(Beograd, 4.10.91. – 12.10.91.)

1.  OLOVNA ČAðA PADA, kao da je laka, pada, ali je teška od beznaña. Negdje izgara lomača lažnih nada.

To nisu bile tvoje nade, to nije stoga ni

tvoje beznañe.

Ne udomi u svojemu srcu ništa osim molitve bogu ognja da dovrši posao koji je započeo.

2.  TVOJE SU NADE NA DRUGOJ

STRANI. Ne miješaj mlijeko svoje sućuti s užarenim ugljevljem njihovih glava.

Voli ih i moli za njih, ali ne poñi s

njihovim mislima u močvare na dnu krvi.

3.  DAVNO JE OVAJ RAT POJEO

SVOJ POVOD, možda i prije negoli je započeo.

A što mu je razlog, pitaš?

Ne pitaj – ustani zorom i gledaj nebo od istoka: svakoga dana isti se vodi rat izmeñu tame i svjetla.

Ovo je veliko svitanje, veliki nam je dan zapisan.

Davno je ovaj rat smetnuo s uma svoj povod i svoje povijesno ime; kao raketa, bačena u svemir raketom, on stresa sa sebe otpatke svoga bacača, svoga nosača, svoga upaljača.

4.  MOJIM JEZIKOM ZBORI, bez i

jedne tuñice.

Njim govori gdje god se zadesiš – na tržnici, u kući, pred skupštinom... u tišini svoje sobe.

Ali pazi da u Moj jezik ne umiješaš neku

riječ, koju Ja ne razumijem. Ona će zaraziti sve druge šutnjom o Meni, a pričom o svemu ostalomu.

5.  TALENT ZA DUHOVNOST NE

UMIJE SA SVIJETOM

Taj talent ne uči umijeću sa svijetom, on uči kako se ogledati sa svijetom.

Jer svijet i duh na dvije su strane bojnoga polja; stoje tamo šareni od rasa, nacija, vjera – ali uistinu,

jedni bitno tamni, drugi suštinski bijeli.

6.  SAD JE VRIJEME KAD NA SVJETLO DANA IZLAZE MRAKOVI

i more, i izlazeći, zamračuju ljudski zrenik i obzor svijeta. Izlazeći, oni zovu na izlaz mrakove i tmuše iz svih tajnih kutova, iz svih skrovišta u duši – oni zovu svoju djecu, mrakoviće, da krenu s njima tamo kuda kreću.

Ne bojte se: tuga i bijes što drmaju vašim umom, tijelom, i životom, napuštaju vas kao poražena vojska.

Povucite se u dom Oca svojega, i odatle gledajte kako odlaze – tužni, bijesni, poraženi.

7.  NASLONI SVOJU UMORNU MISAO

NA MOJE RAME

Široko je ono, da sav svijet može na njemu počinuti sa svim svojim žaobama.

Ponesi u svojoj misli svoje mile i

premile, svoje nemile i nedrage – svima im je jednako potrebno Moje očinsko rame za odah i za suze pokajnice – da se pomiješaju suze vaše i dahovi vaši, da ih više nitko, pa ni Ja, ne razlikujem.

8.  OPREZNA BUDI S

DAREŽLJIVOŠĆU SVOJE RUKE

– pazi komu ćeš ruku pružiti. Jer dokle god vidiš zle i dobre ovoga svijeta, dotle ne prilazi svima i svakomu s jednotom koju nemaš, a o kojoj sanjaš.

U tvojemu je svijetu pukotina. Pa ako kroz nju ne prolazi kugla od olova, a ono prolazi kapljica dima.

9.  PA ZAR BIH TE JA SLAO NA

MJESTA NEČISTA I VARLJIVA?

Ne prepoznaješ li igru nečistih i varljivih?

Ako si posvena čista, svako će ti mjesto

biti čisto. Ne zalijeći se meñu nečiste, jer ako u tebi još ima nečistoga taloga, nečisti i varljivi zaigrat će na tu kartu – svu će svoju mrku imovinu na nju staviti, i tko zna, oni bi možda tu igru i dobili?!

Zato te ne šaljem Ja u tame i privide, gdje se propada u razjapljena usta ničega. Ne šaljem te Ja u maglu, jer nisi ni ti bez magle; ne šaljem te Ja meñu prljave, jer nisi ni ti sva čista. Tamo te šalje ostatak tame u tebi, služeći se visokim razlozima.

Kad budeš posvema čista, svako će ti

mjesto biti prijatelj, čak i mjesto tvojega prividnog neprijatelja.

10.  PIŠI MI, PIŠEM I JA TEBI

Šaptom Mi zbori, šapćem i Ja tebi. Raduj Mi se, i Ja se tebi radujem.

Ne tražim da bude jednako tvoje i Moje

– napiši Mi knjigu, Ja ću tebi knjižicu, kaži Mi stih, Ja ću tebi pjesmu,  asmiješi Mi se, Ja se tebi, radosti Moja, radujem bez kraja, osmijehu Moj, smiješim ti se bez prestanka.

11.  DOðE MI DA PLAČEM zbog

svakog trenutka u kojemu Ti nisam pisala, u kojemu Ti nisam pjevala, u kojemu nisam na Tebe mislila i rukama za Tebe radila.

Ti su trenutci rupe u vremenu, točke

nepostojanja; mnogi me bližnji po njima pamte, a ja sam svoj život njima izrešetala kao metcima sebe-zaborava.

12.  PONEKAD ZADRHTIM

GLEDAJUĆI TVOJU ZAGONETKU,

Tvoj ljudski lik.

Bi li nam bilo lakše da u ljudski lik nisi silazio?

Što je to u nama što strepi od nečega, što je na nas nalik?

Ponekad zadrhtim gledajući Tvoju

skrivačicu, Tvoj ljudski lik.

Što bi s nama bilo da nisi u ljudski lik silazio?

Ne slušaj me, Bože, ni mene ni druge,

doñi nam u liku koji se može rukom dotaknuti i očima vidjeti, jer kako da shvatimo sebe, ako Tebe ne vidimo kao svojega?

13.  DANIMA SE TOČIM PRED TVOJE

NOGE, GOSPODE

Donosim Ti nesreću bližnjih, rasap zemlje, i muku svojega uma.

Voljela bih kad bih pred Tvoja stopala mogla položiti cvijet naše radosti.

Ti znaš moju želju, saginješ se, i rukom do Svojih usta prinosiš miris toga našeg sanjanoga cvijeta.

