(Prashanti Nilayam, 21.7.91. – 30.7.91.)

1. NE SUDI LJUDE PO TOMU KAKVI
SU PREMA TEBI, i kakvi su u tvojoj blizini; već ih saznaj na temelju toga kakvi su prema drugima, i u tvojoj odsutnosti.
Isključi iz svoje prosudbe sve što je
osobno, tebi posvećeno, i s tobom povezano.
Tek tada smiješ nešto o ljudima zaključiti.
2. JA NISAM NI STROG NI
POPUSTLJIV; vi ste to.
Ja nemam odlika, jer nemam ni mana. Prepoznajte Me u zrcalima radosti, istine, i mudrosti.
Prepoznajte Me u spokoju i dobroti.
Ali Ja nisam ni dobar, ni mudar; ni ovakav, ni onakav; vi ste to.
Ja sam pregolem i prebogat
da biste Me poistovjetili s nekom
 

značajkom, ma kako ona u vašim očima bila vrijedna.
Ja nisam radostan, Ja sam radost. Ja nisam dobar, Ja sam dobrota. Ja nisam mudar, Ja sam mudrost.
Ja sam izvor i uvir svih značajki i vrlina, kao što je sunce izvor i uvir svih svojih zraka – ali se ne može reći da je sunčeva zraka sunce.
3. TI MISLIŠ DA TI PLAČEŠ od čežnje
za Mnom. Ali ne, ne plačeš ti za Mnom. To Ja u tebi plačem za tobom.
4. ŽELI, ALI NE TRAŽI DA TI ŽELJU
ISPUNIM
Umiri od žeñe, ali prepusti Meni da te napojim, ne uzimaj sama čašu s vodom. Sve je to igra na žici, ples anñela na vrhu igle, nemoguće na pragu mogućega.
Čezni – bez dna, bez daha, bespomoćno čezni, ali ne traži da ti čežnju utažim.
Od neutažene čežnje Ja stvaram utaženje pred kojim je svaka čežnja sitna.
5. TVOJA JE VATRA MOJA VATRA –
ista vatra.
Ali na jednoj se znaš opeći, dok te druga grije.
6. TI MISLIŠ DA SI ME VIDJELA kad si
Me vidjela.
Ali Mene vidi onaj, koji Me ne vidi,  onaj, koji je Ja, i koji, znajući to, ne zna da ima ičega vidljivog izvan Mene.
7. OČE MOJ NEBESKI, Ti jedini znaš
što ja želim.
Ali rekao si mi da i ja to saznam.
Pa evo, ja želim da Te sve više, i više, i najviše volim, da Ti sve bliža i draža budem, da Te stalno gledam, čujem, osjećam, da sve jače budem Ti.
Sve ostalo, ako ga bude, ispunit će ta
jedna želja za Tobom.
Bila bih sretna kad bi Ti uzeo ovo pismo.
8. ČUO SAM TVOJU ŽELJU
Dobit ćeš ono što sam ti već dao: Mene. Ali pazi: Ja za uzvrat zahtijevam ono, čemu se dajem.
Onaj tko Me prima, prima Me na ruke svojega davanja.
Imaš li takve ruke da bih ti Sebe dao?
9. PAŽLJIVO MOTRI TALASANJE SVOJEGA UMA
Želje su sjeme novih svjetova. Klice im ne čupaj, jer ih ne možeš iščupati. Nego im zaroni u korijen, i vidi da je od magle. Doček Mi spremaj čekanjem. Tvoje čekanje neka bude jasno, tiho, prozirno, spokojno, sretno. Tada neću izdržati, doći ću i prije zakazana časa, nenajavljen.
Čekaj Me kao da radiš najvažniji posao na svijetu, važniji i od dočeka. Učim te – ne vidiš li – kako ćeš igru dobiti: tako
da ne misliš na dobitak.
 

