(Beograd, 7.9.91. – 3.10.91.)

Ratni dnevnik

1.  ZAR MOŽEŠ BITI IŠTA, prije nego što budeš Moja – od Moje nacije i Moje države? Doñi, stani sa Mnom na motrište, i gledaj, i kaži Mi što vidiš? Jesu li to Srbi i Hrvati? Ne, to su tek kostimi! Što još vidiš? Jedni igraju druge! (Nekoliko puta za redom). Izmjenjuju se. Za koje onda navijaš? Za jedne i za druge!?

To su duše, dužne svojoj karmi –

dolaze i odijevaju kostime Hrvata i Srba na pozornici od ratne igre. Za što si, i za koga? Za igru!? Gledaj ju, i svjedoči ju! Ti nisi ni Hrvatica ni Srpkinja, jer si i jedno i drugo, i još si mnogo toga. Igru gledaj – igra je zakonita. Ona iz vas samih izvire.

Budi u prvomu redu od Moje nacije – traži Moju pravdu i Moju istinu. Zar je kriv jedan narod, ili drugi? Zar nisu svi došli opterećeni svojim dugovima, sklonostima, željama – duše tolikih? Zar možeš navijati za duše, a protiv duša? Ne, ti navijaš za dobro, za istinu.  Kostimi su privid. Moli da doñu duše prosvijetljene i čiste, koje će ih nositi radosno i dostojanstveno, i koje će opravdati jedan i drugi historijski

kostim.

Ti to znaš.

Pa zašto onda puštaš tlapnji da kroji tvoj vidik? Moli za čistoću i obraćenje duša, koje nose oba tebi poznata kostima.

Poručujem ti Svoju istinu, Ja, Otac tvoj nebeski.

2.  TO JE ISTINA – ta mrtva tijela su

istina.

Ali istina obje strane, nažalost. Istina, koje se i jedni i drugi odriču!

Ta tijela, bez obzira kad su zmrcvarena, za života ili u smrti, govore o ljudskim demonima.

Ta tijela jadna, izmrcvarena, istina su.

3.  ZAR ITKO MOŽE STRADATI KOMU NISAM TAKO DOSUDIO?

Ne upinji se spašavati bilo koga drukčije, nego molitvom.

Jer zar se itko može spasiti, ako Ja

nisam tako odlučio?

Moli Me, stoga, da preodlučim spasiti i one, kojima to nije namijenjeno.

Zar ima slučaja, i prokrijumčarenoga stavka zakona, zar ima uloge, ispale iz Moje drame?

Ti moliš za one, kojima sam navijestio smrt.

Ti bi morala znati da je smrt ponekad nagrada.

Tko doigra igru, taj odlazi s minskoga polja tijela, svijet ga više ne drži, kao ni šupljikava posuda vodu.

Tko je zaigrao naopako, mora se vratiti da igru iznova započne.

Ne pleti se u Moje rasporede: oni su

pravedni i blagotvorni.

Šalji molitvu za mir i svjetlost, a Ja ću vidjeti što ću i kuda ću s njom.

Otac tvoj nebeski ljubi te nježno, a

Njegova je strogost poseban oblik dobrote.

Vjeruj Mu, pa i onda kad ne možeš umom dokučiti Njegovu pravdu.

4.  SVE SAM ODREDIO: tko će živjeti,

tko preživjeti, a tko odživjeti.

A nekima sam od vas odredio da se molite da ublažim odreñenje.

5.  REKAO SAM TI, DIJETE MOJE,

nisam li ti rekao?

A ti Me stalno iznova pitaš ono što već znaš.

Budi na strani istine. Žali ih jednako. Voli ih jednako. Imaj istu mjeru za obje strane.

Žališ li više kuću izgorjelu, ili spaljen dom? Čovjeka probodena, ili čovjeka mecima probušena? Dijete, zar Ja razlikujem izmeñu Srba i Hrvata?

No karma je svakoga čovjeka samo njegova, pa i karma je svakoga naroda samo njegova.

Nije slučajno ni to, što će potomci još dugo snositi sram i poraz ovoga bezumlja.

Žališ one, koje zoveš svojim sunarodnicima, ono što nazivaš svojom domovinom. Ali tko je tvoj narod, gdje je tvoja domovina? Nisu li tvoj narod čisti i pravdoljubivi, tvoja domovina nije li  Moja svjetlost i istina? Kad takvu domovinu braniš, braniš i onu drugu, koju poznaješ kao Hrvatsku. I kad ti se čini da su ju nepravdom ošinuli, i da je gaze i brišu joj tragove, ne daj se uhvatiti u mrežu mržnje i gnjeva, ostani u Mojoj pravdi čak i tada kad ti se ona čini nepravednom.

Jer znaj da se nijedna kap krvi nije prolila bez zakonita uzroka i isto takve posljedice; nijedan vrisak, nijedna suza, nijedan požar ne zbiva se bez razloga – znaj da se svakomu dogaña ono što je sam dozvao, i da su mnogi namijenili drugima ovo, što ih sada same snalazi. Samo oni, koji nisu sudjelovali u mrkim mislima i nakanama, preći će preko mosta u Moje doba.

Čuvaj svoje srce za ljude svih imena i boja, požali i one, koji bacaju granate, i ne pitaj jesu li Srbi ili Hrvati. Moji su, makar to ne znaju, tvoji su, jer dao sam ti da se moliš za njih.

6.  OVO NIJE TVOJ RAT, DIJETE

MOJE, pa ipak, pa ipak, ti ratuješ sa sobom zbog rata, koji nije tvoj. Raskrsti sa svim vezama koje su pristrane, neka su ti i jedni i drugi tvoji, jer dao sam ti ih na voljenje i razumijevanje, njih, tako sukobljene u smrtnomu hropcu – jedne u druge

zubima utonule, a misle da su različiti. Razriješi ih najprije u sebi – vadi kljove, nokte, noževe mržnje polako, da ne iskrvare u tebi oba – da prežive, da ozdrave. Jer ne zaboravi: oni su dijelovi tvojega uma, i ako jednomu dopustiš da umre u tvojoj ljubavi i praštanju, sebe si ubogaljila za taj dio.

7.  NE IZDAJ ME, RATNICE MOJA, ne

zaboravi da je tvoje jedino oružje širina ljubavii sućuti, da drugoga oružja nemaš –  da drugi rat ne postoji, osim rata s otuñenošću u sebi.

Zlodusi su se preselili u odjeću roñaka i prijatelja, sve se nadajući da ćeš ustuknuti od vjernosti Meni. Zar ti itko

može biti brat, prijatelj, roñak, suplemenik, tko nije na strani svjetlosti?

Vječan je to razgovor izmeñu tebe i Mene, Arñuno, Moj ratniče, vječna je Kurukšetra u nama i oko nas!

Ništa nije tvoje, ako najprije nije Moje. I neću da bude Moje zato što je Moje, nego zato što Mi ga ti od svoje volje u ruke predaješ, ne pitajući hoću li ti ga ikada vratiti.

Ne tvrdi, stoga, da je tvoje nešto, što Mi

nisi dala – da je tvoj onaj, koga zoveš sinom, bratom, mužem, prijateljem, da je tvoje ono, što zoveš domovinom, zavičajem, narodom.

Najprije ih pokloni Meni da bi mogla od Mene primiti očinstvo Boga i bratstvo čovjeka.

