Ropstvo je prvi korak prema civilizaciji. Da bi se razvilo, neophodno je da stvari stoje jako dobro za neke i jako loše za druge, pa da se potom oni kojima je bolje mogu razvijati na štetu ovih drugih.

- Alexander Herzen (1812-1872)

U ranijim smo poglavljima razmotrili kako smo svi mi 'sazdani od sunčevog svjetla' i kako je naša sposobnost da si povećamo količinu dostupne sunčeve svjetlosti (kroz fosilna goriva) omogućila nevjeroja­tan prirast svjetskog stanovništva tijekom proteklih stoljeća.

Ropstvo je još jedno oruđe moderne civilizacije, a neki povjesničari tvrde da bez ropstva Mezopotamija, Egipat, Kina, Grčka, Rim, Oto-mansko Carstvo, Europa i Amerika ne bi imali ni približno toliko bo­gatstva koliko su imali. (Časopis Znanstvene novosti od 20. 9. 1997. spominje "utjecajnu teoriju da su veliki graditeljski projekti i drugi aspekti složene kulture iznikli samo u poljoprivrednim društvima koja su imala strogu hijerarhijsku podjelu i obilje robovske radne snage.")

Ropstvo je još jedan način uzimanja sunčeva svjetla pohranjenog u nekom drugom i "zauzdavanja" istog u korist izrabljivaća.

 

Najranija povijest ropstva datira do same kolijevke zapadne civi­lizacije: u doba sumeranske carevine Mezopitamije, prije 5 do 6 tisuća godina, na području plodnog polumjeseca oko današnjeg Iraka. Po­stoje pisani zapisi o robovima koji su bili od izuzetne važnosti za kul­ture Egipta, Perzije, Babilona i Asirije, kao i često spominjanje (i odo­bravanje) ropstva u Bibliji (u Starom i Novom zavjetu).

U tim društvima, većinu fizičkih poslova obavljali su robovi. Kako su se društva razvijala i kako je rasla trgovačka mreža, tako se poveća­vala potražnja za robovima, što je dovelo do toga da su Grčko i Rim­sko carstvo robove koristili u toj mjeri da su na vrhuncu svoje vlada­vine čak i obične pučke obitelji imale barem jednoga roba, a popis stanovnika u Grčkoj 400. pr. Kr. navodi da su cijelu trećinu stanovnika Atene sačinjavali robovi.

Raspravljajući o upravljanju kućanstvom i o važnoj ulozi koju ro­bovi imaju doprinoseći tomu da svako moderno kućanstvo vodi dobar život, Aristotel je napisao:

Počnimo razmatranjem odnosa između gospodara i roba...

Jer neki mislioci funkciju gospodara drže određenom znano­šću... Budući daje imovina dio kućanstva, a vještina njezina stjecanja dio upravljanja kućanstvom (jer bez neophodnih stvari svaki je život, a ne samo dobar život, nemoguć) i budući da je, kao i za svaku drugu vještinu, potrebno imati oruđa ili sredstva koja omogućuju njezino provođenje, tako i upravitelj kućanstva mora imati svoja oruđa — neka su od njih živa, neka neživa —pa time dio imovine postaje oruđe za omogućenje života, a imovina je općenito zbirka oruđa, iz čega slijedi da je rob živa imovina.

 

Pokušavajući opravdati držanje robova kao držanje oruđa, Aristotel je zanemario bit doprinosa robova civilizacijama Mladih kultura: ro­bovi nisu bili oruđe, bili su izvori energije: kinetičke energije, pohra­njene energije, potrošne energije.

Od najranijih civilizacija pa do sadašnjeg vremena, robovi su činili mnogo više od toga da svojim gospodarima osiguraju ono što Aristotel naziva dobrim životom. Od afričkih robova koji su brali pamuk na američkom jugu, do ruskih robova (Slavena) koje su Rimljani i Portu­galci uvezli oko 1000. godine za rad na plantažama šećerne repe na otocima u Sredozemlju, pa sve do Aristotelovih kućnih robova i još ranije, robovi su bili više nego 'oruđa'. Bili su izvor snage, u smislu u kojem govorimo o 'konjskoj snazi' ili energiji.

Od robova u Rimskom carstvu pa sve do zamaskiranih oblika rop­stva, poput slugu u srednjevjekovnoj Europi ili nevjerojatno siroma­šnih radnika u viktorijanskoj Engleskoj, besplatna ili vrlo jeftina leđna snaga i nožna snaga i ručna snaga bile su vitalno gorivo za rast onoga što nazivamo civilizacijim i industrijom. Jedna od najvećih vrijednosti koje je Kolumbo pronašao kad je nabasao na ono što danas nazivamo Dominikanskom Republikom bili su tamošnji domoroci — kroz period od dvadeset godina tisuće je robova poslao brodovima u Europu, pri­tom postavši vrlo imućan čovjek.

Zanimljivo je primijetiti da se kraj ropstva u Sjedinjenim Državama poklopio s pojavom Široko dostupne nafte.

Američki su robovi pretvarali nedavnu sunčevu energiju (hranu) u rad, koji je pak poganjao stroj američke nacije. Kad su ugljen i nafta postali jeftini i široko dostupni, robovi su postali manje važni, jer sad smo imali stojeve koji ih mogu zamijeniti, a koji bijahu daleko učin­kovitiji potrošači pradavnog izvora sunčeva svjetla — nafte, koje je bilo znatno više nego nedavne sunčeve svjetlosti.

Primarni izvor robova za Rimljane bili su ratovi: sve su pokorene neprijatelje pretvarali u robove. To je samo još povećalo privlačnost odlaska u rat u udaljene krajeve: ne samo da su natrag mogli donijeti prirodne izvore poput drva i minerala, nego i robove. Europljani su u periodu između 1500. i 1800. poslali više od 12 milijuna afričkih ro­bova u Sjevernu i Južnu Ameriku, većinom u Brazil i na otoke između Floride i Venezuele.

Većina ljudi si američke nizinske Indijance zamišlja kao ratnike na konjima. Ali sjevernoamerički starosjedioci iz nizinskih država deset su tisuća godina bili pješaci, sve dok im konje nisu 'uveli' Španjolci nakon propale pobune tewanskog šamana Popea 1698. "Sveti psi", ka­ko su američki domoroci nazivali konje, postali su teretne životinje i glavni izbor prijevoznog sredstva medu plemenima koja su dotad išla pješice i koristila pse za pomoć u lovu. To je, među tim plemenima, dovelo do stogodišnjeg zlatnog doba dotad neviđena blagostanja i pri­rasta stanovništva... koje je došlo do strašnog i krvavog kraja kad su Europljani s istoka odlučili da tu zemlju žele za sebe.

Svejedno, svako uvođenje novog izvora snage, lakšeg i učinkoviti­jeg načina da se nedavno sunčevo svjetlo pretvori u rad — bili to robovi, konji ili strojevi s pogonom na ugljen ili naftu — uvijek je dovodilo do dramatične preobrazbe civilizacije.