječima? Svatko od nas je netko i očituje se u nečemu. U čemu se ja očitujem? U životu i životnim situacijama koje od mene stvaraju nikoga ili nekoga. Kako mogu biti nitko ako postojim – a tu sam, postojim. Uistinu se osjećam kao nitko kada nemam dostatna sredstva za preživljavanje i ne mogu živjeti pošteno, kao što se osjećam da sam netko kada ispravno živim svoj život. Zašto me se kao pojedinca negira? Vama koji ste me negirali kažem riječju velikom, teškom i čvrstom, kao kamena stijena: ja predstavljam samu sebe, svoju obitelj, svoju okolinu u kojoj živim i koja me je prihvatila u svoje okrilje, predstavljam svoj narod i zemlju u kojoj živim, predstavljam miroljubivog čovjeka, građanina. Sve znanje koje sam stekla, stekla sam kao potvrdu svoga postojanja. Po ovoj tvrdnji ispada da sam i ja političar. Zašto onda plaćam tako visoku cijenu neprihvaćanja i dopuštam da netko drugi politizira umjesto mene? Nikad nisam bila ni u kojoj političkoj stranci niti to namjeravam biti. No htjela ja u politici službeno biti ili ne, neslužbeno ona me se kao građanina neprestano dotiče. Sve je predstava i ne mogu izaći iz političke struje i kada bih to silno željela. Danas to više niti ne želim. Donedavno o tom međuodnosu sa svime što postoji oko mene nisam ni imala spoznaju. Sada, s osvještenom spoznajom, jasno želim reći da sam pobornik mirne politike i ne želim se suprotstavljati različitim gledištima nikoga u svojoj okolini koji vode boljitku zemlje u kojoj živim. Suprotstavit ću se svima koji ugrožavaju moj ispravan život, moju egzistenciju i slobodu duha. Svu svoju istinu i politiku sam stavila „crno na bijelo“ svima koji žele ili ne žele polemizirati o mojim iskustvima i životnim pogledima. Svakome je na volju hoće li to činiti i kako, ili će me pustiti konačno na miru da bez straha živim svoj život. Teško da me više itko može uznemiriti na bilo koji način. Oguglala sam na sve optužbe. Proglašena sam krivom zato što sam živa, što postojim, što „nisam dobra“, što me netko nije ubio, što sam druge nacionalnosti, druge vjere, zato što ne slušam slijepo ono što mi se govori, što ne vidim ono što vidi moja okolina, što se nisam vratila tamo otkud sam došla, što ne osjećam i ne radim onako kako moj partner smatra ispravnim, što kasnim, što brzam, padam, posrćem, dižem se itd. Sve sam te tvrdnje preživjela. Kako su one utjecale na mene? U meni su stvorile pogrešne stavove i uvjerenja koja sam teškom mukom uspjela transformirati u ovu, duboko vjerujem, bolju i kvalitetniju osobnost kakva sam sada. Vrijednost svakog građanina je u priznavanju njegove ljudske vrijednosti i čovječnosti.

Kada bih mogla poslati nekakvu poruku svim svojim sugrađanima koji su prošli slična iskustva ona bi bila parafraziranje većini moje generacije poznatih stihova jedne pjesme i glasila bi: Niste krivi što ste živi, i dodala bih: slobodno budite veseljaci. Vaše postojanje obiluje kreativnim sposobnostima i dobrotom, ne slušajte ničija gledišta i suprotne tvrdnje. Veličanstveni ste!