Ta tko ti je roñeniji od Mene, tko bratskiji brat, tko odaniji muž, sin, prijatelj, ta što ti je istinskiji zavičaj i životniji život, od Mene?

Traži najprije Moje carstvo, i carsku mu pravdu; jer sve ljudske pravde neće te učiniti pravednom kao ova jedna, Moja.

8.  VREMENA SU TEŠKA, ARðUNO,

čas je za umiranje.

Znaš li zašto? Zato jer je tvoje srce raspolovljeno, i krvari rezom i  razdjelom. Za kim to tuguješ, dušo ratnička? Zar za kostimom, koji napušta pozornicu?

Tako je odreñeno – glumac, koji taj kostim nosi, tako je sebi namijenio; u drami, čiji sam autor Ja, izabrao je takvu ulogu.

Podigni svoj luk i tobolac, smućena dušo – nije vrijeme za plakanje, čas je za ljubavnu borbu sa srcem, koje ti puca. Ne daj srcu da dva stana ima i dvoja vrata da otvara, pa ti vremena više neće biti teška, niti će ovaj čas biti smrtan, niti će ti ijedna strana biti

bliža od Moje.

Povijest se ponavlja, ti se ponavljaš, sukob i rat do istrebljenja se ponavljaju

–  Ja sam vječan i promatram vas

sjedeći na vozarskomu mjestu, pjevajući Svoju pjesmu onima, u kojih je sluh da Me čuju.

9.  ZAPALILI SU LOMAČU, i sada, kad

se razbuktala, izdaju joj naredbe da prestane gorjeti, a naredbe se jedva čuju od huka i praska plamena.

Ah, ne mislite da ste vi gospodari vatre

–  vi ste sluge njezine!

Dovoljno neoprezni da vatru razgorite, da žeravicu raspretete. Gospodar je vatre ono što gori i hrani pomamnu glad ognja.

Ovo je pogrebna lomača, sagorijeva

ružnu, bolesnu, i mrtvu tvar. Ne plačite gledajući njezin čudoliki ples, njezin bijes i proždrljivost, jer to je blagoslov

za sve vas, koji je gledate izbliza i izdaleka, ali s nesagoriva mjesta.

Sve što nosite u džepovima nutarnjim i vanjskim, a što je nečisto i trulo, iznesite sada na vidjelo, i zavitlajte u tu čistilišnu vatru bez žaljenja i bez oklijevanja. I bit ćete objasni vatrom, i ogrijani, a neće vas sažgati, neće ni opržiti, neće ni oprljiti.

10.  ZAR NE SHVAĆAŠ DA PRAVE

VIJESTI PRIMAŠ OD MENE, s oltara

svojega srca? Okani se vijesti koje rigaju ekrani i zvučnici, novine i govornici. Ostavit će te opustošenom te vijesti, jer su one izraz pustoši, koja je obuzela um i srce čovjeka. Nijedna strana ne preza pred lažima, zatajom, i licemjernim izobličenjem.

U srcu, na Mojemu oltaru, upali svijeću i

zovni Me šaptom. Šaptom ću ti reći sve što trebaš znati.

I znati ćeš tada.

No borba je kako zadržati Moje znanje kad odeš s Mojega oltara; kako ga obraniti od hordi, koje ti ga žele opljačkati. Horde su sve žešće i sve češće, ali na Mojemu oltaru Ja dajem odrješenje od straha. A spokoj je jedino oružje protiv kojega su bespomoćni oni, koji se hrane tuñim strahom.

Ne slušaj, mila, vijesti BBCa i Beograda

– doñi na Moj oltar, i saslušaj što ti imam reći o svima njima, i o cijeloj tebi.

11.  PAZI NA SVAKI SVOJ KORAK, ne

daj mu da ti izmakne, i sam nekud pobjegne.

Jer više nema povratka i novoga početka – možeš samo naprijed, ili nigdje.

13. ŠTO MISLIŠ, ZAŠTO SAM TE

POSTAVIO NA SREDINU IZMEðU

DVIJE VOJSKE, na mjesto odakle se vidi i jedna i druga? Što misliš, zašto sam te doveo na to mjesto iz krajolika lotosa i hramova?

Gledaj srcem i jedne i druge, istom ih

ljubavlju iscjeljuj. Jer oni su tvoji. Brani i jedne i druge od njih samih – što se ponekad čini kao da ih treba braniti jedne od drugih. Ne, u njima je taj drugi

– brani ih od njihove zablude da je taj drugi netko drugi, a ne oni sami. Kako ćeš ih braniti, pitaš?

Riječju, koju sam ti za to dao.

Ne, nisam ti dao riječ da pjevaš Meni – tako sam te predobio, u riječ te namamio; dao sam ti riječ da čovjeku govoriš o njemu.

Na ovo sam te mjesto postavio, jer

odavde se vide obje vojske, obje obale tvoje rijeke.

12. DA, OVO JE VRIJEME O KOJEMU

SAM GOVORIO kao o vremenu umiranja Zvijeri.

A tko ste vi, znadete li? I komu služite,

pitate li se? Što rade vaše potajne misli,

klanjaju li se Zvijeri, dok vaša usta govore molitve za žrtve zvjerstva?

Pa ako se klanjaš svojemu gospodaru mišlju, klanjaj mu se i riječju – ne licemjeri, jer ništa nije tako pokriveno, da ga ne bih mogao otkriti, ništa tako bojom premazano, da ga ne bih mogao prozreti.

Zvijer umire urlajući, a neki od vas misle

da je to urlik snage.

14.  SVI OVI LJUDI KOJI MISLE

ZATOR, poniženje, i gaženje drugih, bit

će zatrti, poniženi, i zgaženi.

Oni su već mnogo puta imali prigodu shvatiti da to nije put, koji igdje vodi. Ovo im je posljednja prigoda. Pomozite im svi vi, koji znate pute k Meni – koraknite tim putevima žustrije, odlučnije.

Ne sudite nikomu, pa ni sebi. Imajte jedan cilj – da umnožite dobro koliko možete, da ga podijelite koliko vam drago.

15.  SVEŽI IH U SREDINI ZA JARBOL

–  veslače svoje galije.

Dvije su strane, a jedna je laña.  Neka ti veslaju obje strane, složno i skladno, ako ne želiš da ti laña stoji u mjestu.

16.  OH JARBOLE, MOJ JARBOLE

Ne naginji se ni na jednu stranu,

ako ti je do toga da ti brod preplovi ovo burno more!

Ni udar munje u tvoj vrh neće ti nauditi toliko, koliko nagib k jednoj strani, a otklon od druge.

Plovi ravnovjesno, nosi se visoko, gledaj se daleko, i stići ćeš sigurno – u pratnji bijelih ptica kliktalica.

17.  GALIJA JE TVOJE TIJELO, dušo,

jarbole.

Galijaši za veslom tvoje su misli i tvoja čuvstva, vesla su tvoja čula i ćutila, a razum je kormilo.

Kapetan tvoj tko je, gdje je, kad je? Ti ploviš pod Njegovom zastavom, vijori ti i s vrha i s pramca.

Vidjet ćeš ju samo ako ostaneš okomit,

u nebo uprt, dušo, jarbole.

