31.          S ONE STRANE

Bhajani su završeni i stojeći na najvišoj terasi kuće u kojoj boravim promatram nebo misleći tko zna što. Jata ptica se vraćaju u svoja gnijezda. Sa prvim se zracima zore podižu u letu nekuda prema istoku, a na večer se, točni kao švicarski satovi, vraćaju na počinak. Obzor se boji tisućama boja, a krošnje palmi se umorno ocrtavaju u sutonu. Žene požuruju korak na povratku u selo, a muškarci na poljima prikupljaju svoje skromno oruđe.

Ptica velikih krila sasvim sama leti prema planini. Slijedim je dok mogu, a onda mi crvenilom zapaljeno nebo muti vidik i moj se pogled gubi u beskraju. Misao putuje preko te planine, onkraj granica svijeta i zastaje u nepoznatim dimenzijama. Kakva će biti ona druga strana? Postoji li uistinu drugi svijet i, ako postoji, kako ga možemo pojmiti? Provodim sate pokušavajući zamisliti duše koje se uzdižu sa zemlje na nebo i borave u sretnoj okolini gdje ne postoji patnja i bol, gdje su nepoznati rođenje i smrt. No je li baš tako?

Slijedeće jutro pitam to Galvina.

„Onostrani svjetovi su samo stanja svijesti koja odgovaraju našim načinima gledanja na stvari, našem mentalitetu, temperamentu, duhovnosti. Nisu to stvarni svjetovi, jer jedino je stvarno stanje blaženstva i spoznaje što nema nikakve veze sa dimenzijama koje zamišljamo. Kada mistici govore o onostranim svjetovima oni misle na još prividne dimenzije. U tim se dimenzijama sastaju duše koje se još nisu uspjele osloboditi mentalne ovojnice koja im nastavlja pružati prividne prizore”.

„Postoji li u tim svjetovima još uvijek rođenje i smrt?”

„Da, postoji rođenje i postoji smrt, mada je vrijeme mnogo duže u odnosu na blago koje smo uspjeli sakupiti u zemaljskom svijetu”.

„Želiš li reći da naš boravak tamo uvjetuju dobra ili loša djela koja smo počinili u ovom životu?”

„Kada netko ide na odmor onda može boraviti na nekom prekrasnom mjestu onoliko dugo koliko mu to dozvoljava novac kojeg je ponio i namjerava potrošiti. Još ne ostvarene duše sobom nose bon koji im dozvoljava boravak u određenoj dimenziji. Moraju predati bon za svaku godinu ondje provedenu. I za svako

zadovoljstvo predaju  bon, kao kad se ide jesti u menzu. Kada su bonovi potrošeni moraju se vratiti u zemaljski svijet”.

„Bonovi se dobivaju za dobra djela?”

„Samo za ona počinjena sa iskrenom ljubavi. Kada su bonovi istrošeni, vraća se u pakao!”

„Što to znači?”

„Pakao je zemaljski svijet. Tu se plaćaju dugovi, tu se otplaćuju gadosti!”

„Hoćeš reći da tamo nema one patnje o kojoj su nam uvijek pričali?”

„Pakao je izmišljotina religija”.

„Ili našeg uma! A raj?”

„Želiš znati postoji li dimenzija u kojoj zauvijek nestaje patnje?”

„Točno!”

„Osnovno, tri su onostrana svijeta. Mistici pripovijedaju o mnogim mjestima, no da bih bio razumljiviji govoriti ću o samo tri svijeta, koja su temeljna. Duša koja je još prekrivena mentalnom ovojnicom još uvijek sobom nosi nasljedstvo sjećanja te znači još uvijek posjeduje određenu samosvojnost. Na taj način pripada onome što se na sanskrtu zove candraloka. Candraloku možda možemo usporediti sa kršćanskim čistilištem. Živi se, kraći ili dulji period, ili čak vrlo dugi, na prilično ugodan način nakon čega se mora ponovno vratiti u zemaljsku stvarnost”.

„A kako se vraća?”

„Smrću koja odgovara zemaljskom rođenju”.

„A kako žive neostvarene duše u candraloki?”

„I tu postoji određeni, nazovimo ga društveni, rast; postoji hijerarhija, kao u svakom svijetu u kojem postoji individualnost”.

„Znači neka vrst paralelnog svijeta!”

„Otprilike; uz razliku što, obzirom na nedostajanje fizičkog tijela, ne postoji patnja vezana uz organsku materiju”.

„Kao da se na zemlji mora živjeti u teškom kaputu, dok se u candraloki živi samo u košulji! A kada možemo svući i košulju i osloboditi se svake težine?”

