Ovo je veličanstveno! Ovakav entuzijazam sam osjećala kada sam krenula u prvi razred osnovne škole. Ovo je znanje koje sam trebala naučiti u osnovnoj školi uz pisanje i računanje. Odjednom vidim da živim na prekrasnom planetu na kojem imam sve uvjete za život. Zrak koji mi nitko ne naplaćuje, vodu koja mi je dostupna u izobilju, razne vrste ogrjeva da me griju i plodove koje mi sama priroda daruje. Bogom dano, a od mene, čovjeka, nepriznato. Što mi je dano, a da ja toga nisam svjesna ili samo poričem da ne znam što sve imam? Otvorila sam poklopac Aladinove svjetiljke, da osvijetlim razbojnike Ali Babine pećine. Sezamovim ključem sveg znanja svog Duha konačno će mi biti dostupna sloboda da zavirim u njegove bogate riznice svekolikog obilja i blagostanja u obiteljskom i društvenom ekonomskom sustvaranju.

Kako sam mogla ne znati koliko sam bogata? Kako nisam mogla vidjeti ono što imam? Kako to nisam znala poslužiti se tom obilatom trpezom? Kako nisam mogla spoznati istinu u kojoj živim? Sada sam  svjesna što sam ja to živjela. Tek sad mi je kristalno jasno da sam bila „bedak“ kod svoje lijepe ili pozitivne misli (pameti). Svega sam imala, ali nisam znala ispravno razmišljati. Nisam se znala tim bogatstvom poslužiti. Tu je jedini moj problem koji mi je stvarao sve druge probleme: nesrazmjer o znanju u pozitivnom i negativnom načinu mišljenja, koji stvara lažno uvjerenje da vladam sobom, svojim mislima, emocijama, riječima i djelima. Ne vladam ničim, ni mislima, ni osjećajima, ni riječima, ni djelima. Podsvjesno to znam, ali svjesno to ne želim priznati. Gotovo uobraženo optužujem sve oko sebe kako nisu dobri, dok je prava istina da me oni svojim riječima i postupcima zapravo podsjećaju da sam ja ta koja živi u laži i nisam dobra. Lagala sam samu sebe, a to znala i poricala. Moja savjest nije mogla doći do izražaja ni da je htjela.

Kako da zavladam barem jednim od tih razbojnika? U početku bijaše riječ… Riječima treba zavladati. Svjesno zavladati pozitivnim riječima. Uspijem li svjesno zavladati pozitivnim riječima, vladat ću i pozitivnim mislima, a potom ću zavladati osjećajima sreće, što će sve skupa rezultirati dobrim i ispravnim djelima!!! Bravo!

Svjesnost je sadašnjost, što znači da podsvijest sadržava iluziju i ne može doći u sada dok se ne izjednače polovi u načinu mišljenja. Potrebno je naučiti i u pozadini imati uvijek više pripravnih pozitivnih  misli, nego što imam negativnih. Tada nitko drugi ne može uticati na mene na negativan način, zato što ja mogu odmah odabrati što ću prihvatiti a što ne, a da to moj sugovornik uopće ne mora znati.

Bože, hvala Ti! Napokon razumijem! Koliko mi je vremena trebalo da mi to postane jasno?! Tada ja na sve uokolo sebe mogu utjecati svojom pozitivnošću. Samo na taj način svoju svijest mogu ugoditi da vidim što imam, što znam, što hoću, što sam sposobna dati i primiti za uzvrat. Kakva moć izbora! Veličanstveno! Baš je lijepo pričati sa svojom Dušom.

„Kako sam stvorila podsvijest?“ pitam svoju Dušu.

Gledanjem u ono što sam ja htjela vidjeti, a ne u ono što je u biti istina. Slušanjem neprovjerenih priča, koje sam prihvaćala kao svoje. Sve sam to pohranila kao znanje koje nije prava istina, već prepričana priča od obitelji, drugog čovjeka iz okoline, društva koje je prikazivalo istinu kako njemu odgovara i medijskih struktura nametnute informativne politike. Tako sam akumulirala iskustvena sjećanja neispravnim mišljenjem, koje je kroz riječi podržavalo neispravna djela i nepovjerenje u sadašnjost.