18.  PIJANA JE ŽENA TVOJA I MOJA

ZEMLJA, gle, tetura razvijorenih kosa, očiju raskolutanih strahom i bjesovima. Uzalud je govoriti pijanici – niti čuje, niti razumije.

Ali kad se bude mamurna budila, u

sluhu će joj zaostati neka riječ – ona neće znati odakle joj, pomislit će da je njezina, posvojit će ju, osluhnut će ju, zavoljet će ju.

Govori pomamnici kao da te čuje, jer čuti će; kao da te razumije, jer razumjet će.

19.  PREKRASNA MOJA ZEMLJO, što

to sebi radiš, što ti rade oni, koje si podigla? Pale tvoja žita, tvoje stogove,

pljačkaju tvoje riznice, gaze ti djecu u kolijevci, i hrane njima hudobe i nakaze dubokih tmina i zmajskih pećina. Ljepotice, zemljo, tebe su raspela tvoja djeca, i pod križem se tvojim kockaju za tvoje haljine, da, za prnje se tvoje ubijaju, a tebe su raspeli da bi to nesmetano mogli raditi.

20.  POTOMCIMA VAŠIM NEĆE BITI

LAKO disati u gustoj tmini mržnje i osvete.

Kao veslači u galiji, oni će se naći

prikovani za mukotrpan život roba. Lanci njihovih otaca vezat će ih za galijašku klupu, da s njom tonu ili isplivaju, bez nje da slobodna života nemaju; jao si ga, djeco Moja, onima, koji izabraše roditi se od vaših slabina.

21.  SAN JE TA SMRT, SAN JE TA

BOL – a kako se od smrti i boli izliječiti, kako drukčije nego se probuditi?

A vi biste da sanjate lijek, da sanjate

zdravlje – ah, ne sanjajte više, pa makar vam san bio o lijeku i zdravljenju, pa makar vam san bio o samomu buñenju.

Probuditi se, to je sve što valja učiniti. Učinite, dakle, sve: probudite se.

22.  GALIJO, NE POSRĆI, GALIJO,

nisu ti krivi valovi, već teret u tvojoj utrobi što klizi čas amo, čas tamo – podivljao tovar, težište razbježano – od toga posrćeš, galijo,  od neravnovjesja svojega, a valovi su zamka da povjeruješ  da njihovom krivnjom toneš.

23.  MORE STE UZBURKALI svojim

plovidbama, vjetar ste podigli svojim zastavama, munje ste privukli svojom jarošću, kišu ste dozvali svojim suzama. I sad glavinjate kroza oluju, koja je slika i prilika vas samih.

I još uvijek ne uviñate tko je tvorac

vašega brodoloma.

24.  DJECO NEBESKA, KOLIKO LI STE ZEMLJI NAŽAO UČINILI,

dopustivši zlu da kuje svoj dan, svoj veliki roñendan, i gozbu završnicu?  Svi ste, djeco Moja, toj gozbi kumovali,

a koliko je tko kumovao, to znam samo

Ja.

Netko toliko, što je propustio reći zlu da je zlo, a netko tako, što je zlo u zvijezde kovao, netko pak time što je zlo činio, i druge nagonio da ga umnažaju.

I sada, kad misli, riječi, i djela izmiču nadzoru, kad pucaju brane i okviri, vi morate naučiti ono, što ste propustili naučiti kad je bilo vremena i zgode: da sve ovo iz vas samih izvire, i da ćete se rañati u nedoglede kao potomci svojih djela.

Pritegnite kolane misli i čuvstava, želja i

nagona, ako ne želite da se ovaj rat produlji niz pokoljenja bez dna. I ne čekajte da to druga strana prva učini, jer vi to ne činite zbog drugih, već zbog

sebe; i bitka nije jednih s drugima, već svakoga sa sljepilom i sebičnošću u sebi. Bitku bijete za osvajanje Mene, a ne za osvajanje plijena, zemalja, grba, i zastave.

Djeco nebeska, veliku ste žaobu zemlji učinili, dopustivši zlodusima da kuju  svoj plan, svoj dan, svemu dobru smrtodan, a svemu zlu roñendan – ustajte djeco nebeska, jer nema tko drugi ustati i na put im stati, obraniti zemlju žalosnicu, potuljenu, iznemoglu udovicu – nema tko drugi ustati, rane joj izvidati, svojom joj se radošću radovati. Vi ste prozvani već odavno; stigli ste do posljednjega časa u vremenu odziva.

25.  OVOGA ČASA ČOVJEK

ČOVJEKA PROGONI mržnjom: sjenik mu pali, bunar mu truje, kuću mu ruši, nejač mu zatire, život mu uzima, na grob mu pljuje; ovoga časa čovjek pada na ispitu čovještva, a zvijer iz pradobe odaziva se na ljudsko ime.

26.  MILOST TVOJU ZAZIVAMO, Oče

naš milosrdni; u vrtlogu smo bezumlja i bezdušja, oko nas ljudi u ljudima tmasto ubijaju ljudskost, jer cilj nije ubiti čovjeka, već čovještvo.

Gospode, nije li to rat demona s djecom

svjetlosti, davno s obje strane pripreman?

Mi, koji smo na Tvojoj strani, ne plašimo

se tame.

Ali patimo zbog onih, koje crni vrtlog vrti u sve užim navojima. Milost Tvoju zazivamo na one, koji nisu zli, nego samo slijepi. Pomozi im, Oče naš predragi, srce im prosvijetli, okrijepi ih Svojom blizinom, da se uzmognu oteti rasapu duha, i nevidu srca.

Milost Tvoju zazivamo za našu braću i sestre, za djecu Tvoju odlutalu; milost i za nas, da ostanemo s Tobom sada i zauvijek.

27.  MILOST SVOJU DAJEM, mila, i

onima, koji milosti nemaju. Pružam im prigodu da vide i uvide istinu.

Na muku i bol ljudsku spuštam Svoju

rosnu blagost, Svoj balzam-dodir; vidam i one rane koje, nevidljive, zjape u duši,  i gutaju svjetlost kao crne rupe, proždrljivo.

Odbjegloj djeci Svojoj šaljem poziv da se vrate.

Vama dajem prigodu da im poziv uručite, prevedete, na srce im ga položite, kao dlan što grije i miluje.

28.  NE TREBA TI ZNATI, TREBA TI

VOLJETI

Srce je argument najveći, ono će ustoličiti pravdu u svijetu. Politka mira politika je srca i srčanosti. Nije hrabro mrziti i prezirati, hrabro je, usprkos mržnji, mržnjom ne uzvratiti.

Gledam te iz mjeseca gdje u noći latice srca rasklapaš, da primiš u nj miris Moje miline.

Nad vašim sam životima kao sunce nad pupoljcima.

Snazi Moje topline nećete se više dugo opirati. To vaše predavanje Meni, najveća je vaša pobjeda: slatka

i blažena – gdje onaj koji predaje ključe

svojega tvrdoga grada, dobiva na dar svijet bez neprijatelja.

29.  BEDEM LJUBAVI PROPUŠTA

SAMO LJUBAV

Mržnja kroza nj ne može, strah kroza nj ne može.

Ali ljubav izlazi i ulazi u taj tvrdi grad, koji niti je tvrd, niti je grad, već otvoreno mjesto bez granica.