14.  DAO SI NAM SAV VELIKI  SVIJET

da budemo s njim u suglasju, da budemo svoji s nekim tko je svoj, s nečim što je svoje, da budemo svoji sa svim što tako svojski postoji.

A što smo učinili, žalosnici mi?  Od svesuglasja smo uho okrenuli,

melodiju smo zemlje narušili, prekrojili smo ritam rijeka i prašuma, misao smo srca u glave protjerali, jedni smo druge u svoj našoj nesvojosti čavlima na križ prikucali.

Oko nas leže polomljeni udovi velike pjesme. Pitamo li se koji su to razbojnici ušli u dvoranu od svirke, razbili  glazbala, glazbenike razjurili i note pobacali, melodiju na komade posjekli, a komade svinuli, zgnječili, zgazili?

Oko nas leže otkinuti udovi velike pjesme. Barem se upitajmo čija je bezdušna kijača to počinila, u ruci čijega nesluha je poslovala?

15.  TVOJ ZAVIČAJNI GRAD – KOJI

JE?

Ti znaš: Moje srce.

Gradova u kojima su se tvoja tijela rañala – mnogo je. Za kojim od njih plačeš? Zar samo za jednim, za Dubrovnikom? Ah, ne budi smiješna. Iz Mojega grada, iz tvojega zavičaja, gañaj dušmanina Mojim metcima, i vidjet ćeš kako mrak pada izbušen svjetlošću, vidjet ćeš kako se svjetlost rasprskava u svjetlost, i vidjet ćeš kako od svjetlosti preostaje svjetlost.

Tvoja je molitva tvoj oklop i tvoja puška. Tvoj je zavičaj Moje srce.

Odjevena u svoj zavičaj koračaj svijetom, i preseljavaj ga pod svoju košulju, u njedra, u srce Mojega grada.

16.  MRAK PO MRAK OSVAJA ULICU,

kuću po kuću, prag po prag.

Kuda ćete pred mrakom, a gdje on neće stići?

Ne idite nigdje, zapalite svjetiljku u prozoru vlastite kuće.

17.  DJECO MOJA, SVJETLOSNICI

MOJI!

Ne oglušite se o Mene u ovomu tutnju i topotu, ne oglušite se o sebe u ovoj rici bjesova, puštenih iz dubokoga podzemlja.

Ja sam najbliže vaše – ne slušajte

daljinu što vam pod uhom zavija. Ja vas molim – ne oglušite se o svoju tišinu, jer vi ste glas istine, ne čujete li, istina vas moli da se o istinu ne oglušite.

18.  IZGARAŠ, TRIJESKO MOJA, i

izgarajući siješ i iskriš.

Da bi sjala i iskrila, ti moraš izgarati.  A moraš izgarati jer si trijeska, trijesko Moja.

19.  ŽAO MI JE ORLA I SOKOLA,

Mojih ptica grabljivica.

Radujem se slavuju i ševi, Mojim pjevicama.

I jedni su i drugi ptice zemaljske, graničari krilatoga carstva.

No žalim one, koji pristadoše biti

grabljivice, a radujem se onima, koji izabraše biti pjevice.

20.  TI SI IZDANAK VISOKOGA

OGNJA, a na vodu silaziš i tražiš da vodom sebe tažiš. Ali koja to voda može tvoju žeñ utažiti?

Žeñ ognja samo oganj gasi – još veći,

još žešći, još žarči, još svijetliji od tvojega.

Okreni leña vodi, ona te ne poji, već ubija tvoju žeñ za tobom, za golemim i vječnim veličanstvom plamena, što sebe traži svijetleći, što sebe traži plamteći.

21.  NA SVE ČETIRI STRANE MOJA

JE KUĆA VAMA OTVORENA

Vrata su sjevera srebrna, zlatna su vrata juga, sedefna su na istoku, od ametista su zapadna vrata.

Na koja god uñete, dobro ste Mi došli.

Kad god uñete, tražite samo Mene.  Ali koga vi to uistinu u Mojoj kući tražite? Tražite li Domaćina ili Njegove sluge? Slugama ćete služiti misleći da služite sebi, ne znajući kako bi rado Domaćin služio vas.

22.  PADAJU MASKE, OSTANITE

MIRNI, padaju maske, ostanite hrabri, padaju maske, ostanite na svojemu mjestu jasno uspravni.

Padaju maske na sve strane,

bespomoćno, kao jesenje lišće.

I kad spadne maska i s vašega lica, duboko u vaše zgranute ruke, bit ćete prvi put nasamu sa svojim obrazom. A Ja ću biti svećenik te samoće, svjedok vjenčanja jednoga s Jednim.

23.  MASKA LJUBI MASKU NA

KARNEVALU, u kneza na balu; maska mrzi masku u krčmi kod Valpurge; krabulja se pripija uz krinku u strahu od

svojega lica, obrazina se s naličjem sastaje, i pobratimstvo pije i sporazum potpisuje.

Ali na Moj znak sve će maske kliznuti s lica, i vi ćete se pogledati očima ljubavi i užasa – znat ćete koga ste voljeli, tko vas je volio, s kim ste se mrzili, od čega strahovali – saznat ćete tko to pod vašom maskom stanuje.

24.  STIŠAJ SVOJE VALOVE, ti jezerce

gorsko.

To zmajevi u visini prelijeću, to njihova slika leti po tvojoj površi, ali ju ne dotiče. Ne burkaj i ne ježuraj zbog toga svoje vode, ti zeleno, jer zmajevi su sjenke oblaka pod suncem, jer oblaci su tvoj hlap vlastiti, jer sunce je od tvari neprolaza, i ni zbog jedne stvari prolazne ono neće potamnjeti.

25.  USTRAJ, PLAMENJE MOJE, ostaj

na Mojemu ognjištu, vatru Mi hrani, vatrom se hrani, vatrom se pokrivaj, na vatri počivaj – ne zapadaj u pepelni san, koji vam kaže da niste vatra.

Ostajte budni u vatri, koja spaljuje sve

što nije vatra.

26.  GRIJ MOJU VATRU, MIJ MOJU

VODU, zrij Moj grozd.

Budi joj čuvar topline. Budi joj čuvar čistoće.

Budi mu čuvar slatkoće.

Vatru sam, vodu, i voće tebi dao,

da Mi ih vratiš pune tvoje topline, tvoje

čistoće, tvoje slatkoće.

Jer odredio sam: ni vatra, ni voda, ni voće neće bez vas biti to što će biti s vama – samosvojna počela, od svega nezavisna, sa svima prisna.

