Rujansko jutro na Bodenskome jezeru

Ponovno počeše, već početkom rujna, maglovita jutra. Prvih dana
bijahu tjeskobna, tmurna i žalobna, dok je još živjelo sjećanje na
blistavu modrinu i smećkastu jutarnju rumen kasnoga ljeta. Izgledala
su hladno, tupo, neveselo, prerano jesenski i budila one prve,
dijelom nelagodne, dijelom čeznutljive misli na toplinu sobe, sjaj
svjetiljaka, klupicu uz peć u polumraku, pečene jabuke i kolovrat,
misli koje svake godine prerano dolaze donoseći prvu jesensku jezu
prije no što ju veseli i šareni tjedni berbe voća i grožđa ponovno
rasprše i pretvore u misaon, topao osjećaj berbe i spokoja.
No, sad su se ljudi ponovno sviknuli na jezerske magle i posve im je
normalno da se sunce ne vidi prije podneva. A tko za to ima oči,
zahvalno i pozorno uživa u tim sivim jutrima s njihovom finom, kao
koprenom zastrtom igrom svjetla, s njihovim bojama jezera poput
kovine i stakla i nepredvidljivim prostornim opsjenama koje se često
doimaju poput čuda, bajki i čarobnih snova. Jezero više nema druge
obale, već se razlijeva, široko kao more, u neke nestvarne srebrnaste
daljine. A i s ove strane, obrisi i boje vide se tek iz neposredne
blizine, dok se podalje sve rasplinjava u sivilu od oblaka, koprene,
izmaglice i vlažna svjetla. Ozbiljni, samotni, markantni vršci topola
plivaju tromo poput blijedih sjenovitih otoka u maglovitu zraku,
barke, nečujne poput duhova, nestvarnim plove visinama iznad
zaparenih voda, a iz nevidljivih sela i majura prigušeni zvuči zvona,
kukurijekanje pijetlova, lavež pasa dopiru kroz vlažnu hladnoću kao
iz nekih nedostižnih, dalekih predjela.
Kada je jutros zapuhao lagan sjeverac, nataknuo sam visoko, usko
trokutasto jedro na svoj čamčić, nabio si lulu i kroz maglu lagano
zaplovio jezerom. Sunce je vjerojatno već bilo iznad brda jer se
ranojutarnje olovno sivilo jezerske površine polako pretvaralo u
bistru srebrnu boju, gotovo kao na blijedoj mjesečini. Na inače tako
prijateljski bliskima, razlistanim ili šašem obraslim obalama ništa
se nije vidjelo, a nemajući kompasa, kao da sam jedrio sasvim
nepoznatim, beskrajnim vodama i morima oblaka, pa čak nisam mogao
načiniti niti nikakvu procjenu brzine svoje plovidbe. No, nakon nekog
vremena proučio sam dubinu, a kako nisam našao dno, spustio sam
plutajuću strunu s mamcem za štuke na 20 metara dubine te ju stao za
sobom lagano vući.
Tako sam, skutren na kormilarskome sjedalu, plovio možda jedan sat
bez prestanka u bjelkastoj magli. Bilo je prohladno. Lijeva ruka,
kojom sam držao uže jedra, ukočila se i utrnula, i bijah ljut na sebe
što ne ponesoh rukavice. A onda se predah tlapnjama. Razmišljah o
čudnome rodbinskom ubojstvu koje se, u vrijeme koncila u Konstanzu,
zbilo u dvorcu moga seoceta Gaienhofena i zbog raznih me okolnosti
zanimalo, mišljah na ono cijelo, neobično, burno vrijeme u kojemu je
naša tiha obala jezera bila središtem svijeta i kulture i poprištem
velikih povijesnih osobnih sudbina. Zabavljalo me i veselilo te dobro
mi znane, a sad u maglama skrivene obale naseljavati slikama onih
davno iščezlih ljudi, njihovim sudbinama i strastima. Zbog
nasljedstva barun ubija svoga brata, naslućuju se odnosi s dalekim
zemljama, a iz Konstanza, prepunog uglednih gostiju, pompe i luksuza,
zavodljivo blistaju draži prebogate kulture ...