10. OPRAVDAJ MOJE POVJERENJE
U TEBE svojim povjerenjem u sebe. Vjeruj Mojoj vjeri, jer Ja valjda znam komu ću vjerovati.
Vjeruj padajući, vjeruj dižući se, jer pad i
uspon treba da su ti jednaki – tako jednaki kao što je isto lijevo i desno krilo ptici letačici.
11. PTICO MOJA, LET TE STVORIO
Na kratak te tren stvorio, da bi sebi hvalu odao.
Uzvrati mu hvalom, i poleti.
Ne sjedi na grani, ma kako visoko rasla, jer grana te nije rodila.
Daj se letu, ptico letačice, jer nitko drugi
ne zna što bi s tobom.
12. SKUPIO SAM VAS ŠARENE,
bučne, malene, a sve željne Mene. Pozvao sam vas u Svoju kuću, da vas pogostim biranim jelom i pilom, plesom svjetla i sjenki, mirisnom svirkom. Uživajte, djeco Moja, ali ne zaboravite da vaš domaćin ne stanuje u dvorcu svjetla, već u malenoj klijetki srca. 13.DA ZNAŠ KAKO JE DIVNO BITI JA
ne bi ni časa časila da to budeš! Oh, zašto ne znaš, i zašto časiš?
Ponekad ni Ja ne želim znati dokle ću
ne biti Ja.
Pa te zovem i vabim Svojim smiješkom, u kojemu su sjaj i divota Moga bića,  kao što je sunce u zrcalu. Gledaj se, prepoznaj se, saznaj ono što i Ja znam: kako je divno biti Ja.
14. NISAM TE NA NEBO POPEO
ZATO da bi zemlji leña okrenula.
Već zato da bi nebo u zemlji prepoznala, imenovala ga,  učinila da bude sa zemljom jednako.
U nebo se ne bježi nogama zemaljskim; na zemlji se ne ostaje s krilima nebeskim.
15. BUDI NAČISTO S TIM ŠTO
ZAPRAVO ŽELIŠ: Mene ili Moj dar? Kod tebe još uvijek postoji miješanje ovih dviju želja!
Sve ću ti želje ispuniti – ali koje, ti ćeš Mi reći.
To je jedino što ne mogu za tebe učiniti:
poželjeti što ćeš poželjeti.
16. JOŠ MALO PA ĆE SVANUTI
UŠTAP tvoje spoznaje.
Još malo – tri dana, tri godine, tri života. Uštap je čelo tvojega Učitelja.
Pokloni Mu se, i dopusti sebi
da osjetiš ljuljačku Njegova naručja.
17. TVOJ JE UČITELJ LJUBAV
a ljubav je tvoj Učitelj.
Izaberi od jednoga što je dvoje; nerazlučivo razluči, odluči unutar već odlučenog.
Takva je naša igra, ljubljena: igramo se
da smo dvoje, Mi, jedno oduvijek.
18. SJEĆAŠ LI SE UČITELJA, s čelom
od bijeloga mjeseca?
 

Prepoznaj sad u mjesecu njegov lik: okrugao pečat nebeske svjetlosti. On se za tebe oslobaña u mjesečinu, snagu svojega obasjaja. Ona se za tebe oslobaña u stvari, koje obasjava.  Sjećaš li se riječi Učitelja svojega, s čelom od bijeloga mjeseca, i s  pogledom od mjesečine – sjećaš li se sebe, obasjane?
Sve troje još uvijek je tu, i čeka da ne bude tu, već svuda; i čeka da ne bude troje, nego dvoje; i čeka da ne bude dvoje, već ono što jest: jedno bez dna.
19. SKUPIO SAM VAS NA HRPU kao
cigle i tesan kamen, kao crijep i sitan pijesak.
Možete ostati ležeći na hrpi, pričajući o kući, koja se od vas može sagraditi.
O prostranoj, bijeloj kući s narančastim
krovom.
Vaša priča može zazvučati zanosno, ali što to vrijedi ako ostane priča?
Kuća se ne može izgraditi samo od opeka. Ni samo od kamena.
Niti može od sitnoga pijeska.
Vaša je različnost razložna. Poštujte ju, jer je ona u službi jednote – u službi kuće, koju biste mogli izgraditi, ako biste htjeli.
20. PRIZNAJTE SVAKOMU PRAVO
DA BUDE SVOJ
Ali to ne znači da ćete pristati za svakim, i sa svakim se složiti. Samo dopustite da drugi bude drukčiji od vas
– dopustite to najprije u svojemu srcu. Shvatite da njegova drukčijost treba Mojemu svijetu, i da ima zadaću o kojoj vi ne znate – dovoljno je znati da Ja to znam.
21. ZVAO SAM VAS DA BUDETE
PRISNI S BOGOM u sebi, s Bogom u drugima.
Zvao sam vas da ne varate sebe pričama o prisnosti, knjigama o prisnosti; zvao sam vas da budete nepismeni za svijet, a pismeni za Moje slovo.
Ne obmanjujte se bibliotekama, koje vučete na leñima – tonama podataka koje ste ulili u glavu.
Ja se odazivam samo jednomu zovu – onomu koji dolazi iz srca, koji je upućen iz srca, koji je izgovoren jezikom srca. Zvao sam vas da naučite taj jezik.
Ne propuštajte prigodu, jer možda je posljednja.
22. NE DRHTI PREDA MNOM,
drhti od ljubavi.
23. DOŠLA SI PRED DVOR Oca
svojega – sanjaš li tornjeve i kupole, boje i glazbu, ukrase i cvijeće? Sanjaš.
Sanjaš li glas frule, šum palminih grana?
Sanjaš.
Sanjaš li svoje pisanje, svoje misli,
 

