Razgovor sa vedskim iscjeljiteljem Kristijanom Kolegom, duhovnog imena Kakudmi das, povodom izlaska njegove knjige koja opisuje praktičnu primjenu samoozdravljenja.

Kristijan Kolega rođen je 1974. godine, a već u dvadestoj godini počeo je intenzivno proučavati vedsku mudrost, naročito se usredotočujući na psihologiju, proučavanja uma i njegovog sadržaja, njegove funkcije i mogućnosti.

Nakon pet godina monaškog života u celibatu, Kristijan se, sada već kao Kakudmi das, oženio i devet godina boravio sa suprugom i djetetom u SAD – u gdje je i dalje, sada kao obiteljski čovjek, proučavao Vede. Zadnje dvije godine njegovog boravka u Americi kulminirali su njegovi snažni bolovi u leđima koje je podnosio godinama. Ti bolovi bili su upaljač koji mu je osvijetlio put ka tehnici samoozdravljenja koju je osmislio i uobličio nakon što je njome sebe iscijelio.

To znanje i te spoznaje o tome kako prodrijeti u do sada nepoznate dijelove ljudskog uma i pravilno ih upotrijebiti za osobno ozdravljenje od tada nesebično dijeli putem terapeutske prakse, seminara i predavanja sa svima koji su na to spremni. Svoje seminare i pomoć pri ozdravljenju ne naplaćuje već samo prihvaća potpuno dobrovoljne donacije.

- Što je samoozdravljenje?

- Samoozdravljenje je tehnika svjesnog utjecanja na svoje materijalno tijelo. Svjesni dio uma, ukoliko posjeduje pravilno znanje, može vrlo lako kontrolirati kemijske promjene u tijelu. Svaka bolest ili poremećaj vidljiv je i mjerljiv kemijskim promjenama koje se razlikuju od bolesti do bolesti. Kada svjesni um poznaje pravi uzrok, simptomi nestaju, odnosno mijenjaju se, i naše tijelo ozdravljuje.

Ovom tehnikom vrlo je lako iscijeliti bilo kakvu bolest ili poremećaj koji nam smeta uključujući i tumore, astme, bolove u leđima, migrene, menstrualne tegobe, dijabetes, alergije svih vrsta, bolne zglobove, slab vid, loše zube, kožna oboljenja, lošu probavu, mentalne tegobe, financijske probleme, loše odnose među ljudima kao i cijeli niz drugih oboljenja koja su simptomatična za današnje vrijeme.

Dosadašnji rezultati pokazali su da 99% osoba doživi ogromne promjene u prvih 15-20 minuta prakticiranja tehnike. Većina problema jednostavno nestane, bolovi se povuku i poremećaji potpuno utihnu. Jedini ulog koji treba položiti je želja i strpljenje. Ništa drugo nije potrebno.

- Kako ste došli do tehnike?

- Ja sam još tijekom studiranja Veda osvijestio istinu da 99 posto bolesti dolazi iz uma i da svi problemi nastaju uslijed pogrešne percepcije. No, tada, kao mladi monah, nisam imao vremena ulaziti u dubinu te istine, jer smo se više bavili teologijom i duhovnošću. Tek kad me je vlastita bolest pritisla uzeo sam opet Vede na spomenutom mjestu i nastavio dublje proučavati što me je na razne načine dovelo do mojih današnjih saznanja.

Jedan od najvažnijih kanala bio mi je doktor John E. Sarno i njegove knjige. Na internetu sam, u jednom transkriptu jedne njegove radio emisije, saznao da naši svi problemi dolaze iz posvijesti. Proučavjući dalje uvidio sam da se otkrića doktora Sarna poklapaju sa Vedama. On je u svojoj medicinskoj praksi utvrdio da niti jedan tjelesni fizički poremećaj nema svoj uzrok u tijelu već u našem mentalnom djelovanju iz prošlosti.

