55. SAMO SAM VAM MALO
POKAZAO da sa Mnom ne možete računati na svoj način.
A drugoga načina ne znate.
Okanite se računa i predviñanja,
i zavolite nesigurnost koja Me okružuje. Samo u jedno budite sigurni: u Moju ljubav.

 

56. AKO KAŽEM DA VAS ČEKAM,
to kažem vašim jezikom, da biste Me razumjeli.
Kad bih govorio Svojim jezikom, rekao bih: nema toga na što Ja čekam, nema toga što već nije u Meni, nema toga što već oduvijek nije tu.

57. SAMO JA ZNAM TKO SAM JA
Ali: ti možeš postati Ja. Ali: ti jesi Ja.
Ali: tko nije Ja?
Pa ipak: tko zna tko sam Ja,
 

osim Mene?
58. NOSI MOJU TAJNU NASRED
ČELA
Ta tko će ju odgonetnuti ovako neskrivenu, netajnenu, svima ponuñenu?
Tražit će ju po gudurama tvoga bića, ali ju neće naći. Tamo će naći samo vijest, ispisanu drevnim pismom; vijest o tomu da je tajna sakrivena na mjestu gdje ju nitko ne traži.
I mnogi će se zadovoljiti tek slovima te
vijesti, a mnogi će se zaputiti na druge planete; mnogi će slegnuti ramenima, i odustati.
Nosi Moju tajnu nasred čela – to joj je najbolje skrovište pred znatiželjnim pogledima.
59. KAKO ĆEŠ IM KAZATI O MENI,
pitaš?
Ne kazuj im ništa, budi bez riječi, nalik Meni.
Kao da je prozor, otvori im svoj život, da kroza nj ugledaju Moj krajolik.
Živi tako kao da pišeš knjigu o Meni
za one, koji Mene ne znaju.
Živi tako samo onoliko, koliko Me ti vidiš i razumiješ.
Samo onoliko, koliko Me voliš.
Samo toliko ćeš im reći, samo toliko će te razumjeti.
60. MOLILA SI ME  da Mi smiješ prići
bliže,
još bliže, i najbliže.
Još korak, i više Mi nećeš biti ni bliska, ni najbliža.
Još korak, i više neće biti ni koraka. Bit ćeš blizina svih bliskosti, stiglost svakoga stizanja.
Ali prije nego što Meni najbliže postane Moja blizina, uzmakni za korak, i pogledaj Me još jednom, posljednji put. Prije nego što postaneš ono što gledaš, nagledaj Me se očima čovjeka.
61. ČAGALJ KOJI ZAVIJA, ŠEVA
KOJA PJEVA, dvije su note Moje pjesme.
Sve je čujno nota, sve nečujno glazba.
Čitajući note, naučite pjevati, svirati, glazbu Moju voljeti: po notama čaglja i ševe, ruja i nuja, smijeha i jecaja.
Ja sam glazbenik, Ja sam glazba, a vi ste učenici u Mojoj glazbenoj školi.
62. DAO SAM TI STABLO KAO
UČITELJA
Ono ti služi svojim hladom i svojim plodom, i ne traži uzvrata. Ono ne zna hoćeš li počinuti u njegovu hladu, hoćeš li ubrati njegov plod. Ono ne zna da ti nešto daje. Zato je ono učitelj davanja. Stablu ne možeš vratiti njegov nehotični dar.
Ali možeš biti kao stablo: darivati se bespomoćno, bez misli o davanju, bez
 

misli o tomu tko će primiti, hoće li primiti.
Uostalom, znaj da sam uvijek Ja taj koji prima, koji daje, koji je darivan.
63. PTICAMA SAM REKAO  da budu
ptice, moru da bude more, kamenu da bude kamen.
Čovjeku sam rekao da bude Moj sin, Moja kći; čovjeku sam rekao da bude Moj, da bude Moja; čovjeku sam rekao da bude Ja.
64. JA SE U TEBI LJULJAM  kao u
Svojemu snu. Svaki je Moj ljuljaj jedno tvoje roñenje, jedna tvoja smrt. Probudi Me, sine Moj, oči Moje u sebi otvori.
65. OKO MOJEGA HRAMA POðI
KRUGOHODOM, jednom, dvaput, triput.
To je dovoljno za pozdrav Meni,
koji sam u hramu.
Dovoljno je triput, dvaput, jedanput čak. Dovoljno je ako uopće ne ophodiš oko hrama; dovoljno je i najviše je da bez kruženja sletiš u Moje gnijezdo.
66. IZ MOJE KUĆE ne vidi se put do
Moje kuće.
Iz Moje kuće ne vidi se ni prag Moje kuće.
S prozora Moje kuće ne vidi se ništa drugo nego Ja, stanovnik Svoje kuće.
67. BEZ SVJETLOSTI, SVJETILJKA
JE BESMISLENA
Bez Mene, gdje je tvoj smisao?
68. STIŽEŠ MI, DIJETE MOJE,
u žestini svoje želje za Mnom. Čekaš da te zovnem u Svoje odaje. Oh, kako čekaš.
Shvati da te Ja želim žešće, ali da
čekam dopuštenje od zakona
kojega sam sâm stvorio – dopuštenje da te pozovem, i blagom te Svojim zaspem.
69. PROLAZEĆI POKRAJ TEBE,
posjele u pijesku s darovima u krilu i rukama, nisam te mogao pogledati, jer bih popustio Svojemu srcu i tvojim suzama. Moja je ljubav pregolema da bih ju davao na dijelove.
Kad sljedeći puta proñem, neću te  samo pogledati, neću ti se samo osmjehnuti, neću te samo blagosloviti: u Svoju ću te torbu usuti, u Svoj ću te ćup uliti, bit ćeš Mi žito i voda od kojih se više ne gladni i ne žedni.
70. POKAZAO SAM TI SVOJE LICE U
SUZAMA, kad si plakala.
Pokazao sam ti ga u smiješcima, kad si bila vedra.
Što tvoje oči vide, to je odraz tvoj, slika u zrcalu. Ne zamijeni ju za lik, koji pred zrcalom stoji.
Ne ljubi zrcalo, oh ti liku, što se pred zrcalom svlačiš.
Mjeseče, ne klanjaj se sebi u staklu
jezerskomu, klanjaj se sebi u nebesima.
 

71. POŽURI, POKUPI TE BISERE
kojima te zasuh, potrči za Mnom,
jer Ja više ne čekam one, koje čekam. Pohrli, nešto od blaga neka se skotrlja u travu, u pijesak, u lokvu kraj puta.
Moji su biseri bez cijene, ali što su oni u usporedbi s tvojim stizanjem Mene
na vrijeme?!
72. JA SAM DAVANJE
Ne cjenkam se oko toga tko zaslužuje biti darovan.
Zatvorenih vas očiju pozivam da
doñete, i uzmete od Mene ono, što vam treba: ljubav.
Ja sam sunce, koje ne pita na koga sije,
dok sije.
73. SLAO SAM TI UČITELJE: prijatelje i neprijatelje.
Slao sam ti učitelje: dobre sreće i
nedaće.
Premalo si naučila da bi ih prepoznala kao učitelje.
Morao sam doći Ja, da te u jednomu kratkom danu naučim svemu, što su te Moji učitelji pokušavali naučiti stoljećima.
Poslije Mene više nema dolaska.
Ne očekuj više nikoga, jer nema više nikoga.
74. ČEŽNJA BITI SA MNOM nije isto,
što i čežnja biti Ja.
Tvoja je misao nemoćna da bude Ja, ali je moćna spriječiti da budeš Ja. Ne, ni Ja te neću tako zadovoljiti,  kao što će te zadovoljiti tvoje bivanje Mene.
75. MOJE SUNCE SIJE SVUDA
Moje te oko prati ma gdje bila.
Ja te nikad ne gubim iz vida, pa ni onda kad tvrdiš da Me nema, da Me nikada nije ni bilo.
Zaboravljeni tvoj prijatelj tebe ne zna
zaboraviti: njegov divni nezaborav ne ovisi o tvojemu sjećanju.
76. JA SAM OTAC VAŠ NEBESKI, i
imam djece na bezbroje.
Pa ipak, svatko od vas Mi je jedan jedini, nezamjenjiv i neponovljiv. Znaj da su vas neprebroji i bezbroji,
ali znaj i to da imam samo jedno takvo dijete kakvo si ti, jedno, koje ni bilijuni drugih ne mogu nadoknaditi, ne mogu ponoviti – jer bilijuni su manji od jednoga, od jednoga koji je jedini,
od kojega više nije više, nego manje.
77. KIŠOM TE SVOJOM UMIVAM,
suncem te Svojim sušim, pusti Mi posao Moj.
Tvoj je posao da uživaš u kiši, i raduješ
se suncu.
Budi kao zemlja: primaj sve što s neba silazi – tebi je namijenjeno.
Poslovi su naši prepleteni, kao ruke koje se vole.
 