Kada sam izgubila povjerenje u sadašnjost? Kad sam prvi put izdana, prevarena, izigrana, potlačena.

Kada sam to bila prvi puta izdana, prevarena, izigrana, potlačena? Tada sam usvojila nesigurnost, tj. strah.

Kada sam usvojila nesigurnost? Kad mi je agresivno riječima ili djelima uskraćena potpora, hrana i zaštita. Kad su me roditelji prvi put ucijenili svojim stavom prema meni, koji je sadržavao prijetnju da ću dobiti batina, da mi neće dati hranu i da mi neće pomoći zato što, po njihovom uvjerenju, nisam bila dobra. Maltretirali su me fizički ili psihički. Čak i kada nisu bili fizički prisutni u mom životu, kroz moja osobna uvjerenja stvorena njihovim postupcima i mojim tumačenjem, ostalo je psihološko mučenje. „Lampica“ se palila u mojoj glavi i duši i uvijek me iznova mučila naučenim mislima i osjećajima. Divno! Sa spoznajom, sa osviještenošću, to je napokon prestalo. Bili oni prisutni u stvarnosti ili kroz moje misli, više me ni na koji način ne mogu maltretirati. Danas znam zašto sam živjela u stalnom strahu od oca i  zašto sam zamjerala majci što me ne štiti? Znam zašto sam osjećala očevu agresiju i nedostatak ljubavi od majke. U prijevodu na jezik ljubavi znači: majka je ta koja je nedoraslom djetetu u obitelji ljubav u cjelini. Otac je taj koji je trebao tu ljubav snažno podržavati svojom potporom u zajedničkom sustvaranju na ispravan način. Što u ovom slučaju znači ispravan način očeve potpore? Pomaganje majci u odgoju potomstva na sve djelatne načine, bez uporabe nasilja, koji su potrebni u zajedničkom domaćinstvu. Otac se smatra zaštitnikom u obitelji. On to nije. Majka je zaštitnik. Kada majka ne zaštiti svoje dijete od gladi, hladnoće, opasnosti tuđe ili svoje agresije ona ga je izdala. Dijete to osjeća kroz strah i nepovjerenje. Njegove potrebe nisu zadovoljene. Ono ne prepoznaje ravnopravan odnos među roditeljima.

Sjećam se kad sam išla u školu kako smo gledali slike u udžbenicima u kojima otac čita novine, dok majka priprema obrok, pere, čisti itd. To je kroz školski odgoj potpuno neispravno postavljeno djelatno stanje oca u fizičkom očitovanju od strane društva prema obiteljskom sustvaranju. Otac je radio u firmi, bio je informiran o političkim zbivanjima i to je to. On je svoju ulogu obavio. Na majci je odgoj djece, nabava namirnica, odjeća, obuća, čuvanje, čišćenje, pranje i svakodnevna zaštita od mogućih opasnosti, kuhanje i još mnoge djelatnosti oko obitelji, a tu je još i posao u firmi. Posle ovakvog obiteljskog odgoja dijete ne može ispravno razlučiti što je loše, a šta dobro. Prisjećam se crtića iz djetinjstva o Kalimeru koji prepoznatljivo kaže da je to „čista nepravda“. Slažem se s njime. Ali ovo nije crtić.

Do kada će se obitelj držati više za majčine nego očeve skute? Ovaj položaj u obitelji žena doživljava kao prisilan rad, koji joj sve manje pruža zadovoljstvo. Tako žena ne želi, niti hoće više živjeti. U toj prisili održava je samo njezino potomstvo. Evo „grma u kojem leži zec“ i odgovora na dilemu suvremenog društva zbog čega žena svjesno ili podsvjesno ne želi više rađati. Ugrožena je njezina vrijednost žene i majke i njezinog prava, što je dovelo svijest do poricanja nesebičnog majčinskog principa ljubavi.