Ta prošlost može biti ona od prije pet minuta, pet dana ili pet godina. Vede tu idu i dalje tražeći uzroke u prošlim životima. Ali i ako se ograničimo samo na ovaj naš sadašnji život, uroke svih bolesti, problema i (ne)karakternih osobina u 99 posto slučajeva možemo naći u našem djetinjstvu. Tamo su spremljene sve one emotivne impresije koje oformljuju (ne)kvalitetu naših života. Postoje točno određeni zakoni po kojima to funkcionira i koji djeluju na sve nas. I kao što, poznavajući zakone gravitacije, možemo izgraditi avion, tako poznavajući zakone umne prirode možemo utjecati na naše fizičko tijelo.

- Po čemu ste znali da je to pravo znanje?

- Nakon što sam pročitao o čemu doktor Sarno piše, meni je trebalo samo 30 minuta da u glavi prolistam svo moje do tada stečeno znanje o vedskoj psihologji i da popunim rupe koje su mi nedostajale. To je bilo, u stvari, znanje o podsvjesnom umu, samo što se u Vedama ono naziva drugačije: ahankara ili lažni ja. Kroz njega se filtrira naša moć i sposobnost identifikacije jer mi se svi sa nečim identificiramo.

Taj filter identifikacije dolazi zapravo od naše podsvijesti. Nakon tih 30 minuta otkrio sam emociju koja je mene godinama držala u grču, u bolovima. Doktor Sarno je, naime, tvrdio da treba naći emociju koja vam je toliko nepodnošljiva da ne biste izdržali da vam se tako nešto desi. Znači potrebno je naći ono emocionalno stanje od kojeg stalno bježite i kad ga jednom nađete jednostavno budete toliko dugo suočeni s njim dok u vašem umu on ne prestane biti problem. Dakle, nije više potrebno nikakvo rješavanje problema, već problem nestaje samim suočavanjem s njim. Kao da nešto izložite suncu i to se osuši.

Naše traume imaju moć nad nama samo onda kad su zakopane u podsvijesti, ako ih nismo svjesni. Čim ih postanemo svjesni one prestanu biti efektivne. Ja sam našao svoju emociju koja je bila strah od zatočenosti, od klopke, od toga da neću biti podržan u životu. Naša podsvijest neda takvim emocijama da izađu van i tada se one zapisuju u tijelo tako da bi mi primijetili da ona postoji.

- Dakle, to bi bila definicja bolesti?

- Da. Ili na malo drugačiji način: bolest je reakcija tijela na umne podražaje. No to je također, i definicija za zdravlje. Mi smo skloni samo one nama nepovoljne reakcije nazivati bolešću, međutim to je samo druga vrsta emotivnog podražaja.

Neki ljudi mogu živjeti pedeset godina sa bolešću ako su odabrali takav način razmišljanja. Za one pak koji poznaju ove zakone o kojima mi sad govorimo bolest predstavlja jednu vrstu zapisa, podsjetnika: aha boli me to i to, znači to i to u glavi razmišljam i moram to iščistiti. Kad se to iščisti, simptomi nestaju.

- Ako sam dobro razumio stvar je samo u tome da svjesni um otkrije što misli nesvjesni?

- To je to. Da više ne postoji nesvjesnog uma, odnosno da ga ima minimalno. Jer po samim simptomima koji su vidljivi na ljudima kad im se prepuni podsvjesni um može se zaključiti da je kapacitet posvjesnog uma jako mali, a kad se on prepuni, ljudi se razboljevaju.

Ja sam zapravo shvatio da svako ljudsko biće ima prirodno urođenu sposobnost korištenja čitavog kapaciteta uma i da je tehniku ovladavanja našim umom, zapravo, vrlo lako naučiti. Lakoća tehnike leži u činjenici da mi, ipak, posjedujemo naš um, baš kao što posjedujemo naše ruke, noge ili mozak, te da je potpuno prirodno da njima možemo vladati onako kako mi to želimo.

- Kako stupiti u kontakt sa podsvješću?