30.  ZLO JE ZLO, MA TKO GA

POČINIO, pa i tvoji najdraži. Moli za Moju pravdu, i ne plači zbog nevinih, ne brini za krivce. Tko je nevin u tvojim očima možda je kriv u Mojima, jer Ja jedini znam istinu. Isto tako, krivcima ti se čine neki, jer ne znaš o njima ono, što Ja znam.

Moli za sve njih, za žrtve i krvnike, da dušu ne griješe željom za zlodjelom, mržnjom, osvetom, pohlepom. Dat ću im tvoju molitvu kao miris: neka je udahnu, neka odahnu.

Moli za pobjedu dobra u njihovu srcu –

to je jedina pobjeda za koju vrijedi živjeti i umrijeti.

Mio je tebi tvoj narod, jer je on mio narod; želi mu pravdu i čistu dušu, sjajem praštanja i suzama kajanja okupanu.

31.  BOŽE ISTINE, DAJ DA IM

PROGLEDA SRCE

Bože milosrña, daj da im srce progleda što prije.

Bože ljubavi, daj da hrabro ne ustuknu pred prizorom Tvoje istine.

32.  TVOJ NAROD, KOJI JE, tvoja

zemlja, ima li granice?

Gdje joj je prijestolnica? Tko je vladar i glavar njezin? Ne znaš li?

U njoj si kad si u duši svojoj; u

glavnomu si gradu kad si u srcu svojemu; grb joj proslavljaš kada voliš i praštaš.

Vladar ti njezin zbori kad Mene čuješ, dok Mene slušaš.

33.  ZAUSTAVI RUKU KOJA PODIŽE

NOŽ, sjekiru, pušku; ugasi požar u duši, u kući; otkaži pomor nejači, poharu žita, zator čovjeka. Dobru si nas učio, a mi smo, gle, zli sebi, jer smo zli drugomu. Zašto, o Gospode, ne poslušasmo  Tvoju riječ?

Satire nas bolest mržnje i gnjeva;

raspada se zemlja od naše omraze – kako će nam suditi njezin kamen kad ne ostane na kamenu, kako li će protiv

nas u nebo povikati krv, koju smo jedni drugima prolili!

Probudi nas od suludoga sna, Gospode, još uvijek ima nade da pred Tobom jedni drugima suze obrišemo.

34.  MOLI SE ZA DRUGE, JER ONI

NISU DRUGI, već ti sama.

Ali ne moli se za njih zato, što su oni ti sama, već zato što sam ih tebi dao kao druge.

Rat oko vas bjesni, ali ne odstupajte od tišine u srcu, od tišine u kojoj diše Moja riječ. Ni idite nikomu i nikamo po stav i mišljenje – u vama je davno i oduvijek Moj stav i Moja misao.

Učinite ju svojom, to je sve što trebate učiniti.

35.  KOMU SAM POKAZAO

UNUTRAŠNJOST SUNCA, taj više ne bi smio mrak ni gledati, ni slušati. Taj bi smio znati samo svjetlost i vatru; taj bi smio biti samo žar i sjaj.

Sjećaš li se golema, vječna, nijema

veličanstva sunca – ono te obvezuje na golemo, vječno, nijemo poklonstvo Tvorcu njegovu – da nikad, ni časkom ne odlutaš od Njega, ni časka da ne daš sitnoj misli, razmirici uma, sebeljublju, slavohleplju, tjesnoći čuvstva, uskoći vidika.

Koga sam poveo u nutrinu sunca, taj bi uvijek morao, pa i noću, sunčati svoj um na vječnoj, moćnoj vatri Tvorčeva veličanstva.

36.  OH DIJETE, DAO SAM TI MNOGE

TERETE, ali zar ti nisam dao pleća da ih nosiš, zar ti nisam dao usta da ih pjevaš? Nosi ih i pjevaj, dakle,

i vidjet će tvoja pleća kako će im teret

postati lak, pa još lakši.

Ali pjevati, pjevati teret, nije tako lako kao teret nositi.

Dao sam ti pleća da podupreš nebo. Dao sam ti usta da podupreš pleća, dao sam ti teret da bi zapjevala, da bi poletjela onim, od čega posrćeš.

37.  DUGO SAM ČEKAO, čekao sam

strpljivo, da se pomoliš za svojega dušmana.

I sada, kad sam molitvu ti dočekao, puštam tvojega dušmana na tebe: jer sad ti ništa ne može.

38.  TA TKO SAM TEBI JA, tko si Meni

ti, da o trećemu toliko razmišljaš?! Tko si sebi ti, da Ja u tebi mogu imati takmaca?!

39.  OČE NAŠ, IMA LI VEĆEGA

ZAKONA od Tvoje milosti?

Blaga kao dodir duge, Tvoja je milost jača od lanca karme, od katanca, kojim smo zaključani za svoja djela. Zar bismo Te molili da nisi umoljiv, da nisi veliki Bog milosrña?

Oprosti nam dugove naše, jer siromašni pred Tobom stojimo.

Naš je jedini imutak dug, koji nam drugi

duguju – praštamo ga od srca, amen.

40.  SVAKO JE ZRNCE PIJESKA NA

MJESTU, koje sam mu Ja odredio.

I svakomu sam zrncu pijeska dao želju za boljim mjestom, i svakomu sam zrncu pijeska dao molitvu da mu želju uslišam.

41.  OVAJ JE RAT DIM I ČAðA vaših

dimnjaka, plijesan vaših postelja, zadah vaše kuhinje; kuteva vaših mrak je i paučina. Ovaj je rat tmora vaših misli, taština vaših blagdana, praznina vašega srca.

Što mislite njim osvojiti, osim još većega dima i mraka, još veće pustoši srca i uma?

42.  OSVOJITE VAŠU DUŠU, TU

VRLET-KULU, gdje stanuje vladar svih brda i dolina, oko kojih vaše vojske bitke biju.

Vlasnik svega za što ratujete, stanuje u

vrlet-kuli vaše duše.

A vi, gdje pravdu tražite, od koga posjed otimate, čije šume sječete i gradove opsjedate, u nedoglede tako – a zašto? kad možete imati Onoga, koji sve ima – imati Ga bez spletke, bez zlata, bez mača – a kako? poklonivši Mu sebe, zadobivši Ga sobom, u vrlet-kuli duše.

43.  NITKO NE MOŽE ISPUNITI TVOJE

MJESTO kod Mene – osim tebe.  Nitko drugi, pa ma koliko se trudio. Sve što ti um zaokuplja, nije ti prijatelj: a što ti nije u umu, nema moći nad tobom.

Pazi dobro koga ćeš pripustiti k sebi –

o čemu ćeš i komu misliti, koga ćeš voljeti, koga prezirati.

Najbolje ćeš učiniti ako na vrata svojega uma postaviš stražu ljubavi: nitko ti tada u dom neće uljesti da se u njemu razmeće, i glasno ga zaposjedne,

već da u nj tišinom smilja uñe, i mirisom ti omili, i ostane.

44.  BUDITE BUDNI I ZBOG DOBRA I

RADI ZLA

Zlo da vas nespremne ne zateče,

i pod svoj vas kišobran ne podvede; dobro da vas ne čeka predugo,

i da ne kisne samo.

45.  POMISLI NA NJU KAO NA MALU

DJEVOJČICU, koja je odjenula haljinu odrasle žene, pa posrće i svakoga časa pada. Pruži joj ruku, uspravi ju, i blago joj skreni pogled na preduge skute i rukave njezine haljine.

