(Prashanti Nilayam, 7.7.91. – 26.8.91.)

1.  OČE NAŠ NEBESKI, što ima bolje od pogleda na Tebe?

Ima Moj pogled.

Što ima bolje od Tvojega pogleda? Ima Moj smiješak.

Što ima bolje od Tvojega smiješka? Ima Moja riječ.

Što ima bolje od Tvoje riječi?

Moja ljubav.

Što ima bolje od Tvoje ljubavi? Ništa.

Oče naš nebeski, bez pogleda na Tebe možemo;

bez Tvojega pogleda na nas možemo; bez Tvojega smiješka jedva ćemo;

još teže ćemo bez Tvoje riječi. Ali bez Tvoje ljubavi umiremo.

2.  OČE MOJ NEBESKI, pogled na

Tebe napitak je rosni i peludni.

Tvoj hod po zemlji lepršanje je rujnoga oblaka.

Tvoje su ruke dvije zlatne golubice.

A Tvoje su oči dva nježna groma, što požarno udaraju u molitveni toranj srca.

3.  KAKO JE SRETNA ZEMLJA KOJU

GAZIŠ, riječ koju zboriš, halja koju nosiš.

Kad bismo se mogli ušuljati u tu sretnu

zemlju, kao prvi roñaci njihove sreće, kao izbjeglice iz kraja nesretnoga, nesvojega!

Smjerno Te molimo, Oče naše sreće, dodirni nas dodirom, reci nas riječju, odjeni nas haljom Svoje blizine.

4.  OČE MOJ NEBESKI, daj mi da

uñem u Tvoj hram o sutonu, i o praskozorju.

Kao što se praskozorje u dan pretače,

i suton u noć, pusti me da se u Tebe pretočim, bez ostatka, nepovratno.

5.  NAUČI ME kako ne snovati, naume

ne kovati, nakana se kaniti – nauči me svetomu nehtijenju, da njim popločim put za korak Tvojega htijenja.

6.  SLUŠAJ, OČE MOJ NEBESKI,

tišinu srca, koju usta ne umiju ponoviti. Samo tišina tišinu čuje, samo šutnja šutnju razumije.

Samo Ti, Oče moj nebeski, Sebe čuješ i Sebe razumiješ u našim srcima.

7.  UVIJEK SAM TE VOLJELA,

pa i onda kad nisam znala da postojiš. Mislila sam da volim druge i drugo. Sada, kad spadaju maske i skrivačice, ja druge i drugo mogu voljeti,  slobodna od zablude da to nisi Ti.

8.  OČE MOJ NEBESKI, duša Ti se

moja klanja od zemlje dublje, od morskoga dna dublje, a kada k Tebi uzgleda, ona vidi od neba više – tamo gdje zvijezde više ne stanuju, i sunca gdje nije, gdje ničemu s ničim nema

usporedbe, gdje ni visokoga ni dubokoga nema, gdje Ti, Oče moj, svezuješ nebo i zemlju u srcu poklonika.

9.  DIVAN JE TVOJ VRT, divan si Ti,

divna sam ja, jer se divoti divim. Blago mojemu gledanju, jer divno s divnim povezuje.

10.  DVIJE LAĐE, ZEMLJA I NEBO,

voze Tvoju pratnju, družinu, i goste.

A Ti sam ideš pješke, ni zemljom ni nebom, putem koji si Ti sâm, u samoći, koja je sama Sobost Tvoja.

11.  POSLAGALA SAM SVOJE

DAROVE, kojim tko zna hoćeš li proći. A kad si naišao, nisam imala srca ni vremena da ih nudim: i srce i vrijeme cijeli su stali u oko koje Te gledalo,

i gledajući saznalo kakva je vječnost,

koja ne dolazi, koja ne odlazi.

A kad si otišao, vidjela sam da si rukom taknuo moj dar, i uzeo iz njega što si htio.

I uzevši, dao si mojemu daru dragocjenost bez premca.

