Poniznost je prava spoznaja svakoga od nas. Ovo je parafraza iz knjige koju je napisao anonimni monah iz XIV vijeka. Knjiga se zove 'Oblak neznanja'. U pitanju je vrlo profana i esencijalna tvrdnja koja obilježava početak traganja za samospoznajom.

Na primjer, ako kažem da sam loš pisac to uopće nije izraz moje poniznosti. Jer možda nisam najveći, ali sam svakako dobar pisac, bar prema onome stoje uobičajeno prihvaćeno. Dakle takva tvrdnja bi bilo nešto što nazivam pseudo-poniznost'. S druge strane, ako kažem da sam dobar igrač golfa to bi bio najviši stepen arogancije - golf igram očajno. Uopćeno gledajući, poniznost je uvijek stvarna.

Prilično je važno da budemo realistični, da posjedujemo istinitu spoznaju o sebi kakvi ustvari jesmo, i da budemo sposobni da prepoznamo i dobru i lošu stranu svoje ličnosti. Postoji razlika između samoljublja i samopoštovanja, bar po mom mišljenju. Razlika između samoljublja (za koje vjerujem da može biti i dobro) i samopoštovanja (za koje smatram da je stvar pod znakom pitanja) obično je zbunjujuća, jer realno gledano ne postoje odgovarajuće riječi i objašnjenja fenomena o kom ću ovdje raspravljati. Pri tome, ukazuje se potreba za definiranjem nekih pojmova i stvaranjem novih izraza, ali ću se truditi da koristim one poznate i uobičajene.

Prvo, šta je to što podrazumijevam pod samoljubljem? Kao vojni psihijatar imao sam priliku učestvovati u jednom zanimljivom istraživanju. Vojsku je interesiralo što je to što dovodi do sloma uspješnih ljudi. Odabrano je dvanaestak uspješnih službenika iz različitih područja vojne službe. Bili su to muškarci i žene tridesetih i četrdesetih godina koji su na svim nivoima postizali nadprosječne uspjehe. Iako su dobili više unapređenja od svojih vršnjaka iz klase, bili su veoma omiljeni. Oni koji su imali porodice uživali su, bar na prvi pogled, u svom punom' životu. Njihova djeca su bila izuzetno uspješna u školi i dobro su se prilagođavala. Izgledalo je kao da ovi ljudi imaju zlatne ruke - što dotaknu to se pozlati. Proučavani su u različitim dimenzijama, ponekad kao grupa, ponekad individualno. Između ostalog, dobili su zadatak da bez mogućnosti konzultacije nabroje tri najvažnije stvari u svom životu. Javila su se dva upečatljiva fenomena u pogledu načina na koji je grupa rješila ovaj zadatak. Jedan je ozbiljnost sa kojom se prišlo ispitivanju. Prvome koji je odgovorio na zadatak trebalo je 40 minuta, a ostalima cijeli sat pa i više. Druga stvar vrijedna spomena bila je činjenica da su svi na prvo mjesto svoje rang-liste najvažnijih stvari u životu stavili slebe. Ne ljubav, ne Boga, ne porodicu, nego sebe!

Bio je to izraz zrelog samoljublja. A ono podrazumijeva brigu, poštovanje i odgovornost za spoznavanje samoga sebe. Ako sami sebe ne volimo, ne možemo voljeti niti druge ljude. Ali nemojte pomiješati ljubav prema sebi sa egocentrizmom. Ovi uspješni muškarci i žene bili su ljudi koje su njihovi bračni drugovi i roditelji voljeli baš kao i njihovi potčinjeni.

A sada da vidimo što je samopoštovanje. Otprilike prije osam ili devet godina, dakle poslije spomenutog eksperimenta, imao sam prilike da se pobliže upoznam sa osobom 'laži' - možda se sjećate da sam ljude laži definirao kao esencijalno zle. Takvim se ljudima teško približiti, ali kako mi je to ipak pošlo za rukom, upitao sam inkriminirano lice: 'Šta je najvažnija stvar u tvom životu?' Odgovor je glasio: 'Moje samopoštovanje!'

Primijetit ćete koliko su bliski svi spomenuti odgovori. Dvanaest uspješnih ljudi napisalo je 'JA', a ovaj subjekt je, odgovorio da mu je najvažnije samopoštovanje. Vjerujem daje njegov odgovor korektan u okviru termina u kojima funkcioniraju ljudi laži. Samopoštovanje zaista jeste najvažnija stvar u njihovom životu. Oni će učiniti sve kako bi očuvali i održali vlastito samopoštovanje u svako doba i po bilo koju cijenu. Ukoliko se pojavi bilo kakva prijetnja takvom samopoštovanju, ako u njihovom okruženju iskrsne bilo kakav dokaz njihove nesavršenosti ili nešto sto bi ih moglo natjerati da se osjećaju nelagodno, takvi ljudi će pokušati uništiti postojeće dokaze. I upravo na tom nivou počinje njihovo zlo ponašanje, jer im je neophodno da očuvaju samopoštovanje po bilo koju cijenu.

Postoji razlika između inzistiranja da sebe smatramo važnima (što je samo drugo ime za samoljublje) i inzistiranja da se uvijek osjećamo dobro kada razmišljamo o sebi (što je sinonim našeg samopoštovanja). Shvaćanje i razlikovanje je presudno za samospoznaju. Da bismo bili zdravi ljudi moramo platiti cijenu povremenog potiskivanja samopoštovanja. Istovremeno, uvijek moramo voljeti i cijeniti sebe, čak i onda kad to ne zaslužujemo.