Deseta izreka...

Isus je rekao:

“Nemoguce je covjeku

jahati dva konja

ili zatezati dva luka;

jedan sluga ne može

služiti dva gospodara,

jer ce jednog poštovati

a drugoga vrijedati “.

SAMO UŽIVATI SEBE

Svi jašu dva konja, svi zatežu dva luka istovremeno - ne samo dva nego bezbroj konja i lukova; tako

se stvara tjeskoba. Ona samo pokazuje da smo osedlali previše konja; i kako sada možete osjecati

lagodnost? To je jednostavno nemoguce! Jer, svaki se konj krece u suprotnom smjeru.

Vi negdje još i možete stici ako jašete samo jednog konja, ali se ne možete kretati ako jašete više

konja - jer napor jednog osporavati ce napor onog drugog, i vi cete sve vrijeme biti na startnoj crti. I upravo

se u tome sastoji ta vaša tjeskoba: ne stižete nigdje. Duboko u vama, zabrinutost raste kao tijesto, jer život

vam curi kroz prste. Vremena je sve manje i manje, ne pomjerate se ni za pedalj, kao da ste mocvara koja

se polako ali sigurno isušuje i umire; nema cilja, nema ispunjenja... Ali, zašto se sve to dešava? Zbog toga

što svako pokušava nemoguce - eto zašto.

Pokušajte shvatiti taj um koji djeluje u vama, i kada dostignete uvid, biti cete u stanju razumjeti smisao

Isusovih rijeci. Vi želite biti slobodni kao što je slobodan siromašan covjek - jer njega ništa ne opterecuje; on

nema što štititi - siromaška je nemoguce orobiti. U njemu nema ni trunke straha. On ništa ne posjeduje, i

zato mu ništa ne možete oduzeti. S ništavilom je njemu lijepo jer kada imaš “ništa”, nema pljacke,

samoobrane i ostalih stvari. Nitko mu nije neprijatelj, takmicarskog duha takoder nema, a siromašak nikome

ne postavlja zamke i otežavajuce okolnosti.

Vi biste željeli biti slobodni kao siromah, no u isti mah hocete da se osjetite sigurnim kao bogataš, kao

car. Bogataš je siguran, svaki buržuj jednostavno je okružen sigurnošcu, i osjeca da je ukorijenjen. Izvana je

napravio sve vrste zaštita, i iz tog pravca ne može biti povrijeden. Mogucnost da mu se smrt nenadano

dogodi skoro ne postoji - on se obezbjedio od ubica, od manijaka, od svega nepredvidenog. No, vi biste

voljeli da ste slobodni kao prosjak i sigurni kao bogataš - jašete dva konja, i zbog toga se ne pomjerate s

mrtve tocke.

Volite neku osobu, ali željeli biste da se ona ponaša kao stvar, potpuno u vašim rukama. No, nitko ne

može voljeti stvar, jer stvar je mrtva i ne može vam uzvracati. I zato, ako je taj “drugi” istinska osoba, ona se

ne može posjedovati. Ona je kao živa: što je više stežete u pesnici, to ona više bježi van, jer biti osoba znaci

biti slobodan. Ako je on osoba, posjedovanje je neostvarivo, a sama mogucnost da se njime može vladati,

govori da on nije živo bice. Ako možete posjedovati tog covjeka, on onda nije osoba, i vi necete biti u stanju

da prema njemu pokažete bilo kakvu ljubav. On je onda samo mrtva stvar - a tko može voljeti tako nešto?

Vi jašete na dva konja. Vi želite osobu kao neku stvar, što je apsolutno nemoguce! Osoba jednostavno

mora biti slobodna i životna: samo tada moguce je voljeti je. Ali, sa osobom koja je životna vama uopce nije

lako, osjecate kako je ona veliki problem, i zbog toga je pocinjete ubijati posjedovanjem. Ako ta osoba

dopusti da je trujete time, prije ili kasnije ona ce se pretvoriti u stvar. I zato supruge postaju samo ukrasni

dijelovi u kuci, a muževi se preobražavaju u cuvare “doma, slatkog doma” - ali ljubav obavezno nestane. I

ista se stvar dešava na svim planovima.

Postoji sumnja u vama, jer sumnja je vrlo blagorodna: daje vam više snage za proracunavanje, više

zaštite, jer ako ste sumnjicavi, nitko vas ne može prevariti. Zbog toga sumnjate - ali onda sumnja budi

tjeskobu u vama, i nelagodnost raste li raste. Sumnja je kao bolest. Sve dok nemate povjerenja, necete

prizdraviti. Sumnja se otprilike ovako oglašava: “Što da radim? Ovo ili ono?” Sumnja znaci: “Biti ili ne biti?” -

a nemoguce je donesti takvu jednu odluku.

Cak ni najsitnija odluka nije ostvariva ako postoji sumnja. Ono što je još moguce u izvjesnoj mjeri jeste

donijeti odluku djelom uma koji je vecinski. Ali, manjina je i pored odluke preživjela, i uopce nije toliko mala

da bi bila neprimjetna. I ta ista manjina ce samo cekati povoljnu priliku da vam pokaže kako ste izabrali krivu

stvar. Dakle, ona samo vreba trenutak kada ce dici uzbunu - i to je ta neprestana buka unutar vas.

Sumnja i nelagodnost idu ruku pod ruku. To stanje se ne razlikuje ni od koje bolesti - bolesti mentalne

prirode. Covjek koji je sumnjicav iz dana u dan postaje sve bolesniji, ali vi niste u stanju prevariti ga. On je

lukaviji, što bi se reklo “pametniji”, ako ga mjerimo aršinima ovoga svijeta. Ne možete ga obmanuti, no i

pored toga, on je bolestan. Sva korist je, drugim rijecima, samo u tome: vi ga ne možete prevariti. Ali, u tim

istim povlasticama skriva se i nenadoknadiv gubitak, pa je korist izvojevana po nevjerojatno visokoj cijeni:

covjek ostaje drhturiti, nije mu lako, postaje neodlucan. Pa, cak i kada odluci, to je uvijek jednim dijelom.

Podijeljen je - s jedne strane je vecina, s druge manjina, i borba traje li traje.

86

Takoder, vama je potrebno i povjerenje. Vi biste voljeli i to stanje, jer ono vas lijeci; neodlucnosti

nema, opet ste ispunjeni povjerenjem, nekako sigurni, sve je mnogo izvjesnije. Izvjesnost vas ispunjava

srecom: nema “talasanja”, sve je tiho i mirno, opet ste zacijeljeni - a cjelina je zdrava. Povjerenje vam

pomaže da prizdravite, ali u tom stanju ponovo postajete ranjivi, jer onda svako može da vas prevari. Ako

vjerujete, onda ste u ozbiljnoj opasnosti, jer svuda se kriju ljudi koji jedva cekaju da vas iskoriste, a

eksploatacija je moguca samo ako vjerujete. Ako ste podozrivi, i ako neprekidno sumnjate, nitko vas ne

može prevariti - to je jednostavno nemoguce.