Učini to zbog male djevojčice, koja će

se inače spetljati i pasti, da više ne ustane, ali će za sobom povući i ruku, koja joj nije bila pružena.

46.  ŠKORPIJE SAM I ČEGRTUŠE

PUSTIO IZ NJIHOVIH JAMA i

pukotina.

One su krenule da ubodu svjetlost. Zašto daješ uho škljocanju škorpijonskih kliješta, i čegrtanju

zmijinjega repa?

Ogrni se svjetlošću, da bi bila dodirljiva samo svjetlošću.

47.  OVO JE RAT, RAT, RAT, i

protivnike vam neću pobijediti, dok ih vi ne pobijedite odvažnošću srca i spokojem uma.

Napustite sve račune i proračune,

odložite metre, vage, brojače, sudbomjere i usudokaze – uzmite srce i um golim rukama, i pružite ih  neprijatelju na sve strane – jer sve je vaš protivnik, čemu se svim srcem ne otvorite.

Ovo je rat, rat, rat, a oružje sam vam

dao; svakoga trenutka u kojemu ga ne koristite, vaš neprijatelj jača vašom snagom, silom vašega neupotrijebljena oružja.

48.  TVOJ JE PROTIVNIK TVOJA

NAJBOLJA PRIGODA da upoznaš svoju snagu – snagu praštanja, samopouzdanja, i srčanosti.

Prije no što sažgaš vojnu, pomiluj

vojnika – sažali se na nj; pa ni zapovjedniku zle vojske ne poželi zlo.  Ali zlo, ne, njemu ne praštaj, na nj se ne sažali, s njim ne čini ni sporazuma ni primirja.

Razlikuj, dakle, zlu silu od zlosilnika, i mrak od mrakonoše; ne sravnjuj otrov s cvijetom biljke otrovnice.

49.  TVOJ JE PROTIVNIK TVOJ

BLAGOSLOV i tvoja amajlija;

ne izgubi ga time što ćeš ga poraziti silom čelika i vještinom govorništva. Sačuvaj ga time što ćeš ga obujmiti jantarnom snagom svoje dobre volje, u kojoj je zlo samo mrtav dokaz nekadašnjega svojega života i zuja.

Nosi svoj jantar na srcu, i s vremena na vrijeme zirni u mušicu njim sačuvanu, u crnu mrljicu što jantarnost jantara čini još jasnijom.

50.  NE PRIBLIŽAVAJ SE MRTVOJ

ZMIJI, jer otrov je njezin još živ, i živi ga udišu i postaju kao mrtvi.

Ne približavaj se mrtvima, jer otrov je

zmije u njima još živ, pazi da ga ne udahneš i sama ne postaneš kao mrtva. Približavaj se sebi, i sve dublje udiši život.

51.  PRIJE NO ŠTO SAM TE PO ZRACI

SVJETLOSTI spustio na zemlju, u tijelo čovjeka, ti si Meni nešto obećala. Svaka te zraka svjetla podsjeća na tvoje roñenje. Ali što te podsjeća na tvoje obećanje?

Pogledaj niz svoj bok: iskri ti se mač

svjetlosti u koricama. Pogledaj u svoje srce: tamo ćeš vidjeti svoje obećanje, željno ispunjenja.

Imaš još samo toliko vremena, koliko ti treba da pogledaš.

Imaš još samo toliko snage, koliko ti

treba da se snagom ispuniš.

52.  REKAO SAM TI: STAZA JE SVE

UŽA, što je kraća.

Kad se skraćuje što je dugo, sužava se i što je široko.

Koračaj hitro, ne osvrći se; blizina tvoja i

neosvrtaj, još više put skraćuju, još više stazu suzuju.

Koračaj hitro, još hitrije, idi neosvrtno, još neosvrtnije, da se usko još suzi, da se kratko još skrati.

53.  ŠTO JE ZAKON LJUDSKI PREMA

ZAKONU BOŽJEMU?

Slijepa djeco Moja, zar Meni mislite podvaliti, kao što podvaljujete jedni drugima? Zar Mene vežu vaši

mali propisi i netrajna i koristoljubna pravila igre? Zar sam Ja u paragrafima vaše sebičnosti? Zar se usuñujute Moje ime staviti na čelo vaše uskre strategije?

Što vrijedi dubina broda, koji plitko gazi, što vrijede jablanovi ptici grmuši?

Što vrijedi Moj nauk onima, koji ga tumače, a životom ne potvrñuju?

54.  ŠTO SI SE SNUŽDILA, što si se

skunjila, što si se, voćko Mojega rukosada, skvrčila?

Moja je snaga i radost u tebi kao zrnje u

mogranju, čas prije prsnuća kore.

Kad kora prsne, znaj da ne krvariš, već da snaga i tlak nutrine doñoše reći da su tu.

55.  BOŽE, TVOJ DAN je moj dan, i

svačiji dan – Tvoj dan je dan.

Ali moj se dan mora boriti da postane Tvoj: mojstvo je njegovo svijeća neupaljena, Tvojstvo je njegovo plamen neupaljene svijeće, plamen, bez  svijeće, plamen.

56.  U SVIMA SAM VAMA JA ISTI,

i isto prisutan.

Razlika je u tomu što netko više zna tu istotu, a netko manje; a netko baš nimalo; a netko potpuno.

57.  DAO SAM TI DAR OD KOJEGA

UZMIČEŠ – a to je snaga da kažeš istinu onima, koji o istini s visoka lažu, ugledno i briljantno lažu.

Ne ustukni od Mojega dara, jer ni Ja

nisam ustuknuo od tvojega – a to je strah i slabost, koje Mi pred noge polažeš, kao muku svojega uma.

58.  U KOŠARICI TIJELA LEŽIŠ

SKLUPČANA, uvjerena da si još uvijek nejače – da si dojenče, ovisno o majčinu mlijeku.

Protegni se, otvori oči, i vidjet ćeš da

presežeš rub svoje kolijevke – da su tvoji tabani odrasli, i da nose ucrtan tloris pravoga puta; da su tvoje zjene sokolova gnijezda, da je tvoje srce svjetionik, koji se vječno pali i vječno trne.

59.  LJUBAV JE RADOST VOLJENJA

Ljubav je radost voljenja; netko voli jer mora, pa mu od voljenja dopadne

muka, i volio bi da može ne voljeti. Dobro je voljeti, ali nije dobro ne voljeti svoje voljenje.

Kad budete voljeli voljeti unatoč nevoljenju voljenih, naslutit ćete kakvoću Moje ljubavi prema vama, djeco neljubeća: od čiste je radosti.

60.  ZAR JE MUTNO I RAZDJELNO to,

što od vas želim? Zar je nejasno?

Zar Ja uzmičem, zar Ja odustajem od

Svojih ciljeva, zar ih krojim prema prilikama i neprilikama vremena?

Zar mislite da ne vidim kako se zaklanjate za “prilike” da biste ispunili potajne žudnje i skrovite strasti uma, željnoga stvari, koje nisu od Mene? Ne dogovarajte se kako nadmudriti druge, jer ćete ostati nadmudreni. Dogovarajte se sa Mnom, i prilike će i neprilike biti pred vama ponizne.

61.ŠTO JE, ZAR U TEBI NEMA MENE

te uzmičeš pred zlom?

