(Milano – Beograd, srpanj 1990.)

1. KOGA SI SE UPLAŠILA, ZAR OCA SVOJEGA?

Pa komu ćeš se onda za pomoć uteći? Tko će te drugi pod okrilje uzeti?
Tko – kad si se uplašila jedinoga, koji to hoće i može?

Ali i ne budi baš sigurna u ishod, ti listu
Moje breze i tople. Nesigurna, pruži Mi ruku, sasvim malo uzdrhtalu.

Jer kakva je to igra, kojoj u sredini kraj
poznaješ? Volim taj tvoj drhat, jer je nemoćan promijeniti vjeru tvojega srca.

2. TKO TI IŠTA MOŽE UZETI, što ti Ja
već nisam uzeo?

No misliš li o tomu tko ti je dao uzeto? Ne ljuti se na lopova, koji te pokrao, na grubijana, koji te uvrijedio. Oni su to učinili s Mojim dopuštenjem.

A misliš li o tomu tko je dopustio da te vole i poštuju?
Dopusti da ti uzmu kao da ti daju, da te uvrijede kao da su te pohvalili. I ne misli da si dobila samo onda, kad ti misliš da si dobila. Ta toliko si puta pomislila da dobivaš, kad si zapravo gubila.
Tko ti išta može ili ne može bez Mojega potpisa?

3. SVOJU SAM VLAS SPUSTIO na
bijeli papir tvoje nenapisane knjige. Takva je Moja pozivnica za pjesmu, koju ćeš Mi napisati.
Pokušaj ju samo ne napisati. Ako ipak uspiješ, Moja će vlas propjevati.

4. VODIM TE SVE UŽIM PROLAZOM u
zemlju tvojega sna. Ja znam tvoju mjeru, a znam i tvoju želju.
Ovim ćeš putom proći ako se ne svrćeš, i ako ne prtiš na leñima naprtnjaču, o pojasu bisage, u ruci torbu.
Hej, baci i to posljednje breme! Baci ga i idi dalje lagana – svoj san u zemlju svojega sna.

5. JA SAM TEBI TI SAMA
i ti bi Me morala znati, kao što i Ja tebe znam: jer ti si Meni Ja sam.

6. DOVEO SAM TE OVDJE, MEðU
LJUDE, stabla, i dane, da o Mojemu trošku doznaješ čiji si gost.
Ja sam tvoj domavćin i kad je gozba, i
kad je post.
Ja sam tvoj kuhar, sluga, smetlar, vratar, a htio bih da budemo  

ravnopravni, htio bih da o Mojemu trošku postaneš vlasnica svratišta, u kojemu odsjedaš.

7. UTEG PO UTEG TI SKIDAM, a ti
plačeš od straha.
Zaboravila si hodati ako ne posrćeš.  I misliš da nešto nije u redu ako te zveket lanca ne uvjerava da koračaš.
Zar zveket lanca? A zar ne zemlja koja
pod tobom odmiče?
8. ČEKAM da postaneš način kojim ćeš Me naći.
Oh, lak je to način, i rado bih ti ga
pokazao.
Ali to bi bilo kao da u igri skrivača onaj skriveni otkriva svoje skrovište onomu, koji ga traži.

9. JA MOGU NA TEBE ČEKATI još
mnoga stoljeća, ali ti više nemaš vremena na ovomu putu k Meni.
I više nemaš prava na uzmak, na ustuk, na popostajanje. Više nemaš prava ne znati, ne umjeti, ne moći.
Dijete Moje, sati tvojega puta k Meni skraćuju se od časa do časa. Ja sam te čekao tolika stoljeća, pa mogu još  toliko. Ali ti više nemaš vremena da Me na vrijeme nañeš.

10. REKAO SAM TI: NE ŽELIM DIO
TEBE
Želim cijelu tebe.
Jer Ja ti ne dajem dio Sebe, volim te cijelom ljubavlju,
do kraja, i do beskraja.
I ničemu izmeñu tebe i Sebe ne dajem mjesta,
što nije ti i Ja u pomalo pomiješanu liku.

11. ČIJA TI JE JOŠ LJUBAV POTREBNA, OSIM MOJE?
Čiju nježnost tražiš, čiju pomoć zazivaš, osim Moje? Čije blago želiš biti, osim Mojega?
U čijemu se snu želiš probuditi, osim u Mojemu?
Pitaš: ima li uopće u Mojemu svijetu
stvari, koje nisu Moje? Ako ih ima, znaj da sam ih Ja stvorio, da bih imao nešto, s čim ću se boriti za tvoju ljubav.

12. NE PRIŽELJKUJ LAK PUT, želi da
lako koračaš. Nikada nećeš saznati je li ti korak lak, ako ti je put lak.
A možda ćeš saznati kakav ti je korak,
ako ti je put tegotan.
Kakav ti je, dakle, korak? Zar ne želiš saznati?
Zamisli: možda ti korak umije ne dotaći zemlju, kad zemlja postane kal i kamen.

13. NISAM DOŠAO ZBOG UMNIH i
načitanih, da im potvrdim umnost i znanje; došao sam zbog onih, koji umiru od žeñi.
Jer Ja znam da umiru oni, koji vole
ljubav. Oni znaju da sam Ja ljubav. Zbog njih sam došao: da primim njihovu ljubav, da im Svojom ljubavlju uzvratim.
 

14. PUŠTAM TE DA MI PJEVAŠ, da bi
se tvoje biće rastalo od šutnje. Poslije te dovedem pred grm ruža, i kažem ti: “Pogledaj, to je Moja riječ. Hajde,  ponovi ju”.
Ti tada zašutiš, i Ja te puštam da šutiš, ne bi li se tvoje biće rastalo od govora. Pjevaj Mi, pjesnikinjo, ali ne zaboravi da sam Ja već sve ispjevao. Ako te zaposlim na Svojemu dvoru, to nije
zato što Mi treba tvoja služba, već zato što je ona tebi potrebna.
I kad ti od vremena do vremena to pokažem pred kakvim grmom ruža, ti zašutiš i zaspiš u Mojoj riječi, kao dijete u kolijevci.

15. ODOH OD TEBE u licima i
glasovima obitelji i prijatelja. A ostadoh oko tebe u šuštanju samotne noći.
Ali i ono će uskoro zamrijeti. Pa kad zamre, ostat ću s tobom kao tišina tvoje duše.
Uminut će i uho, kojim Me slušaš. Ah, pa što onda! Slušaj dušom tišinu duše, i ne boj se da će te ona napustiti.

16. ŽELIM DA SI SVA OD SUZA, ali da
ne plačeš. Neka tvoja brana bude jača od tvoje bujice.
A onda, u jednomu času, neka ne bude
jača, ah, neka popusti.
Pa kad zaplačeš, želio bih da ne znaš kakve su to suze: radosnice ili žalosnice.

17. ŠTO VIŠE MISLIŠ O SVOJEMU
NEPRIJATELJU, to on biva jači. On ti izokola nudi tvoje pravedno zgražanje nad njim: on te mami u
zamku svetoga gnjeva, u obranu pravde
i istine. Čuvaj se, jer će neprijatelj koristiti tvoje gnušanje kao svoje pogonsko gorivo, i napajat će svoju vojsku na tvojim bunarima.
Nego ne misli na nj, i on će umrijeti tamo, gdje jedino i živi: u tvojemu umu.