„Onda kada je razoreno i mentalno tijelo. Kada je poništena i mentalna ovojnica ostaje samo košulja kauzalnog tijela. Oni koji su se još za života uspjeli osloboditi mentalnog tijela, dolaze u dimenziju u kojoj postoji još samo kauzalna ovojnica, suptilna i providna koprena”.

„Dakle, kada ne postoji fizičko tijelo ne može biti ni tjelesnih patnji, a kada nema mentalnog tijela ne može biti ni psiholoških patnji!”

„Vidim da počinješ shvaćati! Ta dimenzija se naziva brahmaloka, svijet blaženstva”.

„No duša je sobom i u taj svijet donijela još jednu ovojnicu: kauzalnu!”

„Zbog toga se kaže da još uvijek nije u potpunosti ostvarila svoju božansku suštinu! No sada je samo tanka koprena odvaja od božanstvenosti; suptilni veo koji je sprječava da pati, no isto tako i da bude Bog”.

„I još se jednom mora vratiti u zemaljski svijet!”

„Ni slučajno! Dok iz candraloke jedini izlaz vodi u materijalni svijet, iz brahmaloke se ne vraća više u materiju. brahmaloka se otvara samo prema beskrajnom i vječnom. Kauzalna je koprena tako suptilna da se poslije nekog vremena sama rastvara dozvoljavajući duši pristup njenom istinskom dostojanstvu”.

„I još se uvijek zadržava vlastita samosvojnost?”

„Izlaskom iz brahmaloke se gubi samosvojnost jer se postaje Jedno”.

„Tjelesna  ovojnica  razdvaja  jednu  jedinku  od  druge,  ona  mentalna  odvaja  jedan  um  od  drugoga, kauzalna jednu dušu od druge. Dakle?”

„Dakle, u trenu u kojem ne postoji više ništa što odvaja jednu dušu od druge one se stapaju poput kapi vode koje čine ocean”.

„A u tom se trenu postaje samoostvareni!”

„U tom se trenu ponovno postaje Bog, Apsolut”.

„Je li moguće u jednom se životu osloboditi tih različitih ovojnica, tjelesne, mentalne i kauzalne?”

„Radi toga smo ovdje!”

„Tko presuđuje o našim djelima i usmjerava nas prema ovom ili onom svijetu?”

„Samo naše Sebstvo. Sebstvo je vrhunski sudac”.

„Kako Sebstvo sudi o djelima koje religije smatraju grijehom?”

„Nije rečeno da je ono što je za religiju grijeh zlo i za Sebstvo, u smislu da mnoga dijela koja se po religiji smatraju negativnima ustvari ni za milimetar ne pomiču jezičac vage. Ono što uzdiže ili spušta tanjure na vagi su ona djela koja su bila uzrokom nečijih patnji ili ona učinjena s ljubavlju i samilošću. Prve imaju negativni predznak, duge pozitivni. Djela učinjena iz dužnosti nemaju predznaka”.

„Znači da uvjetovanje naše psihe koju su provodile religije nemaju nikakvog smisla!”

„Ono služi samo društvu, a ne duhovnosti”.

„Moliš li za pokojnike?”

„A zašto bih to činio? Da to radim dokazao bih da baš ništa nisam shvatio. Sai Baba kaže da pokojnicima nisu potrebne molitve nego da su živi ti kojima treba pomoć. Jesmo li ili nismo uvjereni da smo Sebstvo, da smo božanski? Jesmo li ili nismo uvjereni da je fizičko tijelo samo ovojnica koja sakriva božanstvo?”

„Znači da oni Sai poklonici koji još uvijek odaju počast mrtvima nisu dobro usvojili učenje svog vlastitog učitelja!”

„Odluči sam! Hoćeš li plakati nad autom kojeg je tvoj sin odvezao na otpad, znajući da se on sada vozi u puno luksuznijem?”

„Katkada se zbog tradicije odaje počast mrtvima”.

„Čineći tako pokazuješ savršenu nedosljednost i doprinosiš ostajanju društva u zabludi. Čini li ti se to ispravnim? Moja me porodica optužuje da ne želim spasiti privid. Ni oni ne vjeruju da je ispravno odavati počast mrtvima odnošenjem cvijeća na groblje ili moleći za njih, no čine to jer nemaju hrabrosti raskrstiti s običajima, ma koliko priznavali da su pogrešni. Ljudi dolaze do apsurda da mole za mrtve kako bi dobili neku pomoć s one strane. Najprije se tvrdi da treba moliti za preminule kako bi Bog bio milostiv prema njima; potom ih se moli za pomoć. Očigledno protuslovlje. Bez obzira na ono što kaže i podržava Sai Baba, ako mrtvima treba naša pomoć onda nam sigurno ne mogu pomoći! Pa zašto ih onda u trenucima potrebe zazivamo? Ako to razmotrimo na drugi način protuslovnost je još vidljivija. Otvoreno i službeno se izjavljuje da je duša superiornija tijelu i da ga odmah poslije smrti napušta. Sada, ako je tijelo u lijesu a duša je odletjela prema beskraju, kakvog smisla ima nastojati joj pomoći? Nismo li ustvrdili da je nadmoćna tijelu? Čitava je povijest našeg života protkana protuslovnošću i nedosljednošću”.

