S T O T I N U  I  O S A M

(prvih sedam knjiga)

ZAPISALA:Vesna Krmpotić

PREPORUKA PUTNICIMA

Ovo su tragovi, po kojima živi mrtvaci uzlaze u novi dan.

Ovo su vodiči u podzemlju, za duše umrtvljene tijelima.

Ovo su tlorisi za prolaz kroz noćnu bakanaliju uma.

Čitajte ih kao da sebe čitate, listajte ih kao da sebe listate.

Uistinu, vi ne listate knjigu, ona vašim rukama lista vas, i čita vas vašim srcem i očima.

Ovo nisu knjige, ovo ste vi, putokazi i putnici kroz sumračni urnebes uma.

IZ RECENZIJE, OPĆENITO

Jedna kita, od stotinu i osam razloga za ljubav, prolazi nam kroz ruke, na svojemu putu u daljinu, u blizinu – kako joj tko namijeni smještaj.

Riječ ti po riječ kazujem tko si, tko sam. Izmeñu riječi, šutnju po šutnju slušaš nerazliku, meñu nama do balčaka zabodenu.

U ovoj ćemo se knjizi voljeti, ti i Ja, voljeti se do neznanja tko je ti, a tko je Ja.

Ljudska je duša vjerenica Onoga, koga zovu Jahve; tom ćemo se ljubavlju vjeriti ti i Ja, da bismo izgubili granicu izmeñu sebe, Ja i ti.

Sve ti ovo povjeravam pomalo nehajno, kao što jasmin bez napora kazuje sebe mirisom, niz četiri smijeha vjetra.

...Ovo je stereo izvedba jednoga jedinstvenog Glasa...

Ni mudroslovlje, ni ljeporječje – ovo je otisak tvojega hoda po živoj žeravici spoznaje.

Ove riječi, ovi retci, ove knjige, to su Moja pisma vama, u svežnjevima od stotinu i osam.

Padaju po vama kao oluj-cvijeće, a s mirisom spokoja i s peludom vedrine; orkani ganuća i vijavice milosti. Čitajte ih u samoći, kao što i priliči kad se čitaju riječi, koje drhte od ljubavi.

U vašemu je vrtu vodoskok, visok, od suha zlata.

Vi drugamo gledate, o drugomu mislite, drugo želite.

A voda prši poput smijeha.

Poslije ćete pobožnim došljacima kazivati mjesto na kojemu je stanovao prsak Moje zlatne riječi.

IZ RECENZIJE, STILSKE KARAKTERISTIKE

Raskoš smisla, jednostavnost slike – to je govor pjesme, koji pada nice pred licem onoga što kaže, nehotice. Moja vijest je tako jaka, da ju može ponijeti samo onaj, tko zna da sam Ja taj, što pleća podmeće.

Na vrhu Mojih pleća je vijest o Meni. Na vrhu vijesti sjedi leptir božanske lakoće.

O AUTORU, NJIM SAMIM

Ja sam more koje šumori, govorom zbornim o modrini zborim, o romornom moru, neumornom.

Ja sjedim u školjci tvoga uha i biserno slušam sav taj modri neumor šumorni, o moru što zbori – o romornom moru, neumornom, o Meni, koji u tvojoj školjci sa Sobom zborim.

Ja sam prvi i jedini pjesnik, drugi i mnogi toliko su pjesnici, koliko su Mi blizu.

Poezija je uvid, zanos, snaga, koju udišete u Mojoj blizini, pa ju poslije negdje izgovorite šaptom ili glasno, sjećajući se, mutno ili jasno.

... Kakvi oceani kleče oko Mojega šapta, svjesni svoje plitke prolaznosti...

... Ovaj je pjesmopis jedna te ista kudjelja, a samo Ja mogu od nje isti konac ispresti i njim izvesti tolike plesove i bjesove šara.

Što, pa zar nisam tako stvorio svijet, da, svijet?!