Dakle, vi ste uzjahali dva konja, i sumnju i povjerenje - ali to je jednostavno neizvodivo. Osjecati cete

bez prestanka tjeskobu i brigu, gubiti cete tlo pod nogama sve više i više. U tom sukobu - koji mora nastati

izmedu ta dva konja - vi cete umrijeti. Prije ili kasnije baš ce se to dogoditi - taj nesretni slucaj bice vaša smrt:

gotovo je s vama, prije no što ste bilo gdje dospjeli; uvenuli ste prije cvjetanja, prije no što ste spoznali

smisao postojanja. Bice je jednostavno išcezlo.

Isus kaže: “Nemoguce je covjeku da jaše dva konja...”

Ali svi pokušavaju upravo to - zbog toga je citavo covjecanstvo u problemima do guše. I ja vam kažem

da se ista stvar dešava na svim nivoima - i ne samo sa dva, nego sa mali milijun konja. Uglavnom, u svakom

trenutku protivrjecite sebi. Zašto se to dogada? Mehanizam zaista mora biti shvacen, jer vi ga možete

odbaciti jedino razumijevanjem. Uzrok je u nacinu na koji podižemo djecu. Uzrok je taj što dijete uopce dolazi

u jednu krajnje bolesnu sredinu. Uzrok je u tome što ga odgajaju - ludaci. Oni stvaraju protivrjecnost svakog

božjeg dana.

Na primjer, vas su ucili sljedece stvari: “Voli sve ljude, u svakom prepoznaj rodenog brata, ljubi svog

susjeda kao sebe samog”, i tako dalje i tako dalje, ali ste istovremeno podignuti i uvjetovani da se takmicite

sa svim i svakim. I, što je potpuno prirodno, kada se sa nekim takmicite, on je neprijatelj, protivnik, i vi ga

morate pobijediti. Da biste odnijeli pobjedu, vi jednostavno morate biti okrutni i nemilosrdni - ako pekmezite,

svi ce vas pregaziti kao od šale. Ako ste borac, onda je citavo društvo vaš neprijatelj - nitko nije komšija,

nitko nije brat. Vi niste u stanju voljeti - morate biti ljubomorni, ispunjeni mržnjom i bijesom, jer borba ne

prestaje, sukob je stvarno težak - ako ste mlakonja, poraz je izvjestan.

Drugim rijecima, budite snažni, agresivni, nasilni, kidate svima glave. Prije no što vas napadnu,

napadajte. Nemojte cekati, jer cete izgubiti - milijuni oko vas cine istu stvar. I kako jedan takav um - koji se sa

svima takmici i prepucava - može voljeti svog susjeda? To je nemoguce! Ali vama su u glavu utuvili i jedno i

drugo ucenje: rekli su vam da je iskrenost najbolji savjetodavac, ali, biznis je biznis, u isti mah. Dali su vam

dva konja, a dijete, nesvjesno prepredenosti ovoga svijeta, uopce ne poima da je tu rijec o zastrašujuce

pogubnoj proturjecnosti.

Da bi se prepoznala doticna protivrjecnost, potrebna je jedna zrela inteligencija: Isus je u stanju da je

nasluti, i Buddha takoder, ali dijete to ne može izvesti, jer ucitelji su ljudi koje ono voli - otac, majka, porodica

- dijete zavisi od svih njih. Kako mu može ma i pasti na pamet da ga zaluduju, da mu truju mozak? Ono ne

može ni zamisliti, zbog toga što je okruženo dušebrižnicima: ljubazni su prema njemu, uvijek su mu pri ruci,

pomažu na svakom koraku. Oni su izvor energije, života, svega i svacega. I zašto bi sada oni trovali dijete s

nekakvim proturjecnostima? Otac ga voli, i majka takoder, ali je problem u tome što su i oni odgojeni na onaj

isti glupi nacin - oni ne znaju što rade, ništa ne umiju osim da ponavljaju iste maloumne savjete. Ono što su

njih roditelji naucili, oni sada prenose svojoj djeci. Neposrednije govoreci, oni samo prenose zarazu; glupost

se predaje kao štafeta - sa generacije na generaciju. Vi tu glupost možete zvati “blagom” ili “tradicijom”, ali

bolest je bolest u svakom slucaju. Ja to nazivam bolešcu, zbog toga što nitko ne ozdravljuje uz pomoc tog

transfera. Naprotiv.

Covjecanstvo je svakoga dana sve neuroticnije, a dijete je potpuno bezazleno, jednostavno, cisto i

nevino, i ludaci mogu da ga bez problema uslovljavaju na svoj idiotski proturjecan nacin. Vremenom ce ono

shvatiti što su mu radili, ali uvid se desi po pravilu odvec kasno.

Obicno se dešava da je citav život izgubljen, no vi ne stignete shvatiti da ste citav svoj vijek proveli na

ledima dva konja. Mislite malo o toj proturjecnosti i pokušajte je pronaci u sopstvenom životu. Naci cete mali

milijun proturjecnosti - jer vi jeste zbrka, kaos, gomila.

Kada ljudi dolaze kod mene i traže tišinu, ja ili pogledam i u isti mah osjetim kako oni traže nešto

nemoguce - jer tišina može postojati samo unutar nekoga tko je odbacio ama baš svaku proturjecnost. Za

tako nešto neophodan je strahovit napor, nadljudska inteligencija, zrelost, razumijevanje. Ništa od svega

toga ne postoji u prosjecnoj osobi, i vi ste zaista ubjedeni da ce vam se tišina dogoditi ponavljanjem mantre?

Ako je to tako lako, onda bi svi trebali da pucaju od spokoja, tišine i unutrašnjeg mira. Samo ponavljajuci -

“Ram, Ram, Ram” ostvariti cete tišinu? Nalazite se na ledima milijarde konja, i sada cete sjahati

jednostavnim ponavljanjem mantre? Ta ce mantra u suštini predstavljati samo novog konja kojeg vi

prikljucujete onoj staroj “ergeli" - to je sve. Ako zbrci pridodamo još malo zbrke, kakav je rezultat? Tišina?

Nevjerojatno! Kaos ce samo da se udvostruci, ništa više. Jedan konj bice pridodat, i konfuzija ce samo malo

narasti.

