Obiteljska i društvena ekonomija

 Vjerujem da će u skoroj ili daljnjoj budućnosti doći do sličnog rješenja u preraspodjeli radnog vremena, zbog potrebe mnogih pojedinaca za zaposlenjem. Kako sada situacija stoji, sav teret krize u kojoj se društvo nalazi pada na leđa starije populacije stanovništva. Je li mlada populacija društva postala toliko neupotrebljiva kad su u pitanju radni odnosi? Ne vjerujem u to. Nije im data prava prilika da se pokažu i dokažu. Bilo kako bilo, ja ću ovu spoznaju o četiri životna impulsa odmah primijeniti u životu ''na svojoj koži'' u svim njihovim kategorijama. Moja primanja sada su dovoljna samo za jedan životni impuls. Sva kroz životne izdatke (stan, struja, plin, održavanje čistoće) idu društvenoj zajednici. Za hranu, odjeću, obuću, lijekove i ostale životne potrebe nemam ni blizu dovoljno.  Kojim sredstvima da podržim svoje domaćinstvo? Kojim sredstvima da potaknem svoj duhovni procvat? Kojim sredstvima mogu dati doprinos svoje osobne vrijednosti? Ova pitanja doista tjeraju čovjeka na nezadovoljstvo. Po postojećoj financijskoj preraspodjeli odavno sam trebala biti ''mrtva''. I bila sam, stjerana u bezizlazno financijsko stanje, koje kroz financije ne podržava moj ispravan suživot. Koga zato trebam kriviti? Sebe, obitelj ili društvenu zajednicu? Jedino je društvena zajednica koliko toliko od mene namirila svoje troškove. Njoj ne dugujem ništa. Ne smijem joj dugovati ništa. Ona ima metode (zakone) na koji način će se u potpunosti naplatiti. Meni ne ostavlja zakonsku mogućnost, koja će mi olakšati način, kako da najbezbolniji način uravnotežim svoj postojeći financijski manjak. Ja postajem teret svojoj obitelji. Obitelj nema mogućnosti naplatiti svoje troškove mog uzdržavanja. Ima potpuno pravo da me proziva kao člana sustvaratelja. I ma koliko mi bilo teško, emotivno ili fizički, nastojim naći najispravnije moguće rješenje za poremećen svoj, obiteljski i društveni suživot. S obzirom da nemam kroz društveni odnos dostatna sredstva za preživljavanje, a ne želim biti obitelji na teret, moram se snalaziti u postojećoj situaciji sa znanjem i uslugama potrebitima, koje mi je na raspolaganju. Na taj način suprotstavljam se društvenoj zajednici podsvjesno živeći u neispravnosti, a svjesno u ljutnji da me ne podržava na ispravan način. Ja svoje djelovanje opravdavam tvrdeći da imam pravo živjeti i preživjeti. Nisam li svoj život i usluge podredila upravo društvu? Na koji način se meni društvo odužuje? Moji odnosi su poremećeni. Obiteljski odnosi su poremećeni. Društveni odnosi su poremećeni. Uzrok je nedostatak sredstava za preživljavanje, a za sve se tereti i krivi mene kao pojedinca. Svojim radnim doprinosom sva sredstva sam akumulirala u obitelj i društvo. U suštini svi ispaštamo i živimo neispravno.

No vratimo se mi pitanjima roditelja i djece. Kako njih uskladiti?

Zašto su roditeljima djeca teška i zašto roditelje djeca ne shvaćaju? Djeca stvaraju roditeljima previše odgovornosti, što kod roditelja potiče osjećaj pretjerane opravdane brižnosti zbog uzdržavanja i mnogobrojnih potreba za to uzdržavanje. Hrana, odjeća, obuća, potrebe za školski odgoj, odgovornost za sigurnost djece. Sredstava nema dovoljno. Djeca ne shvaćaju zašto roditelji ne priznaju njihova zalaganja. Ne mogu shvatiti ni izjave tipa: „Moraš bez pogovora slušati i raditi kako ti ja kažem.“ Zašto? Jednostavno zato što su oni rođenjem „pokupili“ intuitivno znanje o majčinoj i očevoj pameti. Oni intuitivno znaju da znaju koliko i njihovi roditelji. Osim toga, oni su došli do ispravnog zaključka da im se roditelji ne ponašaju baš logično. Zbog bistrine njihove svijesti, dječja logika bolje funkcionira, a roditelji im to u komunikaciji ne priznaju. Tu nastaje pogreška u obiteljskom komunikacijskom odgoju djece. Djeca su toga svjesna i zato svoje roditelje ne shvaćaju ozbiljno. Svjesno ih ignoriraju. Oni znaju da mogu dobrim dijelom preuzeti odgovornost za svoje preživljavanje i to bi i učinili da im se za taj čin da ispravan poticaj. I u obitelji i u društvu daje im se slab poticaj za to sustvaranje. U seoskoj zajednici djeca dio te odgovornosti preuzimaju još u ranom životnom razdoblju usvajajući razna znanja i radne navike, dok gradska djeca nemaju tu privilegiju. Kako potaknuti gradsku djecu na obiteljsku i društvenu suradnju? Priznavanjem njihove vrijednosti i znanja kroz voljno roditeljsko i društveno priznanje da su im istinski potrebne njihove usluge.