Bog je zarobljenik vâs, u Njega beznadno zaljubljenih.

On je jedinstveni kristal.

Mi smo roñeni iz Njegova nagona za množenjem.

Moje su riječi pjena suštine, Moje su riječi suština pjene.

I kad su pjena, i kad su suština, Moje riječi bliješte istim smislom. To je savršen smisao, to je smisao savršenstva.

Oh, još i više: to je prejasna rosa savršenstva.

Da, Ja sam Pjesnik, a vi ste Moji stihovi, koje izgovaram sam Sebi, na vlastito, uzvišeno, samotno zadovoljstvo.

BILJEŠKA O JEZIKU

Izabrao sam jezik, pjesmen, magičan, riječi bliske onomu što znače, riječi-izvore, riječi-ključeve, Tvorčeve zvukove; sve što se smije u njima da se nasmije, i sve što plače u njima da zaplače. Zakopan pod gromadama glasovitih jezika, pod naslagama zvučnih ruda,  taj jezik je zlatna žila, još nenañena,  što nije ni čudo u vremenu željeza.

Uzvisio sam govor Južnih Slava, kazujući njim Svoj nauk svima.

I svi će hodočastiti u taj jezik, u tu pećinu sa stotinu i osam ćupova svetih rukopisa.

U Mojoj predstavi nema sporednih uloga.

U Mojemu hotelu nema slučajnih gostiju.

U Mojemu vrtu nema nezvana cvijeća.

Valovi uvišenosti putuju svijetom, klanjajući se tako duboko, koliko su visoki.

Prozivam vas, Slaveni, da proslavite Slovo o polku Božjemu.

Ne snebivajte se, ne gordite se, ne pokušavajte razumjeti, već otvorite usta i slušajte Slovo, koje vas izgovara, u dobar čas po svijet.

Slaveni, slavite Slovo, svim svojim sluhom, svim grlom svojim, svim srcem svojim.

Sloveni, slavite, Slaveni, slovite.

Slovo je vaš znak, Slaveni!

Sva ova krv i sluz, smrt i požar, sjena je golemoga Slova, što se s neba spušta na vaš rod.

Odsada, bit ćete narod Moje riječi, a ne više robovi i porobljivači. Došao sam vam uručiti Slovo, po kojemu ćete odsada Mene slaviti.

Kao da pjevate, vi ćete živjeti.

BILJEŠKA O ZAPISIVAČICI

Izabrao sam dušu, svojeglavu, nepropusnu, za išta, osim za Božju usnu.

Izabrao sam nesporazum sa svijetom, samoću, smutnju, božansku prnju, što pustinjači na trnju.

Izabrao sam onu, što protiv sebe diže bunu.

Nju, nad kojom sam se smijao i plakao, zato što joj je, nepokornoj, osim Mene, i pjesme o Meni, sve drugo bilo pakao.

Tko Me je prepjevao na jeziku slabo znanu, u narodu neslogom razrovanu, u danu koji se naginje na neznanu stranu?

To je pjesnik koji Mi je želio pjevati, i bijaše mu ravno gdje će se to slučiti, i hoće li ga itko, osim Mene, čuti.

... Odabrao sam te da ništa ne prešutiš. Odabrao sam te, jer je tvoja plahost nesavladiva, ali je tvoj otpor preslab.

Govorim ti, jer ne znaš što ti govorim. Govorim ti, jer znaš.

U tomu dvosmjernom razmaku stanuje poezija: ljubav izmeñu uha zemlje i Božjih usta.

Mi smo dva čujna, razgovjetna sloga ljubavne pjesme Jednom od Jednoga.

... Nehatno i strasno budi domaćica Mojoj poeziji – ne plaši ju svojom pohlepom za njom...

Idi, obiñi Moje domove, na prag im cvijet Moje riječi položi; i tada slušaj kako se mirisni smisao oko vas ovija, strasno nikomu i ničemu upućen, strasno nigdje rasplinut.