Majka i otac su energije koje žele dijete ili potomstvo. Ravnopravno. Kad se to zbilja i dogodi, kad to malo stvorenje koje će im uljepšati život i dati zajednici novu svrhu stigne, događa se – raspad sustava. Dijete jest zajedničko, ali gotovo sav teret odgoja pada na majku. Stvaraju se neočekivane tenzije i obitelj počesto ispod površinske radosti doživljava niz sukoba, rušenja komunikacije, neostvarenje želja. Dom postaje sve samo ne mirno mjesto radosti i novoga života. A kako taj novi život, to toliko željeno dijete, doživljava svoj dom, svoju obitelj?

Dječja duša očekuje, po prirodi stvari, da dobije sve što joj je potrebno. Sjećate se, ako ste prošli to iskustvo? „Klinci“ jednostavno plaču čim im nešto treba i „očekuju“ da mi veliki, koji smo ih donijeli na svijet, shvatimo što im treba. A kako se tek slatko smiješe kad im ispunimo neku potrebu, svjesnu ili nesvjesnu želju… Tko im ne bi udovoljio? Kada sam kao dijete dobila što hoću – bila sam nakratko sretna, kada to nisam dobila – bila sam dugo nesretna.

Kada sam, pak, dobila svoje dijete nisam znala jesam li sretna ili prestravljena od straha što ću sada s tim malenim stvorenjem. Hoću li ga uspjeti održati na životu? Čega je bilo više, sreće ili straha? Ako nisam osjećala da sam sretna, vjerojatno je bilo više ovog drugog. A što ako to nije istina? Što ako je to samo stav o strahu proizveo moje pogrešno uvjerenje? Ima li išta ljepšeg i vrednijeg od djece? Radi svog potomstva, njihove ljepote i vrijednosti njihovih potomaka pišem ove retke iskustvene mudrosti svoje Duše. Ostavljam im u „amanet“ njenu baštinu sjećanja na ljepotu i vrijednost ljudskog života i suživota. Ostavljam im uspomenu koja znači da nisam „vesla sisala“ od kada me je majka od sise odbila. Skupljala sam u moru života hranu za svoje i njihovo znanje. Iako sam veslala prisilno, nevoljena, neodlučno, usamljeno, prestrašeno, nesigurno, podvojeno, imala sam hrabrosti živjeti ovu veličanstvenost koja se zove život.

U svojoj svijesti porekla sam sposobnost preživljavanje bez majčine i očeve zaštite. Nemoguće mi je priznati koliko sam pogriješila u svom stavu. S obzirom da sam više bila na brizi majci nego ocu, optuživala sam majku da me je prva izdala svojim nestrpljenjem, što je psihičko maltretiranje koje dijete ne razumije. Od tada više nisam vjerovala majci. Od tada nesvjesno krivim svoju majku za izdaju koja u biti niti ne postoji, osim u mojoj fantaziji nedoraslog nesigurnog djeteta, koje se bori za samostalnost i sigurnost u preživljavanju. S obzirom da je to bila notorna laž koja ne drži vodu, počela sam optuživati svoga oca za agresiju koju sam sama proizvodila svojom sviješću zbog nekoliko takvih sjećanja kada je agresivnost doista postojala i dopustila sam svojoj svijesti da stvori pogrešan stav i uvjerenje o opasnosti po moj život. Ostatak života živjela sam po iskustvima te agresivnosti. Iskustva koja dijete ponese u svojoj neizgrađenoj svijesti o stavovima i uvjerenjima o svojim roditeljima, presudna su kao usvojene životne navike njegovog iskustvenog životnog ponašanja.

Vjera, uvjerenje… U što da vjerujem, kada su me iskustva poučila da vjere ni u koga ne mogu imati? Stvara stav. Sada se za većinu stvari oko preživljavanja moram sama pobrinuti. To je logično uvjerenje. Nedostatak pažnje stvara osjećaj poniženja, želju da se  molbom, ljutnjom i plačem poput nedoraslog djeteta, izborim za ono što mi treba. Duša takav čin nezadovoljstva prepoznaje kao patnju i trpljenje. Krivci su roditelji, partner, okolina, društvo.