Najednom me trgne naglo, oštro zujanje dok sam se još u mašti trudio
zamisliti odore i oružja južnonjemačkih baruna i njihovih romanskih
gostiju s početka 15. stoljeća. U hipu se svim čulima vratim u javu;
u uzbuđenju od lovačke sreće zgrabim kotur, oprezno trgnem i osjetim
na udici snažnu ribu kako se očajnički opire. Lagano potežući izvučem
na površinu lijepu štuku pa ju spustim u mrežu. Zatim ponovno žustro
zabacim dok se ulovljena riba bijesno praćakala u kutiji. Pritom sam
morao pustiti kormilo, pa se čamac zanio, a iznenadan udar vjetra
prasnu mi deblenjakom i šuštavim jedrom oko ušiju. Nesiguran u
pravac, prepustio sam vjetru puno jedro i sve većom brzinom plovio
ravno sve dok ne ugledah sjenovite obrise malena poluotoka i na njemu
stara orahova stabla. Iz sivkasto zamagljenih vinograda što se
nejasno nazi-rahu, s vremena na vrijeme čulo se praštanje pušaka
vinogradskih čuvara. Spustili jedro i polako zaveslah prema obali jer
sve topliji zrak snažno minsaše na skoru kišu. Stadoh tražiti
najbliže pristanište, ubrzo ga nađoh i dok sam izvlačio čamac na
obalu i raspitivao se o imenu toga malenoga thurgauskoga sela, poče
kiša isprva nekako nevoljko sipiti, a zatim sve jače i sve obilnije
pljuštati.
Čak i da se, sudeći po naznakama, toga popodneva nije moglo očekivati
razvedravanje, pljusak i kratko izgnanstvo u nepoznatu seosku krčmu
uopće me ne bi rastužili. Ja ionako ništa ne držim do takozvanoga
"lijepog vremena", jer svakoje vrijeme lijepo, otvori li čovjek oči i
dušu; a jedna od mojih omiljenih izletničkih radosti jest i to da me
vrijeme iznenada potjera u zakutke i među ljude koje nikada ne bih
potražio ni vidio. Uvijek je neobično, a vrlo često i veoma zabavno
na koji tren ili sat kao nenajavljen gost sjediti u tuđoj sobi kod
neznanaca, vidjeti djelić jednostavna života i na trenutak se
zagledati u lica koja nikada prije nisi vidio, koja ti često učas
postanu prisna i nezaboravna, a koja možda nikada više ne ugledaš.
Bilo je prohladno u polumračnoj krčmi, vani je sve jače pljuštala
kiša i u potocima tekla niz prozorska stakla. Vino, naravno -
neizbježni "tirolac", bilo je očajno trpko i od njega me podilazila
hladnoća. Za velikim jelovim stolom sjedio je jedan jedini gost, neki
čupavi stari ribar zlovoljna lica kakvo već imaju pijanci, a pred
njim čašica rakije.
Nisam se tomu baš obradovao. Na posljetku počnem čitati jučerašnje
Steckbornske novine - o sastanku povjerenstva za proširenje
kupališta, izvješće s riblje tržnice, o požaru u jednom štaglju,
stanju čokota, skorom poskupljenju šećera itd. Kišilo je sve glasnije
nekom žilavom i neumoljivom upornošću, s čestim promjenama ritma koji je u sebi imao nešto jednako uzbudljivo koliko i neutješno. Malo je
nedostajalo pa da izgubim onu od kuće ponesenu jutarnju vedrinu što
ju je lov na štuku još uvećao. I dok sam punio lulu, čuo sam da
gostioničar onoga zlovoljnoga starca oslovljava imenom Jakobeli, a na
zvuk toga imena na um su mi padale svakojake pripovijesti. O
Jakobeliju sam već mnogo puta slušao. Bio je ribar iz Thurgaua, u
narodu poznat nadaleko i naširoko, čudak i pijanac, s naznakama
ludosti i neobično sretnom rukom u ribolovu. Govorilo se da
nepogrešivo poznaje sve vremenske zakonitosti i kalendar, a možda i
razna druga umijeća koja svatko ne razumije. Što sam starca duže
promatrao, bio sam sve uvjereniji da je to taj Jakobeli. Dobacili mu
nekoliko primjedaba o vremenu, ovom neobično vrućem ljetu, o ranim
rujanskim maglama i izgledima za mlado vino.
Jakobeli me neko vrijeme pustio govoriti, ozbiljno me tražeći
pogledom i nakašljavajući se. A onda najednom, odgurnuvši čašicu u
stranu, on velikodušnom kretnjom što traži pozornost odmahnu rukom
poput kakva drevna proroka i poče govoriti.
"Ovo ljeto", reče, "svakako je, dragi gospodine, bilo posebno ljeto,
i ništa neću reći, ali će se već vidjeti što uskoro dolazi. Dragi
gospodine. Puno oraha i lješnjaka, to donosi oštru zimu, a puno
bukovog i hrastovog žira donosi veliku hladnoću. Također se kaže:
Kad za sv. Dominika suho je i vrelo,
Zimi će nam selo dugo biti bijelo.
Tako doista i jest. No to još ne znači mnogo. Međutim, iduća godina,
razmislimo li o onome što govorim, bit će gladna godina, vrela
godina. Plodovi i voće spržit će se i usahnuti, isto tako trava i
krumpir, ah će biti puno trešanja. "
"Kako to?" upitah. On prijezirno odmahnu rukom. "Kao što kažem,
cijenjeni gospodine. Iduća će godina biti sunčana godina, a Sunce je
dobar gospodar, no previše suh i vreo. A zatim će i zimajoš više
zahladnjeti. Kao što se dogodilo prije tristo godina kada se Rajna i
ispod površine ledila, a djeca se u kolijevka-ma smrzavala."