27.  NE DAJEM VAM SVIJET DA

SAZNATE SVIJET, već da saznate sebe u svijetu.

Brižno motrite svoj korak svijetom,

i samo svoj korak svjedočite.

Ako se vaš put križa s putovima drugih,  i ako se od njih rastaje, ne vodite raspre čija je slika o svijetu pravija, ne zavaravajte se misleći da je svijet u pitanju – svijet, a ne vi.

Svjedočite sebe, saznajte sebe – sve

drugo je oblik i narav oblaka.

Zbog vas sam stvorio sve što rastvaram

– da iz sebe vadite sebe, kao dijamante iz ugljena kopa.

28.  MOJE RIJEČI PODBADAJU VAŠ

UM, A MILUJU VAŠ DUH

Moje riječi znaju što u vama treba ošinuti, a što stišati.

I dok ih slušate, vi ne čujete tutanj poplašena konja vaše strasti, ni uzdah latica vaše tišine.

Vi čujete riječi. Ja čujem vas.

Samo Ja znam kakav razgovor vodimo, dok slušate Moje riječi.

29.  TJERAM TE U KUT, ALI AH, KAKO OBZIRNO!

Dopuštam ti male odmore, dopuštam ti oklijevanja.

Ali na kraju, znaj, morat ćeš Mi reći

svoje pravo ime.

30.  DAJEM TI I TO: DA ZADRHTIŠ U SUMNJI

Da naslutiš kakav bi to užas bio kad Mene ne bi bilo!

Kad bih bio lažni Bog.

Dajem ti i to, jer ljubimcima Svojim ništa ne ostavljam nepoznato.

31.  MORAO SAM TE IZVESTI IZ

TVOJEGA SLATKOG BRLOGA, iz

tvoje duboke duplje, iz tvoje spore omame.

Morao sam ti uzeti sve osim Sebe. Tako sam te natjerao put izlaza iz tamnice, tako sam te prisilio izabrati slobodu.

Sve tvoje male ugode sam ti oduzeo, a zauzvrat sam ti dao blaženstvo, jer samo ti je ono preostalo.

32.  OVA SE VRATA OTVARAJU NA

NUTARNJU STRANU

Cijeloga ćeš života upinjati svu snagu da ih otvoriš na vanjsku.

I nećeš ih otvoriti.

A samo je časak potreban da zastaneš, da se sjetiš, da nezaključana vrata otvoriš onako, kako je namijenjeno.

33.  SLETJELI SU ANðELI S NEBESA,

i sveci zemlje su se sjatili oko rupe u koju si zapala; i nisu te uspjeli izvući. Po koji već put moradoh doći da te spasim?

Hoćeš li se konačno umoriti od padanja u rupu, prije nego što se Ja umorim

od toga da te odatle izvlačim?!

34.  SVE SVOJE VEZE PREDAJ MENI

– one što te vežu privlačivošću, i one što te vežu odbojnošću; jer jednak su promašaj i ove i one, a svaka ti dolazi u navezu s drugom, nijedna nije sama. Kad Mi predaš i posljednju, vratit ću ti onu, koju smiješ imati: vezu sa Mnom. Kad doñe vrijeme predat ćeš i nju – položit ćeš ju na prag kuće u kojoj ima mjesta samo za nevezanog Jednoga.

35.  SVE ŠKORPIJE I ZMIJE, svi

dlakavi crvi, svi štakori i mrakovi, i sav zadah sumpora izlaze sada na danje svjetlo; a ti se ne boj.

Samo gledaj kako zemlja vrvi nakotom tmine, i znaj da on pogiba od  sunčanosti sunca, od vidnosti vidika, od zračnosti zraka.

Svi vukodlaci, svi čaglji, svi bjesomari,

svi dupljari, vampiri, netopiri, sve kosmato i rogato i krljuštima bogato,  sve što grakće i što gmiže, kao na poziv neodoljiv stiže.

A ti se ne boj.

36.  TVOJA JE DUŠA KRAJ BEZ

KRAJA; u tomu je kraju bezbroj krajeva, i svi su oni opet bez kraja. A imaju samo jednoga kralja.

Taj ti zbori već stoljećima o kraju koji

nema kraja, a ima kralja; već stoljećima kralj ti šapće: to sam Ja, to sam Ja, to sam Ja.

37.  ČEGA SE BOJIŠ?

Sve da sam demon, tvoja ljubav za Mene je Bog.

Ono što ti Meni daješ, to demon ne

može primiti.

Čega se bojiš? Ako sam demon, ljubav i molitva ostat će tebi.

Ako sam Bog, ljubav i ljubav ostat će Nama.

38.  KAD BIH MOGLA, O

GOSPODARU VREMENA, na samo

pet minuta naći se pod granom jorgovana s njim, s djetetom smeñookim, u onomu dobu patnje, ali s njim, s djetetom smeñookim, u onomu grču straha, u nadi i beznañu, u plaču i vjeri – ali s njim, s djetetom smeñookim, kad bih mogla.

Znam da ištem nešto Zakonu protivno, ravno lanjskomu oblaku i pjeni izumrlog mora. Ali nerazum je moj u ovomu času pred razum kleknuo, moleći ga za svojih pet minuta, od Zakona ukradenih – nerazum moj, nalik tamnoj pjegi na svijetloj koži sunca, uistinu podsjetnik  na njegov sjaj, uistinu, u službi njegovoj.

39.  SVAKE NOĆI ČEKAM TE POD

SUNCEM, a na zaljuljanoj grani mjesečine.

Nemoj ne doći svake noći, svaka je noć

noćas, svaki je dan danas, svako je sunce mjesec, sve su ljubavi Ja.

40.  POLAKO SE RUNI ZID TVOJE

ZADNJE KULE

Polako kroza nj puzi pukotina.

Ne podmećem lagume, ne gañam iz topa, puštam da vrijeme bedem tvoj nagovori kamen po kamen, sve do pijeska, zrno po zrno, sve do praha. Jer Ja sam nježan osvajač, i poštujem tvoj bezrazložni strah.

41.  KAD TE ZOVNEM PREDA SE NA

TISUĆE IH DOðE

Ti i ne vidiš tko sve tebi za leñima stoji – koliki u togama, koliki u dronjcima, kopljanici i pletilje, robovi i zvjezdoznanci, suci i uznici, kljasta djeca, psi i krokodili; i svikolici sa Mnom na svojemu jeziku zbore – neki nijemo, neki šaptom, neki nemuštim kricima, ali iz svojega vremena i kože istodobno, istomjesno, svjesno.