 Nikad od roditelja, partnera, okoline i društva nisam čula nikakvo Oprosti! za pogreške koje su prema meni učinili, zato što oni u biti i nisu svjesno znali da griješe. U svijesti svih njih je uvjerenje da čine najbolje što mogu i znaju (a to i jest tako). Zato nikad nisam naučila opraštati, a i ono što sam opraštala nije moglo djelovati zato što nisam znala što je to što trebam oprostiti. Fantazija i osjećaj stalno pritajenog straha potiču od ovog neznanja. A ja nisam mogla oprostiti jer svjesno nisam ni znala da sam povrijeđena. Povredom se samo smatrala fizička, no ne i psihička nevidljiva povreda koja je stvarala trajnu nesigurnost. U realnosti svi se maksimalno trude, a od nikoga za taj trud ne dobivaju zahvalnost.

Kome da vjerujem, ako majci ne mogu vjerovati koja me je na svijet donijela, hranila, čuvala i brinula se sve vrijeme za mene? Istina. A majka o tim dječjim promišljanjima uopće nema pojma. Svašta. O, majko, opraštam i sebi i Tebi sva zamjeranja koja smo sa svojim pogrešnim stavovima, uvjerenjima i neznanjem usvojile.

Molim te, oprosti mi moje pogreške. Neću ih više činiti.

Uzaludno očekivanje da se netko pobrine za moju zaštitu i preživljavanje traje do ovog trenutka, osjećaj ovisnosti o dobroj volji meni najbližih ljudi i nadi da će me netko iz okoline jednog dana spasiti od njihove nepoznate i nepriznate agresivnosti. Uvjerenje da će budem li dobra prepoznati moje kvalitete. No ni jedan čovjek ne može vidjeti dobru kvalitetu u drugom čovjeku ako je sam nije izgradio. To sam prepoznala i osvijestila u svom pozitivnom samorazvoju svoje svijesti.  Očekivanje, da se neko drugi pobrine za moje životne potrebe ne drži me više u zabludi. Do osvještavanja živjela sam u umišljenoj istini da se stalno moram boriti za svoju sigurnost i preživljavanje u obitelji i društvu.

Zabluda…

Zabluda znači umišljeno očekivanje nepovjerenja, neprihvaćanja, neodlučnosti u kojem smjeru trebam ići. Zabluda je iluzorna istina, stanište straha.

Zabluda je nešto što nisam mogla shvatiti, što nisam znala kako će se očitovati. U ovom slučaju diječije svijesti, ono ne može shvatiti majčinu izdaju i da u okolini nikoga nije briga za njegovu zaštitu. Znači li to da sam bila na toj razini svijesti? Izdana od majke. Istina je da sam tek nekoliko puta doista bila izdana od majke.

Što je izdaja? Izdaja je u ovom slučaju odricanje od majčine ljubavi. O Bože blagi! Kada dijete porekne povjerenje prema majci, ono poriče i sigurnost u sam život. Od tada ostaje u tom trenutku svoje svjesnosti kojoj se neprestano vraća u osjećaju bilo kakvog poricanja, žudeći za sigurnošću u svojoj okolini, u neprestanoj je potrazi očekivanja ljubavi, a ljubav znači život u istini, miru, nenasilju, ispravnom djelovanju. Majka me ne razumije i ne voli, majka mi ne govori istinu.  Ona me ne sluša, ne govori mi što smijem raditi, a stalno me ispravlja da ne radim dobro. Upozorava na nepoznate opasnosti. Nitko mi ne govori što je istinito, razumno, sigurno, ispravno. Od koga mogu očekivati hranu, sigurnost, potporu i ljubav?Ne čuju moj vapaj. Želim biti sretna i želim vidjeti sve ljude u svojoj blizini da su sretni.

