57.  MOJ SI RAZGOVOR TI, od kojega

je moja kuća puna.

Mrmore danju i noću pisaći stol, krevet, i polica za knjige, štednjak i lonac, žarulja i noćni muk.

Svaka stvar svojim jezikom s Tobom zbori, i nema nesporazuma izmeñu nje i Tebe. Voda žuborom, vatra žarom, tišina tišinom s Tobom zbori.

Stojim, slušam, i mislim: čemu još i ja? Razgovore moj, čemu da se i ja u Tebe uplećem, kad mi cijela kuća s Tobom dvogovori?

58.  PELUDNO JE OVO DOBA,

CVIJETE, pčelo, leptiru.

Zlatni ste od Mojega peluda, oplodite jedni druge, peludno se darivajte. Krila sam vam i latice zato dao.

A šaljem vam i vjetar kao prijateljsku

ruku.

59.  IZNENADIM TE UDAROM  i

omčom, da izvučeš iz peta ono

što si nekad u njih iz pleća spustila. Najprije da vratiš zatureno, na svjetlo dana da izvučeš nedogledano, a onda ćemo lako, i lakim putem – s udarima čija će te nemoć radovati.

60.  POGLEDAO SAM TE  očima, koje

vide sav svijet.

Ne, nije te pogledao sav svijet, pogledao te Tvorac njegov.  Pogledao sam te kao da si sav svijet. I jesi, Meni. I jesam, tebi.

Čuvaj zauvijek Moj pogled u srcu,

on te nije korio, nije te hvalio, ništa te pitao nije – samo te volio.

61.  SAMA ĆEŠ SEBI REĆI  ono,

što očekuješ da ti Ja kažem.

Slušaj se, u srce se spusti i saznaj što je to. Čekam da čujem riječ, koja će biti krštenje tvojom rukom, a Mojim duhom.

62.  HRANIM VAS, GOLUBOVI MOJI, a

vi, bacajući se za hranom, zaboravljate ruku koja vas hrani; otimate se oko zalogaja, za hranodavca nemate vremena – ni časka da mu posvetite, ni časka da mu zahvalite.

Poklonite Mi samo mrvicu svoje suzdržanosti od onoga što sam vam poklonio: ostat će vam i više i bolje.

63.  NATAPAM VAS, NJIVE MOJE,

davno uzorane, da bi sjeme nekoć posijano pošlo putem kruha.

Vi za sjeme ne brinite – vodu Moju pijte koliko je po vama lijem.

Ja znam koliko možete popiti, i koliko Mojemu sjemenu treba.

64.  OH FRULO, FRULO, jesi li se

umorila od svirke?

Hoću li te za pas zadjenuti? Hoću li te u travi izgubiti?

Pa da poslije doñu brda i doline, i tebi

se, frulo, klanjaju, tebe o Mojoj svirci pitaju...

A Ja ću već biti nijem i dalek.

Jesi li se zbilja umorila od Moje svirke?

65.  PREDAJEM TI U RUKE OVAJ

DAN  još o svitanju.

Neka u njemu ne bude ništa što nije Tvoja volja.

Neka u njemu svako zrnce sluša zakon

Tvojih zvijezda; svaka zvijezda neka štuje titraj svakoga zrnca; neka u njemu budem ja, zrnce, i zvijezda po Tvojemu zakonu.

66.  DOSTA MI JE TVOJE IGRE; dosta

mi je moje igre.

Prekinimo, iz skrovišta izañimo, lice jedno drugomu pokažimo.

Čekao sam da to konačno zatražiš. Bez igre neće moći, ali će morati bez tvoje ovisnosti o njoj.

67.  U SVAKOMU ČASU BUDI

SPREMNA  za Moj zov, ptico.

I budući da nisi za nj spremna u svakomu času, Moja igra ide za tim da te ne zaskoči svijet, nego Ja – da te ja namamim u stupicu, a ne svijet dušolovni. Jer kad škljocnu brave i zasuni, i ti zavapiš da te puste, svijet te neće pustiti.

Tko te drugi zamrežio nego onaj,

koji najviše voli spašavati, i lovcu pred nosom odnositi zlatoperu pticu?

68.  KAKVA JE TO POBUNA U

TVOJEMU SRCU? Znaš li protiv čega se buniš?

Misliš li da sam hirovit? Dalek?

Nedokučiv? Da se Mene ne dotiču vaše boli, želje, vaša strepnja? Ili misliš da je tvoja misao plitka, i nemoćna dokučiti? Kad misliš da se buniš protiv Mene, ti  se buniš protiv sebe. Protiv svoje misli, koju ne dotiče Moja dobrota, Moja briga, Moja želja da vam želje ispunim.