svoja pitanja o snu? Sanjaš.
Samo se Ja ne dam sanjati.
Kad izañem preda te, više se nećeš pitati da li Me sanjaš.
Kada se probudiš, ne pitaš jesi li budna: znaš da si budna.
24. PRED MOJE NOGE STAVI SVE
VAS nepodijeljene, i to je sve što trebaš i možeš učiniti za sve vas.
Ne boj se – pred Mojim nogama ima
dovoljno mjesta za bića svih sedam svjetova.
Ako i njih smatraš svojima, položi ih pred Moja stopala, jer što je više vas, to si Mi ti sve više jedna i jedina.
25. SREDITE SVOJE MISLI, očistite
srca, odjenite svečane haljine, i poñite na sastanak sa Mnom.
Od pamtivijeka čekam da to učinite, i samo u vašemu smjeru vrijeme usporavam, i prostor skraćujem.
Ali vrijeme i prostor počinju već cviliti, zaustavljeni i smanjeni.
Požurite, čujete li tihi jauk koji se podiže
oko vašega oklijevanja?
26. POGLEDAO SAM TE s tolikom ljubavlju da nisi znala ništa drugo, nego da Me pogledaš s tolikom ljubavlju, da ni Ja nisam više znao drugo, nego da te pogledam s tolikom ljubavlju, da ni ti ni Ja nismo znali ništa drugo nego umnažati neizbrojivo.
27. A SAD SVE PREPUSTI MENI, Ocu
svojemu nebeskom.
Sve što želiš od Mene, daj sada Meni. Ja ću za tebe poželjeti.
A ti više ne pitaj ni za svoje želje, ni za svoj život.
Sad je vrijeme prepuštanja, vrijeme otpuštanja svih briga, jer s brigama ne možete k Meni.
Možete do Mojega praga, ali ne i  unutra, gdje sam Ja, Bog bez želja, bez briga, bez ičega što Mu nedostaje – pa i ti si s tamo Njim, samo to još ne znaš.
28. ZALIO SAM TE VELIKIM VALOM
Svoje ljubavi.
I kad si izronila, Mene više nisi vidjela očima.
Sve što si srcem vidjela bila je svjetlost i dana i noći – svjetlost po kojoj gledaš.
29. ZAR BIH TE ZVAO, paune Moj
nebeski, zar bih te zvao kad ne bih znao da ćeš lepezu svojega repa raširiti, i svim svojim očima zablistati?
Zar bih te zvao da nisi Moj paun
s nebeskim repom i krikom čežnje, kojim dozivaš nebo – ne znajući da ga imaš u sebi kao nerastvorenu lepezu?
30. SJEDIŠ NA DVORU MOJEGA
DVORA, oči si prosula po ukrasima njegovim, po znamenju Mojega carstva.
Ja ti se javljam kao najednostavniji
ukras Svojega dvora, da bi se zadivila
 

kako sam meñu znacima najtiši, i meñu znamenjima najmanje upadljiv, dok
svi ostali naglas viču o Meni, o Meni, o Meni.
31. UČIO SAM TE DA MI VJERUJEŠ
i onda kad Me nisi poznavala. Vjerovala si Mi, a nisi znala ima li Me. Sada, kad sam ti pokazao da jesam, vjeruješ li Mi za toliko više, za koliko sam ti Sebe otkrio?
Volio bih da to bude više nego više,
jer vjera je mati znanja, i vidik koji je već vidio, čuo, i dotaknuo neviñeno.
32. OD LJUBAVI KOJU SAM TI DAO,
odvoji najveći dio za Mene, još veći dio za bližnje, i još veći za sebe – jer ti si ta, kojoj je ljubav najpotrebnija.
Ali ljubi sebe ljubavlju svojega Oca, i nećeš biti sebeljubiva, nego bogoljubiva.
33. KAD ME NE ČUJEŠ, Ja ti pošaljem
riječ kroz tuña usta.
Ne da bih te vezao za ta usta, već da bih te vezao za Sebe.
Ne zamijeni pismonošu za pismo, ni
pismo za pismopisatelja.
Ne padaj u klopku tuñih usta.
Stoga slušaj ono što se ušima ne čuje, i čuti ćeš Me.
34. KIŠA MOJEGA BLAGOSLOVA
pada bez prestanka, a kad postaneš svjesna njezinih kapi, pomisliš: evo milosti, evo darivanja, evo uslišane molitve.
Znaj, ti sebe darivaš spoznajom  da se Moja milost tebi daje – ne na mahove, nego besprestano,
blagoslovno, obilato, nebeski raskošno. Shvatiti to, znači milost prihvatiti.
35. SVE JE OVO MOJA VOLJA, ali i
vaš izbor!
Moj ti zakon kaže kako ćeš do Mene stići – tvoj je izbor hoćeš li po zakonu, ili bezakonski.
Izmeñu Moje neporecive volje i vaše
slobode izbora, stanuje svijet.
36. JA, OCEAN, SVAKU SVOJU KAP U DUŠU ZNAM
Znam život svakoga vala i svakoga prska pjene, a opet, voda sam,
što sebe beskonačnu i bezdanu zna. Ako ne znaš da si dio velike samoće Oceana, ti si, kapi Moja, beznadno i beskonačno sama.
37. VOLJET ĆEMO SE, VOLJENA,
poljupcima bezbrojnih usta, kucajima tolikih srca.
Prepoznaj se u onomu što voliš: to si ti u drugoj haljini.
Neka te ne zbuni kroj, i ne prevari boja. Ja to isto govorim i onoj, koja se u drugoj haljini uči prepoznati tebe kao sebe.
38. NE RAZGOVARAM JA SAMO S
JEDNOM TOBOM – ovom, što je preda Mnom, ovdje i sada.
 