To su prva sjećanja s kojima se usvajaju stavovi i započinje uvjerenje, stvaranje podsvjesnih navika, zablude, straha, neistine i istine. Ostatak se neprekidno akumulira kroz životna iskustva koja potvrđuju nedostatak potpore i ljubavi, te vitalne pokretačke sile, tvoreći neprekinuti lanac više negativnih nego pozitivnih sjećanja. Potraga za srećom ne prestaje do god se ne postigne. A sreća se postiže tek kad se izjednače pozitivna sjećanja o iskustvima, riječima, osjećajima i mislima. Do tada podsvijest usporava proces protoka informacija koje mogu uskladiti protočnost pozitivnih informacija i osigurati moć izbora kroz razumno razlučivanje, odobravanje i prihvaćanje novih stanja svijesti koja će osigurati poništenje poricanja ljubavi. Ovo su sjećanja moje Duše i njezinog putovanja kroz stavove, uvjerenja, i navike u mom dosadašnjem životu. Da plačem, smijem se ili pjevam od sreće. Ma kakav plač. Život je vesela  pjesma poslije ovog uvida.

O majko, majko što me rodi, kad sreće nemam ja, govore stihovi pjesme, a ja se, eto, poistovjećujem s porukom. Ali, mogu i drugačije. Mogu reći:

– Zbogom tugo. Stav: Srećo otvori svoja vrata!

– Zbogom bolesti. Stav: Ja sam zdrava! 

– Zbogom slabosti. Stav: Biram snagu!

– Zbogom nemiru. Stav: Mir vlada u mojoj Duši!

– Zbogom potlačenosti. Stav: O slatka moja slobodo!

– Zbogom žalosti. Stav: Radost ispunjava moju Dušu!

– Zbogom ljubomoro. Stav: Odlučujem se za ljubav!

Ovi tužni stihovi pjesme transformiraju se kroz unutarnje  povjerenje u život koji je sam po sebi sreća, kada se shvati ova istina. A ja sam sretna žena otkako sam je spoznala.

Ma ne može biti da je tako jednostavno suočiti se s nedostatkom povjerenja, ljubavi, prihvaćanja i zabludom prvih životnih sjećanja. O kakvim iskustvima govore moji snovi i sjećanja kroz životna iskustva, moje bolom okovane Duše? Zato moja Duša u svojim mislima sanja, radost života i prisjeća se stihova pjesme, da bi održala sama sebe, koliko toliko, u nekakvoj ravnoteži, da ne potone u bezdan iz kojeg nema povratka osim ponovne inkarnacije. Duša se nada da će čovjek jednog dana početi koristiti svoju lijepu ili pozitivnu pamet, koja će mu pomoći da pobijedi patnju zbog nedostatka ljubavi. Bol se očituje samo u negativnom stanju svijesti. U pozitivnom stanju svijesti očituje se sreća. Kada se sreća počne očitovati, misli jednostavno stanu. Nema ih. Svijest miruje. Znanje djeluje samo od sebe.

Kako je ovo veličanstvena istina. Zašto nisam dobro shvatila ljubav, nadu, vjeru, Bibliju i religiju? Vrijeme je da još jednom pročitam svete knjige. Bit će ipak da sam nešto propustila uvidjeti. Opet poricanje, nisam li upravo osvijestila kako ono nastaje. Ali postala sam svjesna da poričem. Pozitivan stav je pobijedio negativno  uvjerenje o neznanju i otvorio vrata ispravnom sudjelovanju.

Zašto sam u svom dosadašnjem životu porekla vjeru u religiju? Pokušat ću uistinu snagom razuma i intelektualne logike odgovoriti na ovo pitanje. Zašto me ovi religijski zakoni ne privlače? Da se razumijemo, nisu mi odbojni.

Deset Božjih zapovijedi:

1.    Ja sam Gospod Bog tvoj; nemoj imati drugih bogova umjesto mene.

Kako da shvatim ovu zapovijed? Moj Gospod je život kroz udah i izdah. Ne mogu ni imati ništa drugo. Sve drugo je nadoknadivo, osim disanja. Udah kroz vibraciju podržava sav život. Ne mogu dokučiti: tko je ovdje Bog u ovoj zapovijedi? Ova zapovijed kod moje intelektualne  svijesti ne prolazi.