12.  SAMO OBIČAN JEZIK SMIJE

ZBORITI o nečemu tako nepojmljivu kao što si Ti.

Jesam li ja još uvijek pjesnik,

ili sam tek sada pjesnik?

Moje su riječi o Tebi priproste. U zemljanu loncu gori vatra, zlatan bi se lonac rastalio.

13.  MORE PITA VAL: “Tko si”?

Val mu kaže: “Val sam, a tko si ti”? More ništa ne kaže, već se leluja, leluja se.

A potom se utiša, utiša se.

I tko sada komu da postavi pitanje?

14.  NIJEDNA PTICA  ne zna kako ptice lete. Nijedna riba ne zna kako ribe plivaju. Nijedan cvijet ne zna kako cvijeće miriše.

Zašto bih ja znala kako Te znam?

15.  ZALUD JE TRAŽITI RIJEČI

SKUPOCJENE, te rijetke školjke dubine i šutnje.

Takmičiti se s Tvojim beskraj-blagom

hromo je, griješno je, smiješno je. Govorim Ti riječima zemaljskoga milja, riječima pšeničnim od čednoga obilja; jer to je ono što imam da bih Te opjevala, pjesmo nad pjesmama.

16.  ZAŠTO MI NIJE SVEJEDNO u

kojemu redu sjedim, kad si Ti domaćin, koji svima jednako podiže čašu, nalivenu istim vinom dobrodošlice?

17.  ZNAM LI GDJE SAM? Znam li s

kim sam? Znam li što mi je dano?

I kad mi je pruženo, kada uskraćeno? Oh, ja samo znam da to ne znam. Inače ne bih ništa više tražila, ništa veće očekivala.

18.  NIŠTA LAKŠE NEGO DA ME

ZAVARAŠ, istiniti prijevarniče!  Tvoja me varka svaki puta obmane.

Tvoja me igra bez iznimke opsjeni.

I ja po stoti puta povjerujem da si Ti gospodar u dvorcu, pred kojim se čeka dugočasno, da si stanovnik hrama,

u koji se ulazi hodočasno, da se k tebi

dolazi, i da se od Tebe odlazi, da se tu i tamo s Tobom riječ prozbori...

oh, kako Ti je lako mene prevariti!

A mudrost mi je samo ova spoznaja.

19.  DUŠA MOJA SEBI NE VJERUJE,

duša moja nad sobom tuguje.  Priñi joj iznutra, kao jutarnji pokret, koji čaški lotosnoj otvara latice.

20.  ODAVNO SAM TE ZVALA I

ZNALA, a Tvoj je odziv vazdašnji, sadašnji čas.

Iz njega, uokolo, šire se svjetovi prošlih

i budućih života u vrtnji.

Zvala sam te, i znala sam Te iz svjetova, života, i vremena; a iz sadašnjega časa slušam Tvoj odgovor.

21.  U DUBINI MENE JE RADOST,

koja čeka da meni bude radosna, i da ja budem na radost njoj.

Izmeñu radosti i radosti, kakvo se

čekanje ispriječilo?

Koga i što čekam, kad je očekivano tu?

22.  HTJELA BIH PJEVATI O TVOJOJ

KRASOTI, o blagosti, o neizmjerju Tvojega davanja.

Ali riječi, riječi – gdje su? Koje su?

Njihova je snaga kao u rose: njihova je moć rosina nemoć da pred licem sunca ostane što je bila.

23.  TVOJI SU DAROVI KRALJEVSKI,

priliče sinovima i kćerima kraljevskim; ali mi sebe gledamo u prosjačkim dronjcima – vidimo sebe kao tuñince, koji su došepesali u prijestolni grad, na svetkovinu gdje će im se udijeliti mrvice.

Sve što treba učiniti, oh, djeco visoka

roda: skinuti dronjke i vidjeti

da smo ispod njih sinovi i kćeri kralja,

s punim pravom na kraljevsko nasljeñe.