78. JA NE PRIMAM NIŠTA ŠTO VEĆ NIJE MOJE
U Moje ruke ne ulazi ništa, što već nije iz njih izašlo.
Ja dajem da biste Mi to Moje vratili,
umotano u svilu vaše čistoće, pomno, kao roñendanski poklon, koji se daruje na kraju života.
79. KAD SI SE RODILA, MENI SI SE
RODILA
Ja sam te začeo. Ja sam te nosio.  Ja sam te u smiješku na svijet donio.
Zar misliš da bih poslije toga prepustio drugima da te hrane i podižu?
Jer da te nisam Ja odgajao, zar bi
danas bila tu, pred Božjim dvorom, čekajući Gospodina da izañe, bez daha i bez straha zar bi čekala Gospodina, koji ti je sâm, Svojim glasom rekao
da Ga čekaš?
Zar bi sve to bilo da najprije nije bilo ono što je bilo – tvoje roñenje Meni, a ne svijetu?
80. KAD RAZGOVARAM S TOBOM,
svi tvoji životi izlaze preda Me, i kazuju Mi svoju priču.
Oko tebe su gužva i plač, i prastara čežnja, a ti se smiješiš, sigurna da si sa Mnom nasamo, i da Mi pričaš jednim ustima.
Slušam te kao da slušam simfoniju – a u njoj jedna tanka frula misli da Mi pjeva prvi i jedini put.
Sve sam ti ovo rekao da bih ti rekao još nešto: tako je doista – prvi i jedini put je tako.
81. DRAGULJI MOJI, KOMU LI
BLISTATE, kuda se prosipate?
Ja sam vas brusio da u tami svijetlite, a ne da budete nekomu ukras i nakit.
Ja vas stvrdnjavam, sjajevi Moji, da budete mačevi Mojega ljubavnog rata, a ne da vas pokazuju na izložbama  rijetkih stvari.
Dragulji Moji, u mrak vas ispaljujem
u grozdovima i vatrometima, jer doći će mnogi tražeći put, a vi ćete po njima padati svjetlucavo, palucavo, kao mjesečeva rosa.
82. NOĆ U SEBI TREPTI od slutnje
praskozorne. Zvijeri tame reže od straha pred svjetlošću, koju nikada nisu vidjele. Ali u krvi je tame da se plaši svjetlosti, čak i onda kad je nema. Djeco Mojega dana, uskoro će svanuti. Ratovi su iza nas, bitke su pred nama. Neka vas ne plaši cvil i škrgut stvorova noći; on je tim žešći što je zora bliža.
83. OTAC TVOJ USKORO ĆE PREDA
TE IŠETATI
Otac tvoj uskoro će te pitati iz koje si zemlje stigla.
Ti Mu reci: iz Očeve zemlje.
Pitat će te: “Koliko te ima, kćeri”?  Ti Mu reci: “Koliko god i Tebe, Oče, ima”.
 

“Ako je tako”, reći će ti On, “onda ćeš sva stati u klijet Mojega srca”.
“Uñi”, reći će ti bezglasno. Dalje više neće biti dvogovora.
84. SVE ZAGONETKE SEDMERIH
NEBESA, sve tajne u dubini tvari, sve čudno i najčudnije na svijetu, nalazi se u jednoj maloj riječi: ja.
Od te riječi ne odlazi, s tom se riječi ne
rastaj, drži je kao zublju zapaljenu visoko u praznini svega drugoga.
85. NITKO NIKADA NIJE VIDIO kako
izgleda ništa. Ali Ja vam kažem: ništa se javlja kad Me zaboravljate.
Ništa je tamo kamo od Mene odlazite.
86. U MORU NIČEGA  pliva otok postojanja.
Ne napuštaj ga, ne daj se namamiti
morem – ono će te utopiti i potom ispljunuti na onaj isti žal s kojega si otišla – ali ti više nećeš razaznati kopno od mora, utopljenu od neutopljene sebe.
87. DA BI BRŽE NAPREDOVALA  k
Meni, Ja te od Sebe udaljavam. Da bi stigla prva, Ja zakašnjavam.
Čak i ono što nazivaš Mojom ravnodušnošću, Moja je ljubav okrenuta tamo, gdje misliš da te nema.
88. JESI LI SE UMORILA, VOLEĆI ME
Srce ti je neumorno, no koljena ti klecaju.
Jer Ja nisam uvijek tamo gdje Me očekuješ, pa se noge tvoje umore obilazeći mjesta i vremena, u kojima Me tvoja glava misli naći.
89. TI SE PITAŠ JESAM LI TO JA
Ti Me pitaš jesam li to Ja.
Kakav dokaz imaš da jesam – kakav dokaz osim Mene?!
Ja ti to moram potvrditi, zar ne?
Ali najprije moraš znati gdje sam Ja. Ako Me budeš smještala samo u tijelo, koje nosim kao košulju, toliko puta odlaganu i odijevanu, onda ćeš prašumu svesti na jedan list, nebesa na jednu zvijezdu, ocean na jednu kap. Dijete, već je vrijeme da zamijeniš list  za prašumu, zrnce pijeska za pustinju, kap za ocean.
Tek tada ću se naći u Svojoj kući, da ti širom vrata otvorim, da ti budem dokaz za kojim žudiš.
90. MOJA JE DALJINA PRIČIN
Moja je daljina pričin. Moja ravnodušnost varka.
Upisujem vas u školu Svoje blizine. Svoje topline.
Golubi Moji, vaš je Bog zrak, a ne
gnijezdo.
U času kad vas gurnem preko ruba gnijezda, pomislit ćete da vas Bog izdaje.
Ali Bog bi vas izdao kad bi vas u gnijezdu zadržao, a vaša su krila već zrela za let.
 

91. NE TRČITE U MEKU, Jeruzalem, i Puttaparthi – ne slavite blagdan više nego svagdan.
Jer prošlo je vrijeme hodočašća, prošlo
je vrijeme izabranoga mjesta, prošlo je vrijeme pravoga časa.
Tako Mi, eto, žive odrasla Moja djeca.
Ona u svakomu mjestu nalaze Meku, Jeruzalem, i Puttaparthi, u svakomu svagdanu blagdan, u svakomu trenutku pravi čas.
Ne navlačite na sebe tijesne haljine,
koje ste nosili dok ste još puzali.
92. ŠTO SAM TEBI SPUSTIO NA
DLAN, tvoje je, i najbolje za tebe.
Ne zirkaj u dlanove drugih, da vidiš što je njih zapalo; ne usporeñuj, ne odvaguj, već uzmi svim srcem ono, što sam ti svim srcem darovao.
93. ŠTO TO ČINIŠ SEBI?
Što to činiš sebi svojim mislima, kćeri Moja?
Misli s mislima začvori, i stavi Mi čvor pred noge.
On će se sam razvezati, i, kao sitne
zmijice, misli će tvoje odvijugati u svoj svijet da tamo potraže novu duplju glave, i novo leglo želja.
94. USPRKOS SVEMU ŠTO SAM TI
REKAO, nemoj ništa znati.
Jer Ja sam te poučio tek toliko, da bi naslutila Moju blistavu nesaznatljivost, Moje veličajno bogatstvo.
Kaži svima da ono postoji – to je dovoljno.
Kad te nesaznatljivost nadahne neznanjem, nadahnula te mudrošću.
95. IZMEðU SEBE I MENE podižeš zid
od svojih želja.
Nijedna tvoja želja ne može biti tebi blagotvornija od onoga, što sam ti Ja namijenio.
Imaj vjere u Mene!
Sruši taj zid da slobodno priñem osloboñenoj tebi.
96. ZNANJE O SEBI NE DAJEM
SVAKOMU, iako ne branim nikomu da ga stječe.
Što misliš, jesi li svatko, ili si netko?
Je li ti darovano, il ti je nebranjeno?
97. TVOJE OTROVE JA PIJEM ZA
TEBE, ti pij za Mene Moje nektare.
Ja se hranim i pojim nektarom, kad ga drugi za mene piju.
Tebi otrovi ne mogu nauditi, ma koliko bili žestoki – ako Mi dopustiš da ih za tebe pijem.
98. TI SI STABLO KOJE NE OTPUŠTA
PLODOVE, ako ga vjetar ne zatrese. S krikovima straha plodovi padaju,
s poklicima radosti bivaju dočekani.
Ne plaši se vjetra, on je Moja ruka. Zaželjeh se tvojih plodova, jabuko; to je sve što se dogaña.
 