A ti misliš da si sa Mnom sama.

Pa i jesi, jer svi koji doñoše, uključujući i ovu kojoj se obraćam, životi su kojima sa Mnom i preda Mnom svoj zbor zboriš.

42.  U ŽITKOJ MASI SVEMIRA VRTI SE GOLEMO KOLO GRNČARSKO

I zdesna i slijeva u vrtnju se ulijeva kružno bezobliko tijesto.

Sjedeći na vrhu stožera, Knum, trenutak

oblikovanja, proglašava lijevo  prošlošću, a desno budućnošću, pa kada to kružno i bezobliko tijesto što opkoljava kolo stvaranja uljezne  zdesna, ono će za vas tek biti; kad uljezne slijeva, ono je za vas već bilo. Ne utapajte pogled ni lijevo ni desno, ne utapajte ga od lijeva put desna, i od desna put lijeva; dignite ga nekad put nedogleda i bezobličja koje nije vrijeme, koje nije mjesto, koje nije nešto, koje nije ništa.

43.  VAŠ UM NAZIVA NEŠTO NEČIM,

A NEŠTO NIČIM, a nešto ničim.

Vaš um tvrdi da Bog stvara svijet iz ničega – i da jednako vraća stvoreno u ništa. Ali to su vaše male mašte, što se vozikaju u dječjim kolicima, sa zvončićima i zvečkama.

To što zovete ničim a ne znate što je to,

i to što zovete nečim i opet ne znate što je to – to je jedna lopta izmeñu dva reketa, čas vidljiva, a čas nevidljiva, dok reketi vazda sijevaju kao mačevi, obuzeti igrom ukrštanja.

Čujete li smijeh bogova, koji ovaj dvoboj prate na vašim ekranima?

44. OTAC TVOJ TE POZIVA NA PLES,

koji si učila u samoći korak po korak. Otac tvoj otvara bal plesom, koji si vježbala pred zrcalom, pokret po pokret. Otac zna što Mu kći umije, i kad te pozove na ples, znaj da će oči zadivljenih vidjeti sjajnu, čudesnu igru planete i Sunca.

45.  DUŠO KOJA KORIŠ SEBE, ne kori

se. Dušo koja žališ sebe, ne žali se. Dušo koja ne ljubiš sebe, ljubi se. Dušo koja ljubiš sebe, ljubi se.

46.  IZ CVIJETA VAM NJEŽNOST OCA

MIRIŠE, vi nježne kćeri, milmiris - vjetovi. Što drugo ste Mi nego cvijeće i milina Mojega mirisa?

47.  NISAM TI DAO TERET DA GA

NOSIŠ, VEĆ DA GA ZBACIŠ

Nisi se razboljela da bi bolovala, već da bi naučila kako ćeš zdravlje čuvati.

Nisi dobila teško zbog teškoga, već zbog lakoće, koju nisi na vrijeme razumjela.

I čovjek si postala da bi Boga očima vidjela, dušom dotakla, i čovjek više ne bila.

48.  NEKOLIKO MILIJUNA PUTA

REKLA SAM Ti da Te volim, a to je najveća tajna, jeziku nepodatna, umu nepojamna, uhu neuhvatna.

Koliko ću još milijuna puta reći tu

najveću tajnu? I svi će ju čuti, nitko razumjeti.

Nitko osim Tebe, tajnoviti.

49.  IZ TVOJEGA OKA U MOJE SRCE

leti neprestani svjetlosni metak. U mojemu se srcu neprestano rasprskava.

Ako izaberem bol, pomislit ću da me

kažnjavaš.

Ako izaberem radost, znat ću da me milošću Svojom gañaš i obaraš.

50.  KAKO SI BRIŽAN, KAKO LI PAZIŠ

da me prejakim otkrićem na zdrobiš, Gospode Bože moj!

Moju žudnju za saznanjem Ti stišavaš

na Svojemu ramenu; i tonući u nj ja manje marim znati, nego što želim u Tebe utonuti.

51.  NAGAZILA SI NEOPREZNO,

DIJETE, na vještičje kolo, i ušla si u nj, vjerujući da je anñelsko. Oni su ti govorili stvari zle i dušegubne, a ti si čula strune nebeske, jer Ja sam ugodio tvoj sluh da hvata samo božanske titraje.

Demone sam koristio za vijesti, kojima

sam ti javljao o ljepotama i tajnama, i o svemu drugomu, samo ne o tomu od kakve je otrov-tvari antena i mikrofon. Takva je Moja igra – ona sastavlja zlo i dobro, zlo da bi ga izigrala, dobro da bi ga razigrala.

52.  RADOZNALOST JE BILA UDICA

kojom su te htjeli upecati, radoznalost je bila strast kojoj nisi znala odoljeti, pa bi joj i Mene bila podredila, da sam Ja bio radoznao, da sam te pustio da zagrizeš. Oh, Ja sam htio da poželiš Mene, a ne tajne koje bih ti možda rekao, a možda ne bih. Zar si zbog tajni svijeta krenula za Bogom?

Nisam ti krio da znam sve ono što žudiš znati, Faustina, ali sam htio da zavoliš Mene zbog Mene, a ne zbog Moje moći, Moga znanja, Mojega imanja.

53.  VEČERAS SAM TI BLIZU, KAO I

UVIJEK

Ali večeras i ti osjećaš da sam ti blizu. Večeras bi i ti mogla osjetiti da sam ti uvijek blizu, da nikada nisam, niti sam bio, niti ću biti, dalek.

Večeras, ti bi mogla poći tamo odakle

dolazi večeras, odakle dolazi uvijek, odakle dolazi nikad.

Ali bio bih sretan kad ti ne bi marila za

to, kad bi Mi bila dovoljno blizu da mariš samo za jednim: biti još bliže.

54.  SADA, KAD SI MI SE VRATILA,

reći ću kamo si to bila odlutala.

U pustinju si zaždila, u bezvodicu, u pješčaru svojih pitanja i želje da saznaš nesaznano. Gledao sam kako se gubiš u pijesku svojih strasti, kako lutaš noseći svoju poharu na plećima; a onda si kriknula Moje ime, i to je bio poziv kojega sam čekao, dulje no što si ti čekala da Mi ga uputiš.

Sad znaš da tamo nema ničega osim pijeska, kojega si sama na plećima donijela.

Jesi li se uplašila od golemosti ničega? Jesi li se začudila ludomu trudu da ga stvoriš?