69.  MOLILA SI ME DA TE

OSLOBODIM  vezanosti za tvoja očekivanja. Odvezao sam te, i sada te svezujem za Svoja očekivanja. Tvojima ću nahraniti gavranove.

Svojima ću nahraniti tebe, ptico pjevice.

70.  OPRAO SAM TE Svojom kišom i tvojim suzama. Osušio sam te Svojim suncem i tvojim žarom.

Moj lik se sada s tvojim likom rastaje.

Trenutak je nijem, nježan, svečan – dostojan rastanka onih, koji se ne mogu rastati, ma koliko se prostora i godina nabacalo izmeñu njih.

Moj lik sada tvoj lik od sebe odvezuje, kao obalni stup brodicu.

Ali tebe zadržavam kraj Sebe, u Sebi, oko Sebe.

Sve drugo neka ide, neka nijemo, nježno, svečano zamre, poput frule, koja se udaljava.

71.  TRAŽILA SI DA ME VOLIŠ još više

nego što Me voliš.

Ne čudi se ako ti mnogo štošta skratim, jer tako velika želja ne može živjeti u društvu sa sitnim željama.

72.  MOJ BLAGOSLOV LEBDI OKO

VAS kao rosa, kao miris, kao sjaj.

Ta rosa ne hlapi, taj miris ne pline, taj sjaj ne trne.

Vaše je samo da to vidite, udahnete,

oćutite.

Vaše je da shvatite da imate neshvatljivo, nepotrošivo, neuništivo bogatstvo.

73.  POSJEO SAM TE U KRILO,

i prstima ruke pokazujem ti Svoje kazalište sjena.

Upijaš se u predstavu, smiješ se i plačeš sa sjenama, umireš zbog sjena. Oh, kako sam te lako obmanuo!

I ne pada ti na um da zatvoriš oči,

i oćutiš oko sebe krilo Moje svjetlosti. A Moja ruka sve više postaje zvečka, koju si prerasla.

74.  UČI, NAUČI dobru mudrost

rastajanja s Mojim likom,

kojega ti poslah ususret kao Svojega poklisara.

Nauči rastati se s poklisarom kako dolikuje, ne zaboravi mu predati ljubav nerastajnu od Mene.

75.  ZAR JE TEŠKO POVJEROVATI

DA VAS VOLIM?

Obilazim vas na tržnicama, na autobusnim stanicama, u gostionicama, bolnicama, na grobljima...

Ne vidite Me, niti čujete Moje pitanje.

Ogledajte se: ne vidite li i gore i dolje koliko vas volim?

Jer sve ovo oko vas dao sam vam da shvatite samo jednu stvar: Moju ljubav što je sebi neodoljiva, pa ljubi i prosipa se i po blatu, i po mjesečini.

76.  ODLETI MILI ANðELE,

Mene više na nebu nema. Mene više na zemlji nema. Mene ima samo u tvojemu letu. Vjeruj Mi: ne napuštaš Me.

Ako te guram iz gnijezda nebeskoga, to je zato što ti je ono postalo tijesno.

77.  NISAM JA GOLUBAR NI

SOKOLAR da uzgajam plemenite ptice za lov i razbibrigu.

Zar da Mi na ruci sjedite, iz dlana Mi

zobljete, u prozoru gučete?

Vinite se uvis, krilatice Moje, snesite  jaja u modromu zraku – održat ću ih kao na dlanu.

Vaši će se potomci izleći u čistoći modrine, u kristalu visine, u sjaju tišine. Za let sam vas stvorio, krilatice Moje,

a ne za ukras ruci i krletki.

78.  NE BROJITE MI RIJEČI, šutnje,

poglede uprte, poglede odvraćene;

ne brojite Mi blagoslove, koje sam dao ili uskratio; možete li prebrojiti kapi od kojih se oblak sastoji, i od kojih je duga sačinjena?

Kapi duge koja jest, koja nije, kapi koje

jesu, koje nisu; a ljepota jedina jest – ljepota od tih kapi načinjena, jedino je čvrsto tlo za ljubav.

79.  JA, SATHYA SAI, pokazujem ti

kakav je Bog.

Pokazao sam ti i gdje je Bog.

A što je Bog, to možeš saznati od Boga, koji nema ni imena ni lika.

80.  PAMTIŠ ME PO ZABORAVU,

koji raste izmeñu tebe i svijeta.  Tolike si stvari rastočila, tolika lica otpustila, neprimjetno, kao što jesenji kesten otpušta lišće.

Ne boj se: taj je zaborav sjećanje na Mene.

Taj je zaborav sjećanje na tebe.

Taj je zaborav dar i blagoslov, koji ti šaljem kao pozivnicu na nezaboravnu gozbu.