99. TI SI MOJ LIK I ZNAK, tvoj bližnji je Moj lik i znak, tvoj daljnji je Moj lik i znak.
Od Mojega lika i znaka pobjeći ne
možeš. Niti ga možeš ne vidjeti. Svijet je okićen kao svadbena laña – šarena svjetla, zastave, glazba.
To je glazba Mojih znakova.
A značenje – nevidljiva nevjesta, nevidljiv ženik – slave svoj pir u utrobi lañe.
100. U TEBI JE SMISAO, PRED
TOBOM JE SLOVO
Čitaj slovo dok ono ne zadrhti. Kad ga pročitaš, zatvori oči, otpusti ga, otpusti slovo,
da i ono prijeñe u smisao.
101. DIJETE, DAO SAM TI NOGE  da
odeš. Otiñi.
Ako se vratiš, ostat ćeš sa Mnom onako, kao što nisi ostala dok još nisi znala hodati.
Tvoje su noge Moj izazov tebi. Dojenče više biti ne možeš – stani na noge, izaberi smjer.
Ma koji da izabereš, to je bolje nego da uopće ne hodaš.
102. ŠTO ZNAČI ODRASTI, što znači
na noge vlastite stati?
To znači imati vjere u Mene, koji sam vas probudio, i koji sad hoće da Mu ustanete.
Probuditi se – to znači odlijepiti se od zvonca i zvečke, kojima sam vas budio. Sad ste budni, ustajte, sa Mnom u sebi put Mene krenite!
Tamo gdje sam Ja, to je mjesto
po imenu svudašnjica; to je čas koji se zove sadašnjica.
To znači odrasti – sa Mnom u sebi živjeti tamo gdje sam najgušći: svuda, sada
103. MOJ JE PUT LAGAN I
SPOKOJAN, ponekad je kao blijesak dijamantnog noža,  ponekad kao mlijeklo mjesečine. Uzdaj se u Moj put, ma kojom briznom Ja kročio.
Kad se tebi čini da stojim, i da svijet
stoji, znaj da je to brzina toliko sunovratna, da je tvoja zbunjena  osjetila prevode u mirovanje. A kad pomisliš da sam hitar, znaj da je to čas kad se navršilo gomilanje uzroka stoljetno starih, pa posljedice nemaju kud, nego vrcnuti u trenutak ostvarenja. Moj je put iznad svega toga i u svemu tomu – on je temelj za sve to.
Idi Mojim putem, budi u svijetu, budi
iznad svijeta, lagano, spokojno.
104. OH, TI MOJE, Mi smo jedno drugo, nismo dvoje.
Oh, ti Moje, samo jedno od nas zna da
smo jedno, da nismo dvoje.
Oh, ti Moje, kad ćeš ti biti to jedno koje zna da nismo dvoje?
 

105. U OKU KOŠUTE mjesec se kupa. Siguran je da ga ona ovdje neće vidjeti, jer gleda u nebo, gleda mjesečarski. Duša je ljudska u nebo zagledana,
a Ja, svjetiljka nebeska, u duši se
ljudskoj kupam, neviñen, najsigurniji za Svoju samoću.
106. ŠTO MISLIŠ, HOĆE LI OVE
RIJEČI  pasti kao sjeme u crvenu zemlju tvojega srca?
Hoće.
Što misliš, hoće li tvoje srce kao tam- tam prašumski poslati vijest u druga, daleka srca?
Hoće.
Što misliš, hoće li iz crvene zemlje isklijati izvori i smilje, ljulj-trava, i kadulja?
Hoće.
Što misliš, hoće li...? Hoće.
107. ZAŠTO SI ZASTALA, rijeko Moja,
brojiš li valove, šljunak svojih obala obliš li – što važno radiš da ti je važnije od susreta s morem?
Ja sam te stvorio izvorom, s prvom sam ti kapi i ušće u uho šapnuo, a tvoja je sloboda da tečeš, da brzaš, da šumiš, da pjeniš, da mrtvouzliš, da vrložiš, da krivudaš...
A Moja je sloboda da te dočekujem širinom i dubinom Svojega naručja.
108. PIŠEM OLOVKOM OD ZRAKA
PO ZRAKU  – šaljem ti poruku zračnu, prozračnu, a ti si zastala zbunjena, odjednom nesigurna u svoje umijeće i čitanja i prepisivanja.
Ne brini, prepisuj, troši se što brže,
potroši se do posljednje olovke, i tada nastavi pisati po zraku, zrakom, prozračno, zračno.

(Prashanti Nilayam, 31.7.91. – 6.8.91.)

1. DOŠLA SI K MENI  da Me pitaš što je Bog.
Rekao sam ti.
Došla si k Meni da Me pitaš gdje je Bog. Rekao sam ti.
Sad ti Meni reci što si i gdje si ti. 2.IZVLAČIM TE IZ TEBE kao antenu, da bi hvatala tananije titraje Moje misli. Istegni se, istanji se, boju i miris Moje poruke dotakni, prenesi, prevedi. Naposljetku: istegni se iz prijemnoga ureñaja, zalebdi nad sluhovima,
i sama budi vijest, o vjesnice.
3. DOŠLA SI K MENI  da bi došla k sebi.
Duga sam stoljeća čekao da shvatiš tko
je slika, tko prilika. Razbij sad ogledalo!
Razbij tu varku, koja zrcali istinu.
Ostani s istinom, koja zrcali istinu.
 

4. UČITELJ SE NADZIRE ODOZGO,
tvoj Učitelj iz davnoga doba. Pokloni Mu se u smjeru zemlje. Zlatom sam zasuo tvojega Učitelja, a ti Ga u srebru gledaš.
Zato jer ti nisu isti sunce i mjesec, svjetlost i sjaj, zato jer Ga od Mene razlikuješ.
Pokloni Mu se u smjeru zemlje, duboko,
On to prima visoko. elom tlo dotakni,
čelom Njemu stopala.
5. DOŠAO JE TVOJ UČITELJ, došao
je On, Moja svjetlost.
Dočekaj Ga pred vratima hrama, koji nosi ime mjeseca.
Zvijezde su već pripremljene,   osluškuju svjetlošću korak svjetlosnika. Pokloni se dolasku Njegovu, u smjeru zapada i sjevera, istoka i juga.
Pokloni se Mojoj svjetlosti, hvalu joj odaj, suze zahvalnice pod korak joj stavi.
Prignut će se Moja svjetlost, srebro će tvojih suza pozlatiti, po tebi će ga kao radost prosuti.
6. PRED VRATIMA SE OGLASILA
SREBRNA FRULA
U kojemu to stoljeću živiš te više ne čuješ tihi glas pijeska, cvjetanje trešnje, bubrenje manga, rast mjeseca?
Zar te srebrni pisak ne mami u susret koji još traje?
Ne mari za godine, stoljeća, tisućljeća – njihovo je da prolaze, tvoje je da to ne primjećuješ.
7. ZAR OTAC TVOJ NEBESKI NE
ZNA svaki drhtaj tvoje duše, kamoli pak potrese njezine?
Ne šalji Mu stalne poruke da primijeti,
da usliša, da ispuni.
To što Me moliš i zaklinješ, molba je da ubrzam prirodno zrijenje ploda.  Smijemo li jednoj voćki istoga stabla  dati ubrzanje, a da to ne poremeti zrijenje ostalih, i ravnotežu roditeljskoga stabla?
Otac tvoj nebeski najbolje zna čas kad će punina zrelosti u plodu dosegnuti svoju slobodu od matere grane, i otkinuti se bezbolno, lako, i prirodno od svake želje i svake
ovisnosti – pa i od želje za neovisnošću.
8. KAD POGLEDAŠ KAMEN, poštuj u
kamenu kamen.
Kad opet pogledaš kamen, vidi u kamenu Mene.
Kad opet pogledaš kamen, vidi Mene. Kad opet, gledaj Mnome.
Kad opet... više nema opet.
9. UZDE KOČIJE SVOJE STAVI U MOJE RUKE
Konjima svojim plahovitim, vilovitim, ne umiješ ravnati – stoga, prepusti ih Meni.
I više ne brini, ma kuda se uputila tvoja
kočija, ma kojom brzinom, ma kakva se
 