- E, tu je trik. Funkcija podsvijesti jest da ostane skrivena jer je to najboji način da nam služi kao štit i da nam čuva sve te traume. Ulaženje u podsvijest zbiva se kada sami sebe zapitamo zašto nas nešto smeta ili uznemiruje.

Ako smo ljuti postavimo si pitanje zašto smo ljuti, i da li nam ta emocija i stanje svijesti ičemu koristi u ovome trenutku. Ako ne koristi već samo šteti logično je da takvu emociju ili stanje treba promijeniti. Ja podučavam ljude kako da sebi postavljaju pitanja koja ih vode u njihovu podsvijest i kako da pravilno osvijeste svoje traume. Simptomi bolesti nestaju odmah nakon osvješćivanja traumi.

- To je prilično teška zadaća u društvu gdje je stres generator „razvoja"?

- Svi se mi zadnjih 5 tisuća godina rađamo u društvima koja su puna stresa na svim razinama. Život se uglavnom svodio na krnju slobodu. To donosi stres za svakog čovjeka i djeca se rađaju u porodicama gdje roditelji imaju loše navike razmišljanja i djeca u njima vide strah. Vide da se boje nekoga, nadređenih itd. Te impresije ulaze u um djeteta i one su kao alkohol, štetne su. Podsvijest to doživljvava kao napad i apsorbira te stresne situacije koje djeca gotovo stalno doživljavaju.

Tako učimo čega se trebamo čuvati i razvijamo navike ponašanja u skladu s tim. Neki put će se dogoditi da podsvijest pokupi 20 posto impresija ponekad 100 posto. Jednostavan test: odemo mentalno u naše djetinjsvo i vidimo koliko se stvari možemo sjetiti. Manje impresija u svjesnoj memoriji znači da je podsvijsni um više toga ponio na sebe.

- Mislite li da dijete od samog rođenja funkconira na taj način i da nema sposobnost psihičke samoobrane?

- Definitivno nema, a i današnji psiholozi to isto tvrde. Od prve do sedme godine, neki puta i do devete, prisutna je, takozvana dječja hipnoza. Kada je um nezreo on nema inteligenciju iznad sebe. Inteligencija je instrument istančan kao i um, a ima dvije funkcije: jedna je da se snalazi u novim situacijama, a druga je razlikovanje dobrog od lošeg.

Da bi inteligencija mogla obavljati tu zadaću mora imati dovoljno impresija, a dijete u toj dobi o kojoj govorimo, toga još nema. Zato se dijete igra igračkama i oponaša stvari zato da mu uđu u um i u njegovo iskustvo kako bi on i kad zatvori oči mogao zamisliti tu određenu stvar ili pojam. Djetetu je iz tog razloga potrebno neprestano ponavljanje stvari. Tako ono kao da konstantno uzima slike izvana i one se pune u memoriju.

Što više se određena slika ponavlja to dublje ostaje. I zato do sedme godine dijete treba ostaviti u igri, u druženju, u jednostavnom učenju. Do tog doba dijete kupi impresije bez opiranja. Nema mogućnost samoobrane jer inteligencija koja razlikuje dobro od lošeg nema dovoljno materijala da bi to dvoje razlikovala. Sve situacije su nove pa se ne može niti snalaziti u njima.

- Ideja je, dakle, da se djeca do toga doba „hrane" samo dobrim?

- Da, svaki roditelj treba svom djetetu pružiti maksimalnu zaštitu od negativnih impresija. No, praktički je teško zamisliti kompletno dobre impresije samim tim što djeca uglavnom žive u gradu gdje opasnost vreba na svakom koraku.

- Kako onda izbjeći stres u gradu. I za djecu i za odrasle?

- Gradovi su strukturirani kako bi proizvodili uglavnom stres. Biološki neprirodni i štetni uvjeti vladaju u svim urbanim sredinama. I od toga se praktički nemoguće zaštititi. Ideja je u tome da je svako ljudsko biće dio prirode i kao takvo treba živjeti u prirodi, na prirodan način. Život na farmi daleko od utjecaja gradova svakako je daleko povoljnije rješenje od mučnog i besmislenog preživljavanja u gradovima. Ljudi bi se trebali preseliti na sela i uzgajati svoju hranu, živjeti jednostavno i u skladu s prirodom. Tada je i duhovni život lakši, a to je osnova za zdravi i sretan materijalni život.

