SADHANA ILI O DGAJANJU ČOVJEČANSTVA

 

 

 

Vlastito  ostvarivanje  života  Tagore  je  otpočeo  pod utjecajem  svojega  oca,  učitelja  sanskrta,  upregnuto g  da oživi monističku osnovu hinduizm a uspostavljenu u Upanišadama. Ovaj sveti spis je proistekao  iz  Veda,  a  o Brahmi, vrhovnom biću, govori na  unekoliko  drugačiji način od onog koji se na Zapadu uvriježio kroz definiciju "Boga". Budući je  samodostatan,  Brahma  nadilazi osobnost i bilo kakvu vrstu opisa.  Hindusi tvrde  kako su sve stvari u univerzumu, pa čak i njihova božanstva tek privremene  manifestacije  Vrhovnog.  Tagore je  stoga pisao o odnosu čovjeka prema Njemu, te o  iskustvima koja vode do  uspostave  krajnjeg  poistovjećenja  sa  Njim.

No,  zaokupljenost  Brahmo m  ne znači da  Indija nije imala bogatu književnost i umjetnost općenito, kojoj se posvećivala pun a  pažnja.  U  njihovom  vjerovanju  nem a ničeg uskog, koncentriranog samo prema vječnom, već oni smatraju kako je ovaj  svijet,  upravo  onakav  kakav  jest, mjesto kultiviranja konačnog  u  nama,  i  njegovog pripremanja za beskonačno. Stoga se i prema toj tvorevini Brahme  ponašaju  sa   dužni m   poštovanjem,   poklanjajući mu  svekoliku  pažnju.

Upravo je  ovaj stav  temelj  na  kojem  je  izrasla Sddhand, što  dokazuje  često navođenje  Veda  i   Upanišada.   Iz ritmičnog tijeka njihovog izričaja on izvlači bezvremenu poruku, dakle i suvremenu, mada po relativnom mjerenju vremena faktički drevnu. Zbog svoje neposrednosti, jednostavnosti  i  ljepote  izražavanja, ovo   djelo   ide   ruku pod  ruku  sa  mnogim  klasicima  koji  obraduju slične teme.

Sddhand preporuča neka se pripremamo, meditiramo, promatramo i nadograđujemo želimo  li  da  na m život bude istovremeno aktivan  i  harmoničan.  Smatra kako je od najveće važnosti da ljudi  budu  u  stanju  živjeti  i djelovati kao slobodni pojedinci. Tagoreovi stavovi prema politici i kulturi, nacionalizmu i internacionalizmu, tradiciji i suvremenom; sve to treba  biti  viđeno  u svjetlu ovih vjerovanja.

Većina njegovih  djela  je  napisana  u  Santiniketanu (Mjestu Mira). Ne samo što je tam o utemeljio školu maštovitog i inovativnog sistema podučavanja, već je kroz svoje pisanje i djelovanje na studente i učitelje značajno utjecao  na  indijske  socijalne,  političke  i  kulturne pokrete.

Služeći se iskustvima proisteklim iz  vlastitog  odgoja Tagore na m pokušava objasniti koji su sve  elementi neophodn i cjelovitom razvoju čovjeka. Pri tome zaključuje kako se ne bismo smjeli zaustaviti  na  intelektualnom aspektu njegovog problema, već  obratiti  pozornost  i  na naš smisao za estetsko,  te  na vlastitu kreativnost.  Potraga za znanjem i psihičkom aktivnošću u odgovarajućem okruženju bili su  nerazdruživi  dio  procesa.  Po  njegovom su mišljenju  sloboda  i  stvaralaštvo   povezani,   jedno uvjetuje drugo. Sto  više  ljudi  stigne  pona d  ograničenja svoje  životinjske  prirode,  to smo  svi  skupa  bliži humanizmu , slobodi i jedinstvu. Jedino  ovakva  potraga daje značaj bivanju, a obrazovanje je sredstvo uobličavanja smislenog života. Time su ciljevi osobe i oni društva odista postali  gotovo  pa  istovjetni.

