Odricanje od samih sebe i života, mnogima se može učiniti kao neka vrsta okrutnosti od strane Boga ili sudbine, koja pretvara naše postojanje u neku lošu šalu koja se nikad ne može u potpunosti prihvatiti. Ovakav je stav osobito prisutan u našoj zapadnoj kulturi u kojoj se Ja drži svetinjom, a smrt neizrecivom uvredom. Ipak, stvarnost je upravo suprotna. Kroz samoodricanje ljudska bića mogu dostići ekstatičnu, trajnu i čistu životnu radost. Smrt je ta koja životu daje smisao. Ova tajna je suštinska mudrost religije.

Proces samoodricanja (što je povezano s fenomenom ljubavi, o čemu ćemo raspravljati u idućem poglavlju) za većinu nas predstavlja postupan proces u koji ulazimo serijom grčeva i trzaja. Jedan oblik privremenog samoodricanja zaslužuje posebnu napomenu jer njegovo prakticiranje zahtijeva značajno učenje kroz zrelost, a time i značajan razvoj ljudskog duha. Riječ je o podvrsti discipline ravnoteže koju zovem "stavljanje u zagrade". To je suštini uravnoteženost potrebe za stabilnošću i potvrdom vlastitog ja i potrebe za novim spoznajama i boljim razumijevanjem, tako što ćemo se privremeno odreći sami sebe - staviti se u zagrade - kako bismo ostavili mjesta za ugrađivanje novog materijala. Ovu je disciplinu izvrsno opisao teolog Sam Keen u svom djelu "To a Dancing God" (Rasplesanom Bogu):

"Drugi korak zahtijeva da se uzdignem nad osjetljivom i egocentričnom percepcijom trenutačnog iskustva. Zrela svjesnost moguća je samo nakon što shvatim i nadomjestim pristranosti i predrasude koje su ostavština moje osobne povijesti. Svjesnost o onome što mi se pruža , zahtijeva dvostruko usmjerenje pažnje: zatomljavanje poznatog i radovanje nepoznatom. Uvijek kad pristupam nepoznatom predmetu, osobi ili događaju, sklon sam dopustiti trenutačnim potrebama, iskustvu iz prošlosti ili očekivanjima da odrede ono što ću vidjeti. Ako želim pravilno procijeniti jedinstvenost bilo koje pretpostavke, moram biti dovoljno svjestan svojih unaprijed zamišljenih ideja i karakterističnih emotivnih zastranjivanja kako bi ih mogao staviti u zagrade, dovoljno dugo da moja svijest može prihvatiti nepoznato i novo. Ova disciplina stavljanja u zagrade, ovo nadomješćivanje ili zatomljavanje, zahtijeva sofisticiranu samospoznaju i hrabru iskrenost. Bez ove discipline svaki trenutak predstavlja ponavljanje nečeg što sam već vidio ili iskusio. Kako bih dopustio istinskoj novini da se razvije, te da se u meni ukorijeni jedinstvena prisutnost stvari, osoba ili događaja, moram se podvrgnuti decentralizaciji ega." 

Disciplina stavljanja u zagrade ilustrira posljedice odricanja i discipline uopće, odnosno, činjenicu kako u zamjenu za sve čega se odričemo, dobivamo još mnogo više. Samodisciplina je proces samosazrijevanja. Bol odricanja je bol smrti, ali smrt starog znači rođenje novog. Bol smrti je bol rođenja, a bol rođenja je bol smrti. Za razvoj nove i bolje zamisli, koncepta, teorije ili razumijevanja, neophodna je smrt stare zamisli, koncepta ili teorije. Tako na kraju svoje poeme "Putovanje Mudraca", T. S. Elliot opisuje patnju trojice Mudraca, koji su odrekli svojih prijašnjih pogleda na svijet kako bi prihvatili kršćanstvo.