Zar ne vjeruješ da sam s tobom u svim gužvama i čvorovima života?

Zar misliš da sam se iz tebe iselio negdje daleko, u Jeruzalem, u Puttaparti, na nebesa?

Samo si ti ta, koja se iseljavaš –

pokućstvo svoje i prnje odnosiš iz našega zajedničkog stana: tvojega srca.

62.  POTRATILA SI DAN U NEMISLI

NA MENE

No nemoj misliti da ti na Mene misliš samo kada misliš!

Ti misliš na Mene i kada voliš tužne i ružne, i kada nešto melemno radiš za njihovu tugu i rugu; ti misliš na Mene i kada se s djecom igraš u travi; ti misliš na Mene i kada ti svijet ne pruža razlog za spokoj, a ti si spokojna; ti misliš na Mene i kad se diviš suncu i mjesecu, vjetru i plamenu, ti misliš na Mene i kada pjeni morskoj uzvraćaš pjenom smijeha, ti misliš na Mene i kada misliš da na Mene ne misliš.

Samo Ja znam kada si u istoj misli sa Mnom.

I stoga te pitam: zašto si potratila dan u

nemisli na Mene?

63.  BOLUJ, BOL SVOJ ODBOLUJ

pod Mojim krovom.

Njegovat ću te dotle dok ne ozdraviš, ali ne dulje.

Kad se nañeš na putevima bespuća, na raskrižjima istine i privida, znaj da si ozdravila, i da je sada bolestan samo onaj, tko ne shvaća da je zdrav.

64.  POSTAJE OPASNO BITI ČOVJEK,

ali Ja ti nisam obećao svijet bez pogibli, niti si ti pristao na bezopasan svijet, anñele.

Postaje opasno biti čovjek: ugrožen je čovjek, izumire čovjek. Anñeo ćeš uvijek biti, anñele;

ali hoćeš li izdržati da ostaneš čovjek?

65.  JA VAS TJEŠIM, DJECO MOJA

ZGROZNUTA i smrznuta.

Pričam vam da će ova huja i oluja prominuti kao ružan san, a istodobno vam dajem znati da vas zapravo ne branim od huje i oluje, već od vašega vlastitoga straha.

66.  ZLO POZIVA ZLO NA ZLO; zlu je

glas zla sladak i umiljat, ali dobru je taj glas crn kao škorpionov rep, i dlakav poput otrovne gusjenice.

Tko je dobar, mrzak je zlu, jer je dobar;

tko je zao, mio je zlima, jer je zao; no to ne znači da će zlo zlu dobrim uzvratiti. Zlu je zlo dobro, kao što je dobru dobro dobro.

67.  NAJPRIJE SE OGLASI GLASOM

ČOVJEKA; potom reci svoje ime, svoj rod, svoj narod, svoj spol, svoju vjeru, svoje djelo, svoju želju, svoju zemlju. Ako se tvoj glas čovjeka ne čuje prvi, onda je ono drugo kostim i maska bez glumca, u predstavi bez zbivanja, u zbivanju bez smisla.

68.  PRUŽI RUKU BOLESNIKU,

neznalici, mrkogleñi, jer to sam tebi dao da činiš. Veće od toga ne možeš učiniti

–  pružio ti netko ruku uzvratnicu, ili ne

pružio.

Nije tvoja briga hoće li ti ruka ostati sama, u kretnji bez uzvrata. Ne znajući to, pruži je, i zaboravi da je pružaš, sjeti se da je pruža milosrdni Bog.

69.  TEGOTNA SU VREMENA, BOŽE

MOJ

U njima je prijatelj samo onaj, tko je ratnik Tvoje svjetlosti.

Daj mi glavu dovoljno bistru da prepoznam prijatelje, bili oni tko mu drago, i dolazili s koje god strane zemaljskih razdjela. Daj mi srce dovoljno jako da podnese bol zbog onih, koji nisu prijatelji, a bliski

su po krvi i tlu.

Tegotna su vremena, Bože moj, jer malo je prijatelja – malo tko ratuje na strani Tvoje svjetlosti.

70.  JER TE NISMO U SEBI OTKRILI,

došao si i pred nas stao – ne zato da Ti se klanjamo i od Tebe ikonu pravimo, već da Te u sebi nañemo – na istomu onom mjestu, gdje smo Te izgubili, ni ne primijetivši što nam se dogodilo. Došao si nam pokazati što nam se dogodilo – što smo to izgubili, gdje smo to izgubili, kako ćemo izgubljeno naći. Po koji već put?

71.  TOLIKO SMO VEĆ BITAKA ZA

OVU PLANETU VODILI,

i vi se pitate: dokle?

Dotle, ratnici Moji, dok zlu i dobru vjerujete, dok dan i noć primjećujete, dok smrti i roñenju pripadate.

72.  JA SAM BIO, JESAM, I BIT ĆU S

VAMA – Ja, jedan, s vama, mnogima. Ja, jedna svjetlost, što prolazi kroz raznobojna stakla crkvenoga prozora. Vi sebe osjećate kao stakalca mnogih boja, Ja vas vidim kao šaru, sliku, prizor svetosti.

73.  GOLEMA JE KATEDRALA

PROSTORA, još je veća katedrala vremena, još je veća katedrala duše. U katedrali duše, na pokrajnom oltaru, stoji malen model katedrale vremena, u njemu još manji model katedrale prostora.

U njoj ti živiš kao u krletci, ne znajući da

je tvoj svemir, dušo, gospodar tvoga dvostrukog zatvora, i dokaz tvoga bezgraničja, bezprostorja, tvojega leta u bezvremenu.

74.  ALA SAM VAS OKUPIO, konci Moji

raznobojni, ne bih li istkao od vas tkanicu šarenu, lik jednoroga na zidnoj slikariji, profil bezličnoga na sagu i ćilimu.

Ala jedni drugima služite odrazno,

pokazujući ono što negdje manjka, a drugdje ga je u obilju!

Bezlik koji se u liku skriva, u vama se

nazire, kad se jedni s drugima slažete; bezličje što se u lik zgusne, pokaže se u tkanju vaše uzajamnosti.

Svatko od vas ima nešto što drugi

nema; svi zajedno imate sve što jedan nema kad je sam, a što ima kada je sa svima.

75.  NISAM TI DAO OVO SIVO

PODNEBLJE da bi pod njim turobna čekala vjetar od Istoka, već da bi nebesje svoje svjedočila vjerom, kojoj oči proturiječe.

76.  ČEKAJ DA ISTINA ZAKUCA na

vrata tvoje kože.

Nećeš ju sresti na vratima susjeda, niti na putu do njegove kuće.

Nećeš ju sresti ni na putu do tvoje kuće.

Moraš ju dočekati na vlastitu pragu, moraš ju tada i tamo u lice pogledati, saznati boju njezinih očiju.

Meña i prag tvoje kože jedino je mjesto

gdje možeš vidjeti kakve su boje istinite oči.

77.  IAKO JE JESEN, NIJE SVATKO

ZREO

Jer nije jesen jesen, nego je jesen zrelost.

I nije proljet proljet, nego je proljet spremnost.

Stoga: ne nastoj ni oko pupoljka, ni oko ploda, pusti im njihovo proljeće i njihovu jesen.