81.  LJEPOTA JEDINA JEST,

a sve što je sačinjava, prolazno je. Pusti da u miru proñe ono što je sačinjava: ti nećeš proći.

82.  ZAR NISAM BIO PREJASNO

BLAG i preblago jasan?

Zar Me niste udisali, zar Me niste pili, jeli, u Mene se odijevali?

Zar se niste sa Mnom umivali, u Meni

oči sklapali i rasklapali?

Zar vas nisam prožimao preblag i uporan, učeći vas životu osjetila tananih, zapažanju kakvim cvijet osjeća da je poprašen peludom božanskog oploditelja?

Zar nisam? Zar niste? Zar nije?

Pa za čim se ogledavate kad je sve u vama?

Što još očekujete kad ste sve dobili?

83.  TETURAŠ... MISLIŠ, OD UMORA

JE, od slabosti je. Ali nije.

Teturaš od obilja, od darova kojima sam

te zasuo.

Iz ruku ti ispadaju, i dok ti ispadaju, ti Me već moliš za nove.

84.  BUDI NJEŽNA S OPORIMA, budi

blaga s osornima.

Jer takav je Moj posao, i Ja ga svakodnevno obavljam, kao zemlja koja se okreće i za one, koji tvrde da se ne okreće.

85.  BOŽE, NEKA OVO BUDE TVOJ

DAN, kroza me prodjenut, kao konac kroz iglu.

Njime sašij što je poderano, na nj naniži

što je raznizano.

Neka mi uvečer bude dano da samo malo zavirim u obavljeni posao – da vidim gdje je zakrpa, i o čijemu je vratu niska.

Ali ne moram ništa saznati.

Iglu baci, ali ujutro, moj Bože, uzmi novu, i prodjeni kroz nju Svoj dan.

86.  AKO SA MNOM NISI, nigdje nisi, ma gdje da jesi.

Ako sa Mnom jesi, svagdje jesi, ma gdje

da nisi.

87.  OD MENE TI JE DAR: da nigdje nemaš mira ni radosti, ako nisi sa Mnom.

Zato ne gledaj kuda ćeš, i kamo, kada

ćeš, i kako – gledaj samo da budeš sa Mnom.

Jer od Mene ti je dar da nigdje nemaš

mira ni radosti bez Mene.

88.  ZAHVALJUJEM TI što si mi dao želju za Tobom.

Zahvaljujem Ti što me nisi pustio na

miru.

Što si mi pokazao kakav je pakao dan bez Tebe, a kakav raj trenutak s Tobom; i kakva je milost znati se kajati, znati zahvaliti, znati poželjeti ono što Ti od nas želiš.

89.  GOSPODINE,  ZAHVALJUJEM TI

za dan proveden s Tobom na visoravni kraj jezera; stavljam Ti ga pred noge, umotana u muk i svilu mjesečine.  Neka Ti leži pred nogama cijele noći,

a ujutro, odmotaj ga i na ruke položi mi ga, taj dan od neprolaza, da se tako meñu nama vrti do kraja naših dana.

90.  JUTROM, OTVORI OČI ŠIROM

Jutrom, otvori oči širom, i čitaj Moju poruku sa svih strana.

Sve što vidiš Moja je riječ.

Na slogove sam je razlomio da vam olakšam čitanje; ona je kruh, koji vam svako jutro lomim za okrepu, ne brojeći vam zalogaje.

91.  UNUTRA, U MOJOJ RIJEČI je

šutnja. Ne može se reći unutra. Ipak, ti stalno pokušavaj.

Ništa nećeš reći, ali ćeš čuti i reći da si

čula, i čut će drugi ono što si čula.

92.  NE BOJ SE, PUSTI DA TE MRVI MOJA VELIČINA

Prah da budeš, a Ja da kišu na tebe pustim, pusti.

Blato da budeš, pusti.

Ja ću od tebe Svoje slovo oblikovati,  na suncu Svoje dobrote ga očvrsnuti  da Moju silinu podnese – svakim atomom svojega bića da pamti da je od loma sazdano, i da zato veličinu podnosi.

93.  ŠTO DALJE IDEŠ, Moje ćeš

stupice sve teže razlikovati od pravoga puta. Na oštrici noža, na bridu dlake, razilazi se put u nebo od staze u pakao. Otvori sve svoje oči, i gledaj svim  svojim srcem kuda stupaš, jer cijeli tvoj dosadašnji put sada ovisi o samo jednomu koraku.

Što si Mi bliže, to će te lakše daljina

zavesti, Moj dvojnik isprositi, Moj gubitak preoteti.

94.  CIO TE DAN KUPAM u Svojemu

oku, a noću ti gledaš slike koje je oko

danju pilo, i noću si budna u uspomenama onoga što spava.