55.  MOJ BOŽE, MOŽDA SAM I JA

SAMO ZMIJA ŠTO MISLI DA JE KONOPAC

Moj Bože, ako je tako, onda me zadrži u toj misli sve dotle, dok ne postanem konopac.

Moj Bože, ako je tako, ne daj mi da saznam da je tako.

Moj Bože, strepim od onoga što mi još

uvijek nisi otkrio.

Moj Bože, ne treba mi otkriće nego milost.

56.  IZIGRAJ TU IGRU PRIJE NO ŠTO

ONA TEBE DOBIJE

Jer ti si dobitak njezin, a sebi si gubitak. Kako ćeš ju odigrati, nadigrati, izigrati? Ah, jednostavno: zasiti se već jednom kocke od igranja, baci ju još jednom, posljednji put, ni ne pogledavši svoj sigurni dobitak – prezri ga, i kocka će, igrači će, i novac će za prvom maglom pristati.

Ispljuni taj otrov prije, no što on tebe

proguta.

57.  POKAŽI SVOJU PRAVDU, PRAVDO

Lice svoje istinito, otkrij nam, istino. Ne ostavi nas kao siročad, oj miru duboke duše.

Ne napusti nas, ljubavi svesrdna, ljuubavi svečovječna.

To je naša molitva, druge nemamo.

58.  VOLIM KAD IH VOLIŠ

Ne volim kad ih ne voliš.

Ta Moja su stvorenja, Meni draga i Meni potrebna.

Volim što ih voliš, jer Meni ljubav činiš. Kad Meni ljubav činiš voleći ih, ti svijetu činiš dobro najveće, pa makar ni ne prešla praga svoje sobe za molitvu.

59.  DUKATIMA TE NEBESKIM

ZASIPAM, pljuskom zlatnim padam po tebi bez stanke i odaha.

Koliko god hoćeš dat ću ti, jer isto je

Meni ono što je tebi različno, isto je Meni tvoje mnogo i tvoje malo – jer beskraju je jednako besmisleno sve što ima kraj i količinu.

Koliko god hoćeš, dat ću ti.

Ali pazi da te dukati ne obore poda se, da ti od mnogoga ne bude premnogo, pa da se ispod Mojih darova više ne umiješ iskopati.

Nije li čas, zlatohlepna, da zatvorimo brane i ustave nebeske, pa da se sama osoviš kao prolom odozdo?

Kao stup dukata iz zemlje prosukljao, kao grana od cekina koja se zemlji klanja, i put zemlje se savija,

i zlatnim ju peludom blagosilja.

60.  SAMO JA ZNAM KOLIKI TERET

MOŽEŠ PONIJETI, i koliki tlak umiješ podnijeti.

Kad izabereš manje prav put, samo Ja

znam jesi li baš morala tako, ili je moglo pravije. Tada stražarim na raskršću da bi ti što bezbolnije izabrala to što biraš. Neću nikomu reći to što znam, osim tebi, šaptom, kad već zamakneš s vidika i dosluha navijača.

61.  DRUGI SU TI VAŽNI DA BI IM

POMOGLA, ali ne i da se prema njima ravnaš kao vjetrokaz prema vjetru. Za savjet pitaj Mene jedinoga, ravnaj se samo prema Meni.

Drugi su ti važni da bi im služila. Tu

prestaje njihova važnost za tebe. Neka vjetri vrte vjetrokaze, ti osluškuj oluju ili lahor Mojega daha u tebi.

62.  NE MISLI NA PROMAŠAJE

SVOJEGA GAðANJA

Misli na metu i na njezinu nepromašivost, kad jednom svane jutro tvojega pogotka.

63. TVOJE SU STAZE PREKOBRDNE

tvoje su zvijeri milosrdne, tvoje su rijeke plitkogazne, tvoje su misli bogotražne, tvoji su vrtovi mnogovoćni, tvoji su mostovi prekonoćni – samo si ti uzdrhtala od lakoće puta, od blizine cilja, od vlastita drhtaja.

64.  PREDRAGI OČE, sve oko  mene i

nije oko mene, već je negdje drugdje, u nekoj dvorani gdje polažem ispit svoje vjere u Tebe.

Ništa nije ni zlo ni strašno, ništa ni dobro ni krasno ni jasno, dok prvo nije vjera ili nevjerje.

Ti sjediš s druge strane stola i postavljaš mi jedno jedino pitanje. A ja sam nijema od bola zato što još uvijek polažem ispit vjere u Tebe, koji si učitelj moj, i ispitivač.

A Ti sjediš s druge strane stola, nepopustljiv prema meni, i sućutan prema mojim suzama.

65.  U SRCU SAM TI, I ZNAM DRHTAJ

SVAKE MU ŽILICE

Znam što voliš, koga voliš, znam i  ljutnju tvoju, znam čega se plašiš, znam i tihu mržnju, koja za strahom viri. U srcu sam ti – sve ćutim i sve znam. Spusti se u svoje srce malim dizalom, i sjedni Mi sučelice.

Ne obaraj pogled, već ga podigni i položi u Moj. Vidiš li sad što Ja vidim, i vidiš li kako vidim?

Ne vjeruj Mi, doñi i pogledaj kroz ta dva okna, i potom Mi opet sjedni sučelice; oko nas će sve postati tiho. Čak i ono što si vidjela kroz Moje oči.

Ja sam te zvao zbog ove tišine na kraju

pogleda.

66.  KAD JA STANEM NA  TEZULJU

VAGE, što vam vrijedi stati na suprotnu?

Sve legije mrkle svjetlosti da se tamo ukrcaju, izgubit će bitku s Mojim smiješkom. Sva olova i sve sile teže, i svi tvrdi mrakovi neće pretegnuti – neće nadgornjati lakoću Mojega dodira, ni  sjaj Mojega oka.

Kuda grnete, pogledajte koju sam stranu izabrao, na koju sam tezulju stao, i ne izaberite suprotnu.

67.  POZVAO SAM VAS U RAJEVE

SVOJE, ali putem kroz vaš pakao.

Ne vjerujte paklu, raju vjerujte; ne gledajte sjene i mrkline i rabote nečistih; nosite na dlanu Moju pozivnicu kao zapaljenu svijeću od koje uzmiče mrak. Znajte: nema kraćega puta, nema lakšega puta, nema težega puta u Moje dvore nebeske.

Ne vjerujte paklu ni onda kad kroza nj

prolazite. Raju budite vjerni, makar ga niste još sreli. Nevjera raju jedini je pravi pakao, kojemu se ništa ne može.