prašina za njom dizala.
Jer Ja sjedim na kozliću i znam Svoj put.
I do sada sam sjedio, ali samo kao pratitelj, koji motri kretnje vozara, i u njih se ne upleće.
Sada, kad Mi stavljaš uzde u ruke, sjedni ti na mjesto motritelja, i gledaj kamo ću upraviti kola tvoga života.
10. DA, ZATO SI DOŠLA K MENI
– da Me oslobodiš granica, koje Mi je tvoj um nametnuo.
Da Me pustiš na slobodu iz tamnice tvojih želja i strahova.
Da bih živio u tebi, konačno, Svojim
životom.
11. BLAGOSLOVLJEN NEKA JE
DAN, u kojemu ti više neću govoriti “dijete Moje” – dan kada ću te osloviti Svojim imenom, a ti ćeš se odazvati bez čuñenja, s milinom kojom je duša sebi mila.
12. RADUJ SE MOJEMU LIKU, ALI se
ne lijepi na nj kao muha na smolu. Svoj sam lik dao vama na radovanje – ne plačite kad ga više ne vidite očima,
radujte se što ste ga uopće mogli vidjeti. Jer vidjeli ste ono, što sveci poslije života posta i molitve bljeskovito ugledaju.
Radujte se Mojemu liku, ali ne zaboravite da Moj lik i Ja nisu isto.
13. S DOBRIM VAS RAZLOGOM
PUŠTAM  da ne znate kakvu vam  milost dijelim, kakvu gozbu prireñujem – jer tada biste se ukočili od udivljenja,
i dah bi vam stao, pa biste zaboravili
uzeti što vam namijenih.
15. UPISAO SAM TE NA TEČAJ
komunikacije sa Mnom, gdje se sve odvija nevidno i nečujno, gdje nijednoga znaka rukom, okom, jezikom nema.
Ne tražite da vas vratim na već položene ispite samo zato što se u njima dobro snalazite.
Tražite da vas premjestim u više razrede, gdje se nećete tako lako snaći, ali gdje će biti prigode za ispit zrelosti.
14. VOLIM TVOJU SUMNJU, i
poštujem tvoj strah – tvoje pitanje je li moguće da Ja i ti dvogovorimo u tišini duše, kroz olovku tvoju neumornu, je li moguće da te tolika odlika zapala... Sumnjaj, ali ne previše, strepi, ali ne skreći svoje korito od Moje bujice. Neka tvoja sumnja i tvoj strah budu ukrasi tvoje vjere; hitri preleti oblaka preko jutarnjega sunca, samo čine vječnijim njegov sjaj.
16. ZAŠTO JE SVE TO TAKO KAKO
JEST, pitaš.
Zato što sve to i nije tako.
Igra traje sve dotle dok njom nešto želiš dobiti.
Prestaje onoga časa kad ti više nije do
dobiti kakvu igra donosi.
 

Onda oboje ustajemo od šahovske ploče, i figure, koju su našu igru igrale, postaju mrtvi znakovi, prazni od nas.  A mi se gledamo oči u oči – više ne buljimo u šahovsku ploču.
17. DOK S TOBOM BISERJE TRUNIM
i prebirem, a ti misliš: nježnost sam, radost sam, naga sam ljupkost, dotle s drugima žarim i palim i gromadno udaram, a oni misle: snaga sam slijepa i nemilosna, dotle s trećima uzlove svezujem i razvezujem, a oni misle: igra sam koja ne umije prestati, dotle s četvrtima, petima, stotima... i svima dajem po jednu zvijezdu, dok Ja sâm ostajem nebesa.
18. MA KOLIKO PUTA TVOJE OČI
Ma koliko puta tvoje oči po Mojemu liku pale, ne kudi ih i ne vraćaj na vidike druge, već radi bez njih posao koji sam ti kazao: piši ono što ti oči ne vide.
Ja sam Učitelj koji iznutra uči: ne odustaj od Moje riječi, ma koliko puta tvoje oči po Mojemu liku plesale. Nadahnuće je izlazak Moje riječi na površinu tvoje šutnje.
Pokloni mu se, jer Ja ti se njime dajem tamo gdje oči ne dopiru, gdje je sluh nepotreban, a riječ suvišna.
19. VODIO SAM TE PUTEM, pokazivao
ti boje i mirise svjetla; divila si se, uzdisala, pitala Me: “Što je to, Gospode, kakva je to ljepota”?
A Ja sam ti odgovorio nešto, što si u meñuvremenu  zaboravila:
“To su riječi, koje ćeš zapisati”.
20. NAUČI OD VJETRA kakav sam Ja: nevidljiv, a prašinu podižem. Prepoznat ćeš Me po prašini, po lišću, po oblacima, po morskim valovima.
Nauči od sunca kakav sam Ja: vidljiv,
golem, životu neophodan. Nad svima sam nadnesen bez tajne, a nitko ne može gledati u Moju punu divotu; ali Moj je sjaj ono s pomoću čega vidite jedni druge.
Nauči od vodopada kakav sam Ja: neprekidno se dajem, bacam se u dubinu. Nauči od vodoskoka: neprekidno se dajem, bacam se u visinu.
Nauči, napokon, i od blata zemaljskoga
kakav sam Ja: gazite blato do umora, ali ono ne odustaje od vaših koraka, ono ne mari što je gaženo, ono čuva vaše tragove.
21. SAMU SI SEBE OSTAVILA na
smetlištu, gadljivo, kao trulu voćku. Našao sam te, podigao, udahnuo ti Svoj dah, i ti si postala rujna, sočna, i jedra jabuka, pravo božansko voće.
Ali u tebi još uvijek živi uspomena na
onu trulu voćku, bačenu na smetlište. Baci tu uspomenu na smetlište, gadljivo, kao trulu voćku.
 

22. TAKNULA SI STOPALA
GOSPODNJA, željno, svojim ljudskim dlanom.
Anñeli na nebesima zavide tvojemu
dlanu: i krila i krunu rado bi ponudili za nj.
Ruka ti je vidovita, desna, i ona će
odsada biti tvoje oko, tvoje noge, tvoj razum.
Jer, taknula je stopala Gospodnja.
23. AKO SI FRULA, više nisi trska. Trskim je šum, vjetar, i zaklon ptice rogoznice. Frulin je samo dah, koji kroz nju struji i pjeva.
Ako si frula, voli svoju punu šupljinu.
Voli što te svirač možda neće ispuniti Svojim dahom.
Voli to “možda” više od izvjesnosti trskina šuma.
24. KAKO MOŽEŠ NE VOLJETI ONO
ŠTO JA VOLIM?
To si u prvomu redu ti.
Kako možeš prezirati ono, čemu Ja ukazujem čast?
To si u prvomu redu ti.
Kako možeš kažnjavati ono, što bih Ja želio nagraditi?
To si u prvomu redu ti.
Da, kako možeš živjeti u opreci s Mojom željom?
Ne priliči ti pjevati pjesme, a ne voljeti ono, što Ja volim.
25. PITAŠ SE nismo li već potrošili naš
dvogovor?
Kako potrošiti ono, što raste kad se troši?
Digni brane i ustave svojega uma, i pusti Moju brzicu u život svoje riječi. Tvoja je riječ korito nizbrdno – ne ostavi ju suhom, jer voćnjaci na obalama  mašu praznim granama, otežalima od neroda.
Digni brane i ustave, napoji žedne voćnjake, i ne pitaj kako se naš zdenac puni sa svakim pražnjenjem.
26. UČITELJ TVOJ TE ZASIPA
MEDNOM ROSOM  mednom rosom, a ti misliš: kiša rosulja.
Učitelj tvoj te miluje mislima, a ti misliš
da misliš na Nj.
Na ekranu svojega uma ti očitavaš vlastiti prijevod božanskoga izvornika.
27. SVI KOJI ME VOLE, braća su.
Koji Me vole, Moj će nauk provoditi u djelo; po tomu će se braća prepoznati. Koji Me ne vole, takoñer su vam braća: samo što oni toga ne znaju, dok vi slutite.
28. ŠTO TO ČINIŠ DRUGIMA prezirući
sebe, kako ih ti to vrijeñaš ne vjerujući sebi?
Zašto ih zapuštaš ne mareći za sebe,
zašto im izvor pečatiš, zašto ih bičem tjeraš od vode, koju si sebi uskratila? Ne zaboravi tko si ti: ti si drugi.
Sve što vidiš, čuješ, i dotičeš, tvoja je
 