Zbog toga, pogledajte malo te svoje takozvane religiozne ljude: oni su zbrkaniji od onih svjetovnih

osoba - jer oni svojim starim ergelama stalno nabavljaju nove konje. Covjek koji živi u ovom svijetu, na

“tržnici”, manje je zbrkan, jer on u najgorem slucaju može imati mnogo konja, ali barem su mu svi konji sa

ovoga svijeta; na kraju krajeva, makar im je jedna stvar zajednicka - svi su konji “odavde”. Religiozni covjek

87

je daleko cudniji: on ima konja sa svih svjetova - malo odavde, malo odande. On je napravio mnogo veci

rascjep: drugi svijet, kraljevstvo nebesko, sve mu to toliko znaci, ali on se i dalje krece u pijacnoj gužvi.

Postao je zbrkan, jer je sukob unutar njegovog bica sve veci i veci. Nekako je rascjepkan; svaki dio živi svoj

život, a zajedništvo je nestalo kao da ga nikada nije bilo - i to je ono što podrazumijevamo pod neurozom.

Potpuno je pogrešan nacin na koji su vas odgajali, ali sada se ništa ne može uciniti, jer vi ste vec

odgojeni u odgovarajucem duhu, a povratka nema. Zbog toga, vi morate to shvatiti i odbaciti kroz

razumijevanje. Ako bilo što odbacite zbog toga što ja tako savjetujem, dodali ste još jednog konja. Ako

odbacite zato što ste razumjeli - zbog toga što VI razumijete u cemu je stvar - onda se ništa ne dodaje.

Umjesto toga, stara ergela se prorjeduje: dopušteno im je da ostvaruju vlastite ciljeve, kao što je i vama,

samim tim, omoguceno da ostvarite svoj.

I nije istina da je samo vama teško - zbog konja. I konjima je takoder teško - zbog vas. Ni oni nisu u

stanju da stignu na željeno mjesto. Imajte milosti jedni prema drugima! No milost je moguca samo kroz

razumijevanje - VAŠE razumijevanje, a ne moje, Isusovo ili Budino ucenje. Isus i Buddha vam mogu

pokazati put, ali ako ih slijedite bez razumijevanja, necete se pomjeriti sa startne crte.

Sada pokušajte shvatiti.

Isus je rekao: “Nemoguce je covjeku da jaše dva konja ili da zateže dva luka; jedan sluga ne

može služiti dva gospodara, jer ce jednog poštovati a drugoga vrijedati”.

Zašto je to nemoguce? I što je uopce ta nemogucnost? To nije nešto što je veoma teško, ne! Koliko

god da je stvar teška, ona nije nemoguca, i vi je možete ostvariti. Pod nemogucnošcu se podrazumijeva

nešto što se ne može ostvariti kroz ono što radite; nema nacina, nema mogucnosti da se to izvede pomocu

VAŠIH napora.

Kada Isus kaže nemoguce onda misli nemoguce, a ne “vrlo teško” a vi pokušavate nemoguce. I što ce

se dogoditi? To ne može da se izvede - samo cete vi biti zavedeni kroz vlastite pokušaje. To ne MOŽE da se

izvede! Ali što ce se desiti s vama koji pokušavate uciniti ono što je nemoguce? Rascjepiti cete se.

Nemoguce je izvesti tako nešto, ali cineci to, vi upropaštavate vlastiti život. To ce se dogoditi - to se odavno

dogodilo.

Osmotrite malo ljude koji su sumnjicavi: jeste li vidjeli covjeka bez i trunke povjerenja? Bez vjere je

nemoguce živjeti. Idite u ludnice: tamo cete naci ljude koji su podozrivi prema svemu i svacemu. Oni nisu u

stanju da se krecu, jer su sumnjicavi cak i prema najbesmislenijim akcijama.

Poznavao sam covjeka koji je bio toliko podozriv da nije mogao otici cak ni do tržnice - a pijaca je bila

udaljena tek nekoliko metara od njegove kuce. Covjek je stvarno pokušavao da dopre do nje, ali se stalno

vracao - kako bi provjerio da li je dobro zakljucao kucu. I kada sam bio dijete, ja i ostala djeca smo s njim bez

prestanka zbijali šale. Taman kada bi se taj siromašak spremao da krene na pijacu, netko od nas bi

uzviknuo: “A jesi li zakljucao vrata?”, i covjek se morao vratiti i da provjeriti. Bio bi strašno ljut zbog

dobacivanja, ali uvijek bi se vratio. Živio je sam, opasnost mu nije pretila ni sa jedne strane - ali uvijek je bio

uplašen! Odlazio bi do rijeke da se okupa, a onda bi mu netko dobacio: “Hej, možda si zaboravio zakljucati

vrata!” - i siromašak je maltene nag morao istrcati iz vode kako bi provjerio. Taj covjek je bio savršeni

skeptik. Ako sumnja prodre u vas, završiti cete u ludnici prije ili kasnije, jer cete vremenom poceti biti

podozrivi prema svemu. To je tip osobe koja je potpuno razbijena na najsitinije komadice.

Ako izaberete povjerenje nasuprot sumnje, biti cete sasvim slijepi tada vas svako može odvesti gdje

se njemu svida, jer ste se onda odrekli vlastite inteligencije, i sva je budnost u potpunosti izgubljena. Naci

cete da se oko svih Hitlera ovoga svijeta skupljaju baš takvi ljudi - oni su vjerovali, i izgubili se kroz snagu

svoje vjere.

Baš zbog toga, kažem vam, vi pokušavate nemoguce. U stvari, to je kompromis: ne ici u jednu

krajnost, jer to vodi do stvaranja neuroze; ne ici u drugu krajnost, jer to onda stvara slijepilo. I što da se radi?

Zdravorazumsko procjenjivanje savjetuje: “I jedno i drugo, pola-pola: malo sumnje, malo povjerenja!” No vi

ste time uzjahali dva konja u isti mali! Zar nije moguce živjeti i bez vjere i bez podozrenja?

To jeste moguce! U stvari, to je jedina mogucnost da se zaista raste: živjeti i bez povjerenja i bez

sumnje; samo živjeti, živjeti jednostavno, jednostavno, neusiljeno, sa budnošcu. I to je ono što se

podrazumijeva pod istinskim povjerenjem - ono nema veze s vjerom u bilo koga - jer povjerenje je: imati

povjerenja u život sam po sebi. Kud god da vas život povede, krecite se u skladu s njim, povjerljivo, nevino,

bezazleno.

Zaista, covjek koji je podozriv nije u stanju da se krece nevino. Prije no što se pokrene on ce razmisliti,

a ponekad ce toliko da misli da nece moci ni da se pokrene - izgubiti ce cak i priliku za pokret. Zbog toga

mislioci nisu mnogo aktivni. Oni ne mogu da rade, jer vremenom postaju iskljucivo cerebralni, zbog toga što

prije akcije obavezno moraju razmisliti, moraju doci do zakljucka. Što je najgore, oni do zakljucka nikada ne

mogu doci - kako bi se onda pokrenuli? Po njima, tada je bolje ne mrdnuti prstom, bolje je mirovati i cekati.