Uslijedilo je još nekoliko pjesmica o vremenu, koje sam na žalost
zaboravio, a zatim me diskretno pokušao potaknuti da ga počastim još
jednom rakijicom: pokušaj sam ljubazno prečuo. Sad se, međutim, stade
žaliti na maglu i hladnoću, loš ulov ribe i bolove u rukama i nogama
ponovno skrećući pozornost na blagotvorno djelovanje rakije koja
čovjeka zgrije. Tako ju i naruči, a ja, popuštajući njegovu molećivu
pogledu, napokon obećah platiti. Tu se on oraspoloži, pa voljan
razgovora primaknu stolac bliže meni i stade pripovijedati vesele
zgode, ponajviše o strašnim pijančevanjima ili fantastičnim ribarskim
pohodima. Najbolja je bila ova: jednom zgodom u Hornu na Zellerskom
jezeru prodao je ribe, pa sav novac odmah zapio. Kada se htio ponovno
otisnuti, bio je toliko nakresan da ga obalni carinici ne htjedoše
pustiti u čamac, jer on nikada nije bio dobar na vesla, a jezero se
burkalo i pjenilo. On se svejedno otisnu, pokuša dio puta preveslati,
a onda, umoran, utonu u čamac i zaspa. A kad se probudio,čamčić mu se upravo približavao steckbornskomu pristaništu kamo je i želio stići.
Ali još bolje od toga! Slučajno je, za što u pijanu stanju nije
mario, struna ostala plutati u vodi, pa kad ju je sad htio izvući,
morao se svoj silom uprijeti jer je na njoj visjela štuka od gotovo
sedam kila. Ribu je, naravno, odmah prodao, pa se i iduće noći mogao
nakresati.
Kazao sam Jakobeliju da zgode te vrste nisu baš najljepše i daje on
ipak malo prestar za takve nepodopštine. Tad on ponovno
veličanstvenim pokretom ispruži ruku prema meni, pogladi se po bradi
i stade opet govoriti književnim njemačkim. (Zgode je bio
ispripovjedio u dijalektu.)
"Za ribolov, dragi gospodine, potrebna je sreća, i samo sreća. Možete
triput ploviti na jedra, kupovati srebrne mamce za štuke i slične
smicalice, ali ništa ne pomaže. Netko drugi može biti pijan kao majka
i više će upecati. Naime, jedan ima sreće, drugi je nema. Važno je
biti rođen pod sretnom zvijezdom, shvaćate me?"
Shvaćao sam. No kad me pogledao s nekom izazovnom nadmoći želeći da ga počastim još jednom rakijom, suočio se s mojom neumoljivošću. Neko vrijeme neprijateljski je šutio pijuckajući na tlo, a onda, okrenut
prema krčmaru, stade praviti zajedljive aluzije. "Nešto ti puno
stranaca svraća u zadnje vrijeme - hm -strana gospoda, da - hm. Prije
smo tu bili svoji - naravno, svoji smo bili. Ak' se tako nastavi, ti
bi još mogao postati hotelijer. Znaš, za ovakvu stranu gospodu, i
tako finu. Hotelijer, tu se još i da zaraditi -"
I tako dalje. Taj mije ton iz nekih drugih ribarskih krčmi bio
strašno poznat i nimalo mi se nije sviđalo što su se gostioničar, a
još više njegov sin, toliko nakašljavali i susprezali smijeh, a u
mene gledali kao lešinari. Najednom mi se učini kao da će pljusak
popustiti. Stoga upitam koliko sam dužan, na brzinu platim, ali ne
ostavim napojnicu i izađem iz negostoljubive krčme uz uljudan pozdrav
na koji mi om uopće ne uzvratiše. Umjesto toga, i prije nego su se
vrata zatvorila, iza mene se prolomi zloban smijeh. Najradije bih se
bio vratio i tim prostacima skresao u brk što mislim, ili baš za inat
sjeo za stol. No, tad se sjetih jedne večeri u Baselu, kada sam
zajedno s dvojicom prijatelja toliko kinjio nekog bezazlenog gosta iz
Berlina daje s gađenjem izašao iz "naše" krčme. Stoga posramljeno
dadoh dvojici ribara za pravo. A u isti mi mah pade na pamet da sam
sam protiv trojice. I tako sam, polako, odjedrio natrag, stigao kući
pokisao nešto iza podneva, pa pred svoju već pomalo zabrinutu ženu
istresao ulovljenu štuku, doživljaje toga jutra i vremenska proroštva
starog Jakobelija.
(1905.)