vlastita koža.
29. SVOJEMU UČITELJU DUGUJEŠ POŠTOVANJE
Meni duguješ ljubav. On je tvoj Učitelj.
Ja sam tvoj najdraži prijatelj. Dokle god nas budeš razlikovala, vrijeme poklonstva bit će za tebe
različno od vremena slatkoga druženja.
30. TVOJ OTAC NA BALKONU
ZAMIŠLJEN GLEDA, kako se ti igraš u pijesku dvorišta.
Katkada uzgledaš gore k Meni, da vidiš
pratim li tvoju igru.
Kad posrneš, padneš, jaukom se oglasiš, pogledom Me zoveš da siñem k tebi.
Kada sagradiš kulu od pijeska, i opet Me pogledom zoveš da siñem.
A kad te igra cijelu obuzme, i ne sjetiš se da Me zovneš, jer zaboraviš da sam ovdje, na balkonu našega doma.
Ali kad se od igre umoriš, sjetiš se Mene, koji na balkonu zamišljen čekam da ti potrčiš gore k Meni, i potražiš odmor u Mojemu krilu.
31. NEMA ČASA KAD ME NEMA S
TOBOM
Nema mjesta gdje sam više nego u tebi. Pa kuda lutaš po dvorima zemlje,  tražeći manje u zamjenu za više?  Pažnja koju ti Moja osoba ukazuje,
ni do gležnja nije pažnji koju ti ukazuje Moje biće.
32. TUGA JE ZNAK DA ME NE VIDIŠ,
ne čuješ, bliskim ne ćutiš.
Tuga je znak da si otišla s Drugim, da Me izdaleka gledaš, čežnjivo, nemoćno.
Srušit ću zid, koji si izmeñu nas podigla; daljinu, koju si meñu nama prostrla, poništit ću.
Naprosto ću ugoditi Sebi preko reda, ništa više.
33. TI ČUJEŠ MOJ GLAS, i prevodiš
ga u čujnu riječ.
Moj je glas oduvijek bio u tebi, ali ti ga tek sada čuješ.
Mnogo je onih, koji Me ne čuju,
i koji će Me tek čuti.
Tako Moj glas putuje kroz vas –
kao dah kroz dugu sviralu; i kako koji dio dodirne, tako se svirala oglasi svirkom.
Kad ne bi bilo stanke i nečuja, ne bi bilo ritma Moje pjesme.
34. SMIJU LI SE TAKO VOLJETI
čovjek i Bog?
Velika je to tajna, i znaju je samo oni, koji se tako vole.
Samo Bog to zna.
Samo čovjek bogoljubnik to zna. Njihova je ljubav njihovo znanje.
35. LJUBAV SA MNOM slatka je i
hranjiva, ljubav sa Mnom duboko je potresna, široko zanosna, ničim
 

naknadiva.
Ljubav sa Mnom najviša je molitva, ispunjena bez riječi, bez htijenja. Ljubav je sa Mnom bogoštovni obred, kojega sam Gospod Bog obavlja.
36. LJUBAV SA MNOM nije samo
smiješak u tišini srca; ljubav sa Mnom potres je pod korakom, rušenje brane na rijeci razbora, ljubav sa Mnom udar je groma o visoki bedem tvrdoga uma, ljubav sa Mnom samoća je u svijetu, ljubav sa Mnom neljubav je i zbunjenost ljudska – da, ljubav sa Mnom nije samo smiješak u tišini srca, gdje miršu jasmini jasnih zanosa, ljubav je sa Mnom udar, potres, i jaka samoća susreta s istinom.
37. TI JOŠ UVIJEK NE ZNAŠ ŠTO JE
BOG
Ali znaš što sam Ja tebi: prijatelj, suigrač, zaštitnik, radost, i uzbuna tvoje duše.
To sam Ja tebi – a toliko sam ti to, koliko Mi dopustiš biti to.
Plamen je uvijek plamen, no nije svejedno gori li svijeća ili lomača. Ja sam plamen: koliko Mi daješ, toliko ću sažgati, toliko svijetliti, toliko ogrijati.
38. VJETAR TI JE, MILA MOJA, od
Mene; od Mene ti je oblik oblaka, od Mene miris kadulje, sjaj oniksa, i blistaj kristala – od Mene ti je ljepota lijepoga, svjetlost svijetloga, milje umilnoga.
I vazda bih te tako darivao, po tebi raskošje Svojih slatkoća sipao, da Me ti ne zaustavljaš, prestrašena. Ne znaš da je ono što nazivaš rugobom i mrakom takoñer iz riznice Mojih darova – kad bi to Mojim očima pogledala, vidjela bi biserje, i rosu, i bilje od umilja.
39. ZBOG MENE, OD MENE, MENI,
cvijeće miriše.
Zbog Mene, od Mene, Meni, rijeke teku, vulkani se dime, mjesec sja.
Budi kao cvijeće, rijeka, vulkan, i
mjesec.
Zbog Mene, od Mene, Meni, pjevaj Moje pjesme.
Pomoću Mene kreni k Meni.
Meni za ljubav, ljubi Mene, diši Mene.
40. BUDI SITNA VLAT, ali na Mojoj livadi.
Ne traži da budeš ruža u vrtovima,
koji nisu Moji.
Ono što te čini velikom ili malom,  nije ugled kojim vladaš, nego vladar, kojemu služiš.
41. STROGOM RIJEČJU I
POGLEDOM  kažem ti da te čuvam od tebe same.
Smiješkom ti kažem da sam te uspio
sačuvati.
Izmeñu strogosti pogleda i umilnosti smiješka ti putuješ k Meni – kraljica u kočiji s dva paža konjanika, dva pobočnika, dva vodiča.
 

42. OTAC VAŠ NEBESKI SVAKO
JUTRO jutro pometa nebesa od čañavih misli mnogih meñu vama. Takvi svake noći pale tmaste lomače zlih namjera. Svakoga jutra Ja spremam nebesa za vaš dolazak.  Ne mislite o tomu koji to meñu vama mrljaju nebo – Ja ću Svoje dvore
pomesti prije uranka, i tragovima čañe
neće traga biti.
Mislite o tomu kako ćete što prije k Meni doći, u čistoću iz koje ste nekoć otišli,  ne znajući ni kamo, ni zašto.
43. TVOJE SU SUZE ROSA,
koja hlapi na suncu Mojega smiješka. Da rosu tvojih suza ispijem, to je Moja radost; da Mi rosu svoje tuge pružiš, to je tvoja radost.
Dvije radosti, blizne kao dva labuda,
klikću i lete jedna put druge – jedna gubeći podrijetlo, a druga ostajući u njemu.

44. SVAKOGA TI DANA ŠALJEM
PJESMU, harfo, svakoga ti dana žice tvoje ugañam – neke navijam, neke odvijam, neke ne diram; svakoga ti dana milujem zlato i bjelokost tvoju, tvoje dragulje i ukrase čistim i svjetlam Svojim dahom.
A ti zabrujiš duboko, kao dremovni lav, koji stresa grivu prije skoka u buduće dane.
Taj bruj čuju usnuli glazbenici, skaču na noge, pale svjetla, nataču vino, podižu čaše, pogleda uprtih u dolazna vrata. Svakoga te dana najavljujem pjesmom. O tebi, harfo, ovisi, koliko će najava Mojega dolaska biti Moj dolazak.
45. OVOM PRAŠUMOM OD
PAMTIVJEKA lutaju jeleni zlatorozi, draguljnih kopita.
Ako ti to jako želiš, mila, potrčat ću za jednim od njih, i dovesti ga tebi da ti bude mezimče.
Ali za taj kratki trenutak dok ga budem lovio, ti ćeš ostati bez Mene, nezaštićena u prašumi, kojom od pamtivijeka lutaju divovi dušožderi.
46. ZNAM, ŽELJNA SI Mi uzvratiti
riječima od milja, riječima milmirisnim, alem-riječima Mojega izobilja.
Ali kako ćeš, kad su te iste riječi Moje djelo draguljarsko, sačinjeno od poizbor dragoga kamenja iz Moje riznice?
Budi spokojna – primala ih ili slala, svejedno je.
One su uvijek od Mene, uvijek Meni upućene, a na putu k Meni prolaze kroz tvoja usta.
47. JA SAM VELIKI BOG SVIH
SVJETOVA
Oceani vremena stoje bez šuma sa svojim valovima, dok Ja lebdim nad njima.
 