Ja razgovaram s tisućama tebe na drugomu mjestu, i u drugomu dobu. Njima, kao i tebi, dajem znanje da su preda Mnom, ovdje i sada.
Čekam da se ugledate, da se
obuzmete, da budete Moj zbor, Moj čvor, Moj s vama, Moj sa Mnom, dogovor.
39. DOVEO SAM TE U SVOJ VRT,
cvijete.
I sada radi svoj posao: miriši.
Sve je ostalo Moj posao – kiša i sunce, hlad i zemlja, grablje i motika, pa čak i crv, koji vam svrdla u srcu korijena.  Ah, ne brinite ni za što – izdišite svoje jasminske i ljiljanske duše u vjetar,
i prepustite Meni brigu o vjetrovima.
O mirisu se radi, cvijeće Moje, o mirisu se radi.
40. ŠTO ME VIŠE PIJEŠ, to je Moj
izvor pitkiji.
Što Me više jedeš, to je Moj klas bogatiji.
Što Me više sanjaš, to je tvoja java stvarnija.
Što više tebe, to više Mene.
Idi prema vrhu, ne vraćaj se u svijet manji od najvišega.
41. ZAŠTO OKLIJEVAŠ, MJESEČEV
GLASNIČE?
Evo, sve je za srebrni pir spremno, sve okićeno, sve okañeno, svi uzvanici već u stigli – samo tebe nema s viješću, koju čekamo.
Gdje popostaješ, o čemu mniješ, o čemu šutiš, mjesečev glasniče? Doñi s uštapom, pa ću ti vrata mjesečeve dvorane otvoriti, svima ću te prokazati, svakoga tebi potkazati.
Onda ću iz tvoje ruke uzeti pismo srmom ispisano, otvorit ću ga, i čitajući, u oči te gledati, šutke, ali ti ćeš znati, u očima ćeš čitati.
Ali ti oklijevaš, Moj glasniče, ti ne znaš ni tko te šalje, ni tko te čeka, ni što nam donosiš.
42. SVOJIM SAM STOPALIMA STAO
NA TVOJU HALJINU, i rekao: “Haljino, stani, a ti, kćeri Moja, kreni iz nje, i ne osvrći se ni za čim, pa ni za Mnom. Moja su stopala zaustavila sve što se može zaustaviti. Ali tvoj hod, nag, neka ne stane, neka ne može stati, neka ga ni Moja stopala ne mogu zaustaviti. Svojim sam stopalima stao na tvoju haljinu, i ona je smjerno rekla: “Neka...” Uči od svoje haljine, ponekad, ponešto...”
43. OČE MOJ, TU SAM, KAŽEŠ TI...
“Kćeri Moja, tu si,” kažem Ja.
Ali to “tu” nije isto za tebe i za Mene. Kćeri Moja, “tu” je tebi negdje, a Meni je svagdje. Jesi li zbilja tu?
44. ZATO JER ZNAŠ DA SAM TU,
ti u Mojemu dvoru pripravljaš ručak i pereš suñe; metla ti je oruñe, kao i
 