„Ti dakle smatraš da je kremacija ispravna?”

„Kremacija sprečava spekulacije sa mrtvima i priječi ljude da odaju počast raspadajućoj organskoj gomili”.

„Nije lako uvjeriti ljude u to gledište!”

„Čovjek je previše vezan uz vlastitu individualnost i ne želi se odreći pogrebnih svečanosti od straha da je ne izgubi. Živući se odražava u mrtvome i ne prihvaća da njegova individualnost završava smrću. Nije toliko velika briga čovjeka smrt, nego gubitak vlastite samosvojnosti. Ako malo istražiš otkriti ćeš da se ljudi prvo pitaju je li s onustranu sačuvana individualnost, da li se može prepoznati, prepoznaju li se bliski i dragi; i razočarani  su kad kažeš da,  kad  se stigne do  određene točke,  individualnost  nestaje u korist univerzalnosti”.

„Taj gubitak samosvojnosti plaši ljude”.

„Pa i sami Sai Babini poklonici slijede Sebstvo, smatraju da postoji samo jedna univerzalna duša, da smo svi Jedno, no kada se zamisle nad  tim da  je to uistinu  tako i da će jednom, kad stignu u drugu dimenziju, njihova individualnost nestati, padaju u krizu. Individualizam je veliki neprijatelj duhovnog traganja”.

Još jednom Galvinovo rezoniranje ima neosporivu logiku. Ili se vjeruje u Sebstvo i tada se napušta sve obrede vezane uz mrtve, ili se ne vjeruje. Ako se ne vjeruje ne može se smatrati Sai Babinim poklonicima. Spoznajem da je nedosljednost veliki grijeh čovjeka.

„Što čovjek mora učiniti da bi bio dosljedan?”

„To nam kaže Sai Baba: ‘Ako čovjek provodi u praksi ono što propovijeda, onda nije samo običan čovjek nego velika duša; ako čovjek kaže jedno a čini drugo onda je samo životinja, a ne čovjek’ (1990). Dosljedan se onda kada su riječi i djela u skladu”.

„Znači da ima malo dosljednih!”

„Dosljednost je baš ono što treba usvojiti i učiti”.

„Misliš li da je ispravno prenositi drugima ono što smo usvojili?”

„Ne samo da je ispravno: to je dužnost. Baba kaže da moraš, kada udahneš zrak, i izdahnuti, inače bi se oštetila pluća, a sa njima i cijeli organizam. Tako isto i sakupljeni novac mora biti pušten u opticaj kako bi se obeštetilo društvo koje je doprinijelo našem obrazovanju i dobrobiti. Pri plivanju, kaže Baba, odguruješ vodu iza sebe, a ako to ne činiš onda ne napreduješ. Sve što primiš kasnije moraš vratiti, pa i znanje. Mislim

da je obaveza prenijeti drugima koji ga žele znanje koje si usvojio. Da se ne radi tako malo bi njih moglo duhovno napredovati i uzdići se do viših razina”.

„Svi bi morali poznavati metafizičke istine!”

„Tu ipak pripazi. Kome moraš prenijeti svoje znanje? Onima koji imaju volje i želje da spoznaju, inače je kao da siješ po kamenitom tlu: neće  niknuti nikada. I ne  samo to:  mogao bi  kod  njih  izazvati  stanje pometenosti. Sve se mora postepeno prenositi a kada vidiš da tvoj sugovornik nije u stanju pojmiti neku poruku, zašuti. Možeš li izvaditi kruh iz pećnice dok još nije pečen? Čemu bi takav služio?”

„Teško je prepoznati one na ispravnoj razini”.

„Da nije tako ne bi prosvijetljeni morali silaziti na svijet. Nekome Baba priča naizgled obične stvari i čini se da ne kaže ništa novo ni ne prenosi nikakvu metafizičku istinu. Drugome kaže sasvim zbunjujuće stvari. Baba zna pravi trenutak za određena otkrića. Ne mogu svi uočiti kada je stigao trenutak otkrivanja određenih tajni. Tada je dovoljno lagano protresti savjesti, tako da se samo pokrene odgovarajući mehanizam”.

„Nisi mi kazao što ti je Baba otkrio za vrijeme prvog razgovora!”

„Jesi li siguran da bi shvatio ono što mi je bilo rečeno?”