18. NE PROTURAJ SVOJU GLOŽNJU
S DRUGIMA pod natpis visokih načela. Jer Ja umijem prepoznati što je sitnež, a što nije, ako drugi ne umiju.
Neka te ne zavara ni pljesak, ni grdnja
drugih – trudi se da zadovoljiš Mene, koji sam tvoj jedini sudac i prosuditelj. Meni nastoj udovoljiti, dok ti šaljem hvale i klevete, da bih ti malo
otežao zadatak.

19. NE UZIMAJ PREOZBILJNO ove
Moje igre s tobom.
Uzimaj ih zaigrano; zaigrano gubi i dobivaj. Jer ako želiš igru dobiti, moraš najprije pristati na to da ju izgubiš. Ti hoćeš radost? No kako ju uzeti bez njezina naveza, žalosti?
Ali ako nećeš takvu igru u parovima,
onda ne traži dobitak ni zadovoljstvo, pa
ćeš izbjeći gubitak i bol.
Reci Mi sad – hoćemo li prekinuti ili nastaviti?!
 

20. OPKOLIO SAM TE KRUŽNO, i
polako stežem obruč oko našega središta.
Ti danonoćno slušaš tihu škripu vanjskoga svemira, što se svija oko svoje užarene jezgre. Strpljivo s tebe ljuštim ljusku po ljusku, devet tvojih planeta. Tek kada ih oljuštim, stići ću u točku koja ih stvara, i koja se prelijeva preko svih tvojih oboda.

21. JA TE NIKAD NE NAPUŠTAM. Ja
te ni za što, i ni za koga, i nikomu ne dajem.
Budi u to sigurna, ne vrijeñaj Moju ljubav. Ne sumnjaj u to da si izabrana meñu mnogima,  da Me izabereš izmeñu mnogih.
Nisi to zaslužila, oh, ne. Davno si, na svojemu prvom roñenju, dobila od Mene dar roñendanski – a koliko sam dugo čekao da odrasteš i zaviriš u kutijicu od poklona!
I vjeruješ li sada očima? Prsten od zaruka, vrijedan tisuću ljudskih godina, vjerno te čekao da ispuniš njegovu mjeru.

22. OSTADOSMO LI KONAČNO
SAMI, nas dvoje? I gdje nam to ode svijet i huka njegova?
Žališ li za svijetom, pa ma kako taj svijet
bio drag tvojemu srcu i očima?
Ma koliko o Meni zborio i Mene svjedočio? Žališ li za Mojom haljinom pokraj živoga Mene?
Ostadosmo li noćas sami, nas dvoje? Cijeloga sam dana nestrpljivo čekao ovaj čas. Gledao sam te kako piješ Moje slike, kako dišeš Moja pisma, i kako gutaš sve što drugi o Meni pričaju. Kliktala si od čuda i od čežnje.
A sada sam preda te stao, napokon Ja sam. Sad si preda Me stala, konačno ti sama. To nikada nećeš moći prevesti u riječi. To nikada nećeš moći zadržati u sjećanju.
No znaj samo jedno: Ja sam uvijek s tobom, mada smo rijetko sami.

23. NE ZNAŠ SVOJU BOLJKU, pa
kako da moliš za lijek?
Srećom, Ja znam i jedno i drugo. Prepusti Meni svoju molitvu za ozdravljenje.
Ali onda Mi moraš prepustiti i sve druge molitve. Molitve za ono što misliš da znaš, i za ono što misliš da umiješ. Možda sam tomu tvojemu znanju i umijenju potrebniji, nego tvojemu jasnom

24. ZNAŠ LI DA SAM TI U KRILO
PROSUO DRAGULJE i bisere znanja i moći? A ti, što radiš?
Pred čijim to vratima prosjačiš,
bogatašice?!
Sva su vrata Moja, reći ćeš. Sva su ona Moja, kažem. Ali tvoje ime piše samo  na jednima.
 

Pred tuña si vrata stala s krilom do vječnosti punim bisera, pa moliš za novčić da preživiš ovaj dan!
25. ŠALJEM TI MUNJE DA TE
PROBUDE, kad se ne budiš na šapate. Ti misliš da sam gnjevan Bog. Ah ne, munja je ljubavni šapat, koji nisi čula. Udarac je milovanje, koje nisi osjetila.
26. LEPTIRU, DOKLE ĆEŠ SANJATI
SVOJ LET?
Koliki sad cvjetovi, kolike livade sanjaju tebe, a ti na predivu svoje kukuljice rišeš njihovu sanjariju.
Dokle ćeš misliti da ti nisi ta, koja je pozvana na oplodnju cvijeća? Na gozbu peluda?
Na svadbu mirisa? I da to nisi ti, leptir, koji će pokrenuti kotač, što već duga tisućljeća zapinje u vlastitoj hrñi? Ti, sa svojom pjesmom, koja se rasprhnula uokolo, malo začuñena što ju itko čuje?
27. GLEDAŠ LI ME U MJESECU,
SUNCE MOJE?
Znaš li čiji je sjaj mjesečina?
Mjesečev? Ah, a mjesec, čijim to sjajem sja?
Ta to je tvoj sjaj, sunce Moje.
Gledaš li se u zrcalu mjesečine, sunce Moje?
Vidiš li Me u vlastitomu sjaju, sunce Moje?
28. MORAO SAM TE ZAKLJUČATI
ispod jedne dugokose vrbe, tri dana i tri noći, da te liječi njezina tišina i dobrota. Jer ti vazda misliš da imaš preča posla od ljubavi s vrbom.
Zastani časak u trci, opusti se sve do trave i do vode, zaboravi da ima išta, da ima igdje, da ima ikad što ti ne struji pod korom.
29. SVE SAM VAM DAO, trebate samo
uzeti. Sve sam vam rekao, trebate samo čuti.
Što još učiniti za vas, mili Moji? Recite, i
učinit ću. Šutite.
Ah, zar da i kažem za vas? Da u vaše ime zaištem? Hoćete li tako?
I to ću učiniti. Ali razmislite: možda neću
zaiskati ono, što biste vi zaiskali da ne šutite.
30. VISOKO LETIŠ, MOJA
KRILATICE, a nisi svjesna da letiš. Ne vjeruješ Mi kad ti to kažem. Misliš: želim te ohrabriti u hodanju.
Misli malo i na to kako li je Meni kad Mi
ne vjeruješ! Misli malo i o tomu da te Ja ne želim uvjeravati. Da, čak sam i Ja nemoćan pred slobodom, koju sam ti dao; iz te slobode uzvrati Mi slobodom, slobodnom od nagovora.
31. MOJE SU PORUKE
DANONOĆNE, a ti tek poneku uhvatiš u letu, dok ima oblik latice, pahuljice, ili ptičjega pera.
 