Bješe to davno, sjećam se,

i ponovno bih to učinio,

ali jedno želim shvatiti;

Ovo: kuda nas je vodio taj put

Ka rođenju ili smrti? Rođenje je to bilo, naravno,

Imali smo dokaze i nismo sumnjali.

Vidjeh rođenje i smrt.

Ali mišljah da su različiti;

Ovo rođenje bješe teška i gorka agonija za nas,

Poput smrti, naše smrti.

 

Vratismo se svojim krajevima, ovim kraljevstvima, Ali ovdje više nije lagodno, u ovoj staroj podjeli, S tuđim narodom koji se grčevito drži svojih bogova. Trebao bih se radovati drugoj smrti.

Budući da su rođenje i smrt samo lice i naličje istog novčića, nije nerazumno posvetiti više pažnje konceptu reinkarnacije, nego što je to uobičajeno u zapadnoj kulturi. Bili mi voljni ili ne ozbiljnije se pozabaviti mogućnostima neke vrste ponovnog rođenja koje se odvija simultano s našom fizičkom smrću, jasno je kako je ovaj životni vijek zapravo niz simultanih smrti i rođenja. "Čovjek mora učiti živjeti tijekom cijelog života", govorio je Seneca prije dva milenija, "a ono što će vas začuditi još više jest da kroz život čovjek mora učiti umirati." * Postaje također jasno da što čovjek odmiče dalje na svom životnom putu, doživljava sve više rođenja, prema tome i smrti - više radosti i više boli.

Ovo dovodi do pitanja je li se ikad u životu moguće osloboditi emocionalne boli, ili još blaže rečeno, je li se moguće razviti duhovno do razine svijesti na kojoj je bol življenja bar umanjena? Odgovor je i da, i ne. Odgovor je pozitivan jer kad se jednom u potpunosti prihvati patnja, ona u određenom smislu nestaje. Neprestanim vježbanjem discipline dostiže se majstorstvo, a duhovno razvijena osoba je majstor u istom smislu kao što je to i odrasla osoba u odnosu na dijete. Ono što djetetu predstavlja velike probleme i bol, odrasloj osobi ne moraju značiti ništa. Konačno, odgovor je da, jer je duhovno razvijena osoba , što će biti detaljnije razrađeno u idućem poglavlju, pojedinac s iznimnom sposobnošću pružanja ljubavi, a uz takvu ljubav dolazi i iznimna radost.

Odgovor je negativan, međutim, jer u svijetu postoji velika praznina kompetencije koju je potrebno ispuniti. U svijetu koji očajnički vapi za kompetencijom, osoba s izuzetnom sposobnošću da voli ne može uskratiti tu svoju sposobnost kao što ne bi uskratilo hranu gladnom djetetu. Duhovno razvijeni ljudi, na temelju svoje discipline, majstorstva i ljubavi, ljudi su neobičnih sposobnosti, te su u svojoj kompetenciji pozvani da služe svijetu, čemu se oni u svojoj ljubavi odazivaju. Oni su bez iznimke ljudi velike moći, iako ih svijet može smatrati zapravo sasvim običnim ljudima budući da uglavnom djeluju tiho i neprimjetno. Unatoč svemu, oni primjenjuju svoju moć i pri tome često jako pate, ponekad i neizdrživo. Za realiziranje moći potrebno je donositi odluke, što je proces koji zahtijeva potpunu svjesnost i mnogo je bolniji nego donošenje odluka s ograničenom i otupjelom svjesnošću (što je način na koji se donose mnoge odluke čiji je ishod na kraju pogrešan). Zamislite dva generala koji moraju odlučiti poslati ili ne deset tisuća vojnika u bitku. Za jednoga je divizija samo stvar, jedinica ljudstva, strateški instrument i ništa više. Za drugoga oni su sve to, ali je ujedno i svjestan svakog pojedinačno od tih deset tisuća života, kao i života njihovih obitelji. Koji će general lakše odlučiti? Lakše je onome koji je otupio svoju svjesnost, upravo stoga jer ne može podnijeti bol potpune svjesnosti. Može se reći:

"Ah, ali duhovno razvijen čovjek nikad ne bi ni postao general." Ali jednaka odgovornost imaju i predsjednik korporacije, doktor, profesor ili roditelj. Odluke koje se odnose na živote drugih, moraju se uvijek donositi. Najbolje odlučuju oni koji su spremni patiti najviše nad svojim odlukama, ali ipak zadržavaju sposobnost odlučivanja. Mjera - možda najbolja - nečije veličine jest njegova sposobnost patnje. Veliki su istodobno i radosni, što je paradoks. Budisti često zanemaruju Budinu patnju, a kršćani zaboravljaju Kristovu radost. Buda i Krist nisu različiti ljudi. Jednaka je Kristova patnja na raspelu i Budina radost pod stablom Bodhi.

Prema tome, ako je vaš cilj izbjeći bol i pobjeći od patnje, ne bih vam savjetovao da težite višim razinama svijesti ili duhovnog razvoja. Kao prvo, ne možete ih postići bez patnje, a drugo, ako i uspijete u tome, vjerojatno ćete biti pozvani služiti na načine bolnije nego što možete i zamisliti. Čemu onda uopće i želja za razvojem, možete se upitati. Ako postavite ovo pitanje, tada vjerojatno niste dovoljno spoznali radost. Možda ćete uspjeti pronaći odgovor u ovoj knjizi, a možda i nećete.

Na kraju, samo još nešto o disciplini ravnoteže i suštini odricanja: morate nešto imati kako biste se toga mogli odreći. Ne možete se odreći nečega što već ne posjedujete. Ako odustanete od pobjede bez da ste ikada prije pobijedili, ostat ćete ono što ste bili i prije: gubitnik. Morate smisliti svoj identitet prije nego što ga se možete odreći. Morate razviti svoj ego prije nego što ga izgubite. Ovo se može doimati nevjerojatno jednostavno i očito, ali držim kako je potrebno to naglasiti budući da postoji toliko mnogo ljudi koji imaju jasnu viziju razvoja, ali i nedostatak volje. Oni žele i vjeruju kako je moguće preskočiti disciplinu, te pronaći lakši put do svetosti. Često je pokušavaju dostići površno oponašajući svece, povlačeći se u pustinju ili baveći se stolarstvom. Neki uistinu i vjeruju da su ovakvim oponašanjem postali sveci i proroci. Nesposobni su priznati sami sebi da su još uvijek djeca i suočiti se s bolnom činjenicom kako moraju početi od početka i nastaviti prema sredini.

Disciplina je definirana kao sustav tehnika koje konstruktivno upravljaju bolom rješavanja problema - umjesto izbjegavanja patnje - na način kojim se mogu riješiti svi životni problemi. Izdvojene su i razrađene četiri osnovne tehnike: odlaganje užitka, preuzimanje odgovornosti, posvećenost istini ili stvarnosti i ravnoteža. Disciplina je sustav tehnika, jer su one međusobno vrlo povezane. Jednim potezom jedna od njih može sadržavati dvije, tri pa čak i sve tehnike istodobno i to na takav način da se svaka može prepoznati. Snaga, energija i volja za primjenom ovih tehnika proizlazi iz ljubavi, što ćemo razmatrati u idućem poglavlju. Ova analiza discipline nije sasvim iscrpna i vrlo je moguće kako sam izostavio jednu ili više dodatnih tehnika. Razumno je upitati nisu li takvi procesi kao što je biofeedback, meditacija, joga i psihoterapija, i sami tehnike discipline, na što bih odgovorio da su to, po meni, više tehnička pomagala, nego li osnovne tehnike. Kao takvi , mogu biti vrlo korisni, ali ne i neophodni. S druge strane, osnovne tehnike ovdje opisane, ako se neprestano i iskreno primjenjuju, same su po sebi dovoljne onome tko se želi posvetiti disciplini i razvoju do viših razina duha.