Ali, s druge strane, život nema namjeru cekati na vas. Ili, postanete vjernik, slijepac - tada ce vas svaki

politicar, svaki ludak, papa ili svecenik, svejedno, odvesti gdje god hoce. Oni su sami slijepi, a kada slijepac

vodi slijepca, rezultat je uzajamna katastrofa. Što da se radi? Najobicnija, praznoglava razboritost svakako

da ce vas posavjetovati: “Napravi kompromis”.

88

Naucnik B.F. Skiner je nacinio jedan eksperiment koji je tako dobar da je mudro zapamtiti ga. Objekt

eksperimenta bio je bijeli miš: pošto mu nisu davali hranu nekoliko dana, miš bi ogladnio do ludila - bio je

spreman da skoci i proždere sve što bi mu došlo u blizinu njuške.

Tada bi ga stavili na platformu ispod koje su se nalazile dvije kutije isti boje i velicine, i obje su bile

pune hrane. Miš bi skocio u lijevu ili u desnu kutiju.

Bijeli miš bi dakle, odmah skocio - ne bi razmišljao ni trenutka. Ali, ako bi skocio u lijevu kutiju, uslijedio

bi elektricki šok. Sada je bio prilicno uznemiren, jer bio je prisiljen razmišljati - što treba, a što ne treba uciniti.

U toj lijevoj kutiji, takoder, nalazila se i zamka sastavljena od rupe kroz koju bi miš upao u kutiju ispod lijeve -

i tad ne bi dobio ni mrvicu hrane. Medutim, kada god bi se miš opredijelio za desnu kutiju, nije bilo nikakve

rupe i nikakvog strujnog udara - a i hrana bi mu bila dostupna. Vec nakon dva, tri dana miš je savladao trik:

izbjegavao bi lijevu kutiju, i kao po pravilu, automatski skakao u desnu.

Onda je Skiner jednoga dana promijenio kutije - sada je desna kutija bila ona “šokantna”. Miš je bio

kao u bunilu, jer sve se promijenilo: “Što sada da radi?” Zbog toga bi uvijek prije skoka poceo da drhti -

sumnjicavost je pocela ozbiljno da ga nagriza. Takav je svaki filozof - bijeli mišic koji drhturi i ne zna kojoj

strani da da prednost. Koju stranu izabrati? U koju kutiju skociti? Tko to zna? No bilo kako bilo, miš bi se

prilagodio novonastaloj promjeni, ali kada god bi do prilagodivanja došlo, Skiner bi promijenio kutije. Miš je

bio van sebe od bijesa, ali bi cekao, gledao cas u jednu, cas u drugu kutiju - kako da se odluci? I tad bi

odlucio da skoci izmedu kutija - baš ono što i vi cinite - ali tamo nije bilo hrane. Nakon tridesetak dana od

pocetka eksperimenta, jadni mišic je potpuno poludio.

To je isto ono što se i vama dogodilo: postali ste zbrkani - ka cemu ici, od cega bježati? I jedina stvar

koja prosjecnom umu u takvim situacijama pada na pamet je kompromis: skociti izmedu kutija, u takozvanu

zlatnu sredinu. Ali, tamo nema hrane. Naravno, tamo vam ne prijeti opasnost od strujnog udara, ali cete

polako umrijeti od gladi.

Propuštate život ako skacete u sredinu. Da je miš mogao zajašiti obje kutije, vjerujte da bi on to

odavno ucinio. To su jedine mogucnosti: ili skociti u sredinu ili zajahati obje. Za razumijevanje je potrebna

strahovito duboka inteligencija, jer problem je u tome što rješenja nema. Ja vam necu dati rješenje, niti ce

nešto slicno Isus da vam ponudi. Rješenje se u stvari nalazi u shvacanju problema. Onog trenutka kada se

razumijevanje pojavi, problem zauvijek nestaje.

Zar zaista nije moguce živjeti bez vjere, živjeti bez sumnje, a i bez stvaranja nagodbi? Jer, nagodba je

otrov, u svakom slucaju: citav ce vam život postati proturjecnost, a s njom se cijepate na dva dijela, postajete

šizofrenicar. Dakle, šizofrenija je krajnji rezultat svih kompromisa. Ili, ako izaberete jedno negirajuci drugo,

tad vam je osporena korist koju možete imati od onog odbijenog dijela. Sumnja je oružje protiv tudih

pokušaja da vas iskoriste, a povjerenje vas snabdijeva odredenom izvjesnošcu - odbacite bilo što, i odbacili

ste toliko toga. Ako izaberete i jedno i drugo, zajahali ste dva konja. Ako ste napravili nagodbu, podijelili ste

se iznutra - postali ste gomila. Pa što onda da se radi?

Samo shvatite problem i sjahali ste s oba konja - ne pravite nagodbu. Tada vam se dešava potpuno

nov, potpuno razlicita kvaliteta svijesti. Ali, zašto vi to ne cinite? Jer, za taj vam je kvalitet potrebna budnost,

svjesnost. Nema nikakve nužde da sumnjate u svakog - dovoljna vam je jednostavna budnost. Budnost ce

biti zaštita, vrhunska zaštita - a ona je mnogo bolja, a i mnogo zdravija od podozrenja i sumnjicavosti.

Ako vas potpuno svjestan i budan covjek pogleda, vi ga ne možete prevariti, jer sam njegov pogled u

potpunosti ce vas razoružati. I ako vam dopusti da ga iskorištavate, to nije zbog toga što ste vi lukaviji od

njega, nego zbog toga što je ljubazan i što vam dopušta doticnu stvar. No, bilo kako bilo, nemoguce je

prevariti sasvim svjesnog covjeka. Vi ste za njega providni - za njega, vi ste transparent. Ako vam dopusti da

ga prevarite, to je iskljucivo zbog njegovog suosjecanja, ni zbog cega drugog.

Izgleda da je ostvarenje svjesnosti vrlo teško - zbog toga ste izabrali onu nemogucu varijantu.

Medutim, nemoguce jeste nemoguce - vi samo vjerujete da ce se nešto ipak dogoditi; naravno, to se nikada

nije desilo niti ce se ikada ikome desiti. Vaš izbor pokazao je da idete linijom manjeg otpora, jer ono

nemoguce izgleda jednostavnije od ostvarenja svjesnosti. Kompromis je uvijek nekako privlacniji - kada god

se nalazite u problematicnoj situaciji, vi ste skloni nagodbama. Medutim, kompromis i sva ta “srednja

rješenja” nisu nikom pomogla, jer to stanje govori o tome da se unutar vas nalaze dvije suprotne sile: samim

tim, napetost ce da se nastavi, biti cete podijeljeni, a jedan rascjepkan covjek ne može biti spokojan i sretan.