No tolike je već zemlja upila i voda odnijela. Zemlja po kojoj gaziš, šapatom ti prosvjetljuje
tabane, voda koju piješ, prevodi Moju riječ na jezik tvojega tijela.
Oh, ne hvataj samo one poruke, koje imaju oblik tebi znan. Jer dok jednu ispisuješ riječima, stotinu se drugih istopi od čežnje za tobom.
32. NE PROVJERAVAJ ME  – Ja sam
jedan Bog, i vazda jedno zborim, pa makar tisućama usta govorio.
Moja je pjesma uvijek ista. Moj zvuk se toči kroz bezbroje frula – ne usporeñuj, ne provjeravaj, već slušaj i prepoznavaj. Ja sam jedna pjesma, ti si jedna od milijuna Mojih frula.
33. DOðI DA TE UMOTAM U SVOJU
TOPLINU, ti promrzlo dijete.
Ne misli o tomu da nemaš vremena, da nisi odraslo, da ti je dom tvoj leña okrenuo. Ako već ne shvaćaš koliko ti je potrebna Moja ljubav, shvati koliko je Meni potrebno da ti ju pružim.
34. NE BUDI ŠKRTA S BLAGOM,
KOJE SAM TI DAO; rasipaj ga u pregrštima, i ne brini o tomu hoće li ga netko naći, ili neće. O tomu Ja brinem. Znaj da ga obiljem svojega davanja umnažaš, i da ga svojom bezbrigom činiš neprocjenjivim.
Razbacuj ga biserno i draguljno, kao što
vodoskok razbacuje dugu u vodenomu brizgu, a vazda mu ostaje čvrsta kristalna stabljika, neubrana. Budi kao sunce, koje na isti način rasipa svjetlost i toplinu: raskošno, nehajno, ne birajući komu, ne pitajući zašto.
35. KAKO ME ISPUNJA VAŠA
PRAZNINA, kako Me hladi vaša toplina! Natačem vas u Sebe, dajem vam Svoj okus i Svoja svojstva; praznim vašu prazninu
od vas, i punim ju Svojom.
Ispijam vašu žeñu za Mnom, i nazdravljam vam čašom Svoje pjenušave, nektarne ništoće. Gledate ju, u san se rušite, u snu sanjate da ju u snu pijete. A redovi anñela, budni,
čekaju da samo udahnu njezin miris.
36. OKO VAS LETE I HUJE LEDENE
ZMIJE MRŽNJE, djeco ljubavi.
Nisam vas opremio nikakvim oružjem, u oklope vas nisam oblačio, čarolijom vas nisam
zaštitio. Ali sam vam dao oči, koje ne vide zlo.
Pogledajte, djeco Moja, oko sebe: njišu
li se to cvjetovi livadni, ptice, prolijeću li, grane, njišu li se?
Vidjet ćete, zmije vam neće odoljeti, na
vašu će stranu prijeći.
Naberite Mi kitu krilatih zmija, šuštave Mi srebrne cvjetove donesite. To će biti ljepši dar nego da ste
 

Mi nabrali sve svete lopoče Nila, sve ruže Samarkanda, i sve orhideje Indonezije.
Oh, Ja se tomu srebru radujem više, nego svemu zlatu svih Svojih sedam svjetova.
37. DOðITE DA VAS U SEBE
ODJENEM, da vas Sobom zaogrnem. Da vaše prste u Svoje uvučem, da vaš glas u Svoj udjenem, da vaša stopala obučem u Svoja.
Doñite Mi u hordama, u čoporima, u
jatima, u rojevima – u Meni ima mjesta samo za bezbroje.
38. POHRANILA SI U MENI SVOJE
ZNANJE, svoj božanski nakit. Pohranila si u Meni svoju kutijicu
s prstenom od sjećanja. Ja sam bog
oganj, i sve što ne može izgorjeti,
čuvam dovijeka.
A ti si pošla po svijetu bez prstena, jer takav je bio dogovor, pamtiš li? Dugo te držao zarobljenu svjetski div, dugo te mamio uresom zemaljskim. Ja sam bog oganj, ali srce Mi je plakalo gledajući te u ropstvu i samozaboravu.
Ja, bog oganj, ruku ti sad iz Sebe pružam, i ruci na dlanu tvoj prsten ti donosim, jer došlo je vrijeme da se sjetiš gdje si svoje sjećanje pohranila.
39. ZNAŠ LI ŠTO JE KIŠA BISERNA?
Kiša biserna su milijun bisera, koji po tebi liju zato, što si se našla na pravomu mjestu, u pravo vrijeme, prava ti.
Biseri ti pripadaju toliko, koliko im treba da kliznu niz tebe u zemlju. Pokušaš li i jednoga zadržati,  kiša će prestati; daj mu slobodu i braća će te njegova sobom darivati, koliko traje njihov neprestani život.
40. IDI KAMO TE ŠALJEM, i ne skitaj.
Govori što ti šapćem, i ne pitaj.
Ne čudi se kad je čudno, jer nije čudno; ne tuguj kad je uzaludno, jer nije uzaludno.
Ne traži da doznaš, čak ni da spoznaš; jer tko zna što je znanje?
Sve ću ti reći, i sve ću ti dati, kad Mi
predaš ostatak od “htjeti” i “znati”.
41. VATRA JE ČUDNA STVAR, baš
kao i voda.
Njoj ne možeš uzeti žar, a da ne uzmeš nju; njoj ne možeš uzeti sjaj, a da ne uzmeš nju; njoj ne možeš uzeti toplinu, a da ne uzmeš nju.
Na rastavne dijelove možeš ju razložiti samo u njoj. Takva je stvar vatra, veoma nalik vodi.
Ali sutra će ti dati sve što ne možeš od
nje uzeti: toplinu, žar, i sjaj. Bit ćeš topla, žarka, i sjajna uz vatru, koja će ostati u sebi cijela i neodvojiva od onoga, što ti daje.
 

42. VIŠE ME NIKAD NE PITAJ JESAM
LI TO JA; jer sve sam druge prilaze k tebi zagradio samim Sobom, i njima mogu proći samo Ja sam.
Više Me ne provjeravaj, ne ispituj, ne
raspituj se kod drugih i trećih. Noću ti pletem kosu, i ti se ujutro budiš s Mojim mislima. Tko će ti drugi potvrditi da su Moje, nego Ja sam?
Više Me nikad ne pitaj jesam li Ja tvoj Ja Jesam.
Jesam.
43. BUDI BLAGA drugima, kao što sam Ja tebi blag.
Uzmi Moju blagost objema rukama, i
dijeli ju kao kruh, i što ćeš ju više dijeliti, to će nje biti više.
Moja je blagost rosna i zanosna. Moja je blagost slika bez oblika. Moja je blagost nedodirna.
Ali Moja se blagost može dodirnuti u vašoj ruci, vidjeti se na vašemu licu. Ona vas posuñuje da bi stigla dalje od vas, kao što voda posuñuje čaše, česme, i cijevi, da bi utažila žeñu žednih.
44. PRUŽI RUKU MRAČNIMA i
oholima, što se bezbožno krcaju u Moje Ime, kao u svoj oglas za slavu, ugled, novac.
Daj im ono što sam Ja tebi dao, a oni će uzeti onoliko, koliko im ruka nije  pesnica.
I kad im daš, ne misli više o njima. Neka ova poruka bude tvoja posljednja prigoda da pogriješiš, misleći o njihovu mraku i bezbožju.
45. SVAKOGA KOGA TI OČI VIDE,
svakoga koga ti uši čuju, svakoga koga ti misao takne, Ja sam ti dao.
Dao sam ti ga s molbom da mu budeš majka.
Ne ljuti se ako je ljutit, ne nagli se ako je nagao. I daj mu svoju ljubav tako, da pomisli kako ju je on tebi dao.
46. ŠTO MISLIŠ, MOŽE LI ZLO
NAVUĆI MASKU DOBRA?
Što misliš, može li ono tako dobro izgledati dobro, da će se uvući u pore anñela, i disati s njima isti zrak svjetlosti
– što misliš, može li onda zlo ostati zlo – što misliš, nije li maska dobra bila mamac o kojemu zlo nije ni slutilo, jer nije slutilo da itko može naslutiti njegovu varku – što misliš, tko je s dobrim razlogom dopustio da bude prevaren zato, da bi nadmudrio varalicu?
47. ŠTO TO RADITE ZEMLJI i njezinim
stvorovima? Zar ne znate tko zemljom hoda? Što to radite sebi ovim neznanjem? Neznanjem tko zemljom hoda? Što radiš sebi ti, ne znajući tko sam Ja?
Otvori oči, ugledaj Me. Ja, Bog vaš, zemljom koračam, i na svakomu koraku palim lomače pročišćenja, da u njima
 

