Robert Fulghum

„Gorio je kad sam legao na njega“ (Razmišljati znači duboko se čuditi)

John Pierpont preminuo je kao promašen čovjek! Godine 1866. skončao je svoje dane, u osamdeseti prvoj godini, kao državni službenik u Washingtonu, D.C. , s dugim nizom osobnih poraza što su mu izjeli dušu.

Sve je počelo prilično dobro. Diplomirao je na Yaleu, čije je osnivanje potpomogao njegov djed, i s ponešto zanosa odabrao zanimanje nastavnika.

Nije uspio kao učitelj. Bio je previše popustljiv spram svojih učenika. Stoga se utekao pravnim znanostima.

Nije uspio kao advokat. Bio je previše velikodušan spram stranki koje je zastupao i odveć mu je srcu prirasla pravednost da bi preuzimao slučajeve što su donosili visoke honorare. Slijedeći posao kojim se bavio nilo je trgovanje suknenom robom.

Nije uspio kao poslovni čovjek. Nije dovoljno zaračunavao robu da bi ostvario zaradu i bio je odveć široke ruke pri odobravanju kredita. U međuvremenu, pisao je poeziju i, unatoč tome što je bila objavljivana, nije prikupio dovoljno autorskih prava da bi osigurao sredstva za život.

Nije uspio kao pjesnik. Stoga je odlučio da postane redovnik. Pohađao je Divinity School na Harvardu te bio postavljen za svećenika crkve u Hollis Streeetu u Bostonu. Ali, njegovo zauzimanje za prohibiciju a protiv ropstva, dovelo ga je u oporbu s nekim utjecajnijim članovima župe te je bio prisiljen podnjeti ostavku.

Nije uspio kao svećenik. Politika mu se pričinjala poljem na kojemu se pojedinac može istaknuti, pa ga je stranka štos e borila za ukinuće ropstva predložila kao kandidata za guvernera države Massachusetts. Nije prošao. Neustrašiv, kandidirao se za Kongres pod stijegom stranke Slobodna zemlja. Nije prošao.

Nije uspio kao političar. Počeo je građanski rat i on se dobrovoljno prijavio te postao kaplarom 22. puka masaćusetskih dobrovoljaca. Nakon dva tjedna, napustio je vojnu službu shvativši da mu ona odveć narušava zdravlje. Bilo mu je sedamdeset i šest godina. U tim uvjetima nije mogao obavljati niti posao kapelana.

Netko mu je pronašao neki neugledni posao u stražnjim uredima Ministarstva financija u Washingtonu te je zadnjih pet godina života radio kao arhivski službenik. Ni u tom poslu nije bio naročito dobrar. Nije mu bio po mjeri duše.

John Perpont umro je kao promašen čovjek. Nije postigao ništa što je poduzimao ili želio postati. Na groblju, na brdašcu Auburn u Cambridgeu, država Massachusetts, mali grobljanski kamen obilježava njegov grob. Uklesane u granitu, čitamo riječi: PJESNIK, PRIPOVJEDNIK, FILOZOF, FILANTROP.

S vremenske razdaljine, mogli bismo tvrditi da on zapravo i nije promašen čovjek. Njegova vjera u socijalnu pravdu, želja da bude voljeno ljudsko biće, aktivno sudjelovanje u značajnim događajima vremena te vjera u snagu ljudskog uma – sve to nisu promašaji. A mnogo toga što je on doživio kao neuspjeh prometnulo se u uspjeh. Obrazovanje se promijenilo, sudstvo unaprijedilo, kreditni zakoni preinačili, a, ponad svega, jednom i zasvagda ukinuto je ropstvo.

Zašto vam to pripovijedam? Pripovijest nije neobična. Mnogi devetnaestoljetni reformisti imali su slične živote – slične uspjehe i neuspjehe. U jednom veoma važnom smislu, John Pierpont nije bio promašen čovjek. Svake godine, u prosincu, slavimo njegov uspjeh. U srcu i mislima pronosimo doživotno sjećanje na njega.

Riječ je o pjesmi.

Ne pjeva o Isusu, anđelima, pa čak ni o Djedu mrazu. Pjesma je strašno jednostavna, a opisuje bezazlenu radost hujanja u saonicama u koje je upregnut konjić u gladnoj snježnoj tmini sjetne zimske noći. U društvu prijatelja, cijelim putem odjekuju smijeh i pjesma. Ništa više. Ništa manje. „Zvončići“. John Pierpont je napisao pjesmu „Zvončići“.

Napisati pjesmu koja opisuje najjednostavnije radosti, napisati pjesmu što je poznaje tri ili četiri stotine milijuna ljudi diljem svijeta – pjesmu o nečemu što nikad nismo uradili ali možemo zamisliti – pjesmu koju svatko od nas, veliki i mali, umije zapjevati čim zadrhti žica glasovira, jer tada zadrhti i žica u našoj duši – to nije promašaj.

Nekog snježnog poslijepodneva u dubokoj zimi, John Pierpont je zapisao stihove kao mali poklon svojoj obitelji, prijateljima i župljanima. Učinivši to, ostavio je za sobom trajni poklon za Božić – najbolje vrste – ne onaj što se stavlja pod bor, već nevidljivi, nenadmašni poklon radosti.

(P.S. U zimi 1987. godine, u dolini Methow podno planinskog lanca Cascades, država Washington, konačno mi se ostvarila dugoočekivana želja. Snijeg je bio dubok gotovo jedan metar, temperatura oko nule, nebo bistro, otvorene saonice, a u njih upregnut šarac sa crvenom ormom i zvončićima. A mi smo jurili po snijegu smijući se cijelim putem.

Hvala ti, Johne Pierponte. Svaka je riječ tvoje pjesmice istinita.)

ČESTIT BOŽIĆ I SRETNA NOVA GODINA

Ania Škrobonja