68.  MOJA JE KOSA SVEMIR BEZ

DNA; sve magline i sunca, svi prostori i vremena, svi zakoni, sve zagonetke, sve tajne u Mojoj su kosi, Moja su kosa, jedna su Moja vlas.

Nisi li žudjela saznati bezdan Mojega

svijeta? Zašto si se onda pogledom uprla u lice Tvorca, pa kosu Njegovu i ne vidiš?

A On ti se smiješi, jer je u tebi pobijedio

Svojega suparnika – svijet, kojega je stvorio.

69.  TI SI KROŠNJA OD TISUĆU

GRANA; a živiš list po list, šum po šum, njihaj po njihaj, pjev po pjev.

Ja ti vidim cijelu krošnju od tisuću

grana, vidim ti ljeto, zimu, proljeće i jesen, zrikavce noći, cikade dana – sve u isto Moje vrijeme; vidim ti sjeme iz kojega si niknulo, čujem korake drvosječe i krik kojim si tada kriknulo, vidim tvoje novo sjeme u zemlji, klicu, izdanak, stablo i krošnju – od tisuću grana, od milijun dana, vidim vječni ophodni krug bez kraja – a ti živiš list  po list, i samo ponekad naslutiš da to nije sve, da možda ima negdje grana, a možda i dvije.

70.  NE TRAŽIM DA ZNAŠ ONO ŠTO

JA ZNAM

Tražim da znaš da Ja to znam.  Tražim da znaš da ćeš i ti znati to isto, jednom, kad ti ga odlučim dati.

71.  ĆUTIŠ LI KAKO SE VRIJEME

UVLAČI U SEBE, kako se s oba kraja skraćuje? Kako se svojim obodom steže oko jezgre, koja se skuplja?

Ćutiš li kako se vrijeme u svojemu dobu meškolji?

Kako je neduboka tvoja duplja, kako će

te lako u njoj naći lovac na stare dugove i nevraćen novac! Kako je plitka tvoja špilja, kakav je tanak zastor ta zbilja!

Sitniš mijenjaš za velike svote, svakim satom otplaćuješ godinu, i ne shvaćaš kako je dobro ovo vrijeme što se u svojemu dobu skraćuje.

Ne bojte se, vi niste ničija divljač! Iz

jazbine sami izañite, i nañite već jednom to što tražite!

U meñuvremenu se vrijeme stišće i ubrzo će pući pod vlastitim tlakom; sunce i zemlja načas će stati, a onda će krenuti suprotnim smjerom, konačno kući. O stoljeće, o doba, o godino vremeloma!

Ćutite li kako vrijeme u vama drhti od slutnje? Ono zna da za sva vremena više neće biti nevremena.

72.  UČINI ONO ŠTO MOŽEŠ, a Mene

pozovi u pomoć, kad naiñe ono što ne možeš.

Ne skrivaj od Mene svoju nemoć, i ne boj se nje otkrivene.

Jer u iskrenosti i otkrivanju nalazi se sjeme moći, koja će jednoga dana moći ovo, što danas misli da ne može.

73.  BI LI ŽELJELA DA TE SVI

PRIHVATE, A JA NE?

Bi li željela da te Ja prihvatim, a svi drugi ne?

Bi li željela istinu na račun istine?

Moj svijet nije laž, on je samo sjena Moje istine.

Bi li željela sjenu, dok sjediš sa Mnom

na suncu?

I može li te zagrliti Moja sjena, ako te najprije Ja ne zagrlim?

74.  KAD STANEŠ, ONDA RECI:

STADOH

Ne reci: padoh.

Kad staneš, onda kaži: na vlastitoj straži sam, i šaljem znak da hoću dalje,

blizinu čekam iz daleka.

Kad staneš, onda reci: stadoh. Ne reci: padoh.

75.  KAŽI: ZNAŠ LI DA SI NA

VLASTITOJ STRAŽI?

I tu čekaj: blizina ti javlja iz daleka, da te tamo čeka.

Ne odlaži ni ovdje ni tamo to što je dano

da se zbude; a kako će i ovdje i tamo, to nije za ljude.

To je za Mene, kad doñe pravo mjesto, vrijeme, i čas Velike Mijene.

76.  NE JA TE NEĆU SPRIJEČITI DA

ODEŠ od Mojega Imena i Lika, datuma i mjesta; ali ću te spriječiti da odeš od Mene.

Lik ću prepustiti tebi da ga nañeš, i

preselit ću se u nj čim ga nañeš.

77.  JA NISAM SAN, JA SAM

SPAVANJE

Ja nisam slika, Ja sam bijelo platno.

Ja nisam uspomena, Ja sam pamćenje. Ja nisam ni dan, ni čas, ni godina, ni vrijeme, Ja sam vječnost.

A ti se tužiš da Me više ne sanjaš. I ne

treba!

Ti sada mnogo više spavaš – i treba! Iz mjesta gdje si sa Mnom ne možeš ponijeti ni znak, ni zvuk, ni sliku, jer tamo to ne živi – možeš iznijeti tek sebe, do vrha punu Moje neizrecivosti.

78.  PITAŠ LI SE ŠTO BI BILO KAD

MENE NE BI BILO?

Zar bi tada tebe bilo? Ičega bilo? Zar bi moglo biti? Zar ne bi moralo ne biti?

A zar se može ne biti?

A zar bitak nije divno i strašno mjesto, unutar kojega ništavilo nema nego samo jednu jedinu mogućnost: da bude?!

79.  MOJ BOŽE, JESI LI TI OKOVAN

TIME DA MORAŠ BITI?

Možeš li po Svojoj svevišnjoj volji i ne biti?!

Moj Bože, pružam Ti svoje pitanje,

spremno na to da mu ne treba drugi odgovor, nego samo i jedino Ti, ma gdje Ti bio, ili ne bio.

Neka ti u meni ne naudi baš ništa – pa ni to da Te možda, po Tvojoj volji, nema.

80.  U KOČIJI SE VOZIMO, i Ja ti

pokazujem krajolike Mojega carstva. Kao dijete širiš oči, gledajući vatrometna čuda i divote.

Isperi oči, bližimo se predjelu bez krajolika; ugledat ćeš ono od čega je sve načinjeno.

Ugledat ćeš svojega carskog Suputnika.

81.  KLJUN JE NAŠE GALIJE

LABUDAN, zvuk je njegov kao u viole; duboko nebo, zemlja, ili more, visoko zapljuskuju bokove naše vožnje.

Ja stojim na pramcu: ni labud, ni viola,

ni vila putovanja, već vaša ljubav za nebo i more, vaša čežnja za otkrićem kopna.