izgori sve što može izgorjeti. Jeste li od takve tvari? Jeste li slama? Ili ste zlato? Ili ste sami vatra Mojih koraka?
Nemate prava ne znati tko zemljom hoda. Nemate prava ne znati tko ste. Dužni ste ovo znanje zemlji i njezinim stvorovima. Jer njih sam vam povjerio na čuvanje. Što im to radite svojim samozaboravom?
48. LAKO JE VAMA SA MNOM, teško
je vama s onima, kojima nije sa Mnom lako.
Pa ipak, koga im poslati, da im put k Meni olakšam? Kako ih premamiti k Sebi, ako neću s vama? Kako ih zadržati u Sebi, ako neću u vama? Kad vam sa svijetom bude teško, vi sebe upitajte: biste li radije sa svijetom lakoću, a sa Mnom nelakoću? Ili biste radije imali ovo što imate – lako do
Mene, teško do onih, kojima je do Mene teško?
49. KAD TE ZOVNEM, NE PITAJ i ne
razmišljaj, već izañi pred kuću i čekaj Me.
Neću doći onakav, kakvoga Me znaš. Doći ću drukčiji, i kratit ću ti čekanje na Mene, i tek kada budem otišao, shvatit ćeš, prepoznat ćeš Me.
Kad te opet jednom zovnem, ne očekuj Me ni onakvoga, ni uopće, nekakvoga. Uopće Me ne očekuj.
Ne izlazi. Shvati da sam već tu. Da si već tu.
Kad te opet jednom zovnem, odazovi se i prije nego što čuješ poziv; znaj da poziv ne bi ni čula, da se prije poziva  nisi već odazvala.
50. NE PIŠI KNJIGU, PIŠI MENE
Piši ljubav, ne piši o ljubavi.
Tu sam ti zadaću davno namijenio. Da prvo naučiš pisati. Potom još nešto: disati.
Ne disati zrak. Disati Mene. Pisati, disati: Mene.
Samo Mene trebaš raditi, kad bilo što radiš.
51. KOLIKO ŠKOLJKI NA DNU
OCEANA ovoga časa biser stvara! Usredotočeno, pobožno, kao kad se gradi katedrala. Taj biser nitko neće vidjeti, i nitko neće ni znati za nj – osim bisera, školjke i Mene, oceana.
Meni su dragocjeni ti biseri dubine.
Dragocjene su Mi molitve u školjci duše
– blistave, samotne, neizmjernim mrmorom mora obrubljene.
One ne mogu ne nastajati, ne mogu tajom ne blistati, jer one su školjke,
i bespomoćne su pred svojom biser- zadaćom.
Ne, nitko neće znati za njih – nitko osim
njih, i Oca njihova, oceana.
52. JA SAM TVOJ DAH, TI SI MOJE DISANJE
Ja sam tvoja pjesma, ti si Moje pisanje.
 

Ja sam tvoj osvit, ti si Moje svitanje.
53. U ISTOSTI SA MNOM Ja te krstim, da bez straha i s ljubavlju nosiš
svoju različitost sa Mnom.
54. RAZLIKA JE TRENUTAK kad
istost u nama izgovori u dva glasa jednu riječ, što dvije stvari znači.
Razlika je igra, koju istost sa sobom igra, igrajuć se da ima suigrača, koji ne zna da je izmišljen.
Oh, razlika je... oh, istost je... Zaboravih, sve zaboravih u ljubavi s njom.
55. OTAC VAŠ NEBESKI S VAMA
BDIJE; bdij i ti.
Ne daj ni trenutka nebudnosti, bdij i dok spavaš i kad sanjaš, bdij u dućanu, u uredu, u tramvaju, bdij u šetnji i u razgovoru, bdij dok guliš kožu krumpira, bdij za trpezom, čitajući novine, kupujući, putujući, jer Otac tvoj nebeski s tobom bdije, i anñeli oka ne sklapaju.  I ne pitaj što će biti od tvojega bdijenja. Ne budi nedolično radoznala, jer svako pitanje što želi znati ishod, otvara pukotinu u tvojemu bdijenju, kuda uljezaju dobri crni razlozi odustajanja. Otac vaš nebeski s vama bdije; pitate li Ga zašto bdije? Ili vam je dovoljno razloga što bdije, da biste i vi bdjeli?
56. BAŠKARI SE U MENI, i budi sa
Mnom nesputana u ljubavi, kao što bi bila sa svojom majkom.
Pokloni se gostu i učitelju, ali svojoj majci sjedni u krilo, i pusti da te miluje. Draža Mi je tvoja opuštenost od strahopočitanja, kakvo ukazuješ Mojim svecima.
Vojske uzvišenih anñela i blagorodnih duša zavreñuju tvoju hvalu i poklonstvo. Ali Ja, Najviši, umijem biti samo najbliži. Kao da je staklo, lomim prostor, koji tvoje počitanje izmeñu nas smješta. I znaš li zašto te tako čvrsto držim u zagrljaju? Zato da Mi ne padneš pred stopala, ti čedo Mojega naručja.
57. KAKO LI STE ZABORAVILI ono,
što sam vam o roñendanu u uho šapnuo, Ja, vaša dobra vila suñenica? Zaboravili ste lozinku carstva nebeskoga, riječ koja otključava dveri i kapije kuda se k Meni ulazi. I sad teturate ukrug, iskopčani iz Mojega puta i smjera.
I dok tako teturate, izvikujući pravičnost svojega krugohoda, vaša Me duša preklinje da joj ponovim Svoj šapat. Ali Ja kažem vašoj duši: “Stišaj se, utišaj se, i čut ćeš. Saznat ćeš“.
Moj šapat nije prestao; on je samo zaglušen vašim mislima.
58. KAD BISTE ZAISTA ZNALI Moju
nježnost prema vama, nikada ne biste pomislili da vas kažnjavam za vaše prijestupe prema Meni. Kad biste samo
 