24.  NIJEDNU TI KRETNJU, nijednu

riječ, nijedan pogled ne pamtim odvojeno od drugih Tvojih kretnji,  riječi, i pogleda – sve je to kugla svjetlosti, u kojoj se odražava svjetlost, sve je to kristal vida, u kojemu se odražava vid.

25.  TI NIKOGA NE ŽELIŠ IZUZETI

iz Svoje ljubavi, pa ni one koji misle da ne žele ljubav.

Učiš nas da ih ni mi ne izuzimamo.

26.  TRPKU RIJEČ BLIŽNJEGA

u prvi mah čujem kao pukotinu u ljudskomu svemiru.

No poslije vidim da je ona bila cement, koji je slijepio pukotinu mojega pogleda u Božju blagost.

27.  LIJEP SI, ALI OČI TO NE ZNAJU,

kako to duša zna.

Glazba si, ali uši Te ne čuju, kao što Te duša sluša.

Nježan si, to jedino duša najbolje zna. Ali ona se ne gura u metež osjetila,  koja prepričavaju Tvoju ljepotu i glazbu; duša čuva tišinom Tvoju nježnost, Gospodine.

28.  KAŽEM LI: ne sumnjam u Tebe,

već u sebe, ne kažem pravo. Sumnja u sebe samo je prerušena sumnja o Tebe, na karnevalu, pod najboljom maskom.

29.  ON STALNO OD MENE OČEKUJE

da Ga poželim bez ostatka, i bez pratnje drugih želja.

A ja stalno čavrljam sa željama na odlasku, lukavo ih zadržavajući oproštajnim slovom.

30.  SPUSTIO MI JE U DLAN

plamen sa Svojega dlana, da ga golom rukom uzmem, kao mač.

Prije no što sam ga rukama uzela,  mač me bio kucnuo po ramenu, šapnuvši ime na koje se odazivam bez pogovora, iako ga sama ne umijem izreći.

31.  SJEĆAM SE RIJEKE, koja teče pet

tisuća godina daleko.

Gledam je u Tvojim očima, pjenovitu kao mjesečinu, čujem joj šum i žubor, u žuboru čujem frulu, u fruli noćnu rosu i modru sjenku, miris jasmina i kucaj vlastitoga bila.

Čega se sjećam što nije tu?

Na obali sam, na mjesečevu sam zraku naslonjena, i slušam glas iste svirale. Pet je tisuća niz vodu otišlo, a ja sam tu, u oči Te gledam, i u njima vidim ono,  što ne prolazi.

32.  SVAKOGA JUTRA HTJELA BIH TI

DONIJETI sve svoje živote, od daha prvoga jutra, do jutrošnjega daha.  Sve što sam stoljećima rasipala kao hranu za ptice, rado bih pokupila i sve Ti u svežnju donijela, i kao usput, bez važnosti, Tebi predala.

Potom bih sjela do Tvojih nogu, i

zaboravila što sam Ti donijela.

33.  KAKVE SU TI TE TVOJE OČI, oh,

da znaš... Pa kakve su, reci Mi, da znam...?

Kakve su, kad bi samo znao, te Tvoje oči! Reci Mi, da znam kakve su...

Kad bi znao, vazda bi me njima gledao,

da bih Ti mogla reći riječima kakve su. Gledam te, vazda te gledam, reci Mi! Oh, kad bi samo znao kakve su te Tvoje oči... Kad bi znao!

34.  DOKAZI SU TVOJI SVUDA OKO

NAS  – meñu nama šećeš kao da Te ne dotiču, zagledan u nešto drugo, nevidljivo.

Mi polako počinjemo otkidati dokaz za

dokazom od Tebe, redati ih u samotne svjetove bez Tebe; a onda, dokaz Tvoj za dokazom počinjemo okretati put Tebe.