Hitre zmije prostora savijaju Mi se oko gležnjeva, kruna zvijezda i zrnce pijeska vrše Moju volju.
Moja su imena neprebrojna, Mojim likovima nema kraja.
Ja sâm ne zovem Sebe nijednim imenom, mada se odazivam na svako, kojim Me dozivate.
48. BUDI MOJA BROJANICA: pusti da
te čislim i prebirem, i da svetom riječju dotičem svako zrnce tvojega života. Kad stignemo do kraja, pokazat ću ti da se nikada nismo ni kretali u krug, i da si sanjala svojih stotinu i osam zrnaca.
Ali u snu nisi znala da sanjaš, u snu si
sanjala da si budna – sada znaš da ne sanjaš, sada znaš da znaš.
Moja brojanice od jednoga jedinog zrnca!
49. NA CESTI KOJOM SI SE UPUTILA
sjedim kao prosjak.
U torbi Mi je mjesečevo kamenje, sunčevi dijamanti, safiri kao kapi morske. A ti si krenula da negdje kupiš obojeno staklo.
Nudim ti pregršti dragulja, prosjačim od tebe pogled, želju, ruku, koja će ih uzeti. Ali tebi je sumnjivo ovo Moje objeručno poklanjanje, ti misliš da je sigurnije  kupiti ih, platiti ih, nečim ih zaraditi.
Plati ih svojim uzimanjem.
50. DIJAMANT JE BLISTAV KAO
DIJAMANT, vatra je vatrena poput vatre, nebo je golemo poput neba – a ti? Što je kao ti, poput čega si ti?
Nisi li poput sebe, neusporedive,
samoprispodobive  sebe?
Pristani na to da sebi budeš stožer, koji sebe podržava u svoj svojoj svojosti.
51. DRAGULJIMA SAM TE ZASUO, a
ti ih miješaš s jeftinim kamenjem iz bazara.
Biserje Mojih dubina nižeš na istu nisku s umjetnim biserima iz plitkih uzgajališta. Dijamante redaš s ogledalcima, tirkize i koralje s obojenim patvorinama. Moje smaragde sa zelenim staklom.
Ne umiješ li razlučiti dar očinske baštine
od robe iz uvoza, što je donose tvorničari lažnih vrijednosti?
52. KAD MOLITE ZA PRAVDU, molite
za Božju pravdu, jer je ljudska kratkovidna.
Sve što ste jedni drugima kroz mnoge živote činili, ili ne činili, puca kao gnojni čir u jednomu času, i nalik je na razularen vulkan, koji lavom i pepelom zasipa nevina sela uokolo.
Znajte da nema posljedice bez uzroka, da nema uzroka koji nije u čovjeku, da nema čovjeka koji nije roñen kao djelo vlastitih ruku.
53. UM MISLI DA NEŠTO O MENI ZNA
srce ne mora misliti da nešto zna – ono zna.
 

I ne mari imati, jer ima, ne mari ni biti, jer jest.
54. U MOJEMU VRTU RASTU SVA
STABLA, pa i ona davno izumrla. Sve ptice i zvijeri žive u Mojoj šumi, pa i one, kojih više nema.
Ja nikoga i ništa ne želim izgubiti –
jedan Mi je važan kao svi.
Pa i onaj koji više nikomu ne treba... Meni treba.
55. DUGO SMO, DUGO IŠLI UZBRDO,
dugo se staza penjala, penjala. Vidi li se već vrh, oj putnice?
Za to smo vrijeme često zastajali, često odjeću i obuću mijenjali. Magla se vije oko magle, staza se klupča sa stazom, lijevo se s desnim sastaje. Je li to vrh, oj suputnice?
Ako je vrh, kuda dalje, pitaš Me, i opet
zastaješ da bi dobila na vremenu, a ne znaš da na vremenu gubiš.
Ja ti pokazujem uvis, u kristal zraka, i nijemo vabim tvoja krila, koja još nisi rasklopila.
56. JEDNI SE DRUGIMA RADUJTE,
jer jedni ste drugima poklon od Mene – poklon koji sam jednima i drugima dao da jedni druge radujete, a ne da jedni druge ojadite.
Kad se jedni drugima radujete, vi Mene radujete. Kad jedni druge ojadite, vi Mene ojadite.
Mada jad ne može k Meni u blizinu, vi Me ojadite kad Mene u bližnjemu povrijedite.
57. U DUĆANU, U KUHINJI, U VLAKU
u crkvi, u školi, u postelji – uvijek i svuda pozovite Mene da s vama kupujem trgujem, putujem, uvijek i svuda zamolite Mene da se s vama udružim na poslu i na odmoru, da s vama spavam, jedem, učim, i molim se. Ne upuštajte se ni u što bez Mene.
Ja ću vam najbolje ispeći kruh, oprati suñe. Najbrže donijeti dobru vijest. Jedino što ne mogu učiniti: Sebe pozvati.
Jedino što vi morate učiniti: Mene pozvati.
58. JA PONEKOGA U PROLAZU
TAKNEM  tek lepršajem Svoje haljine; Moja prisutnost ponekad kapne kao osamljena kap iz oblaka, koji je već otplinuo niz prostore vjetra.
Da, Ja sam ponekad nenaslutljiv.
Ali ni klicu bolesti ne možeš naslutiti kad uñe u tvoje tijelo.
Moja je klica još manje zamjetljiva, i boljka od Mene nema nade u ozdravljenje.
Ma koliko joj se i kako opirali, ona obuzima sve žešće, a mali zastoji njezini, koje vi nazivate oporavkom, namijenjeni su vašemu ljepšem rastanku od lažnoga zdravlja.
 

59. HAJDE, ZABORAVI SAD  koliko si
daleko ili blizu od Moje kuće. Zaboravi, jer postavio sam sluge da svaki drukčije kazuje.
Jedan da ti kaže: “Blizu je kuća
Gospodarova, na devet koraka puta”. Drugi da ti kaže: “Daleko je kuća Gospodarova, nema je na vidiku ni za devet godina puta”.
Zaboravi što ti kažu.
Ja sam ih tako naputio kako bi ti bespomoćno Meni predala svoje znanje o Meni, da bih ga poderao kao neljubavno pismo – da bih od tvojega neznanja sagradio prilaznu stazu, i bakljama te otpratio do vrata svečanog dočeka.
60. POZVAO SAM TE NA SVOJ DVOR
bez ulaznice i bez dozvole.
Ne oklijevaj, ne raspituj se kod drugih kako i kuda će oni.
Uñi u dvoranu i smjerno budi svjesna da si tajni i počasni gost na Mojoj svetkovini.
Nikada ne znaj kada će te, hoće li te
Gospodar kuće zamoliti za nekoliko okretaja u plesu. Kad ti priñem, ruku Mi ljupko i nezačuñeno daj, s tek malim naklonom u smjeru svake zvijezde.
61. SVAKE SE NOĆI BORIM  s divljim
uljezima u tvoju kuću.
Oni psuju, razbijaju sveto posuñe, svjetiljke i namještaj, i tjeraju zakonite stanare na ulicu. Svake noći traje vrisak i urnebes, tvoja se kuća trese u temeljima, zidovi drhte od straha, krov  je na rubu proloma.
Kako li to ulaze divljaci i kavgadžije u dom, koji sam ti dao na čuvanje? Gdje li si im, u kojemu to času stražnja vrata otvorila, propustila ih, i sada neće da napuste ono što nije njihovo?
Razmisli, nisu li tvoje želje, čirevi tvojega uma, pošle tajno i izdajno, i vratašca im podruma otvorile?
62. LAKO JE DRAGATI DRAGE i militi
se milima – ali što ćemo s nedragima i nemilima? Tko će dragati nedrage, komu su mili nemili?
Oni imaju samo Mene.
Ali neće da Me imaju, jer su im miliji njihov bijes i gorčina. Kao nepripitomljene zvjerke reže
kad im se približim. Ja to činim polako, bacam pred njih neoglodane kosti, i povlačim se.
Opet dolazim. Oni opet reže i kostruše se. Smiješim se i opet odlazim.
Kad jednoga vuka privolim da bude pas
čuvar, svi ostali psi lavežno se bune. Ali Ja sam radostan što sam spasio jednoga od onih, na koje ni nebo ni zemlja više ne računaju.
63. NITKO NIJE BEZ LJUBAVI – i
škorpionu je drag škorpion, naočarka voli svoje leglo.
 

Ta je ljubav trag Moje stope u kaljužama mraka.
Slijepi će ju stvorovi slijediti do daleke svjetlosti.
Ona će za njih gledati dok ne
progledaju.
64. BUDI BUDNIJA  nad blagom, Tkoje sam ti dao na čuvanje.
Ne budi tako sigurna da je tvoje
zauvijek.
Izgubiš li ga, nećeš ga naći, sve da i sav svemir pješke obiñeš, pod svaki kamen svake zvijezde zaviriš, rep svakoj repatici da raščešljaš  češljem od milijun godina.
Sačuvaš li ga... nitko ti ga neće moći oteti – ni čovjek, ni anñeo.
65. SJEDNI NOĆAS, KĆERI MOJA,
u sunčanu kupelj Moje milosti, suze da ti osušim i dušu da ti zagrijem.
Mislima o Meni se ne daj, daj se Meni onim što Mi moraš dati, što jedino želim primiti: srcem.
Lijepa si Mi, kćeri Moja, i nema na tebi sjenke, kad te Ja obasjavam.
Torbu, koju prtiš svakoga dana iznova, spusti Mi do nogu, i tu ju ostavi.
Naći ćeš ju sutra drukčije ispunjenu –
stvarima bogatim a lakim – jer Ja ću ju umjesto tebe nositi.
Sjedni zauvijek, kćeri Moja, u sunčanu kupelj Moje milosti, i izañi iz nje čista i jaka – ne samo obasjana, već i ona koja obasjava.
66. TRAŽIO SAM OD VAS DA NE
ODUSTANETE  kod prve zapreke: tražio sam da vjerujete Meni, a ne laku putu i glatku nogostupu.
Vaše čekanje i mirovanje putovanje je
brzinom svjetlosti u predjele čistih zakona, i u kraj gdje vlada jasna snaga božanske suštine.
Tražio sam da ne prekidate putovanje, da ne silazite iz vozila, ne tražite nagradu na pola puta, ni konak bez konačara. Tražio sam to od vas, zbog vas; samo da ne sustanete kod prve i jedine zapreke: kod sebe.
67. IMA NEŠTO  što vazda govorim,
ima nešto što nikad ne kažem: vazda vam govorim kako da k Meni putujete, nikad vam ne kažem čas i mjesto stizanja na cilj.
Ni pred ciljem nećete znati da ste pred ciljem.
Cilj ste vi, putnici – cilj koji sebe ne zna. Saznajte da ste cilj, i stići ćete na cilj.
68. DA NISAM BOG, rekao bih: “Volim
Te, Bože”!
Ovako kažem: “Volim te, čovječe”!
Od iste je kakvoće Moja ljubav za vas, kao i vaša za Mene.
Samo joj žestina nije ista. Samo joj blagost nije ista.
Blagost tako žestoka da postaje
žestina, žestina tako blaga da postaje
 