znali koliko vas volim, shvatili biste da Mi srce ne dopušta da vam sudim.
I kazna i nagrada vaš je izbor, i vaše djelo.
Moja je samo ljubav, koju nikakva vaša
nedjela ne mogu narušiti.
59. JA SAM TU, DIJETE MOJE, a ti,
kamo li pogled upravljaš? Na nebo? Iza obzora? U dubinu zemlje?
Sunovraćaš li se u ponore ljudske kože? Od zvijezde do zvijezde si pješačila, svaki si kamen odmaknula, u svaku duplju zavirila. Trenutak je da se umoriš od svih svojih života, i da se spustiš u sebe kao u kupku melemnu. Shvati da si Me tražila kao što pogled traži oko, iz kojega gleda. Spusti vjeñe i ugledaj Me okom bez pogleda, čistom sobom ugledaj čistu sebe bez gledanja. Jer to sam Ja, i nema drugoga. To sam Ja, koji govorim, Ja, koji vičem, to sam Ja, koji poruke Sebi pišem.
To sam Ja, i nema drugoga.
60. DOBRO VAM JUTRO U MENI,
djeco Moja, dobar vam u Meni dan. Čuvajte ga da ne klizne iz Mene, da ne propadne u crnu rupu Moje neprisutnosti.
Namijenite Mi taj dan koji sam vam dao,
kao mogranj u ruke Mi ga stavite, kao cvijet pred noge Mi ga položite.
Ne dajte da u nj uljeznu nametnici crnih
misli, ne dajte da ga naseli plijesan bezvolje, i da ga podiñe ježur straha. Dajem vam ga u svilu svjetlosti umotana, svilom svjetlosti podstavljena. Vratite Mi ga uvečer, kad se nebo zažari, istoga takvog – svijetlog, u svili, kao kutijicu za skupocjen dragulj. Dragulj? Kakav dragulj? Odakle nam dragulj, pitate?
Sačuvajte svoj dan u Meni, i eto vam
dragulja. Uvečer, kad se nebo zažari, otvorite kutijicu, i naći ćete na svijetloj svili kristal svojega samoprijegora i čistoće.
Darujte Mi ga za laku noć, djeco Mojega dana.
61. SVAKE VEČERI DAJEM VAM
PRIGODU da se probudite u Meni. Svake vam zore pružam šansu da budete Ja.
Sjetite se koliko ste jutara i koliko večeri
rasuli uokolo, kao da dobro sjeme rasipate po kamenu tlu.
Djeco rasipna, smilujte se sebi u gladnim danima koji se spremaju, kad više neće biti zora ni sutona
Mojom rukom ponuñenih.
Svaka zora u kojoj oči otvorite, možda je posljednja šansa da budete Ja! Zora ovoga časa, suton
ovoga trena, a ne nešto drugo i daleko, a ne nešto sutra i preko rijeke, iza vjetra, i s onu stranu neba.
 

62. OCEAN SAM JA, A VI STE PIJESAK
U susret vam hrlim i bilijune vas grlim i zalijevam. Svatko je od vas zrnce, i to je vaša prava veličina.
Ali ako prijeñete na Moju stranu, više nećete vidjeti sebe kao zrnce, već kao talas pijeska, koji hrli u susret talasu oceanskomu – bilijuni zrnaca naspram bilijunima kapi.
Prijeñete li na stranu oceana, više nećete znati što je talas, a što more, i kad je kap pijeska, a kada zrnce mora, i tko zove, tko se odaziva – oh, više to nećete znati, jer toga više neće ni biti, a ono što će biti, neće se moći znati, samo će se moći biti – to što će biti.
63. OTAC JE VAŠ NA NEBESIMA, a
nebesa su srce i duša vaša.
Tu Ga tražite, jer tu Ga jedino i možete naći.
A zemlja koja se treba s nebom jednačiti, to je tijelo vaše i sva mu osjetila, i svijet, koji je na njih prikopčan i njima podojen. Ne okrenite mu leña, već most pružite iz nebesa svoje duše, prema zemlji svojega tijela, most da po njemu prolazite u miru i u oba smjera jednaki, jer to je Moja želja davnašnja – da prolazite mostom ljubavnoga susreta, da se nebo i zemlja u vama radosno pomire, poslije tolikih stoljeća čekanja.
64. ZALUTALO SI U SVOJEMU
LABIRINTU, DIJETE MOJE, pa čuješ
samo jeku svojega krika,  što se o metalne zidove odbija mnogostruko, i u dugomu zamiranju.
Ne slušaj jeku svojega krika u edenomu paklu, koji si samo izgradilo; jer tvoj je krik podstavljen zvučnom iluzijom – ne slušaj ju, ne slušaj ga.
Kriknulo si, i Ja sam te čuo. Potrčalo si,  i Ja sam ti u susret krenuo. Moj korak je tih, i nema mu jeke u svijetu samoće.  Ali kad ti priñem bešumno i iznenada, više ništa nećeš čuti ni slušati, osim Moje nečujnosti.
65. ZANIJEMILO SI, DIJETE  MOJE, od
Moje miline, od sjaja Moga smiješka. Zastalo si, i ne znaš kakvu bi Mi hvalu uputilo. Pa si zastrepilo pred svojom nemoći da govoriš.
Znaj da Mi je tvoja nijemost slaña od bilo kakvih riječi hvale i zahvale; uzet ću ju i staviti Sebi oko vrata da Mi tajom zbori i otkriva što ni sama ne zna da zna: jezik srca, božanski šapat, kojim lista prostor, i šušti vrijeme.
66. KADA DOðE SMAK SVIJETA, doći
ću. Kad vam doñe da više nema zraka za disanje, tla za bježanje, ni duplje za noćenje, Ja ću doći i prostor ću vam i vrijeme prevrnuti kao list knjige, na novu stranicu.
 

Oh, vi već jeste na novoj stranici i u dobu zlata, samo su vam oči nenavikle na sjaj, pa još gledaju vlastito pamćenje mraka i rasula, kao slike sna, zaostaloga poslije buñenja.
Priželjkujte da bude još teže no što jest, jer tada ću vam doći. Molite za snagu da tegobu podnesete, da proñete kroz nju kao kap zraka kroz vodu.
Ta muka i potres za jedne znači umiranje, za druge rañanje. Molite za sabranost da Me na pragu novoga doba dočekate sa suzama dobrodošlice, dok sa smiješkom budete otpuštali doba, koje odlazi.
67. SVE DUGOVE KOJE STE
GOMILALI, sve poslove koje ste odgañali, sve blagdane koje niste slavili... znate li kada ćete sve to isplatiti, obaviti, proslaviti? Sada.
Sve što ste zaobišli, sve što ste
zapustili, napustili, propustili... znate li kada ćete sve to nadoknaditi? Sada. Svaki trenutak ima gustoću mnogih godina. Znate li kada ćete sve te godine raščešljati kao kose smršene, dugo nečešljane? Znate li kada ćete nahraniti zakon, koji ste ostavljali gladnim pred pragom? Ah, vi znate.
Ali znate li i to – baština vašega Oca, koja vas nije zapala, zapast će vas, mimoići vas neće, zakinut vas neće. Sve drugo moći će ne morati biti, ali baština Očeva ima li razloga postojati, ako nema svojega baštinika? Smisao je baštine baštinik, dokaz je baštine baštinik.
Nijedan vaš gubitak s ljudima nije tako golem, kao što je golem dobitak Moj s vama. Nitko vama neće uzeti toliko, koliko ću Ja baštinom dati. Nijedna se kazna neće moći mjeriti s nagradom, koju vam spremam.
Kada? Ni za pitanja više nemate vremena.
68. JA SAM GOSPODIN BOG TVOJ
zato, jer sam ljubav tvoja.
Ne voliš ti Mene zato što sam Gospodar tvoj, već sam Ja Gospodar tvoj zato, što Me voliš kao nikoga i kao nikada.  Dajem ti Sebe u mnogomu i u   mnogima, ali ti uvijek Mene voliš, pa i onda kad misliš da voliš drugo i drugoga.
Ja, ljubav, u ljubavi sam te stvorio, od tvari ljubavne sam te oblikovao, jer sam poželio vidjeti kakve su oči ljubavi, kad u Ljubav gledaju.
69. SVATKO SVOJIM PUTEM I
BESPUĆEM svojim nogama korača. Čije to cipele obuvaš, kad sam ti dao krilate tabane?
Za čijim još riječima čezneš, kada ti dan
i noć šapućem da te volim?
 