78.  S MOJEGA DLANA UZLIJEĆE

SIVI ORAO, car visina i glasnik nebosklona; i slijeće na uzdignutu ruku čovjeka, koji molitveno prebire zrnca čisla.

Na leñima orao krunu nosi, i lebdi nad

rukom; a s krune se trune zrnca u vječni krugohod čisla, i čislo meñu prstima putuje zrno po zrno.

Ruko, raduj se, kruna nebeska na tebe silazi. A krunu car i glasnik visina donosi; a car i glasnik visina s Mojega dlana uzlijeće.

79.  RADUJTE SE BESKRAJI, jer i

vama se piše kraj.

Kliknite krajevi, jer beskraj vam je zapisan.

Nitko neće ostati bez onoga, što

suprotnik njegov ima.

Ni Višnji bez čovjeka neće biti Svevišnji. Svevišnji vam to poručuje s dna budućnosti – radujte se kraji i beskraji.

80.  TAJNU TI SVOJU U PERO

KAZUJEM,

koliko ti pero može podnijeti. Tajnu ti Svoju u uho kazujem, koliko ti uho može podnijeti. Tajnu Svoju kazujem,

koliko se tajna može kazati.

Tajnu Svoju objavljujem Sebi cijelu, od vrha do dna, oduvijek, zauvijek.

Tajna, ti, i tvoje pero kružite kao tri kuta trokuta, oko središnje tajne, tebe, i tvojega pera: oko točke koja je cijela i jedna, cjelotvorna i jednotvorna, koja je oduvijek, zauvijek: tajna.

81.  NISAM LI REKAO: SLUŠAJ MOJ

GLAS u sebi, i ne dvoji?

Što si tiša, to je Moj glas čujniji.

Nisam li rekao: Otac sam tvoj, i Meni je samo do tvoje sreće?

Zbog čega, onda, drhtiš?

Buka tvojega uma jedini je neprijatelj tvojega mira; a buku uma ne možeš zaglušiti bukom uma – vatru ne možeš gasiti vatrom.

Nisam li rekao: zaustavi mlin svojega uma, i slušaj što ti šapćem, dok traje muk mlinareva sna?

82.  DAJEM TI VLAST DA BI VIDJELA

TKO SI

Vlast je kliska zmija, vlast je ljigava jegulja: drži je račvom ukliještenu, jer će se izviti, i hitro se oko tebe oviti.

Neka tvoje vodstvo bude blagost

buñenja, neka tvoja vlast bude radost služenja.

83.  SVAKE MI NOĆI LIJEŽEŠ NA

RAME, i potom više ne pitaš za Me, jer tada si sa Mnom kao sa sobom – ni sama ne znaš kako si sa sobom, a kako sa Mnom na ramenu sna. Svake noći ne pitaš za Me, jer više nemaš koga o čemu pitati.

84.  GOSPODE BOŽE MOJ, neka ovaj

dan bude Tvoje pismo onima, koji umiju

čitati.

Dvije naše ruke neka budu dvije Tvoje pisaljke, život naš neka bude bijeli papir Tvoj, a misli, riječi, i djela naša nek budu slova Tvoje slovnice.

Gospode Bože naš, neka ovaj dan bude Tvoje pismo onima, koji umiju čitati – onima, koji su pisaljke, onima, koji su pismena, onima, koji ti pismonosno služe.

85.  BUDI BUDNA: SANJAJ SAMO

MENE

A Ja sam Svoje telefone i ekrane sveo na samo jedan: taj, koji je u tebi. Svemu drugomu dopustio sam da za tebe bude drugo, a za sebe, prvo.  Budi budna, i sanjaj samo Prvoga – Mene,  koji sve druge činim drugima i trećima, i tko zna kojima.

86.  BUDI VODA – PUNI ČAŠE,

KRČAGE, ĆUPOVE, i korita, pukotine u kori zemljinoj, oblake u visinama, bunare u pustinjama.

Budi uvijek voda, spremna puniti i tažiti;

voli čaše, krčage, i korita, ljubi oblake, bunare, uleknine – ali ostani voda, ne varaj sebe misleći da si čaša, krčag, i korito, oblak, bunar, uleknina; budi voda, jer jesi voda.

A lik i oblik, boju i ime dao sam ti da

shvatiš da nisi to, pomoću čega ti valja shvatiti svoje bezimeno i bezliko biće.

87.  U DALJINI BLISTAJU TORNJEVI I

KUPOLE Vidograda, pod tabanom ti tinja gaz i bogaz, put i staza, na leñima te peče naprtnjača sjećanja, sanja, i sjena.

Odbaci sve što je za bacanje, i stigni

gole kože krvave, kao roñenče majci na pružene ruke.

88.  OD KAKVOGA JE SMISLA RIJEČ

“MJESEČINA”, ako nema mjeseca? Od kakvoga je smisla riječ “suza”, ako nema oka?

Od kakvoga je smisla riječ “san”, ako

nema sanjača?

Razmisli što je ono, bez čega si ti besmislena?

89.  VI POHAðATE ŠKOLU SVIJETA,

školu bez premca.

Brzo ste svladali krljušti i škrge, peraje i kandže, rogove i bodlje; ali u razredu čovjeka pišete opetovnicu, duga stoljeća debelu.

Bistroumi Moji, ta zašto vam dadoh

Sebe kao učitelja?

Zato da vam pokažem kako se iz razreda čovjeka prelazi u bezrazrednost Boga!

90.  OD OBLAKA SU HIMALAJE, od

magle su klisurine, od duge su čvrsta kopna, od rose su životi vas i vaših!  A vaše želje, vaša djela, vaše misli, vaša carstva, hlap su hlapa rosinoga!

Vaša slava – mirluh cvijeta od lanjskog

ljeta; ljepota vam je slika dimom naslikana, sreća vam je prsak pjene preko pijeska.

Kakav to dom od dima podižete, na duginoj rosi sazdan, mirisima poduprt, i na pjeni utemeljen?

Kakvu to silnu ljubav i golem trud u gradnju ulažete, kad će u sljedećemu času taj dom otplinuti niz praznine, niz tišine, a jedini dokaz da je bio ovdje, suza je što se hitro suši?

91.  TKO ZNA SVU ISTINU OSIM

MENE?

Prepusti Meni da Ja znam za vas. A ti se ogledaj po svojemu dvorištu, dobro pogledaj svaku ciglu, svaki kamen, svaki šum, svaki trag, svaki

netrag, ah, svaku svakost; i onda Mi

reci što si vidjela.

I Ja ću tada kamenčić tvoje istine uzeti kao da je gromada.

92.  NEKA TVOJ UM SEGNE DOTLE

DOKLE TI OKO SEŽE; ne treba ti šire polje, bolji vidik, dalji domašaj.

Neka tvoj um preda očinjemu vidu

znakove svoje nezavisne države; neka svoje granice ucrta svrh granica tvoga oka, i neka pritom shvati i prihvati da i nije toliko važno oko, koliko je važno da je ono tvoje.

Neka tvoj um stupi u službu svoga sluge, jer vremena su promijenjena, i što je nekad jahalo i sjalo, sada ide pješice i pohabano.

93.  OD SVIH VIJESTI VIJEST

NAJVEĆA SAM JA

Preda Mnom su sve druge vijesti kao petrolejke pred podnevnim suncem. Hoćeš li sa upaljenom svjetiljkom ići bijelim danom, tražeći ono što je bjelodano?