35. OBLAK LJUBIČAST, OBLAK RUŽIČAST, večernje zvono, i više nema vremena koje nije sada.	Ah, zar ti misliš da Ja razabirem jedan od drugoga, kao ti?! 44. JA SAM TAJ  koji više ne može	Ja sam praznina punine, punina praznine. Ja sam i s ove i s one strane bezgraničja.
Izabirem zlatno doba, pružam ruke: na dlan mi spuštaš sadašnji čas. 36. KAKO SU TANANE TVOJE IGRE	podnositi da sebe ranjavaš vlastitim neshvaćanjem. Ja sam taj koji više ne može izdržati	Gdje god da Mi zakažeš sastanak, Ja sam već tamo. 51. JESAM LI TI DAO? Jesi.
kako su bezmjerni Tvoji svjetovi, kako	boljku tvojega samozaborava.	Što još hoćeš? Hoću više.
savršeni Tvoji zakoni! Kako je neizvjestan svaki naš čas, kako	Ja sam ta slabija strana, krhkija strana! Majka sam koja će odati veliku, dobro	Najprije pogledaj to što sam ti dao, prije nego što zaišteš više.
je izvjesna Tvoja vječnost!	čuvanu tajnu, da bi joj dušmanin pustio	U krilo sam ti prosuo dragulje:
Diviti se znači razumjeti Te. 37. TVOJ PROZOR ZLATOM SJA	dijete iz tamnice. 45. UMRLA SI MNOGO PUTA od tuge	vid i snagu izraza. Zar je to malo?
cijeloga dana, a noću je srebren.	za Mnom, a Ja sam stajao pred tobom i	Poslije ću, poslije ću pogledati
Naginješ se, nevidljiv, i dovikuješ mi da su vrata otvorena na sve četri strane,	plakao. Da si samo znala tko je taj koji za	što mi je u krilu. Daj mi još nešto, dok Ti je ruka u
i danju i noću.	tobom plače – da je to onaj zbog kojega	davanju.
Ali ja vidim samo prozor – vrata	umireš od tuge!	Daj mi mir.
prepoznajem po ključu i zasunu, po dugomu kucanju.	Koje su suze teže – suze sljepoće, ili suze vida?	Dat ću ti! Ali prije toga daj ti Meni od svih svojih
Na otvorena vrata ne znam ući. 38. ZAHVALJUJEM TI ŠTO SI VIDLJIV OČIMA, što uši čuju Tvoj glas i	Ti plačeš zato što ne vidiš; no znaš li kako su bolne suze u onoga koji vidi? 46. LEPTIR JE CVIJET, koji je	riječi samo dvije riječi: daj mi. 52. TI SI MOJ OTOK OD PJENE Uspjela si povjerovati da si čvrsta,
šušanj Tvoje haljine.	zaboravio na svoj korijen u zemlji.	i za morsko dno prirasla.
Zahvaljujem za smiješak što Ti lebdi oko lica kao miris oko cvijeta. Zahvaljujem Ti što si u pijesku naših želja zasadio hladovito drvo želje za	Budi ti cvijet, koji će se sjetiti da ima krila. 47. TI MISLIŠ DA SI POGREŠAN KORAK Mojega plesa.	A ti si zapravo more, samo druge boje: boje nemira, boje šumora. 53. MOJA RIJEČ TEBI  nije nešto što bi ti mogla napisati.
Tobom. I, molim Te, neka ne mogu bez hvale,	Ali znaj da u Mene nema pogrešnih koraka.	Moj lik u tvojemu snu nije nešto što bi ti mogla sanjati.
a neka mogu bez molbe. 39. VJERUJ MOJOJ FRULI, LJUBLJENA, vjeruj Mojoj glazbi.	I korak naprijed, i korak natrag čine jednu plesnu figuru. 48. UČIO SAM TE KAO DRUG, kao	Moja milost nije nešto što bi ti mogla zaslužiti. 54. JA SAM BOG TVOJEGA SRCA
A znaš li tko je frula, i što je glazba?	prijatelj, kao muž, kao žena, kao dijete,	a ti Me smještaš u dvore nebeske.