- Vratimo se na tehniku: gdje su njeni korijeni?

- Tapkanje, koliko je meni poznato, svoje izvore ima u orjentalnoj medicini. Dakle u kineskoj medicini i akupresuri koja poznaje te točke gdje se prenose signali iz podsvijesti u tijelo. U tim točkama nalazi se veza između mentalnog i fizičkog. Ta energetska polja mogu se opisati kao neki kablovi koji povezuju um i tijelo.

Kada naprimjer osjećamo usamljenost, energija te emocije prenosti se „energetskim kablovima" do unutrašnjih organa i daje im naredbu koje kemikalije da pumpaju u krv. I dugogodišnjim pumpanjem takvih negativnih kemikalija dovode do bolesti i poremećaja.

- Tehnika je uvijek ista za bilo koju bolest?

- Tako je. Korijesnki uzrok svih bolesti i poremećaja je isti, dakle naše misli i osjećaji, i to oni podsvijesni. Ovom tehnikom mijenjamo kvalitetu naših misli i osjećaja, a samim time i kemijski sastav tijela. To transformira bolest u zdravlje.

Ono što sve ljude najviše muči je navika da prihvaćamo negativne emocije kao vrijednije od pozitivnih. Zato im dajemo i veći fokus. Ako nemamo za platiti račune mi ćemo, obično, automatski ići razmišljati o mogućim negativnim posljedicama.

- Jesu li izlječenja koja ste vi pomogli trajna? Kakva su dosadašnja iskustva?

- Događalo mi se rijetko da me osoba nazove i kaže evo toliko i toliko vremena mi je bilo ok pa mi se sad malo vratilo. Međutim ta osoba je u tom trenutku već spremna bol doživjeti na potpuno drugačiji način i zna što treba raditi. Stvar je u tome da introspekcijom mi napravimo kompletnu promjenu našeg osobnog identiteta. Pošto to nije jako teško većina osoba ozdravi za stalno i kvaliteta njihovog života dramatično se poveća.

- To me podsjeća na onu Ajnštajnovu kako „postojeće probleme nije moguće riješiti u onom stanju svijesti u kojem su uzrokovani".

- Da jer ukoliko postoji problem i mi ga osjećamo, zaključak bi uvijek trebao biti da mi nešto pogrešno radimo. Ako si ne postavimo pitanje tko je zapravo promatrač, nismo ni išli u pravu dubinu. Naš fokus je prozor u materijalni svijet osjetilnog opažanja kroz koji gledamo mi: promatrač. Ideja je u tome da ostvarimo taj identitet promatrača u potpunosti, da sebe doživljavamo uvijek kao promatrača.

- Ali ljudi se obično vežu za identitete?

- Istina, mi se možemo poistovjetiti sa bilo čime: hrvatstvom, protestantizmom, možemo danas po želji promijeniti i spol... Dakle ljudi vrlo rado mijenjaju svoje identitete u one u kojima se osjećaju ugodno i ona, ta promjena je za nas neizbježna. Bili smo bebe, pa djeca, pa tinejdžeri, pa odrasli... Svako novo iskustvo nas mijenja.

Cilj našeg materijalnog postojanja je da odbacimo sve te prolazne identifikacije, jer koja se korist čvrsto vezati za neku identifikaciju koju uskoro ovako ili onako moramo promijeniti? Cijela moć istinskog ozdravljenja se i sastoji upravo u tome da shvatimo da niti jedna od ovih privremenih identifikacija nismo mi i da je to samo privremeno iskustvo. Naše je da otkrijemo koje je naša nepromjenjiva identifikacija.