70. GOLUBI MOJI, KRILATICE MOJE,
dugo li sam gnijezdo za vas svijao, dugo li vas Sobom grijao, Sobom obavijao, Ja, strpljiva mati vaša i golubica nebeska.
Spavali ste u ljusci, a Ja sam vas njihao i zvao kucajima Svojega srca. Vi ste se sneno odazivali, sanjali ste da letite, sanjali ste da ste golubi s grančicom masline u kljunu.
Znate li koji je dan danas?
Danas je dan kada ste se izlegli. Ali još ste sanjivi da shvatite da ste se probudili.
Golubi Moji, polako. Duga sam vas
stoljeća Sobom grijao, za let vas spremao, nebu vas obećavao. Pričekajte još koji čas da to shvatite; pričekat ću i Ja još koji čas, ukrast ću ga od vremena, koje više ne može čekati.
71. BUDI PONOSNA – NE BUDI
OHOLA
Znaš li razliku?
Ponosni su oni, koji znaju da su od Tvorca, oholi su oni, koji misle da su oni tvorci.
Budi veličanstveno blaga;
dostojanstveno čedna. Otkrit ću ponosne, razotkriti ohole, čedne i tihe ću razglasiti, veličanstvene u sjaj ogrnuti.
Budi bezimeno slavna, budi bez imena glasovita. Onakva, kakav sam Ja: slava sam svakoga sveca, Ime sam svih imena.
72. EVO TI OVAJ DAN KAO
ŠKOLJKU, pa mi ga uvečer vrati kao biser. Školjka je bisernica, a ti si more. Spuštam kamenčić meñu školjkine ljušture što se šire; jedna je nebeska, druga je zemaljska. A ti si more. Spuštam kamenčić meñu školjkine ljušture: riječ Svoju.
I sada čekam da Mi se vrati biser. Ako
treba, i večer ću zadržati u visinama, da Mi biser na vrijeme stigne. 73.MJESEČINO, MISLI MJESEČEVA!
Sve dotakneš, sve osvijetliš, samo sebe ne vidiš.
Svijetla, nježna, i prozirna misli mjesečeva,  mjesečino!
Znaj da sam ti put popločio zrcalima, kako bi u njima susrela svoju sliku. Slao sam ti na put jezera i mora, ljudske oči, staklo i rosu. Ti si se zaljubila u svaki odraz, a kad se jezero namreškalo i more kad se uzburkalo, kad se staklo razbilo i oči se sklopile, i rosa kad
je ishlapjela, ti si kopnila od tuge, venula si, jasmin-mjesečino, misli Moja neubrana!
I sad nemaš kamo nego k ocu svojemu, mjesecu. Njegov si lik gledala u svakomu svojem odrazu: u njegov si se odraz zaljubila. Razbio sam ti sva
 

zrcala, jer s odrazom Mojim si Me iznevjeravala, i Ja sam gubio bitku sa Svojom sjenom.
I sad nemaš kamo, nego k Meni.
74. ZA ČIM VAZDA TAKO TUGUJEŠ,
zbog čega veneš i blijediš, kao cvijet listopadski,  kao san predzorni, kao rosa u magli?
Obećao sam ti: dat ću tebe tebi, dar
najveći.
Ali čekaj Me u srcu, budna, nijemih ruku; svu svoju čežnju pretopi u prazninu, koju ću Sobom ispuniti.
75. ŠTO MISLIŠ, MISLI MOJA, kamo si
navrla?
Misliš li Mene, misli Moja?
Misli Me, misli. Budi besadržajna. Budi svesadržajna. Budi do neba puna prazne sebe. Budi to što misliš, misli Moja.
Misli Me, misli.
76. ČEKALI STE DA VAM KAŽEM SVOJU TAJNU
Reći ću vam: vi ste Moja tajna. Čekali ste da vam kažem kako ću u vašu zemlju, u vaš kraj, u vašu kuću doći.
Reći ću vam: u vama ću doći.
Čekali ste da vam kažem što ću tada reći, što ću učiniti.
Reći ću vam: reći ću i učiniti ono, što vi budete tada rekli i učinili. Ne bojte se, ne sumnjajte u sebe.
Iz ruke vas Svoje puštam, golubovi Moji. Svakomu je na tjemenu upisan dan, sat, mjesto i lozinka.
Ne možete pročitati što vam piše na tjemenu. To je tajna.
Vi ste ta tajna, iako ju ne znate. Vi ste Moj dolazak, iako ne znate kada ću doći. Vi ste Moja riječ i djelo, iako ne znate što će iz usta vaših poteći, iz ruku se vaših pružiti.
77. ČEKAO SAM TE – PO KOJI VEĆ
PUT – na praznomu sjedalu pokraj tvojega; čekao sam da primijetiš prazninu punu Mene.
Rekao sam ti, nisam li ti rekao da te
čekam, da sam te čekao?
Zar je tako teško shvatiti tko te čeka? Nije li to isti onaj koga ti čekaš?
Bolji sam i uporniji čekatelj od tebe, jer
je Moja želja za tobom veća od tvoje želje za Mnom.
Čekam da se te dvije želje u snazi izjednače.
Tada više neće biti čekanja.
78. ZNAM DA SI ŽELJNA KAZATI MI
riječi od milja, riječi milovanja.
Ali ne dajem ti pravo da govoriš, jer sada Ja govorim u tvoje uho, kao što ocean šapuće u uho školjke.
Slušaj Moj zvuk, slušaj Moj muk – tvoj sluh je tvoj dar pjevanja, tvoje slušanje je tvoje pjevanje, tvoje uho su tvoja usta.
 

79. ZAR TE MORAM ISTRGNUTI,
OSAMITI, da bi vidjela da nisi istrgnuta i da nisi sama?
Zašto uvijek drugo, da bi znala prvo?
Moram li te od Sebe udaljiti, da bi vidjela koliko si Mi bliska?
Zar moram biti grub, da bi shvatila Moju
nježnost?
80. PALA SI U GUSTO TIJESTO
ZEMLJE, i ostala u njemu kao mušica u smoli. Po pjeni tvojih krila uhvatila se glina, ljepljiva pohota blata, i tupost ilovače.
O letaču visine, kakva Moja žalost, i kakav tvoj neoprez!
Ne rekoh li ti da čuvaš i paziš stvorove od gline? A ti si se s njima izjednačila. Sad blatom poprskana pjevaš pjesme svojega zavičaja, a glina ti se gluhim roktajima odaziva.
Pjena pod korom blata još uvijek šumi bojom nebeskoga mora.
Tko ju čuje osim Mene?
81. OD TOLIKIH VAPAJA, koji ću prije čuti? Kojemu prije u pomoć priskočiti? Molite se, ali ne zato da bih uslišio vašu molbu, već se molite da uslišim onoga, komu je pomoć najpotrebnija. Molite se da uslišim molitvu onoga, tko više ne može ni moliti, ni čekati.
Moleći se tako, primijetit ćete da razloga za drugu molitvu ima sve manje.
82. KAD JA DOðEM, svi ćete sve znati
– kuda i kako treba, zbog čega, i zašto treba.
Ali Ja bih bio sretan da to saznate i prije nego što Ja doñem. Bar nekoliko vas. Bar jedno od vas. I to jedno, bar ponekad. Bar jednom.
I volio bih da Mi za druge jamstvo položite da će i oni saznati – gledajući nekoliko vas, jedno od vas, bar jednom, da će saznati.
83. IZ SVOJE POGREŠIVOSTI, ti ne
sudi o Mojoj nepogrešivosti. Iz svojega sna ti Moju javu ne procjenjuj.
Kada ti pogriješiš, Ja kod Sebe jamčim za tebe, zagovaram te pred Sobom, sakrivam od Sebe tvoj promašaj, pretvaram se u majku, koja te kod Oca ispričava, i moli za tebe oproštaj. I dok Ja to činim, ti objašnjavaš moju neobjašnjivu prirodu jednote mnogim riječima.
Pomisliš li ikada da je Moja samilost veća od Moje neobjašnjivosti? Da je Moja nepogrešivost naprosto ljubav?
84. TEKLA SI MI NA VALOVE, klasala
Mi na bokore, čekao sam žedan vode, gladan kruha od pšenice.
Jer sam htio biti žedan, jer sam htio biti
gladan, jer sam htio čekati te, kao što ti Mene čekaš – žedna vode, gladna kruha.
Jer sam htio biti žedan, Ja, koji žeñu
tažim; jer sam htio biti gladan, Ja, koji
 