O svemu tome Isus je odavno govorio, ali Krištani su ga pogrešno shvatili. Oni su sve tumacili onako

kako su htjeli. Kako? Pomislili su da im Isus savetuje: “Izaberi jednog konja. Ili ovaj svijet ili onaj svijet -

izaberi. Ne jaši dva konja, jer ce to onda postati problem, a to je ionako nemoguce. Zbog svega toga, izaberi

samo jednog konja”. Tako su Kršcani zakljucili.

Cuo sam ovu pricu: negdje oko ponoci Mula Nasrudinovu ženu uhvatila je neizdrživa glad, pa se

obukla i krenula u potragu za hranom. Medutim, nije bilo nicega osim psecih biskvita. Mislila je i premišljala,

ali na kraju nije mogla izdržati - i pojela je prvi biskvit. Za divno cudo, hrana za pse mnogo joj se dopala, pa

je sljedeceg jutra poslala Nasrudina u kupovinu.

Kada je od Nasrudina cuo što ovaj narucuje, mjesni prodavac bio je zapanjen: “Komšija, što to radiš?

Ja znam da je tvoj pas zaista mali što ce njemu tolika hrana?”

“Nije to za psa”, rece mu Nasrudin. “To je za moju ženu”.

89

“E, u tom slucaju”, uzdahnu trgovac, “ja sam primoran da te upozorim - pseca hrana je iskljucivo za

pse. Ako tvoja žena bude jela ove biskvite uskoro ce biti mrtva - jer je hrana koju psi jedu otrovna za ljude”. I

stvarno, žena je umrla poslije otprilike šest mjeseci.

Jednoga dana, Mula Nasrudin je otišao do trgovca i rekao mu što mu se dogodilo sa ženom.

“Pa, ja sam te na vrijeme upozorio”, rece mu ovaj. “Rekao sam da ce ona hrana za pse prije ili kasnije

ubiti tvoju ženu”.

“Nju nisu ubili biskviti”, odgovori mu Nasrudin, “nego trcanje za automobilima”.

Vaš se um lijepi za svoje sopstvene zakljucke jer kada je izgubljen zakljucak, izgubljeno je i

samopouzdanje. Dakle, bez obzira na situaciju, vi se držite svoje tocke gledišta. To vam daje izvjesnu sigurnost,

zbog toga što ego mora imati cvrsto tlo pod nogama.

Jednoga dana, Mula Nasrudin je pošao u šetnju, a u ruci je imao štap koji je u svakom slucaju bio

prevelik. Kada ga je prijatelj spazio, posavjetovao ga je: “Nasrudine, zašto ne odsijeceš jedno dvadeset

centimetara s donjeg kraja štapa?”

“To nece puno pomoci”, odgovori mu Nasrudin, “jer štap je dugacak sa ovog drugog kraja”.

Vaše razmišljanje može biti samoubistveno. Ono takvo i jeste! Vi, u stvari, samo mislite da je to netko

zakljucivanje - nije! To je jednostavno - naprosto zaludivanje. rijec je o samozaludivanju, a ne o rasudivanju.

Ali, vi ne želite izgubiti tlo pod nogama. Vama je stalo samo da ste u nešto sigurni, to je sve. Svaka

pouzdanost koja dolazi kroz um potpuno je lažna, jer um sam po sebi nije u stanju da stvari ucini pouzdanim.

On može da vas snabdijeva samo lažima - njime se ne dobiva ništa osim sjenke istinitih stvari. Niceg

supstancijalnog nema unutar uma, ali on nastavlja sa svojim racionalizacijama, i vama je dobro.

Kršcani su promašili smisao jer su vjerovali da im Isus kaže: “Izaberi!” medutim, Isus je za potpuno

suprotno stanje - ne za izbor vec za nebiranje. Jer, ako biraš, onaj dio uma koji bira postaje ojacan time, a ne

uništen. To nije samo pitanje izbora. Birajuci nikada necete biti potpuni, jer jedan dio mora da se ospori.

Ako izaberete povjerenje, morati cete osporiti sumnju. I gdje li ce onda ta sumnja otici? Ona nije nešto

vanjske, nešto što se može uzeti u ruku i baciti daleko od sebe - sumnja je unutar svakog od vas. I gdje ce

ici? Vi samo možete sklopiti oci, to je sve; možete potisnuti, to je sve. Ali, sumnja je tu, u podsvjesnom, i kao

neki crv, polako nagriza vašu svjesnost. Bice ispod površine, i onda ce jednoga dana, izbiti na vidjelo. Što vi

tu možete uciniti? Kako možete da odbacite sumnju? Ako, kojim slucajem, izaberete sumnju, što cete uraditi

s povjerenjem? Gdje ce onda povjerenje da ode? I to je dio vas, takoder, baš kao i sumnja! I - na kraju ce

doci do nagodbe: postati cete amalgam sastavljen od nebrojeno mnogo stvari. Necete postati sinteza, nego

kompromis.

Isusov stav je potpuno suprotan. On kaže: “Nemoj birati”.

“Nemoguce je covjeku jahati dva konja ili da zateže dva luka; jedan sluga ne može služiti dva

gospodara, jer ce jednog poštovati a drugoga vrijedati”.

Osmotrite malo posljednju recenicu:

“... jer ce jednog poštovati a drugoga vrijedati”.

Ako izaberete jedno, taj dio bice poštovati, ali onaj drugi - onaj kojeg niste izabrali - bice osporen. Taj

osporeni, to jest uvrijedeni dio postati ce buntovan, i osvetiti ce vam se prije ili kasnije, to je sasvim sigurno.

Ovo se cesto dešava... nauka u potpunosti zavisi od sumnje - ni “p” od povjerenja nije dopušteno.

Zbog toga, jeste li posmatrali naucnike? Van svojih laboratorija oni su najpoverljiviji ljudi na svijetu. Njih je

najlakše prevariti, jer sumnja kod njih djeluje samo unutar laboratorije, dok van nje funkcionira onaj povjerljivi

dio. I što se tice vanjskog svijeta, naucnici su veoma jednostavni ljudi - lukavi su i pametni samo za vrijeme

obavljanja eksperimenata.

Takozvanog religioznog covjeka nije lako prevariti, ali prevariti jednog naucnika - to uopce nije

problem. Ljudi koji se mole u nekom hramu imaju povjerenja dok su u njemu, ali cim izadu, pocinje sumnja.