Stoga  bi  najviši cilj  podučavanja  po   Tagoreovom mišljenju trebao biti onaj koji je općenito  zapisan  u čovjekovoj    nutrini,  a    posljedica   je    njegove   esencijalne povezanosti sa Vrhovnim Bićem, uslijed čega dolazi do postizanje samoostvarivanja i punoće. Tek kada je ovaj cilj prepoznat kao osnovni kojem bi se ljudi  trebali posvetiti, pri čemu im se ne pokušava nametnut i stav da su  dužni baviti se oni m što  održava njihov kontak t  sa egom, to jest sa nižim slojevima vlastitog bića, moći ćemo kazati kako je Rabindranathova misija završena. Naravno, osim toga bi trebao obratiti pažnju i na one manje ciljeve, koji omogućavaju vođenje ispravnog načina života, bez čega osoba ne bi bila  u  stanju  ispuniti  svoje  osnovne  potrebe, što bi  je onesposobilo  kako  za  taj, tako  i  za  onaj prethodn o spomenuti,  daleko  važniji  zadatak.  Smatrajući da je beskrajni čovjekov razvoj moguć jedino u okruženju oslobođenom bilo kakve vrste vezivanja, neprestano se trudio  uspostaviti  takve  uvjete.

Bio je vrlo otvoren prem a  svojem  vremenu, izražavajući bol i očaj zbog neprestanih ratova. Njegovi napori u korist svjetskog mira nisu imali veze sa političkim motivima. Žudio je za njim zbog istinske realizacije unutarnjeg jedinstva čovječanstva, kao i, odista, cjelokupnog živućeg svijeta. Tijekom  cijelog  svojeg  političkog  života  kritizirao je upotrebu sile, kako čovjeka protiv čovjeka, tako i klase protiv  klase,  ili  nacije  protiv nacije.

Kad god se ne bi slagao sa stavovima i ponašanjem kako engleskih kolonizatora, tako i indijskih boraca za slobodu, uključujući čak i Ghandija to bi sasvim jasno davao do znanja. Radije je  ostajao usamljen  u   svojem   mišljenju, nego preporučao iza čega ne stoji, što je zasigurno očit dokaz njegove ostvarenosti, to jest transcendentnog iskazivanja ličnosti pri čemu ona odbljeskuje sve ono što ljubimo u Bogu.

 

RABINDRANATH  TAGORE

(6.    5.       1861.-7.8. 1941.) 

 

Također je poznat i kao Robi Thakur,  te  Gurudev,  što znači Bog-Učitelj. Rođen je u Kalkuti, u Bengalu, pokrajini kolonijalne Indije. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost  1913.

Med u njegovom pisanom ostavštinom se nalaze novele, eseji, kratke priče, putopisi, drame, te preko 2000 pjesama. U proznim se djelima najčešće bavi socijalnim pitanjima, političkim idejama, prosvjetiteljstvom, kao i vizijom univerzalnog bratstva. Tagoreova poezija, osim svojeg dubokog duhovnog upliva, često izražava prostodušno slavljenje   ljubavi.

Označimo tek neka njegova djela: Bjegunac, Brodolom, Dolutale ptice, Do m i svijet, Gitanđali (Pjesme darovnice), Kralj i kraljica, Kralj mračne odaje, Mlađak, Nacionalizam, Naš svemir, Pjesnikova bajka, Pregršt priča, Pustinjak, Religija čovjeka,  Sadhana, Vrtlar, Zlatni brod,  Žrtva...

Osim  pisanja se bavio  skladanjem,   a   u   zrelijim godinam a  i  slikarstvom.

Odrastao  je  proučavajući  velika  djela  indijske  misli,  ali na njega su također utjecali  i  giganti  zapadne  civilizacije, čije  je  stavove  pomnjivo proučio.

Proputovao je praktički cijeli svijet, održavajući žive kontakte  sa  čuvenim  ljudima  svojega  doba  popu t Mahatm e  Ghandija,  Alberta  Einsteina,  Javvaharlala Nehrua,  Bernarda  Rusella,  Williama  Butlera Yeatsa...

Bio je čovjek renesansnog ustrojstva, uvijek se sasvim predajući svemu što radi, a u sve svoje postupke, odnose i djela  unosio  je  rijetko  viđenu  dozu čovječnosti.