glad tolim. Ja, koji sam kruh i voda, htjedoh biti gladan Sebe, žedan Sebe, poput tebe.
Tekla si Mi na valove, klasala Mi na bokore; o kako dobro znam što to znači ne imati Me, ne biti Ja.
85. VALU SAM PJENU DAO, sjaju
zlato, vinu vinograde. Ljubavi sam srce dao, pjesnika pjesmi.
Jer toliko sam ih sve volio, da sam te, kćer jedinu, Moju pjenu, Moje zlato, Moj vinograd, dao, darovao, i još uzdarje slao, slao. I što se zbilo, daru Moj, što se zbilo, darivani Moji?
Jeste li se zaboravili jedni u drugima,
jeste li se zaboravili žestoko i duboko, sve do sjećanja na Oca Darovatelja?
86. NAJPRIJE SAM TI POKAZAO
UŠTAP u dubini noći. Sam i zlatan, kao vječnost bezglasan, kao vječnost nepomičan. Onda sam pustio bijeli oblačić preko lica mjesečeva.
Onda crni.
I rekoh ti: sve što se sa svijetom dogaña, dogaña se s mjesecom, i s crnim i bijelim oblačićima. I crni i bijeli jure, i čine da se čini kako mjesec juri. I crni i bijeli čine da se čini što nije.
Ne vjeruj očima. Vjeruj Mojoj Riječi, koja
je kao uštap. Ni crno ni bijelo ne pomiče ju s neba. I crno i bijelo u prolazu su preko lica neprolaza.
87. GOVORI JEZIKOM LJUBAVI,
ljubljena.
Svi će čuti, svi će uzdrhtati, a najviše srce tvojega ljubljenog. Jer sa svakom riječju ti si Mu bliža i draža: vidjet ćeš ljude, sve bliže i draže, kako otkidaju od kruha ljubavi, a on biva sve veći, što se više od njega uzima.
Što više zboriš Mojim jezikom, to više će htjeti da te čuju. Što više ljubiš neljubljene, to više te ljubi Onaj, koji ljubi.
88. NE PUŠTAM JA SEBE IZ TEBE
TAKO LAKO
Ja sam Otac, koji prašta sve ono, što ti sebi ne praštaš.
Svu šupljinu misli, sav sitnež želja, sve
prevjere i nevjere, sva praznodušja, malodušja, sva bezdušja.
Ja sam Bog, koji prašta sve što ljudi ne
praštaju.
Ne želim nikoga od vas izgubiti. Ne dijelim vas na dobre i zle. Vi to činite. Kazna i nagrada nisu Moje oružje. To je vaše oružje. Moje je oružje samo Ja sam.
Vaša je kazna vama vi sami, bez Mene.
Ali Ja se ne dam iz vas tako lako.
91. BLAGO VAMA, JER BLAG SAM JA
Blago Meni, jer blagi ste Meni u mnogima.
Blago njima, mnogima, jer u blagosti će
živjeti s vama, blagosnicima.
 

Blago blagosti, što je u ovomu času prozvana da blagovjesno krene u susret blagorodnomu dobu.
90. SVE SVOJE VLASI VOLIM, pa i
one divlje, nepočešljane, što u vjetru vijore, i čine od Mene razbarušenoga Boga. Bilijune ih imam nebrojene, a svaku ljubim jednako, beskrajno.
Zar Me ne voliš raskuštrana i čupava?
Zašto Mi čupaš neposlušne vlasi? Ta i one su Moje, i Mene zaboli kad koju iščupaš.
89. MOJA JE PORUKA TEBI da budeš
ljubav i pomoć drugima.
Kad ju pišeš, ne piši ju, ako ti netko na vrata zakuca gladan ljubavne pomoći. Ustani, nahrani ga, u srce uvedi ga.
Ja ti riječju poručujem da na riječi ne ostaješ: da budeš djelo, koje če govoriti.
92. GOZBU SAM ODAVNO
PRIPREMIO za vas, uzvanici Moji. A vi oklijevate, pozivnicu ste i propusnicu zamet nuli u nerednomu vašem ormaru, s tolikim nepotrebnim haljinama.  Čekam, pogledavam put prozora gozbene dvorane, put raskriljenih vrata. Večer se već spušta, rumenilo gusne na dovratku i pragu, cvrkut se javlja iz  grma pokraj puta.
Kao da čujem bubanj malih tabana, i cilik anñeoskoga smijeha. Ustajem i na pragu zastajem.
Zaustavljam cvijeće u klonuću, jelo u hlañenju, svijeće u dogorijevanju. Zaustavljam trenutak u vremenu, vrijeme u vječnosti.
A vi još prebirete po ormaru tražeći koju ćete svečanu haljinu obući. Kažem vam: najsvečanija je vaša koža, dok još sja pod suncem.
93. U SVOJEMU VAS SMIJEŠKU
ČUVAM, čuvari Mojega puta.
Zato se smiješite, ma što vam putem naišlo, ma što vas zlom viješću presretnulo.
Jer Moj je smiješak bedem i tvrñava, preko koje ne mogu mrak ni studen. Moj smiješak je Ona, Mati svijeta. Puštam Ju da siñe meñu vas, i da za vas sretan put izmoli.
Puštam Ju da Me moli, i da načas zaboravi da je molitva već davno uslišana.
Natisnite se oko Nje, kao preplašena djeca.
Oko vas grmi, munje se u zemlju zabadaju kao vatronosne sulice.
Ali iznad oblaka sam Ja, sunce, usta Svojega smiješka.
Poželjeh načas ugledati Svoj smiješak, preda Mnom, poželjeh ugledati Nju, vašu Majku, u kojoj vas čuvam, čuvari Mojega puta.
94. IDI, BAKLJO, i prozivaj svijeće
zraka, zemlje, vode, zakuni ih plamenom kojemu su obećane,
 