Ti si frula, ljubav je glazba.	kao roditelj, kao brat, kao susjed, kao	Vojske anñela redaš pred Mojim
Vjeruj Mojoj fruli, frulo, vjeruj glazbi koja	dušmanin. Učio sam te kao kiša, kao	vratima.
kroza te čujna postaje. 40. DOŠAO SAM JER SI ME DOZVALA	munja, kao val, kao voćka. Učio sam te kao prolaznik, tat, prosjak, pas, kao ptica selica, kao gràd i pšenica, kao	Svece i bogougodnike odreñuješ Mi za podvornike. Savršene duše postavljaš na vrata i
Došla si jer sam te dozvao.	topot vojske i stada, kao oluja i potres.	prilaze.
Došao sam da ti usta zaključam	Naposljetku, došao sam kao Bog.	Pa kakvu prigodu imaš da Mi priñeš?
cvijetom govora. A došao sam i zato što Mi ne treba	Da te naučim svemu čemu te nisam uspio naučiti kao kiša, kao čovjek, kao	Ja sam ovdje, u kućama od gline, zbog bolesnih i nesretnih.
nijedan od ovih razloga.	biljka, kao zemlja.	Nemam ni vratara, ni podvornika, ni
Naprosto sam došao. 41. NAJAVLJUJEM TI OTVARANJE KRLETKE, koja, iako zlatna i draguljna,	Sad čuješ Moju riječ na jeziku ljudi; pogledaj niz vode i šume, niz stada i ptice, i reci Mi čitaš li Moju riječ i na	počasne straže. Došao sam zbog onih koji nisu ni sveci ni savršeni, ni anñeli ni učitelji, zbog
tamnica je pticama visine. Najavljujem ti ono čega se plašiš: zamah vlastitim krilima.	svim drugim jezicima? 49. TI BI HTJELA da ti otkrijem tajnu Svoje blizine.	najbolesnijih, koji tek slute lijek. 55. NE ZAHVALJUJ MI RIJEČIMA već učini nešto za ostalu Moju djecu.
Jer ti nisi kanarinac, golubica si.	Mnogo sam ti puta otkrio kako ćeš Me	Jer i njih jednako volim kao i tebe,
Najavljujem ti tko si. 42. IGRAJUĆI SE, UČIM VAS IGRI:	naći, ali vazda si mislila da sam najvažniji dio tajne sakrio u Sebi.	tek što za njih nešto više strahujem. Učini nešto za njih – bolje Mi hvale ne
da prihvatite Moju neizvjesnost, da	Čekaš da ga iznesem na vidjelo.	treba.
zavolite Moju neizvjesnost, da budete	Ne, Ja više nemam nijedan ključ	Riječi hvale Gospodu kristalna su čaša,
Moja neizvjesnost.	koji ti već nisam dao.	koja lovi sunčevu zraku; dobro djelo
Tako ćete naučiti kako se igra može do	Uzela si ključeve jedan po jedan –	učinjeno ljudima, hranjivi je napitak, koji
kraja odigrati tamo gdje vas čekam radostan kao dobitnik: jer vi ćete biti Moja dobit.	osim jednoga. Vrata sam ti pokazao. Čekam da Mi otkriješ da znaš i ono,	lovi bilo kakvu čašu. 56. HEJ TI, NE PREPRIČAVAJ NAŠE DVOGOVORE; ako baš hoćeš, reci ih
Igrajući se, učim vas igri. Lako je, nelako je – igra ima stroga pravila, iako je nalik šali. 43. LJEPŠE JE, GOSPODINE, SLUŠATI TVOJ GLAS, nego svoj vlastiti.	što misliš da ne znaš. 50. JA SAM I S OVE I S ONE STRANE ZIDA roñenja i zaborava. Ja sam tamo gdje mašta ne stiže, gdje joj nije mjesto.	cijele, do u slovo. Ali ne pravi od njih tijesto za čavrljanje, za pahuljasti ćeret i tajnoviti mrmor. Jer Božja je riječ jaka kao dijamant, i ne može se usitniti.