U hramu ga iskorištavaju, ali van hrama nitko mu ne može ništa.

Sumnjicavi dio ostavljen je za vanjski svijet, a onaj povjerljivi djeluje samo unutar hramova. Zbog toga,

takozvani religiozni ljudi mogu biti dobri biznismeni i natenane izrabljivati citav svijet.

Naucnik ne može biti dobar biznismen, ili politicar, recimo. To nije moguce, jer dio koji sumnja

“ispucan” je u laboratoriji. U vanjskom svijetu radi onaj dio koji ima povjerenja. Naucnik u kuci potpuno se

razlikuje od naucnika na radnom mjestu. Vi ste vjerojatno culi nevjerojatne price o njihovoj odsutnosti, ali to

nisu samo vicevi, vec cinjenice. Zbog toga što oni svoju pažnju primjenjuju u laboratorijima iz sve snage, van

radnog mjesta oni postaju nepažljivi - dio u vezi pažnje iskorišten je u laboratoriji. Dakle, naucnik živi

dvostrukim životom: na radnom mjestu on je potpuno pažljiv, ali se u vanjskom svijetu ponaša kao netko tko

je potpuno odsutan.

Prica se da je Ajnštajn jednom posjetio svog prijatelja. Vecerali su i poslije toga caskali o svemu i

svacemu. Medutim, njihova prica nije mogla dugo da potraje, jer Ajnštajn nije bio sklon rijecima. Zbog toga je

njegovom prijatelju stvar brzo dosadila. Smrkavalo se, i on je vec poželio da Ajnštajn napokon krene, ali bi

bilo uvredljivo kada bi mu to neposredno saopcio. Cekao je, i s vremena na vrijeme davao Ajnštajnu

odredene signale: “Uskoro ce ponoc”, rekao bi, ali Ajnštajn bi samo zijevnuo, i ne bi odgovorio.

Prošlo je dvanaest sati, i prijatelj stvarno više nije mogao izdržati: “Cini mi se da ti se spava, jer zijevaš

svakih pet minuta”. Bio je to posljednji pokušaj da se nešto promjeni.

90

“O da”, rece Ajnštajn, “meni se odavno spava, ali što mogu moram cekati. Kada ti odeš, ja cu samo da

se okrenem i da zaspim”. “O cemu to govoriš?”, zapanji se prijatelj. “Pa ti si u mojoj kuci!?” “Oprosti, molim

te”, rece mu Ajnštajn ustajuci, jer ja sam bez prestanka mislio: “Cim ovaj ode, pasti cu u san istog trenutka”.

Što se tice pažnje i prisutnosti, Ajnštajn unutar laboratorije je potpuno savršen. Ali, taj dio njegovog

uma iscrpljen je na radnom mjestu, pa je Ajnštajn u vanjskom svijetu nešto sasvim drugo, upravo suprotno.

Zbog toga se dešava: takozvani religiozni ljudi žive život pun proturjecnosti - to je tako prirodno.

Pogledajte ih dok se mole: tako su nevini, oci su im pune dubokih osjecanja. Vi jednostavno ne možete

zamisliti kako ce taj covjek izgledati na ulici, kako ce se ponašati kada ude u prodavaonicu. Onaj

emocionalni dio, dio povjerenja, istrošen je u hramu, u džamiji ili crkvi, i kada bude izašao, s upotrebom tog

dijela je gotovo. Takav covjek ce na ulici biti podozriv kao neki naucnik - bice pravo utjelovljenje skepticizma.

Tako mi živimo naše dvostruke živote - to je cist kompromis. Isus nikada, ni na jednom mjestu, nije

rekao: “Izaberi jedno nauštrb drugoga”. Ako ucinite tako nešto, onda ce onaj odbaceni dio biti “uvrijeden”, i

osvetiti ce se kada tad. Ta osveta ce upropastiti vaš daljnji život, jer što se više stišcete uz odabrani dio, to

više onaj odbijeni uništava sve vaše planove - on bez prestanka izbija na površinu. I ako: je sve to tako kao

što kažem, što da se radi?

Ono što zaista ne treba da se cini je biranje. Ne biraj! Stvar je u tome da se shvati protivrecnost bica.

Rešenje ne nudi izbor, vec nebiranje. Problem nece presahnuti ako se izabere jedna stvar a odbaci druga,

jer jedan aspkt jedne te iste stvari nemoguce je odbaciti.

Vi imate dinar, i on ima dvije strane. Ne možete odbaciti “glavu” a zadržati “pismo”. Možda vam se

druga strana novcica uopce ne dopada, ali ste prisiljeni da je imate. Ako želite imati jednu stranu, morate

imati i drugu - citav ce dinar biti sa vama. Jedina stvar koju možete izvesti je ova: strana koju ne volite može

biti skrivena, a strana koju volite može biti položena tako da se vidi, da stalno bude na površini; to je sve.

Tako se odvaja svjesni dio uma od onog nesvjesnog dijela.

Svijest je onaj konj kojeg volite, a nesvjesno je konj koji vam nije drag. Svijest je ono što ste izabrali, a

nesvjesno predstavlja odbaceni dio. To su dvije crkve: u jednu idete, u drugu ne. Inace, u covjeku kakav je

Buddha, išcezavaju i svijest i nesvjesno, jer on ne bira nešto na štetu druge strane. On baca citav novcic - i

glavu i pismo. Svaki drugi pokušaj nije moguc - možete odbaciti dinar sa obje strane.

Sumnja i povjerenje su dvije strane jednog te istog novcica. One možda izgledaju kao suprotstavljene

strane, ali i jedna i druga pripadaju istoj stvari. One su polarnosti jedne te iste cjeline, baš kao što je covjek i

žena i muškarac. Ne možete odbaciti negativni elektricitet a da ne odbacite i pozitivni. Zaista, nemoguce je

zadržati jedno a odstraniti drugo. Ako to ipak ucinite, vaše ce bice postati rascijepljeno: potisnuti dio izvrgnuti

ce se u nesvjesno, dok ce prihvaceni dio biti svjesni dio uma. Na taj nacin, otpoceti ce borba izmedu

svjesnog i nesvjesnog.

No, vi i dalje ne silazite sa leda oba konja. Jedini nacin je da se sve odbaci, ali tajna stvarno nije u

odbacivanju - jer odbacivanje opet može ostati stvar licnog izbora. To je ujedno i najsloženija moguca stvar,

najsuptilnija i najteža: možete odbaciti, i izabrati odbacivanje na štetu ne-odbacivanja - i opet stvaramo

citavu ergelu. Sve što se može izvesti treba se izvesti kroz razumijevanje. Stvar, dakle, nije u odbacivanju

nego u razumijevanju.