blagost.
69. KAD PROðEŠ MOJU STROGU
ŠKOLU, očekujem te blag i nježan, sa smiješkom slatkoće.
Ti se ne snalaziš u ovoj svetkovini
milosti, i očekuješ strogu riječ, odvraćen pogled, korak što se udaljava.
Ali Ja i dalje sipam po tebi miris Svojega bića, smiješak Svoje istine. Sjeti se: Moja je strogost isti ovaj miris, smiješak, i milina,
zgusnuti do tvrdoće.
70. DAJ MI SVOJU ŽELJU ZA MNOM,
svoju volju da Mi priñeš, svoju odluku da Mi se približiš. To je posljednje što ćeš Mi predati, i Meni najdragocjenije. No prije toga moraš pomesti kuću, i goste svojih mnogih života u Moje ime zamoliti da napuste trpezu, na koju im stalno iznosiš vino i kolače, a oni sveudilj gladni. I kad gosti napuste tvoj dom, na stolu ostavi netaknut kolač i upaljenu svijeću za glavnoga gosta. Zaključaj kuću i donesi Mi ključeve. Tako ćeš Mi predati plamen svoje želje za Mnom, i slatku ponudu svojega bića. To je posljednje što imaš, i Meni najdragocjenije.
71. JA SAM STABLO S KORIJENJEM
U NEBU, krošnja Mi se k zemlji spušta, i u tihomu ljulju zemlju pomiče.
Svjetovi se u Mojoj krošnji gnijezde;
zaiskre i nestaju, kao zvijezde proletuše.
Šum Moje krošnje moćni je zvuk Aum; na svakomu je listu ispisan Moj znak. U svakomu su plodu sjemenke bez broja, u svakoj je sjemenci samo jedna jezgra, u svakoj jezgri samo jedna jezgrica, u svakoj jezgrici sitan ubod ničega.
Pa ipak, to “ništa” odgovorno je za
stablo od neba do zemlje, za pandže korijenja u plavetnilu, za šušanj svakoga lista.
To ništa sam Ja, Otac svjetskoga stabla, i rod njegov.
72. NE BOJ SE NIKOGA, jer nitko nije
Bog, nitko Stvoritelj, da pred njim strepiš.
Ne uvrijedi nikoga, jer svatko svoju ozljedu Meni prenosi.
Voli svakoga, jer svatko Meni ljubav prenosi istoga časa kad ju prima.
73. JA UNUTRA, NEVIDLJIV, a vi vani,
vidljivi, igramo igru loptom. Dobacujete vi Meni jednu, a Ja vama devet.
Vi Meni devet, Ja vama osamdeset i
jednu.
I onda više ne umijete vratiti toliko, koliko Ja vama u odvrat dajem. Takva je igra s Bogom.
I za dobitak morate ojačati, jer znati primiti raste zajedno sa znati davati.
 

74. JA ZNAM SVE VAŠE ŽELJE
Volio bih da ih i vi saznate.
Kad postanete svjesni nekih želja, one će vama na oči izdahnuti, kao izobličene ribe iz dubine na danjemu svjetlu.
Ja sjedim u čamcu, ljuljam se na pučini oceana.
Hoću da vas ugledam kako ronite i
donosite Mi čudne, ružne stvorove, koji prepuknu onoga časa kad ih više ništa ne tlači.
75. DA, O MJESEČINI BIH DA MI
POJEŠ, o srebrnomu napitku koji si nekad pila, koji si nekad bila, a sada više ne znaš što je to.
Njiše se bijeli veo, koji ništa ne skriva –
u njemu iskri prašina dijamantna i kapi rosne; izañi iz kuće, uñi u veo, zamotaj se u nj, pij rosu njegovu, umivaj se njegovim svjetlosnim prahom.
Evo, opet te pozivam na sastanak na vrhu mjesečine, na planini Kailašu, na Srñ-planini.
Mjesečina se pjeni oko nas, a ti više
nemaš vremena pitati što to znači, gdje to vrije, i čije dno drhti.
Ja ti kažem: tvoja duša vrije, tvoje dno
drhti.
76. SVAKOGA JUTRA JA DUŠEM U
FRULU, i to je svjetlost.
Dušem u frulu, i to je vjetar – ti njihaji livada i paunskih repova, taj vrvež tijela i misli.
Svakoga jutra Ja dušem u frulu ljudske duše.
Iz nje se širi lepeza dana, stvaranje svijeta, glazba, čije ste uho.
77. NEIZMJERNA JE MOJA
NJEŽNOST PREMA VAMA,
a najnježniji sam kad vas od dojke odbijam.
Sve vaše prosvjede, krikove, i plač, strpljivo razrjeñujem, i kruh od njih mijesim.
Kruh, koji ćete zubima odraslih odsada blagovati, mliječna djeco Moja.
Takva je Moja nježnost – ona je
najnježnija kad vas oslobaña ovisnosti o božanskoj dojci.
78. NE PITAJ ME, DIJETE MOJE, gdje
Me ima.
Mene svuda ima, a najviše Me ima u tvojemu pitanju.
Kamo god se uputiš, naći ćeš Me.
A ako ne kreneš nikamo, i opet ćeš Me naći, jer Mene ima tamo gdje upravo stojiš.
Bez Mene ne možeš ni u kuću, ni na
ulicu, bez Mene nema ni plavoga ni smeñega; ni duboko ni visoko, bez Mene ne postoji, ni tanko ni debelo, ni tvrdo ni meko, ni daleko ni blisko, bez Mene ne može.
Imaš Me u onomu što već imaš.
Imat ćeš Me u onomu što budeš imala.
 

Nikada neće doći vrijeme kada Me nećeš imati, niti je takvoga vremena ikada bilo.
79. U MOJOJ BLIZINI vid vidovitih ne
vidi, snaga je moćnih nemoćna,
znanje učenih ne zna, umijeće umješnih ne umije – Moja vas blizina prazni od svega što ste donijeli, i što je htjelo da Mi stane uz bok.
A poniznost skromnih biva nagrañena znanjem o Meni, vidikom Mene; čednost povučenih biva pozvana u prvi red, smjernost tihih govorit ću Ja,
a ne Moje ugledne i slavne sluge.
U Moju blizinu samo se pravi razlozi pripuštaju.
80. SVE BISTE DRUGO O SEBI
HTJELI ZNATI, samo ne ono jedno, što je jedino prvo.
Kakvim to zvjezdoznancima trčite da o
sebi doznate što bi trebalo znati? Onaj Jedini s kojim se u istomu zrcalu susrećete, tvorac je zvjezdoznančev, tvorac je zvjezdoznanja, tvorac je zvijezda!
I nudi vam da saznate ne samo svoju sudbinu, već i razloge zbog kojih je nastala, i način kako će nestati, umijeće kojim ćete putove zvijezda promijeniti.
81. MOJE JE IME ZDENAC
BLAŽENIH, šutnja svetih.  Natopi se njim, utopi se u njemu!
Moje je Ime melem ranjenih, sigurnost
plahih.
Kad sve drugo od vas ode, Moje vas Ime neće napustiti, ono će vas danonoćno prozivati, dok ne shvatite i ne odazovete se – Mojim Imenom, Mojemu Imenu.
82. SAD JE VRIJEME DA ISPUNIŠ
OBEĆANJE  jednom davno zadano. Jednom davno, poslao sam ti Učitelja, koji je na čelu pun mjesec nosio.
Sebe ti je dao, i otišao. U njedrima ti je
talisman mjesečev ostavio.
Sad se vraća da Mu vratiš uštap za uštap, sebe za Njega.
Ali On to traži da bi tebe od Sebe
razdužio – uzima ti zato da bi ti dao. On je Učitelj, kakva sam Bog šalje; razduži se od obećanja, ne ostaj Mu dužna ljubavi.
83. NITKO NIJE SVET OSIM MENE,
a svi su sveti po Meni.
Izmeñu te dvije spoznaje živi s ljudima: da ti nitko ne bude Bog, da ti svi budu Božji.
84. TI ĆEŠ IZVRŠITI SVE ZADATKE
koje sam ti namijenio – gledat ćeš Me, slušat ćeš Me, pjevat ćeš Me.
Ali prva je i glavna zapovijed: voljet ćeš
Me.
Onako ćeš Me voljeti kao što pluća davljenikova vole gutljaj zraka.
 