2. Ne pravi sebi idola niti kakva lika; nemoj im se klanjati niti im služiti.

Ali svi ljudi iz moje životne okolice koji su stariji od mene moji su idoli ili barem pretendiraju to biti. Majka, otac, brat, sestra, učitelj, svećenik, muž, šef. Svima njima se moram „klanjati“ i besprijekorno im „služiti“. Nema mi druge ako hoću preživjeti i imati imalo mira.

3. Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega.

Slažem se. Ustanovila sam da se Božanska suština  očituje kroz sva imena i riječi o njima. Ako ne mogu reći nešto pozitivno o ljudima i drugim oblicima postojanja, nešto što podržava njihov život, bolje je da šutim.

4. Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ; šest dana radi i svrši sve svoje poslove, a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu.

Ni ova zapovijed „ne drži vodu“. U životu, udahu i izdahu, nema odmora. Dok  priroda  vibrira, čovjek diše, a život se kreće u svakom trenutku. Svi dani igraju ulogu svakodnevnog posvećenja, a ne samo jedan dan. Ovdje je netko „navodio vodu na svoju vodenicu“.

5. Poštuj oca svojega i mater svoju, da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji.

Uvažavati ih je u redu. Nemam ništa protiv da mi bude dobro. Roditelji uistinu odlučuju o tom dobru, jer o njima ovisim kao dijete. Hoću li dugo živjeti na zemlji, oni ne određuju.

6. Ne ubij.

Ni ova zapovijed ne može pozitivno djelovati, zato što je više slova u ubij nego u ne. Da formulacija glasi: Poštuj život, onda bi se ova zapovijed sasvim drugačije shvatila. Osim toga, u cijeloj prirodi vlada zakon preživljavanja jačeg nad slabijim.

7.  Ne čini preljube.

Opet ništa. Um čuje samo čini preljube. „Ne“ nigdje ne dolazi do izražaja. Preljub je ukorijenjen u samu strukturu bića kao nagon za užitkom i reprodukcijom. Formulacije o vjernosti ili odanosti bračnom partneru drugačije bi se shvatile.

8. Ne kradi.

Moje, tvoje, naše. Kako da ovo shvatim, kad je sve razmjena? Kada bi formulacija bila: „Budi pošten“, mnogo pozitivnije bi djelovala. Kradi je pet slova, a ne dva. Svekolika svijest prepoznaje ono čega ima više i prema tome se pokreće.

9. Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega.

Na daljnjega, znači, mogu lažno svjedočiti? Tko zna tko je kome bližnji? A tko zna i što je istina?

1o. Ne poželi ništa što je tuđe.

Što je moje, a što tuđe, kad je sve tvoje, Bože?

Bože, oprosti mi, ali ove zapovijedi su uglavnom „kratkih rukava“. Zar mi smrtnici imamo išta? Bit će ipak da ih je pisao čovjek koji baš i nije poznavao logiku, a ne Ti. Nije nikakvo čudo što smo zaslijepljeni duhovnim neznanjem. Ove zapovijedi o ljudskom ponašanju u duhovnom znanju nemaju ni „z“ od istinskog znanja. Sa žalošću moram priznati razočarenje u njih i konstatirati kako baš i nisu nekakav izbor. No jedna je ipak pozitivna. Broj tri. Živjet ću po njoj. Tko može doista shvatiti Bibliju kad ona ima skriveno značenje? Isusa i tako doživljavam kao najnapredniju duhovnu Dušu na zemlji u vrijeme njegovog života. Svijest se od tada razvijala 2000 godina. Dvije tisuće godina djelovale su i ove riječi. One uistinu u Zraku imaju golemu snagu, kao i sva znanja izgovorena mišlju ili riječima. Ove svete zapovijedi jesu od Boga. Nemojte sumnjati u njih! Samo nisu od strane čovjeka ispravno formulirane.