Glavni problem leži u pogrešnoj identifikacji što uzrokuje pogrešno i negativno razmišljanje iz čega slijedi reakcija tijela i okoline. Zato moramo u svakom trenu biti svjesni na što se fokusiramo. Jesu li to pozitivne ili negativne misli, pozitivne ili negativne emocije. Kad stvorimo tu naviku ažurianja svojih misli i kad se dovedemo do toga da uvijek sebi dopuštamo samo pozitivne misli problemi nestaju.

- Kako i koliko dugo obično preporučate raditi tehniku?

- Tehnika se radi jednostavnim lupkanjem po desetak točaka na tijelu i odgovaranjem na pitanje zašto kojim ulazimo u podsvijest. To se radi i onda kad stanje bolesti nestane. U jednom trenutku više se ljudi ne osjećaju bespomoćnima i iskaču iz klopke frustracija. Postaju samostalni i odgovorni.

- Odgovornost u svojoj knjizi stavljate na prvo mjesto kada je u pitanju početak procesa ozdravljenja. U čemu je njena tako velika važnost?

- Najlakše je kad smo u bespomoćnom stanju neznanja, uvijek misliti da je netko drugi kriv za (ne)kvalitetu našeg života. Krivimo tada našu karmu, naš um, naše roditelje, boga, državu... No stvar je u tome da mi sami, svojim fokusom privlačimo stvari i događaje u naš život. I samo kad uvidimo na koji način razmišljamo vidjet ćemo da je to potpuno naša odgovornost za sve što nam se događa.

Ako nam netko prijeti i mi se osjećamo pod prijetnjom to je naš problem, a ne osobe koja prijeti jer nije ona odgovorna za naš osjećaj niti naše ponašanje. Treba shvatiti da većina nas ima mentalitet žrtve. Čvrsto vjerujemo da mi uvijek stradamo zbog nečega ili nekoga, a to je pogrešan stav uslijed nepoznavanja zakona mentalne prirode.

- Radite li ljudima i dijagnostiku ili očitavate njihova biopolja?

- Ja mogu reći dijagnozu u smislu prepoznavanja strahova no to osobi nužno neće pomoći da se oslobodi toga straha jer neće znati kako da ga osvijesti. Naša podsvijest je jako moćna i moram naglasti da je uvijek potrebn netko tko je već osviješten na tom polju da bi nas uveo u podsvijest na pravilan način.

Sama dijagnoza nije uvijek dovoljna. Ja mogu po određenim principima naučiti druge ljude da i oni mogu ustanoviti kod drugih ljudi što je uzrok određenih simptoma. Meni to i jest cilj da što više ljudi to radi.

- Što je primarno vaša uloga kao iscjeljitelja?

- Ljudi uvijek imaju izbora da dolaze k meni svaki dan dok kompletno ne izliječe cijeli problem. Imam takve ljude koji dolaze prvih tjedan dana svaki dan, s nekima sate provedem telefonski razgovarajući... Količina koncepcija koje mi moramo popraviti, porušiti pa ponovno izgraditi je ogromna.

Ovo što ja radim nazvao bih nekom vrstom coachinga, vođenja. Ja vodim ljude do tog nivoa dok ne vidim da su sami shvatili kako da uđu u svoju podsvjest i kako naći ono što ih muči. Jer to je sve što nam na kraju preostaje: ući u podsvjest koja nam je bila skrivena i da znamo da smo ušli u nju tako da vidimo konkretne rezultate.

Prvo treba vježbati na sebi dok ne izliječimo sve svoje probleme. I kada smo potpuno zadovoljni svojim životom onda tek možemo pomoći drugoj osobi. Inače osobe same neće htjeti prihvatiti naše savjete. Kroz razgovor ja ljudima zapravo skrećem pažnju na bitne stvari: pomažem im da uvide koji je dio njihovog identiteta pravi, a koji je lažan.