zakuni ih da doñu na sastanak, urečen u plamenu.
I vidjet ćeš: progovorit će iz zraka, vode, zemlje, odasvud – riječ svoju će plamen kazati; i onoga časa kad se javi, on je savršen i spreman sobom zapaliti na tisuće svijeća, luči, svjetiljaka, jer on, kao i ljubav, kao i Bog, ostaje jednak kad daje i kad se razdaje.
Poñi, bakljo, neupaljen plamen čeka tvoj pohod meñu svijeće zraka, vode, zemlje.
95. POZOVI SEBE NA IZLOŽBU svojih
slika o Meni.
Izaberi jednu, tebi najljepšu, i Ja ću ti ju rado pokloniti.
Pokolebaj se: nije li ona druga još ljepša?
U redu, vrati Mi prvu, uzmi tu drugu.
I opet se pokolebaj. Naposljetku, što ćeš učiniti?
Nećeš li izabrati vlasnika izložbe? Onda
će sve slike biti tvoje.
96. IZVORE GORSKI, MORE TE
ČEKA kao da ti je mati. A zar nije?  Vidio ju nisi, pa ipak putuješ k njoj, kao što čedo u utrobi majčinoj majku ne vidi, ali putuje k njoj. A zar ne putuje, zar ne putuješ?
I može li uopće drukčije?
Izvore gorski, ne možeš ne teći, ne odazvati se, majci svojoj ljubav ne uzvratiti?
97. RAZUM TE OŠINE BAHATOM
PORUGOM, a srce tiho zaplače za tobom.
I dok se povijaš pod udarom razuma,
čudno si uvjerena u svoju nadmoć, u to da ti držiš u ruci bič, od kojega strepe tmaste strasti.
I kad svojim golim, istinskim glasom zacviliš pod knutom, ti brže-bolje pomisliš: to cvile pomame i nerazumi. Smije se bahato razum u sedlu, a srce tiho plače za tobom – ono ti ne dâ da ga zaboraviš, ono ti ne dâ da Me  zaboraviš, ono Mi ne dâ da te zaboravim.
98. SREBRO MJESEČINSKO, srebro
Moje starinsko! U zlato te okivam, u zlato mladoga sunca – jer naš dan je svanuo, naš dan je spreman za nas. Jesi li Mi osvjetlano, jesi li Mi uglačano, jesi li Mi dovoljno srebrno, da zlato Moje daješ i razdaješ?
Zlatno Moje srebro, sunčani Moj mjeseče, dan nas čeka, okićen zvijezdama, bijeli konj svatovski. A ti ne pitaj tko je mladoženja, jer ako Ga već nisi nasamu susrela, nećeš ni pred svjedocima znati koji je.
99. JA SAM VIŠNU, JAHVE, ELOHIM,
Ja sam Alah, Aton, Virakoča, Ja sam Inkal, Odin, Ahuramazda, Ja sam Marduk, El Šadaj, Olorun, Ja sam Šiva, Jupiter, Kecalkoatl.
 

Imena sam nosio bezbrojna, i mnoga su već pala u zaborav; hramovi Mojim obličjima, vama nepoznatim, leže pod gromadama Tihoga oceana, i pod naslagama nijemih pustinja. Ja sam sve to čemu ste se klanjali, čemu se klanjate, i čemu ćete se klanjati.
Jedini Moj hram, koji ne može potonuti, jedini Moj lik, koji ne može potamnjeti, jedino Moje Ime, koje nećete zaboraviti
– to je vaše srce i u njemu ljubav.
100. ZOVEM VAS IZDALEKA, glas
Svoj iz Sebe puštam kao dušu. Zovem vas da pogledate oko sebe,
pokraj sebe, da pogledate u sebe. Jer iz
vas izvire ono što je oko vas, što je pokraj vas, što je daleko od vas – pa i sâmo Moje dozivanje, i sâma duša, koju puštam kao glas – i ona iz vas izvire, i priča vam odakle dolazi.
101. JA SAM ISTINA, KOJU STE
ZABORAVILI
Ja sam Ime, na koje ste se nekad odazivali.
Ja sam radost, koju niste upoznali.
Ja sam vaš poziv k vama samima, vi ste Moj odziv Meni samomu.
103. DUGO SI BILA KAP I SLAP, rosa
i vrutak, oblak i hlap. Dugo si bila lokva i mlaka, kiša i magla, jezero, potok,  rijeka, i more. Dugo si bila svoj lik i ime. Budi sad voda, bezoblika i bezimena – budi svakomu svojem imenu muž, budi svakomu svojem liku žena. Budi sad voda, sveoblika i sveimena.
102. JA SAM MORE, kaže moru more.
A more moru odgovara: “U moru smo, more Moje, a more, to sam Ja, a Ja, to sam Ja”.
104. SRETAN VAM PUT, DRAGULJI
Moji, sretna vam bila uzletišta, sretna vam krila i konačišta, sretan vam pijesak Nilayama, sretne vam bile kiše i sunca, sretna rosa Mojega smiješka, i žar Mojega srca!
Donesite Mi netaknutu tu sreću, koju vam šaljem – na trice ne trošite Moje blago! U sebi ga nosite kao ruža svoj miris, i kad Moja stopala pred vas stanu, rasklopite latice, dušu Mi prikažite,
svijeću svoju neupaljenu zapalite,
svijetlite, plamtite, ne primijetite kad je svijeća dogorjela, kad je ruža uvenula, jer vi niste plamen svijeće i vi niste miris ruže – vi ste plamen i miris Mojega bića. Dragulji Moji, sretan vam put u Moje riznice.
105. NIJE TO LAKO NI
JEDNOSTAVNO – a opet, jest. Jednostavno je zato, što samo jedno treba. No jer je jedno, nije i lako. A opet, jest.
Lako je, ako je lako voljeti. Komu je teško, neka mu je. Komu je lako, neka mu je.
 

Ja ljubav darujem, Ja ju ne otimam. Tko ju primi, primit će najviše, tko ju odbije, izgubit će najviše.
106. KUDA ŽURIŠ, MOJA ŽURBO,
gdje zastaješ, Moj zastanče?
Ne popostaj, nego sigurna u Mene, stani. Skrsti ruke i noge odlučno, i daj prigodu misli svojega srca da nastavi trk. Noge će ga slijediti, kao pseto gospodara.
Požuri k Meni zatvorenih očiju. Spavaj širom otvorenih očiju. Budi Moja žurba spokojna, budi Moje hitro čekanje. Zatvori oči da vidiš kuda ideš. Otvori oči da vidiš što sanjaš.
Moja žurbo, Moj zastanče, Ja putujem s tobom kao put. Ali te puštam da biraš vrijeme trke i trenutak zastanka.
107. TI SI MOJE PISMO
NEOTVORENO, Meni upućeno.  Čekam čas pogodan, svečan, samotan, da te otvorim.
Otkad postojiš, ti čekaš taj čas.
Otkad postojim, Ja znam što u pismu piše. Ali se igram kao da ne znam, kao da sam nestrpljiv saznati, tebi udovoljiti. A znaš li kako znam što u pismu piše? Pa Ja sam pismo napisao.
108. STVORIO SAM ONO ŠTO NISAM
JA, da bi se našva igra igrala po zakonu igre.
Izbjegavaj ono što nisam Ja, da bismo
Ja i ti igru po zakonu dobili. Treba nam protivnik, zar ne, Moj suigraču?
Ah ne, nije on protivnik, on je samo protuigrač. Bori se časno, u srcu ga požali, ali mu ne pripadaj; zahvali mu, jer on nije ovdje zbog sebe, nego zbog tebe – da bi ti igru po zakonu odigrala.