Shvatite sveukupnost tog ludila: što ste sve radili sebi, što ste dozvolili da vam se dogodi, koju vrstu

proturjecnosti ste skupili u sebi - samo osmotrite cjelinu tog idiotizma. Nemojte biti ni za ni protiv, ne hvalite,

ne osudujte - samo posmatrajte ono što ste postali kroz sve te ludosti. Ne skrivajte, ne vrijedajte, ne

procjenjujte: “Ovo je dobro, ono je loše”. Ne unosite moralisticke ocjene u vlastito posmatranje. Budite

posmatrac a ne sudac. Budite nevezani svjedok. Vidite ono što ste, bez obzira na to što zaista vidite.

Gledajte stvari onakvim kakve su – uopce nije važno kakav je kaos u pitanju.

Odjednom, postiže se razumijevanje koje istovremeno postaje i odbacivanje. To je baš kao da ste do

malocas pokušavali proci glavom kroz zid i onda ste iznenada postali svjesni da zid nije isto što i vrata. Da li

vam treba neki napor da biste sada odbacili doskorašnji napor? Ama ne - samo ste odustali. Taj pokret je

tako jednostavan, on nije ni za ni protiv - samo shvacate svu beskorisnost starog truda. U tome je smisao

Isusovih rijeci: kada otvorite oci, dolazi do uvida - napor je besmislen. Nema izbora koji pada iskljucivo na

jednu stranu bica. Napor je prestao.

Gdje god postoji razumijevanje, ono je nenaporno, a kada god se nešto desi bez ikakvog truda, stvar

je prelijepa, jer je ostala cijela. Ružnoca ide ruku pod ruku sa naporom, jer to je uvijek dio nikada cjelina.

Napor pokazuje da se netko protiv neceg bori. Ali, zašto ulazite u sukob? Ono protiv cega ustajete nosi u

sebi odredeno znacenje. I neprijatelj takoder nosi netko znacenje u sebi, baš kao i prijatelj - znacenje je

možda suprotno, ali ga ipak ima. I jeste li ikada pomislili: kada god umre vaš neprijatelj, nešto u vama

takoder umre. Vaša patnja ne rada se samo zbog smrti prijatelja, vec i zbog smrti neprijatelja.

To se desilo u Indiji: Muhamed Ali Dinah i Mahatma Gandi stalno su bili u sukobu, i kada je Gandi

ubijen, Dinah je izjavio: “Osjecam nepremostivu tugu. Nešto u meni umrlo je s njim”. Jer, sada - protiv koga

ce Dinah dizati svoj glas? Tko ce sada biti “ona strana”? Tko ce uzvratiti na izazov? Ego odjednom

presušuje - cim nema sukobljene strme. Vaša ego-struktura sacinjena je kako od prijatelja, tako i od

neprijatelja. Zašto? Zašto, zaista? Zato što ste vi sami postali proturjecnost.

I covjek je ucjelovljen tek kada nema ni prijatelje ni neprijatelje, tek kada ne bira, kada ne stremi ni

onom ni ovom. Covjek je cijeli samo onda kada živi od trenutka do trenutka u jednoj oslobodenoj svjesnosti -

91

što god da život donese ispred njega on prihvaca. On pluta, ne pliva. Opustio se, nema više borbe. Ako se

vaše razumijevanje može ovim probuditi, onda cete biti u stanju shvatiti Isusove rijeci:

“Nemoguce je covjeku jahati dva konja ili zatezati dva luka; jedan sluga ne može služiti dva

gospodara, jer ce jednog poštovati a drugoga vrijedati”.

Ali ono najprostije znacenje uvijek ce biti: “Izaberi jednog gospodara, ne biraj dvojicu”. Ali, ja vam opet

ponavljam: birajuci necete biti cijeli, pa, samim tim, to nije pitanje biranja jednog gospodara umjesto drugog,

jer cete ostati rob. Samo vam nebiranje poklanja slobodu. Tad ne birate, vec, jednostavno, odbacujete

maloprijašnji napor - to se dešava samo od sebe cim se pojavi razumijevanje. S razumjevanjem, vi ste

gospodar.

Mi smo u Indiji sannyasine nazivali swami. Swami znaci “gospodar sebe samoga” - netko tko je

odbacio izbor, netko tko ne prihvaca gospodare. To uopce nije egoisticko razumjevanje, vec shvacanje da,

ako izaberete jednu suprotnost, covjek ostaje podijeljen. Sannyasin nije za onaj svijet nasuprot ovog svijeta.

Jednostavno, on nije ni za ni protiv jednostavno se krece i bez prijatelja i bez neprijatelja.

U Zenu postoji jedna predivna prica: U rano jutro, neki sannyasin stajao je sam na vrhu brda. Nije se

pomjerao, a tri prolaznika su ga ugledala tokom jutarnje šetnje. Cim su ga primijetili, odmah su stvorili

razlicite teorije - zbog cega se sannyasin nalazi baš na vrhu brda?

Jedan je izjavio: “Poznajem tog monaha. Njegova krava ponekad odluta - mora da mu je i ovoga jutra

pobjegla, pa je covjek pošao da je traži”.

Drugi je imao drugacije mišljenje: “Ali, covjek izgleda ništa ne traži. Oci su mu gotovo fiksirane, uopce

se ne pomjera. Siguran sam da ne traži ništa, jer covjek koji je nešto izgubio ne stoji tako mimo. Ja mislim da

je pošao u šetnju s prijateljem, ali je prijatelj nešto zaostao, pa ga monah ljubazno ceka”.

Treci je opet imao svoje mišljenje: “Ne smatram da se o tome radi, jer kada prijatelj zaostane, covjek

se okrece i gleda da li se približava. Ali, ovaj monah nijednom nije pogledao iza sebe - to nije položaj covjeka

koji ceka. Na kraju krajeva, meni izgleda da on cini netko pobožno djelo - ili se moli Bogu, ili meditira”.

Prolaznici su bili toliko uzbudeni objašnjenjima, i pošto više nisu mogli izdržati, odlucili su da odu do

monaha i da ga ljudski upitaju što to on radi sam, na vrhu brda. Bilo im je teško da se uspnu na brdo, no

poslije dosta napora, uspjeli su u svojoj namjeri. Kada su došli do vrha, onaj prvi prolaznik nije mogao a da

ga ne upita: “Izvini što te pitam, ali više ne mogu odlagati - da li si izgubio kravu? Poznato mi je da ti se ona

izgubi s vremena na vrijeme, a kada nešto nestane, covjek mora krenuti u potragu”.

Monah je otvorio oci i odgovorio: “Pošto ništa ne posjedujem, ništa ne gubim. Pogrešio si - ja ne

tražim kravu”. Cim je ovoga udostojio odgovora, opet je sklopio oci.