Učim ih kako razmišljati unutar pravog identiteta i kako odbaciti onaj lažni. To donosi trenutne rezultate i tada je vrlo lako ovladati umom. Ja ih isptujem: što sad vidiš, što sad osjećaš i nakon nekog vremena ja shvatim koja je tu navika stvorena i na osnovu čega i onda idemo promijeniti tu vezu: da je prekinemo i razbijemo.

Ako osoba, npr. ima osjećaj srama to vjerojatno seže u djetinjstvo kada ju je otac ismijavao ili se izrugivao ili zlostavljao ili nije obraćao pažnju i onda ja osobi pomažem da se sjeti tih traumatičnih scena i da ih promijeni: da na neki način promijeni raspoloženje te memorije da je izmjeni, ismije obezvrijedi.

Ljudi shvate da su se mogli i sami tako zabavljati i rješiti svoj problem ali se boje jer oni sve ono iz prošlosti doživljavaju kao realno. Ako se sjećamo nekog iskustva iz prošlosti koje više ne postoji, a jednako nas dira kao i sada znači da doživljavamo iluziju kao realnost.

- Nije li, dakle, velikim dijelom, stvar u tome da sve, cijeli život, doživljavamo preozbiljno?

- Defintivno. Cijeli materijalni život je kao san, a mi toliko ozbiljno doživljavamo neke njegove elemente da si ga skroz zagorčavamo.

- Kako da ljudi prestanu biti robovi takvih mentalnih (anti)navika?

- Prvo bi trebali raskrstiti sa time zašto neke stvari uopće radimo i što nam te navike znače. Zašto gledam televiziju ako je ona generalno štetna? Kada shvatimo zašto neku stvar uistinu radimo spoznjemo da sa njima samo ublažujemo strahove. Ublaživanje pak strahova razvija štetne navike. To objašnjava kako to da se tijela ne opiru alkoholu, duhanu...

Zbog toga jer se uslijed dugogodišnjih negativnih afirmacija i misli, kemija u tijelu promjeni i osjetila počinju imati neprirodne potrebe. Zato se tijelo razboljeva. Kada je ljudski um natopljen srećom i pozitivnim mislima, kad živimo životom oduševljenja onda je i tijelo jako sretno, moćno i puno energije što mi prevodimo u zamisao o zdravlju.

- Kada je zapravo svjesni um spreman suočiti se sa uzrokom problema?

- U svakom trenutku kod svakog čovjeka. Samo treba naći pravi način. Vede kažu da je dovoljno da se duša, promatrač, nalazi u tijelu čovjeka. To je dokaz da je spreman. Funkcija ljudskog tijela, kažu Vede, je da dušu dovedu do potpuno duhovnog stanja svijesti. Duša se, dakle, može potpuno samospoznati kroz tijelo koje i jest namijenjeno da proizvodi sreću. Tada je tijelo i dugovječno i pomaže nam da imamo život ispunjen samo srećom. Time i prestaje ciklus umiranja i rađanja.

- Koliko je bolest uvjetovana karmički, a koliko ponašanjem u ovom životu?

- Karma se u Vedama definira kao impresije iz prošlosti. Akcije i reakcije su povezane sa tim impresijama. One impresije na koje smo se fokusirali u prošlosti čekaju nas i u budućnosti, i u drugim životima. Kad nešto želimo na to se fokusiramo. Čak i ako je to negativno ispada da smo to i željeli.

Karma znači ponavljanje istih impresija po želji samog promatrača. Ako smo u prošlosti razmišljali negativno, budućnost nam nosi negativne okolnosti. Bojimo se , na primjer, dugova. U budućnosti ćemo i dalje imati dugove i dalje ćemo kušati taj strah. Za promatrača je najvažnije koje iskustvo kuša: strah, opuštenost, mir, ljubav, ljutnju...

Materijalni se svijet onda formira za promatrača i kroz tijelo i kroz vanjske odnose sa svijetom tako da dalje produbi i upotpuni te osjećaje bili oni pozitivni ili negativni.