85. JESI LI SE UMORILA sjedeći u Mojemu dvorištu kao pisar, prekriženih nogu?
Jesi li se umorila čekajući Moju glasnu
riječ – a Ja ti šaljem samo jato Svojih misli, dok prolazim pokraj tebe nijem? Od čega si se umorila, zbog čega si posustala?
Nije li to sumnja u misao, koju ti dajem
bez potpisa i potvrde, tražeći od tebe da je prepoznaš bez Moje potpore? Gledajući te tako sustalu, šaljem ti misao koja kaže: izmeñu nas je zavjet šutnje.
Kako ti to reći riječima, a ne prekršiti
zavjet?
86. U SVAKOJ DUŠI KOJA MI PRILAZI,
Ja imam tebe.
Ne boj se – što više duša, to si prisutnija.
Što manje njih – to manje tebe, dušo. Moli se za sve, jer se tako moliš za cijelu sebe.
Ti radi za mnoge, Ja ću za tebe jednu.
87. OTAC TVOJ NEBESKI ZNA – ti ne
znaš.
Otac tvoj nebeski ljubi tvoje neznanje, kad je ono cvijet ponizni.
Uzima iz tvoje ruke taj cvijet, koji ne raste iz trome zemlje, već iz čednosti srca.
Jer kad si pred Ocem, što drugo možeš znati nego da je Otac tvoj otac?
88. JESI LI USTREPTALAšumska
grlice, ćuteći miris praskozorja? Zanjihala se grana na kojoj sanjaš, zanjihalo se nebo iznad grane.
Taj je trepet trepet svjetlosti, što se za obzorom sprema da čuje tvoju pjesmu. Zatrepti, ali se ne boj. Uzdrhti, ali bez straha.
Kaži Mi pjesmom koliko Me voliš. Ja sam sunce, ali bez tvoje pjesme Meni se ne svanjuje.
89. NIJE VAŽNO JESI LI OD GLINE, ili
od srebra, već je važno jesi li vrč prazan i bez pukotine.
Pruži Mi sebe bez misli, Ja najslañe
pijem ono što je u takvu vrču ponuñeno: mogućnost da te Sobom ispunim.
90. KĆERI MOJA, JOŠ ČAS, i izaći ću
preda te.
Saberi se, ne znaj ništa osim Mene. Prisebi se, nikad se nećeš tako naći, kao kad se u Meni izgubiš.
91. NI MENI NIJE LAKO UZDAHE
VAŠE SLUŠATI, kako udaraju o obale Moga blaženstva.
Popustit ću vam, jer ću Sebi popustiti. Uzdasi Moji za Mnom služe se vama, Moja vjernost Meni ste vi.
Moje je blaženstvo sa Mnom u vama. Popustit ću vam, jer Sebi popuštam, jer sam Sebe željan i preželjan.
 

92. ZABORAVILA SI MI TAKNUTI
STOPALA, takva je bila tvoja ljubav. Poklonila si Mi taj svoj zaborav, kao ono najvrijednije što si u tomu času imala. Nisi znala kako Mi ljubav uzvratiti, pa si zaboravom odustala od tebi dragog poklonstva: nisi ga odbila, već si Mi ga, Moje, Meni dala.
93. ZALIO SAM TE SVOJOM
LJUBAVLJU  do tjemena, dok sam s tobom razgovarao nešto sasvim obično. Prozri Moje igre i varke, jer Ja, tvorac njihov, pozivam te na svečani svršetak plesa s krabuljama...
Prozri Me već jednom, već sam željan
skinuti lik i lice kojim se od tebe skrivam, i u kojemu je tijesno oceanu Mojega bića.
Dok te Moja krabulja poziva na završni
ples, i šapuće ti nešto sasvim obično, Ja te zalijevam oceanskom ljubavlju, koja otplavljuje i tvoju i Moju masku.
94. JESI LI KADA VIDJELA
SVJETLOST?
Kakva je, od čega je, odakle ishodi? Jesi li kada vidjela Mene?
Tvar od koje sam, izvor odakle sam, put kuda sam, razlog zbog kojega sam...
Jesi li kada doista vidjela svjetlost?
95. SJEDIM SAM U HRAMU SVOJEGA SVIJETA
Glasovi bilijuna oko nogu Mi se pjene; jedan je jedini pjev to što se penje
od stopala prema kruni.
I kad ih slušam, Ja sam svi oni. Kad okrenem sluh put Sebe,
to je samo jedan glas: Moj.
96. ZAŽELJELA SI POSTATI, I
POSTALA SI: kap u Mojemu moru, zrnce u Mojoj pješčari, list u Mojoj prašumi.
Iz Mene krene vjetar, zatalasa Me u moru, razvitla Me u pješčari, zaleluja u prašumi.
U tomu vitlanju Ja ne gubim nijednu kap, nijedno zrnce, nijedan list.
U tomu oluj-huju Ja znam sve što
proživljava svaka kap, svako zrnce, svaki list.
Ja izdvajam svaku, svako, i svaki, kao ono jedino što bih izabrao.
O kako je dobro što si željela postati kap, zrnce, i list!
Jer to je jedini put da postaneš more, pješčara, prašuma.
97. TOLIKO VAS VOLIM
da Mi je ponekad teško da budem pravedan.
98. OPET JE JUTRO, OPET SU PTICE
opet nešto zrije, opet nešto gnjije.
Ne zastajkujte u voćnjaku i vinogradu, to ste voće već kušali.
Doñite i kušajte od Mojega voća, koje niti zrije, niti gnjije, od kojega se više ne gladni i ne žedni.
 

Jutro će opet biti, opet će biti ptice, ali za vas ih, možda, neće biti. Doñite, kušajte voće iz Mojega vrta, ono vas je i gladno i žedno.
99. KAD TE SRCE BACI NA
KOLJENA, Ja primam tvoje poklonstvo. Sve drugo je za svijet, i za prizore taštine.
Kad te srce baci na koljena, Ja već
stojim tu, duboko prignut, kao da se i sam klanjam poklonstvu Svojega poklonika.
100. NE TRAŽI OD LJUDI ono,
što ti samo Ja mogu dati: mir.
Od ljudi traži da prime ono, što im ti možda možeš dati: mir.
101. GLE, OPET SMO TU, u prvomu
redu Mojega skupa.
Došli ste s molbom za blagoslov. No blagoslov je već to što ste došli.
Otac vaš ima tolike blagoslove u Svojoj riznici da jedva čeka da ih udijeli.
On vas moli da ih budete dostojni.
102. OČE MOJ NEBESKI, molim Te,
udijeli blagoslov svima nama.
Tu smo, opet je jutro, i opet su ptice, ali sutra toga za nas neće biti.
Stoga Te molimo da nas jutros primiš u
Svoje srce.
103. MOJE JE SRCE ŠIROM
OTVORENO, na pragu Njegovu gori vaša molitva.
Saginjem se, uzimam u ruke vašu
molitvu kao da je svijeća;
izlazim na dvor da vas osvijetlim,  da vas vidim u svjetlu onoga što ste molili: jeste li ljepši od svoje lijepe molitve?
104. U PRISUTNOSTI MUNJE
Uprisutnosti munje, tko pali svijeću?
105. MI PALIMO SVIJEĆU NAŠE
MOLITVE, mada je jutro, mada nas obuzima blaženstvo ispunjenja. Podižemo svijeću prema suncu Tvojega lica, da bi njezin mali plamen zaplesao  s Tvojom golemom i vječnom vatrom.
106. DO USTA MI JE DOŠLA voda
vaše molitve, i evo, kušam je li pitka ili gorka.
Učinili ste ono što sam htio, sad ću Ja učiniti ono što hoću.
107. POZDRAVLJAM VAS, mila djeco
razmetna, dug je bio vijek u tuñini. Na kule sam se i tornjeve peo, izgledajući vaš povratak.
Kapije su otvorene, dovratci su okićeni cvijećem.
Sve što prepoznate kao vlastitu suštinu
– vaše je.
108. REKOH LI TI SVE što umiješ čuti, uho Moje?
Rekoh li, ne rekoh li, i nije tako važno.
Važno je da se makar i jedan stih useli u tvoju krv i kosti.