94.  OVO JE VRIJEME  NEVRIJEME,

i ovo je doba nedoba, koje u čovjeku traži nečovjeka; ovo je zao čas, koji dolazi po svoje.

Izvrnite džepove, istresite torbe – bacite zlu ono, što je u vama njegovo, ali za zlom ne poñite, tek mu njegovo vratite.

Ovo je zlosret velika, ali za vas može biti još veće osloboñenje.

95.  VRATITE DUG KOJIMA STE

DUŽNI, oprostit ću vam što dugujete Meni. Ali učinite to iz ljubavi, a ne zato da bi vam bilo oprošteno.

Učinite tako i bit će vam oprošteno

više nego što ste sami oprostili.

96.  ZVIJER JE RIKNULA, ralje joj

škripe, odonud se puši smrad i tmasti plamen. Riknula je kao da je živa. A mrtva je – ovo su uredno složeni trzaji trupla, ovo je pravilna paljba ugrañena u Zvijer za života, kao osvetna oporuka. Neka vas ne prevari škripa i rika – Zvijer je mrtva!

Ali njene su posmrtne mine mrtonosne.

97.  NE RASPRAVLJAJ S DRUGIMA

o onomu, što ti nije jasno; jer jasnća koju tražiš nalazi se samo kod Mene.

U svemu tom napinjanju gubiš snagu, a gubeći snagu gubiš i sposobnost da se Meni obratiš, da se Mojom snagom ispuniš.

98.  ZVIJER JE MRTVA – ali ugrañen je

u nju stroj, koji ju uvjerava da je živa. Taj stroj proradi u slučaju nužde – taj stroj ne zna da je stroj, jer je u nj stavljena u pogon sprava, koja mu govori da nije stroj, već živi duh. Samo jedan sitan zavrtanj zna tajnu. Zvijer je mrtva, a tutnji uokolo ričući i rušeći, sluz svoju otrovnu rigajući; ne gañajte ju – gañajte taj sitan zavrtanj, što joj lebdi oko uha.

99.  POD MOJOM JE KAPOM NAKOT

CRN, i Ja ga puštam da se množi, vrijeme mu dajem, i zgode mu svakovrsne namještam. Pitaš li se zašto?

Jer bijele Moje ptice ne bi bile tako jarko

bijele da im nema tame, koja oko njih leti; niti bi bijele Moje ptice letjele tako strelovito da nema oluje na njihovu tragu. Bijele Moje ptice, Moja je to igra s vama i ni s kim drugim!

Zbog bjeline i hitrine vaše dopustio sam noćnoj strani uma da se pod Mojom kapom izlegne.

100.  IZ KUDJELJE SVJETLOSTI Ja nit

po nit izdijevam, od niti gnijezdo vijem. Gnijezdu u dnu gusne jaje sjaja.

U jaju gusne sjaj, u sjaju opet sjaj. To je sve što zovete svijet.

Zar misliš da se čin stvaranja odigrao samo jednom, davno?

Zar misliš da je to bio prasak Nečega u nigdini Ničega?

Otkrivam ti tajnu: svijet se stvara stalno, stalno ni u čemu, što jednako je čemu, što jednako je svemu.

101.  TU BOLJKU KOJU VI ZOVETE RAT...

Boluju i ludi i mudri, boluju i djeca i starci, boluju i učeni i neuki, boluju i lijepi i ružni, neslavni i slavni, veseli i tužni.

Tu boljku, koju vi zovete rat...

Ne boluju tek jedni: oni, koji su cijelo srce dali samo jednoj strani: Mojoj.

102.  OTKRIO SAM TI TAJNU Svojega

neprijatelja: tko je, gdje je.

Povuci sad svoju misao odatle, i uñi u Mene kao

u kulu svjetlosti; tamo, u odaji Mojega srca prostri svoj ležaj ljubavi.

Zavezi se u san usred Mojega bdijenja, svuci svoje želje usred Mojega htijenja.

103.  DA, OVO SU MOJE RIJEČI,

i ničijima više ne dam tvoja usta.

I ne pitaj Me ono što već rekoh, pitaj Me ono što ti još ne rekoh – a toliko je

nerečenog više od rečenoga, koliko je mora više od kapi, prašume od lista, anñela od čovjeka.

104.  SADA KAD ZNAŠ gdje stoluje

neprijatelj, i pod kakvom se krunom nad svijetom krili, znaj da znaš i imaš ne samo oklop obrane, već i mač napada. Mač, lagan kao svjetlost, brz kao svjetlost, i kao svjetlost nesavitljiv.

Znat ćeš kad ćeš i kako ćeš; a znaš da sada imaš ono, što si davno iz Moje ruke primila.

Znaš i znat ćeš, imaš i imat ćeš – sada kad znaš gdje stoluje tvoj i Moj neprijatelj.

105.  JA TE UČIM NAJTEŽEMU: da i

Mene provjeravaš.

Ne predaj Mi se tako lako: zatraži lozinku, slovo je po slovo pretraži, i ne reci da si sigurna, ako nisi.

Jer Ja ću ti slati udarce, Ja ću te omamiti, odmamiti, Ja ću te učiti da Mi se ne predaš, dok je u tebi i kap sumnje.

106.  DA OČI SVIH LJUDI ZEMLJE, i

svih bića svemira skupiš u jedno, to jedno ne bi vidjelo ni milijunti dio Mojega vidika. Stišaj svoje srce, sklopi svoje oko, i pristani da Ja gledam  ono, što ti ne vidiš; rastereti svoj um i

pristani na ono, što umom ne razumiješ

– jer Ja sam ti Svoju pravdu obećao, i Svoju presudu.

Ni ptičje pero neće biti lakše od srca na vagi istine. Sve težine će zemlji pripasti, sve lakoće k nebu uzaći u času Moga suda.

Uñi svojim umom u bestežinsko stanje vjere, i srce će ti biti lakše od ptičjega pera.

107.  POSTIDIT ĆE SE SVI, koji

bezazlenima zlu juhu kuhaju, i pitomima koji divlju krv ubrizgavaju – prestravit će se od svojega nedjela svi, koji dobrima zlo snuju – ali malo njih će se pokajati, malo će njih poželjeti da se s istinom pomire, malo će se njih vratiti u vojsku Moje svjetlosti iz koje su jednom dbjegli glavom bez obzira, strahom bez srca.

108.  PORUČUJEM TI: USTANAK

SAVJESTI SPREMAM u onima, koji su spremni.

Kad glas Moj krene po zemunicama i

pećinama, nañite se cijeli u uhu i sluhu,  i poñite za glasom što vas u redove svjetla poziva, pokuljajte iz ropstva neslavnim razlozima, podignuite  zastavu slobode koja je pravedna, jer je pravda istinita, jer je istina božanska, jer je Bog na čelu ustanka. Poručujem  vam: u simfoniji koja vama zvuči kakofonično, svatko neka svoje  glazbalo pronañe, svatko svoje mjesto, čas, i partituru. Komu je pripala flauta, neka ju svira – i da se ne miješa u bubnje i harfe. Neka gudači znaju samo

svoje violine, neka se trubači razumiju samo u trublje. Ali svi vi, glazbenici Moji, gledate u Jednu ruku, što vam znak daje, i po toj ste ruci i vi jedno, ma koliko vas bilo različnih.