Karma se manifestira u trenutku smrti: cijelo tadašnje stanje uma, stanje impresija, emotivno stanje o svemu, naša tadašnja identifikacija, prekida se i prenosi u sljedeći život na način da se u tom trenu odredi po zakonima karme koja će nam obitelj u privh 7 godina života efikasno vratiti taj program koji smo imali u trenutku smrti.

Mi vučemo karmu iz prošlih života ali njen program uvijek dobivamo preko roditelja kad se još tome ne možemo opirati. U osmoj ili devetoj godini mi smo emotivno govoreći ista ona osoba koja smo bili u trenutku smrti u prošlom životu.

- Je li, znajući to, moguće iscjeljenje bilo koga u svakom trenutku , bez obzira na karmu?

- Vede govore o manifestiranoj i nemanifestiranoj karmi. Manifestirana karma je ona koju ne možemo promijeniti u ovom životu kao što su roditelji, mjesto i vrijeme rođenja i spol. No, ako se rodim slijep ne mora značiti da ću do kraja života biti slijep – to je nemanifestirana karma. Kad jednom steknemo znanje da mi nismo tijelo niti um već promatrač unutar tijela koji ima slobodnu volju, onda možemo promijeniti i onu karmu koja nam je duboko upisana. Kompletno je možemo neutralizirati.

- Vi u svojoj praksi radite dakle (i) na otkrivanju karmičkog uzroka?

- Ono što treba raditi je primjenjivati dobru karmu prvenstveno na samome sebi. Rečeno je da pozitivna misao ili emocija 1000 puta jača od one negativne. Negativnim afirmacijama i vjerovanjima u sebi kao što su „ja ne mogu", „ja ne zaslužujem", „ja ne znam"... treba jako dugi vremenski period da se manifestiraju na fizičkom nivou. Sve ovisi o dubini fokusa koji poklanjamo određenim mislima. Čim se ljudima dogodi nešto loše um odmah odlazi u negativnost: probušila mi se guma, sada ću zakasniti na posao, sve ću to morati platiti...

Um nas doslovno može izludjeti bombardiranjem slika na koje se fokusiramo. Mi trebamo naučiti kako se tome oduprijeti i osvijestiti činjenicu da smo mi jači od toga. Ljudi obično malodušno ponavljaju da si jednostavno ne mogu pomoći.

No upravo je u tome stvar, pa tako i u ovoj tehnici : kada mi promijenimo te navike razmišljanja, vrlo brzo se mijenja stanje uma i stanje tijela. To je ta moć ozdravljenja koja se javlja nakon kratkog pravilnog prakticiranja tehnike.

- Što nakon ozdravljenja?

- Da, rješenje nije niti u tome da stanete kad ozdravite, kad ukolnite neku bolest ili nedostatak. Konačno, tijelo će se opet razboliti jer je priroda tijela da postepeno propada. Osobama na putu samospoznaje postane manje bitno to njihovo tijelo, koje će ovako i onako propasti, već su im mnogo značajniji rad na njihovom odnosu sa drugima, sa samim sobom, sa životom i Bogom.

- Što vas motivira, pogoni da ovo radite?

- Zapravo na samom principu samoozdravljenja ja želim pokazati ljudima koliku moć imaju kao promatrači, kao dušae unutar tijela. Ne samo da ljudi mogu sebe iscijeliti već mogu kompletno cijeli svijet promijeniti. Trebamo samo malo napora uložiti u to da iskontroliramo um jer on je taj koji manifestira materijalno, fizičko. Dakle, nema nikakvog uloga osim pažnje, fokusa i mentalnih vježbi. I nevjerojatni rezultati se pojavljuju. Ljudi idu nakon jednog rješenja problema u drugi kada shvate kako je sve to zaista lako i nenaporno i da baš sve kreće od osobne promjene.

Razgovarao: Nenad Kobasić

Tekst je izvorno objavljen u magzinu Svjetlost

http://www.drumtidam.info/Vijesti/Sve-u-svemu/Samoozdravljenje-Razgovor-sa-vedskim-iscjeljiteljem-Kristijanom-Kolegom.html