“Onda sam ja zasigurno u pravu”, uzviknu pobjedonosno onaj drugi. “Ti vjerojatno cekaš prijatelja koji

je malo zaostao”.

“Nemam ni prijatelje ni neprijatelje - koga onda da cekam? Potpuno sam sam - ne cekam nikoga, jer

nikoga nemam. Ponavljam vam da sam potpuno sam”.

“Sada je potpuno izvjesno da je samo moje mišljenje bilo ispravno”, nije izdržao treci prolaznik. “Treca

mogucnost ne postoji - ti zasigurno meditiraš!”

Covjek se nasmijao i rekao: “Ti si najludi od svih. Ja niti imam kome da se molim, niti imam neki objekt

koji moram ostvariti. Kako da meditiram kada mi nedostaje objekt meditacije?”

Kada su to culi, sva tri poznanika prasnula su u smijeh, ali kada su se smirili, morali su upitati: “Pa što

onda radiš?”

“Ništa”, odgovori im monah. “Samo stojim. Ne cinim ama baš ništa”

Ali, baš je to meditacija, to je sannyasa: biti! Tad imate potpunu slobodu - slobodu i od prijatelja i od

neprijatelja, slobodu i od posjedovanja i od neposjedovanja, slobodu i od materija i od uma - slobodu od

svakog izbora i podjela. Tada se odbacuje ono nemoguce, i vi postajete prirodni. Kada ste postali takvi,

ostvarujete Tao, i otpocinje plov.

Kada je onaj nemoguci napor nestao, išcezavaju brige, i tjeskobe više nema. Cim tjeskoba nestane,

pojavljuje se blaženstvo. Blaženstvo nije nešto što se ostvaruje - to je nešto cemu je potrebno samo dati

slobodnog prostora. Kada ste otvorili ulazna vrata, suncevi zraci mogu uci u vaš dom. Takvi kakvi jeste,

tjeskobni, podijeljeni, zatežuci nebrojene lukove, uzjahujuci citavu ergelu, krajnje ste šizofrenicni, bolesni,

ludi. Jedino što možete je da nacinite nagodbu, i da postanete normalno neuroticni.

Takva normalna neuroticnost još i može preživjeti. Vi ste jedan prilagodeni ludak, i to je sve. No, cak i

ako ste takvi; ostati cete tužni - nikakva ekstaza nece vam se dogoditi. I sve što budete ostvarili u ovom

svijetu, samo ce produbljivati vašu bijedu, ništa drugo. Ma pogledajte malo te ljude koji su “kao” uspjeli u

okvirima ovoga svijeta - vidjeti cete da su baš oni najtužniji, jer sva njihova nada u potpunosti je išcezla.

Jednoga jutra, Mula Nasrudin je šetao po tržnici sasvim utucen. Prijatelj koji ga je vidio takvog, nije

mogao da povjeruje svoj im ocima: “Prijatelju moj, što se to dogodilo? - Nikada te nisam vidio u takvom

stanju”.

“Ne pitaj me, molim te”, rece mu Nasrudin. “Tako sam tužan da mi dode da crknem od placa i jada”.

Prijatelj je bio uporan: “Ali, u cemu je stvar? Znam te decenijima, ali u takvom stanju nikada te nisam

vidio. Bio si u najtežim životnim situacijama, ali tako depresivan zaista nikad nisi bio. Što ti se desilo, reci

mi?”

92

“Prije dva tjedna”, poce Mula da objašnjava drhtavim glasom, “umro mi je ujak i ostavio mi je nešto

malo više od sto tisuca dolara”.

“Pa, jesi li ti poludio, Nasrudine?” zacudi se ovaj. “Ako ti je ujak ostavio tolike pare, morao bi biti

sretan, a ne da se tu ubijaš od depresije?”

“Da, tako bi trebalo biti, ali prošle nedjelje i moj drugi ujak je preminuo, i ostavio mi je dvije stotine

tisuca dolara”.

“Pa, ti si onda potpuno poludio!” - Nasrudinov prijatelj je stvarno bio kao gromom ošinut. “Trebao bi da

skaceš od radosti, da slaviš, jer sada zaista nema razloga da se presamicuješ od ocaja. Stvarno bi morao da

si sretan najsretniji covjek u gradu!”

“Znam”, rece Nasrudin, “ali ja više nemam nijednog ujaka - to je ono što me rastužuje!”

To je ono što se redovno dešava kada covjek ostvari uspjeh: kada više nemate “ujaka”, nemate ni

nade. Covjek koji ne uspijeva barem se može necemu nadati: ako negdje postoji još neki “ujak”, mogucnosti

su otvorene. Što više uspjeha, to više tjeskobe - jer uspjeh ce iznjedriti sve vaše potiskivane neuroze, uspjeh

ce svijetu pokazati da ste šizofrenicar. Zbog toga u Americi imamo više neuroze i šizofrenije nego u bilo kojoj

drugoj zemlji, jer ta je zemlja ostvarila uspjeh na gotovo svim nivoima.

U siromašnim zemljama nema toliko puno ludila; ljudi se još uvijek mogu nadati, a kada se nadate,

ništa ne izbija na površinu - nastavljat trcati do u beskraj. Kada je cilj ostvaren, tad ste prisiljeni osvrnuti se i

suociti se sa sobom - to vas baca u nevideni kaos. Vi ste oduvijek bili u tom ludilu ali ono vam se pojavljuje u

svoj svojoj nagoti tek kada ste uspeli, jer kada više nema razloga da se sanjari i mašta, vi se morate izravno

suociti sa sobom. Vi ne možete biti blaženi u ovom trenutku, sreca je neostvariva, takoder. Svemu tome vi se

možete nadati i trpjeti trenutni užas - do daljnjeg.

Ali blaženstvo jeste moguce; dogodilo se Isusu, desilo se Budi - i vama se može dogoditi, isto tako.

No, to cete docekati tek kada odustanete od svih onih nemogucih pokušaja. Mislite o onom što je prirodno,

moguce, jednostavno. Ne mislite o nemogucem, o izazivajucem i teškom - ego je sklon da lupa glavu u vezi

svega toga, jer vi tada osjecate kako ste netko i nešto - jer, eto, pokušavate nemoguce. Protiv jednog

nemoguceg cilja vi doživljavate sebe kao jednog neustrašivog borca.

A religija je jednostavno, prosta, laka, prirodna - ona nema veza s uzjahivanjem razlicitih konja! Ona

podsjeca na jutarnju šetnju - šetnja je cilj sam po sebi. Ništa se posebno ne radi; tek, uživa se u svježini

jutra, u lahoru, pticama, suncevoj svjetlosti - u sebi samom.