Brige, uzdržavanje, preživljavanje, neshvaćanje, stvaraju začaran krug koji se neprestano ponavlja u međuodnosima. Osobno, prepoznala sam kod sebe više od trideset  negativnih djelovanja i dvadesetak negativnih uvjerenja, a tu su i neispravni stavovi. Mora biti da su to kroz misli i riječi iskazane brige, kao nesvjesne navike da se stalno žalimo. A pozitivnih riječi u ljudskoj svijesti, kada ih se pokuša napisati bez ikakvog predloška, izvući „iz sebe“, ima ispod deset. Pravo je čudo da čovjek s ovakvom prirodom svoje svijesti može ikako funkcionirati.

Nemam više snage, ne mogu više, nemam dovoljno za životne potrepštine, bolesna sam više od te stalne borbe za preživljavanjem, tako mi je izuzeto neugodno i teško živjeti. Evo koje navike razmišljanja najviše stvaraju negativno stanje svijesti. Pa Vi vidite onda s čime ste suočeni.

Ovo sigurno nikad više neću naručiti u prodavaonici sreće!

Ovaj „bauk“ mi ne treba. Što je uopće „bauk“? Bauk je neznanje. Znanje bi bilo: imam snage koliko god mi treba, mogu sve što hoću, stvorit ću mogućnost da imam dostatna sredstva za sve svoje životne potrebe, zdrava sam,  ugodno mi je i lako živjeti…

Naći ću način za sebe, kako se riješiti svih briga i bauka uzdržavanja i usvojiti toleranciju, pravičnost, otvorenost uma za povjerenje, mudrost, moralnost, poštenje, kreativnost, ustrajnost, velikodušnost, vjeru, optimizam, razumijevanje, samopromatranje, ispravno djelovanje, prihvaćanje, poštovanje, druželjubivost, ljubav, istinu i druge pozitivne riječi koje mogu zamijeniti moja negativna stanja svijesti. Jedan od načina je prihvaćanjem stanja koje jest i uvećavanjem dobroga. Kako postići to dobro kada malo tko želi mijenjati svoje stavove, uvjerenja i navike? Većina ne zna što je to što treba mijenjati, niti kako to može napraviti. Svi bježe od obveza sudjelujući nevoljno, kao da oni to samo i jedino moraju. „Moram“ je u sudjelovanju samonametnuti životni stav. Kako ga poništiti kad nema razumijevanja zašto on postoji? On postoji zbog toga što ga većina ljudi hrani svojim mislima i riječima. Moram ovo, moram ono, ne smijem ovo, ne smijem ono. Ove riječi/misli stvaraju osjećaj da smo nešto prisiljeni raditi ili ne raditi.

Ja to sigurno više neću upotrebljavati u svojoj svijesti. Točka.

Ja ću njegovati mudrost kroz druželjubivost i međusobno potpomaganje. Druželjubivost, druženje, uzajamno potpomaganje, zajedništvo. To društvo, u osnovi, i daje. A zašto to onda u našoj svakodnevici ne djeluje? Nema, između ostalog, dovoljno poticaja u medijima na koje smo masovno orijentirani. Cijelo bi društvo kroz informativnu komunikaciju moglo dati veći poticaj takvoj ideji kroz glazbu na radiju, kroz filmove na televiziji, kroz dnevni tisak i stavove da mu je stalo do sreće svakog pojedinca. Najbolje se pamti ono što se vidi na djelu, čuje iz okoline i pročita, ono što saznajemo vlastitim iskustvom i iz iskustva drugih ljudi.

Nemoguće mi je iskazati riječima koliko je važno pozitivno (mislim sa što više pozitivnih riječi) ispravno informiranje u medijima. Informativni sustav je taj koji svojim djelom može manje podržavati negativnu, a više pozitivnu informaciju. Takvu informaciju potrebno je istodobno provoditi u obiteljskom i društvenom sustvaranju.