pero.
Ali kad Ja odem od tvojih očiju, kakav će Mi dvor izgledati, ako ga tvojoj brizi prepustim?
45. NE OTPUŠTAM JA TEBI TVOJE
UTEGE tako lako – jer ti bi tada sunula u nebesa, okomito, a to nije Moja volja. Moja je volja da koračaš zemljom, i govoriš jezikom neba o stvarima zemlje
– jezikom neba o stvarima zemlje, a ne obratno, ne obratno.
46. JA NIKAD NE POBJEðUJEM, JER
JA NIKAD NE GUBIM
To se vama dogaña.
Ja ne zalazim, Ja ne izlazim; niti sam taman, niti svijetao, ne rañam se, ne umirem. To vi činite.
Moj je glavni posao voljenje, koje ne razlikuje to što vi razlikujete: Mene od vas.
47. SVIJET JA POMISLIM, I SVIJET
JEST
U svijet se spustim i kažem ti: “Traži Me”.
Svijet je Moja skrivačica – ne zalazi
preduboko, predaleko, preširoko, izgubit ćeš Me – izgubit ćeš se u Mojoj misli o svijetu.
A kad zalutaš, Ja ti šapnem: “Vrati se –
Mene tamo nema”.
Svijet Ja pomislim, i svijet jest. Pomislim onda tebe, i ti si tu, svježa od neznanja tko si.
48. TIJELO TE NE MOŽE VIDJETI,
kao što ti možeš vidjeti tijelo. Tko je onda gospodar komu?
Ne možeš progledati, jer gledaš; možeš samo postati svjesna svojega gledanja.
49. ISTINA JE: ISTINA SI
Od Mene si.
Ne laži ni sebi ni Meni,  ne znajući da si od Mene.
Jer Ja sam istina – i što bih drugo mogao biti?
Kako da od Mene bude neistina,
i nijekanje Mene kako da potekne od Mene?
50. JA TE ČUVAM OD LUPEŽA U
TVOJEMU UMU.
Kako neoprezno ostavljaš svoje blago otkriveno, nečuvano! Kako ne poznaješ one, koje u sebi udomljuješ!
Oni su otmičari, silnici, zlikovci – prljavi su, pohlepni, zavidni, reže u tmini tvojega uma kao nahuškani psi.
Čuvam te od njih, ti neoprezno dijete; ali učini bar toliko za mene i za sebe – zaključaj naše blago ključem od vatre. Jer od drugoga i drugih ne moram te čuvati – samo od uljeza kojima si  pružila utočište pod svojim krovom. Kao što se razbojnička družba sklanja u pećinu, tako se sile sebičnosti ušuljaše u tvoj um, gdje čekaju noć da opkole tvoj san i mir. Čuvaj se, dijete, vazda hrani vatru Moje prisutnosti.
 

51. SVIĆE LI TO, DIJETE, SUTON PADA LI?
Razaznaješ li svjetlost zore od sjaja predvečerja?
Dolaziš li, odlaziš li – što se zbiva, znaš
li?
Sve je tako nalik svemu, dijete, roñenje je zakup za kuću smrti, san je pozivnica na osnutak jave. Što radiš tu, zbunjena, što ne skočiš s te ljuljačke u travu, s te lañe u more?
Zora i suton, roñenje i smrt, krajnji su
dometi tvojega njihanja, oni su pramac i krma iste lañe. Pogledaj, ljuljačka tvoja miruje, zemlja pod njom leti. Laña ti miruje, more pod njom juri. Na pramcu lañe svanjuje, na krmi se smrkava, a more modro sja...
Skoči s palube, skoči s ljuljačke, da više
ne svanjuješ, da više ne gasneš.
52. NE PLAČI, BUDI SRETNA BEZ SUZA
Ne moli Me – budi uslišana,
kao da si uslišanost svoje molitve. Budi, suzo, ono za čim plačeš,
i ne plači.
Molitvo, budi ono za što moliš, i utihni.
53. STAVI MI OKO GLEŽNJA  SVOJ
UM, kao da je grivna srebrna.
Jedino kad Ja hodam, ona će se umilno glasati.
Ali na tvojoj je nozi kao okov, i negva, i lanac kažnjenički, s kuglom od olova. Donesi Mi taj okov, tu negvu, taj lanac kažnjenički, prikopčaj Mi ga oko gležnja, i čut ćeš glazbu slobodnoga koraka.
54. SVILEN RUBAC OKO VRATA, i
baršun do gležnja, čipka na rukavu, biser-ogrlica, zlatna kopča, i skupocjen miris... a ruke do lakta u tijestu za kruh svagdanji!
Tako Me čekaj, vazda spremna.
Moj dolazak je zajamčen kao sigurna smrt, a nepredvidljiv kao nenadana smrt.