95.  OSLUŠKUJ ŠTO GOVORIŠ, i uči

ono što kažeš.

Utišaj se i slušaj tko govori, i što kaže.

96.  DAJ MENI SVOJU GORČINU

Daj Meni svoju gorčinu zbog onih, koji Mene kleveću.

Daj Meni svoj jad zbog onih, koji Mene

ne žele znati. Bez obzira zbog čega je, jad je jad, gorčina je gorčina.

Daj ih Meni, a na ispražnjeno mjesto

useli Mene – ispuni Mnome sve što nisam Ja.

97.  DOGOVORISMO SE  da ćeš se

probuditi u posljednji čas, da probuñena ne bi otišla budnim putem od usnulih; dogovorismo se da tako bude da gotovo ne bude, da bi moglo biti za one, kojima jedva da će biti.

Ne plači, jer plač ti je san, a san nije manje prosvijetljen od budućnosti, jer ti spavaš da bi se drugi budili prije  svojega vremena; jer ćeš, spavajući, preuzeti na sebe spavanje drugih, jer ćeš im svoje buñenje pokloniti. Ne plači, takav san nije manje svijetao od budućnosti.

98.  TO SAM JA, JA, JA koji izgovaram

tvoje ime kao Svoje.

To sam Ja, Ja, Ja, koji tvoj oblik uzimam kao Svoj.

To sam Ja, Ja, Ja, koji svod nebeski zovem Svojim, i zemlju pod njim, Svojom.

To sam Ja, Ja, Ja, koji imam, a koji nisam to što imam.

To sam Ja, koji sam Ja, i ništa što je Moje ne može Me saznati onakvoga kakav sam Ja.

99.  SVA BIĆA SVEMIRA žude za ovim

što je vama dano, a vi ne znate ni što je to, ni gdje je to.

Ogledavate se začuñeni, da vidite i što

je to, i gdje je to – ali kako da vidite kad gledate oko sebe, umjesto sebe da sobom vidite.

100.  JA SAM SVI OVI LIKOVI o kojima

pitaš tko su, Ja sam sva ova imena o kojima pitaš čija su.

Meni je svejedno kojemu ćeš se imenu i liku prikloniti.

Učim te da i tebi bude svejedno.

Učim te da se svaki lik i svako ime zove Ja, da svaki lik i svako ime zoveš Ja.

101.  NA MOJOJ ZEMLJI, POD MOJIM

NEBOM, u Mojoj noći, ti Mojim riječima Meni o Meni govoriš.

Tebi jedinoj dajem slobodu da ne budeš

u istoj ravnini s nebom, zemljom, noći, i riječju – jer željan sam da se iz svoje slobode nazoveš Mojom.

102.  ŠALJEM TI LJUDE koji ne misle

kao ti, ali koji vole kao ti.

Voli ih kao da su ti, i ne misli o svojoj i njihovoj misli.

103.  JA SAM UHO, u kojemu se susreću zvukovi zemlje i neba; ma kako bili strani jedni drugima,

oni u Meni tvore glazbu za Moj užitak.

104.  KAŽI SAD ZBOGOM JEZERU u

tri sjaja, zaroni sad u jezero u tri sjaja, tamo gdje samuju trojica od jednoga komada.

Od svega što sam ti dao ne uzmi ništa –

ni sjaj ni trojicu; uzmi to jedno od jednoga komada.

105.  TIŠINOM SAM TE ZVAO, a ti si

glas čekala.

Blizinom sam te okružio, a ti si daljinu nasnubila.

Sebe sam ti dao, a ti si se Mojemu daru nadala.

Uskraćujem ti sve da bih ti dao sve: glas i daljinu i dar Svoj ti oduzimam, da bi ostala sa Mnom u tišini i blizini.

106.  PONEKAD NE KAŽEM  KAKO

JEST, već što jest; ne kažem gdje jest, i kad jest, već što jest.

Proziri Me – dokle god sam Otac tvoj.

Ja ti munju pokazujem, a ti se potom od groma streseš, i misliš kako je svjetlost manje nesrodna grmljavini.

107.  PEČATIM DO DALJNJEGA

IZVOR SVOJ, izdan Svoj, studenac Svoj; voda u njemu nije umorna, no umorše se usta pijući ju.

Obustavljam do daljnjega put Svoj, prt

Svoj; nije se zemlja pod korakom umorila, umoriše se noge gazeći ju. Zaustavljam do daljnjega pjev Svoj – ptica nije umorna, umoriše se uši što ju slušahu.

108.  STOLJEĆIMA SAM PUNIO

TVOJU ČAŠU – izdrži u svojoj želji za žednima, pružaj se ustima i suhoj zemlji.

Budi Moja čaša!

Ostani vjerna svojoj žeñi.