Zajedništvo traži žrtvovanje. Još jedan užasno pogrešan osobni i društveni stav. Zašto bi to bilo žrtvovanje? Žrtvovanje je još jedno samonametnuto uvjerenje. Zašto to ne bi bilo dobrovoljno sudjelovanje svih aktera u procesu izgradnje? To bi bilo prelijepo. Ok! Rješenje u zajednici je dobrovoljno sudjelovanje bez prisile. Kako ga postići, a da bude bez prisile i dobrovoljno? Otkud sada ova prisila? Prisila je iluzija. Iluzija se stvara kad mislimo da jest ono što nije ili je poricanje onog što jest – a tu spada i postojanje stvarne prisile kroz agresivnost, koja postoji iako se ne priznaje. Kada ne bi bilo te agresivnosti koja daje poticaj, bi li itko išta htio raditi? Bi kada bi ostao samo poticaj na ispravan način. Tada bi sve teklo glatko, „kao po loju“. Poticaj na ispravan način, bez prisile. Kako ga postići?

Odgovorom što jest prisila, a što nije? Često smatramo da nešto naprosto „tako treba“ napraviti, da „tako treba“ biti, jer svi tako rade. Tu, zapravo, nema izbora. U realnosti, ako uključimo osobno promišljanje situacije, a ne povodimo se za većinom, uvijek ima izbora. Izbor je dobrovoljno sudjelovanje ili poricanje tog sudjelovanja. Ovdje djeluje moć volje i vjere.   

Aha, možda sam shvatila!

Igra riječi prevelika je filozofija, ali po ovoj filozofiji sve što mi se događa je stvar mog osobnog izbora ili stava i uvjerenja o tom izboru između moram ili hoću to što želim, a tu dolazimo do nesvjesnog, podsvjesnog i svjesnog. Svjestan izbor jest dobrovoljno sudjelovanje.  Podsvjesno odgađanje u sudjelovanju bi bilo: malo sudjelujem, a malo poričem da sudjelujem. Nesvjestan izbor bi bio poricanje bilo kakvog sudjelovanja. Poricanje, odgađanje, poricanje sudjelovanja – kako ga se riješiti?

Odricanje, poricanje, usporavanje, odgađanje sudjelovanja u proticanju svijesti. Tko se ovdje koga odriče, poriče, usporava proticanje?  (Misao – stav) podsvjesno usporava  (odgađa odgovornost). (Emocija – uvjerenje) nesvjesno zadržava (odriče odgovornost). (Riječ – navika) nepriznato čeka (poriče bilo kakvo sudjelovanje u odgovornosti).

Može li se i kako uskladiti podsvjesno odgađanje  odgovornosti?

Podsvjesno treba transformirati pozitivnim stavom.

Može li nesvjesno poništiti odricanje u odgovornosti?

Nesvjesno treba balansirati pozitivnim uvjerenjem.

Može li se nepriznato poništiti ili priznati nepriznato sudjelovanje u djelu i transformirati, balansirati, ujediniti?

Nepriznato treba ujediniti u pozitivnu naviku.

Nemam pojma što sam napisala. Nemam pojma. Što je pojam? Što sam napisala? Što mi znači ova riječ? Pojam je znanje o tomu o čemu mislim. Što ja ovdje ne znam? Ne znam kako i što odabrati. Ovdje sada dolazi do odluke o izboru. Izbor o pozitivnom stavu i izbor o pozitivnom  uvjerenju. Poslije toga navika djeluje automatski, kao i udah i izdah.

Ravnoteža se može napraviti zamjenom ili nadopunjavanjem onoga čega nema, što bi stvorilo mogućnost izjednačavanja onoga čega nema s onim čega ima previše. Tada bi došlo do poravnanja i mogućnosti transformacije postojećeg stanja svijesti o stavovima. Uvjerenje samo podržava stav i stvorena je ujedinjena navika.

Stav je pojam nekog zakona. Uvjerenje je razumijevanje tog nevidljivog zakona. A navika je djelatno prihvaćanje tog zakona.

Razumijevanjem kako nastaju ili su nastali ti nevidljivi zakoni stvorila bi se mogućnost za promjenu iskustvenih navika koje djeluju kao nepisani zakoni (to se može misliti i činiti, jer to misli i čini većina ili svi) u samostalnom djelovanju ili skupnom sudjelovanju.

Kada bih se odrekla podsvjesnog sjećanja koji stvara stav i uvjerenja koja stoje kao nesvjesni zakoni, kao nepotrebne akumulacije informacija, ugrozila bih znanje o svojoj osobnosti. Znanje podržava stav. Svjesnost neznanja podržava uvjerenje. Voljnom zamjenom (transformacijom) neznanja u znanje ujedinjuje se dvojnost i živi sada. To je to: trebam ispravno shvatiti stavove i uvjerenja koja potiču od mene ili drugih ljudi, a nisam ih provjerila kroz svoje životno iskustvo. Ti stavovi i uvjerenja podržavaju moje neznanje ili znanje. Njihovim preispitivanjem shvatit ću koliko imam znanja o sebi, djelu koje obavljam, o osobi s kojom surađujem, okolini u kojoj živim. Ali kakvog znanja tu ima što se ne vidi ili se tvrdi da se zna iako to ne stoji? Ja tvrdim (stav) da znam sve o sebi (uvjerenje), što stvara naviku da ja mislim kako sam pametna, što apsolutno nije istina. Protekli stavovi i uvjerenja tvore takvu naviku da sam u vlastitom neznanju provela velik dio svog života. Nisam li to na samom početku priznala sama sebi postavljajući si pitanja: Tko sam? Što sam? Otkud dolazim? Kuda idem? Kako da znam koja djela obavljam i s kime surađujem, kad ne znam odgovoriti na ova osnovna pitanja? Imam znanja „koš i još“, ali nemam predznanja o svojoj osobnosti, ili poričem da neznam ono što znam, a to je da bih mogla preispitati sebe, svoje postojanje, svoje stavove (mišljenje), svoja uvjerenja (osjećaje), svoje ponašanje (naviku).