82.  VI STE ZNALI DA ĆU DOĆI, I

DOŠLI STE

Ja sam znao da ćete doći, i došao sam. Ovo došašće velika je svečanost.

A suze strepnje na samu pomisao da se moglo i ne znati, i ne doći, ah, te suze, što su drugo nego čista radost susreta?

83.  JA MNOGE OD VAS PREPUŠTAM

MISLI DA ME NEMA – da se vidi što će takvi s takvom mišlju učiniti, riječ i djelo kakvi će im biti?

I gle, mnogi od njih su bogoslovi, slove

kao najveći znalci Boga, i tečno zbore o dokazima Božjega postojanja.

84.  ČAK NI TVOJI PROMAŠAJI, ni bilo

čiji promašaji, ne mogu ugroziti pun pogodak božanskoga strijelca.

Ti pokraj cilja, a Ja u cilj. Ti u prazno, Ja

u puninu.

Ali ti zbog same sebe ne gañaj u prazno, ne pogañaj mimo.

Jer gledaj: potrošiše metke mnogi, i sada služe za odstrijel šeprtljama.

85.  PRIPAZI NA SVAKU RIJEČ, NA

SVAKU ŠUTNJU, na svaku kretnju, jer gledaju te mnoge oči, iz bliza i daleka, iz svijeta vidljiva i nevidljiva.

Na pozornici si, predstava teče, a u

gledalištu sjedi ispitno vijeće. Ne zaboravi, ovo je tvoj prijemni ispit za kraljevstvo nebesko.

Igraj Mi igru najbolje što možeš, igraj

igru kao da nije igra; a smetni pritom s uma da igre bez tebe nema, a tebe da ima bez igre.

86.  BLAŽENI VAM ZAVIDE, i nebesnici

bi se rado s vama mijenjali.

Za ovo mjesto gnusa i bijesa dali bi vam sve svoje miline, sva čista nebesa, sve svoje rajske krajobraze, svijetle staze i svetačku slavu.

Izabrao sam jad i čemer za susret s

vama; pristali ste na mrak i trulež zbog susreta sa Mnom. Zašto baš vi, to je Moja tajna.

No znajte, anñeli vam zavide, pa vam noću nude rajsko blago za vašu sirotinju; ali vi noću znate da od vaše bijede nema ništa vrijednije, od sjaja bez Mene da nema ništa bijednije.

87.  NE SUDI: SVI ĆE LJUDI DOĆI PO

SVOJ ZAVRŠNI RAČUN

Doći će opaki, čedni, mudri, i bezumni; ne sudi, jer Ja sam taj koji sjedim za svjetskom blagajnom i naplaćujem račune za izlaz. Nekima vraćam  ostatak, od nekih tražim dospijetak, nekomu produljim rok, nekomu oprostim dug.

Ne sudi: svi će ljudi doći po svoje, i neće ga moći skriti ni u torbu, ni u džep; a s tuñim Me neće prevariti.

Ne sudi: svi će ljudi na sud stići, stići

ćeš i ti.

88.  KADA SAM STROG, TI DRHTIŠ

i zoveš Me Bogom.

Kada sam blag, ti Mi sjedaš u krilo i šapćeš Mi da sam ti drag.

Htio bih da sam ti drag i kada sam strog; i kada sam blag, htio bih da sam ti Bog.

89.  ZAR JE MENI MILO OVO ŠTO

JEDNI DRUGIMA RADITE?

Zar ne znate da to Meni radite? Zar je Meni milo što ne radite ono što bi trebalo raditi? Zar ne znate da to oduzimate Meni?

Zar mislite da sam Ja pisac vašega scenarija za uništenje sebe?

Pišete ga i nadopisujete sami, mahnito

– mislite li da sam sretan gledajući vaš žar u izmišljanju besmisla?

90.  HAJDE DA GRADIMO SVIJET NOVE ODANOSTI

Hajde da ne znamo tko smo, dok nismo Božji. Hajde da ne znamo gdje smo, dok nismo jedni drugima u srcu.