Kada sam počela poricati svoje sudjelovanje?

Postojanje, stavove, uvjerenja i navike sam posložila. Ovo je na nesvjesnoj razini. Djeluje samo od sebe, automatski. Ako nisam u pozitivnom smislu osvijestila misao i emociju, riječi djeluju negativno. Ako jesam osvijestila misao i emociju, znam ispravno odabrati riječi koje će ju transformirati u ono što ja želim izraziti svojim dobrim djelom. Bez osvještavanja postojećeg mišljenja ne mogu ništa promijeniti. Tek kad upornim  mišljenjem naučim nove pozitivne riječi, one postaju zakon i djeluju automatski kao stav ili uvjerenje. Taj stav podržavaju naglas izgovorene pozitivne riječi, koje stvaraju uvjerenje. Navika je stvorena.

Stav – naučiti nove pozitivne riječi.

Uvjerenje – svjesno izgovarati naučene pozitivne riječi.

Navika – djeluje sama od sebe kada se usvoji ovo znanje.

Tek kad usvojim dovoljno pozitivnih riječi svog pozitivnog znanja, stvorit ću odgovarajuću ravnotežu svijesti koja će djelovati u neprekinutom protoku, stalno dostupna, bez ikakvog zastoja. Znanje bi tada djelovalo samo od sebe. Tada bih uvijek mogla ispravno odabrati što ću i kako živjeti. Imat ću u svijesti i jednih i drugih podjednako. Pozitivnih pojmova trebam  znati oko sedamdeset. Ova se brojkica, da se razumijemo, odnosi samo na mene osobno. Do nje sam došla prebrojavajući najčešće negativne misli usađene u moje svakodnevno razmišljanje. Ravnotežu mogu postići samo ako imam barem jednako toliko pozitivnih pojmova u sebi. Vi ćete, ako se potrudite, prebrojati svoje negativne konotacije i onda, sukladno tomu, potražiti odgovarajući broj pozitivnih.

Ali kako da saznam koje riječi trebam usvojiti? Ovo prelazi, čini mi se, u fantaziranje. Ponekad mi se čini da u sebi zapravo „fantaziram“ cijeli život, pa sad to činim i s ovom svojom novom „igračkom“, ovom novom temom. I tu je sad, želim li biti dosljedna, novo pitanje: Što je to fantaziranje?

Fantazija… Što ako je to stvarnost koja mi je nepoznata, koje nisam svjesna ili koju ne priznajem kao stvarnu mogućnost?

Stvarno je ono što je istinito. Istinito je ono što mislim da znam, ali zar nije stvarno i ono što ne priznajem kao stvarno? Ono također postoji kao mogući izbor ili nevidljiva nada u mogućnost drugačijeg izbora. Opet se vraćam na polove pozitivno/negativno. Prihvaćanje i neprihvaćanje. Kako ga pomiriti?

Bože dragi, što je meni? Savršeno je jasno da u svijesti imam više umišljenog negativnog nego pozitivnog iskustva u životu, a stalno to poričem upirući prstom u sve ljude oko sebe koji me podsjete na ta iskustva. Zašto me ljudi ne potiču na pozitivna iskustva? Zato što u okolini vlada isti takav stav i uvjerenje. Evo odgovora koje riječi ću naučiti. One negativne riječi koje me emotivno zasmetaju kod drugih ljudi iz okoline treba promijeniti u pozitivne stavove i naučiti napamet. Od koga takvo pamćenje dobiva okolina? Od društva i pojedinca, a društvo i pojedinac od kolektivne energije svijesti planeta na kojem živimo. U prijevodu, znači da svi imamo pogrešne stavove i uvjerenja. To znači da učim od svih ljudi koje gledam i slušam. Pa to i neće biti tako teško. Može biti čak i zabavno. Baš me veseli. Jedva čekam da počnem. Trebat će mi bilježnica i olovka. E moj razume, vrijeme ti je da i ti nešto radiš! Dosta si se lijenio.