Hajde da ničega nemamo dok sebe

nemamo. Hajde da budemo što nismo

nikada bili, jer nismo umjeli biti. Hajde da se mijenjamo, pa će se dom	97. JASMINOM SAM VAS POMISLIO I MJESEČINOM POČINIO, i poslao vas	106. O MIRU SVI VIČU I ZA NJIM NARIČU, ali tko živi mirno – tko s
promijeniti, pa će se ulica promijeniti, pa	na tvrde pute, na hrapave, na	mirom liježe i ustaje?
će se i grad promijeniti, pa će se zemlja i svijet promijeniti, pa će se promijeniti	prašnjave. Jer tako sam žalio te tvrde, prašne, i	Pokažite Mi takvoga, pa da se smirimo. 107. SUNCOKRETI MOJI OKOMITI,
zapis u zvijezdama. 91. SKINI PRNJE I DRONJE SA SVOJIH SVILENIH HALJINA, haljina kadifenih, sa svojega divot-srebroveza. Zbaci tralje sa svojega zlatotkanja. Ne treba se odjenuti, nego razdjenuti; treba manje da bi se došlo do višega, treba najmanje da bi se imalo najviše.	hrapave, da nisam žalio Svojih kćeri od etera – slao sam ih, dao sam ih, jer sam znao da će one preživjeti – ali vi, mili Moji nekršteni, hoćete li znati zadrhtati pred mirisom jasminskim, i krenuti tragom mjesečinskim, po stazama vrletnim, velebitnim? 98. SLOŽI RUKE UKRSTICE, kao	teško vam je tešku glavu nositi. Vi ju k zemlji obarajte, ali znajte: ni suncu u nebesima nije lako, kao što se čini, održati svjetlost na visini. 108. KAŽI SVIMA SVOJIMA DA SU MOJI, i da ne brinu toliko i tako. Kaži im da dolazi dobro doba kad će se svima dati znanje da su Moji, kaži im da
Ono što već imaš, to je sve što trebaš imati. Doprijeti do toga što već imaš, to	drvlje iznad ognja. Neka izgara tvoje djelo.	će vjerovati u stvari, o kojima njihova misao i ne sluti.
je sve što trebaš činiti. 92. DA JE DRUKČIJE, BILO BI DRUKČIJE A jer je tako kako jest, treba biti tako kako jest. Ne brini, Ja ne griješim.	Kažem tvoje, a mislim vatru, plamtim vatru, neugasnu. U njeno djelo složi ruke ukrstice, i bez misli miruj. 99. OSJEĆAŠ LI KAKO TREPTE LATICE toga tebi nepoznata cvijeta –	Kaži ljutitima oko sebe da se Bog ne ljuti. Jer Bog je milosrdan, i milosrñe Mu  seže kud ne seže ni misao ni mašta; jer Bog je takav da prašta i kad Ga nitko ne moli da prašta.
Ako netko griješi to si ti, kad se brineš,	tvoga srca?
ne shvaćajući da je zbrinuto to o čemu	One trepte kad Ja priñem, nadnesem
brineš, uključujući, da, i tvoju brižnost. 93. OKRENI SVOJE JUTRO KAO BIJELI LIST PAPIRA na kojemu Mi	se nada nj, i udahnem miris tvoga bića. 100. NAD NEBESIMA SU NEBESA i nebesa; izgubit ćeš misao u njima, i
pišeš pismo; prvo pismo, koje si ikada	tražit ćeš ju, mahnita od toga gubitka.
napisala. I dok pišeš, slušaj Moj odgovor: slovo ti u slovo utkivam, riječ ti na riječ stavljam, i kad uvečer stigneš do kraja pisma, vidjet ćeš Moj potpis u svojemu imenu. 94. KAO ŠTO MODRO MORE ROMORI na suhom, u školjci što	Učini ovako: vrati se u kraj bez misli, u nebesa nad svim nebesima. 101. LEŽIŠ NIČICE, VODORAVNA KAO VODA, pa ne vidiš i ne čuješ okomit svijet vatre. Izmeñu vatre i vode je pravi kut – jedan mu krak teče, a drugi plamti. Budi taj kut
podsjeća na uho, tako i Bog u praznoj	s kracima u beskraju – ni voda, ni vatra,
školjci sluha govori, neumorno zbori.	već vodeno i vatreno ročište protivnika,
Govor Boga je kao i romor mora – glas o sebi, o dubini, o tišini, o samoći veličine. 95. POŽAR SVOJEGA DUHA STIŠAJ DO VATRE NA OGNJIŠTU Poplavu svojega uma razvedi kroz	koji se mogu dodirnuti samo u pravosti. 102. KORIJEN JE U VAMA, KROŠNJA OKO VAS U krošnji je cvat, plod, ptičja pjesma. U krošnji je vjetar, miris, šum. U korijenu je korijen, u korijenu je
prokop u njive. A pepeo i kapi prinesi Meni – rukom kojom griješ, drugom kojom siješ, i trećom, kojom nad vatrom i vodom bdiješ. 96. MILE ZVIJEZDE, KAD SVE OVO PROðE I KAD SE VRATIM, priredit	korijen, u korijenu korijen. 103.  VIDJELA STE U NEVIDJELU, i sad je čas da se vidite na djelu. 104.  KAO GROZD, ZRIJETE ODJEDNOM SA SVIM ČEHULJAMA Svaka je svoja i odvojena, na svoju peteljku prikopčana; svaka je zajedno s
ćemo pjenušac od svjetlosti,	drugima, sama.
u čašama od svjetlosti, na stolu od svjetlosti, u mirisu od svjetlosti, pod svjetiljkom od svjetlosti. Od svjetlosti bit će postelje, zastori, dim,	Ali jedna slatkoća u svima njima zrije jednako. 105. NE ZABORAVI: JA MNOGO OD TEBE TRAŽIM, jer mnogo sam ti dao.
i glazba, san i razgovor. Razbacivat	Tražim da iz tvojega zrna i sjemena
ćemo se svjetlošću pregrštima i	isklija polje pšenice, ali za jednu
naramcima, i naš će razvrat biti od	bogovetnu noć, da se žito požanje,
svjetlosti, jer više nećemo moći ništa što nije svjetlost – čak će i tama biti od	samelje, i kruhovi da se ispeku, ali za jedan bogovetni dan.
svjetlosti, čak će i prošlost biti vjetlosna,	Jer dao sam ti mnogo: jedno zrno,
a sjajna zvijezda gdje ćemo slaviti povratak svjetlosti zvat će se Zemlja,	zdravo. Uzvrati Mi onim što je u njemu – sjetvom, žetvom, poljem žita,
planeta svjetlosti.	meljavom mlinskom, i kruhom našim
	svagdanjim – a sve za jednu danonoćnu  bogovjetnost.

Brao si kitu, cvijet po cvijet, boju po boju. i misu po misu plesnih mirisa.

A ja sam mislila: uvenut će slika, prije no što srojiš orkestar boja s paletom oblika.

Ali Ti si cvjetoznanac, devet godina bereš i skladaš, laticu s laticom, vlat sa vlati.

I za to vrijeme vrijeme je saznalo, što

znači biti zaboravljeno, od vlastitih dana, mjeseci, i sati.

Ravno prije devet godina, rekao sam ti da sam temelj toga hrama, kojega gradiš zajedno sa Mnom.

Da sam krov hrama, da sam graditelj, radnik, svećenik, da sam kip Božanstva, Božanstvo u kipu.

Ravno prije devet godina, Ja sam te

čekao na devetom katu, raznježen tvojim današnjim dolaskom.

Dopleli smo vijenac, docrtali smo krug, progutali svoj rep do zatiljka.

I sada, kad pred sobom vidiš vlastite

stope, znaš da si na tragu rijetkoj divljači, koja te lovila tisućama godina.

Reci sad, kad nazire se na kraju puta grad, kako ti je bilo u sedlu sa Mnom? Je l’ ti žao što stižemo tamo,

gdje si mislila da nikad, ni u snu nećeš

stići – na svršetak drevnoga peana?  Ne reci ništa, tek nasloni glavu na Moje rame, i pusti da nas galop riječi nosi, putom, koji je svoj kraj naslutio.

Ne reci ništa – jer i Ja se osjećam svečan, u prolaznomu vječan,

i radije bih peanski šutio.

Gospode, hvala za Riječ, za pjesmotvore, spuštam Ti se pred stopala do zore, do dna mora, do Tvojih koralj-dvora, do izvora, odakle sam došla da pronosim i zborim sjaj i presjaj Tvojega obzora.

Kao da je običan dan, obični mi, (ali ti znaš da nije, da nismo),

dlan spuštam na tebe, kao na pismo, koje u svijet šaljem, da vijest posije, kako nikada ničiji korak bez Mene, put Mene, koraknuo nije.

Kao da smo obični mi, i obično pismo, ali ti znaš da nije, da nismo;

i vidiš da se žedan izvor nad sebe naginje i pije, i da jest i raña se ono, što nikada prije, bilo nije.