Posljednji i vjerojatno najveći rizik ljubavi jest rizik ponizne primjene moći. Najčešći primjer je čin suočavanja iz ljubavi. Kad se suprotstavljamo nekoj osobi, u suštini joj govorimo: "Ti nisi u pravu, ja sam u pravu." Kad roditelj govori djetetu: "Ti si zločest", zapravo mu želi reći, "Nije u redu što si zločest. Imam te pravo kritizirati jer ja nisam zločest i u pravu sam." Kad suprug suočava ženu s njenom frigidnošću, on zapravo govori: "Ti si frigidna jer ne reagiraš strastveno, a ja nemam problema ni sa seksualnošću niti sa ostalim stvarima. Ti imaš seksualni problem, ja nemam." Kad supruga prigovara suprugu da ne provodi dovoljno vremena s njom i djecom, ona govori: "Tvoje ulaganje u posao je pretjerano i pogrešno, lako ja ne radim tvoj posao, jasnije vidim stvari od tebe i točno znam da bi bilo bolje da drukčije rasporediš vrijeme." Sposobnost suprotstavljanja, mogućnost reći nekome: "Ja sam u pravu, a ne ti, morao bi biti drukčiji", nešto je što mnogi ljudi upotrebljavaju bez ikakvih problema. Roditelji, supružnici i ljudi u raznim drugim ulogama čine to rutinski i svakodnevno, kritizirajući sve i svakog bez razmišljanja. Najveći dio takve kritike i suočavanja obično se iskazuje impulzivno i u ljutnji te tako samo pridonosi većem nerazumijevanju u svijetu.

Osoba koja istinski voli teško se odlučuje na kritiziranje i suočavanje, jer njoj takav čin predstavlja oblik arogantnog ponašanja. Suprotstaviti se osobi koju volimo znači zauzeti stajalište moralne i intelektualne superiornosti, bar kad je u pitanju problem o kojem je riječ. Ipak, istinska ljubav i prepoznaje, i poštiva jedinstvenost pojedinca, i odvojeni identitet druge osobe. (o ovome će biti govora kasnije.) Osoba koja istinski voli, koja cijeni jedinstvenost i razlike osobe koju voli, dvoumit će se zapravo oko stava: "Ja sam u pravu, a ne ti. Znam bolje što je dobro za tebe."

Životna stvarnost je takva da u određenim trenucima neka druga osoba doista zna što je dobro za nas i uistinu ima više znanja, i mudrosti kad se radi o određenom pitanju. Pod ovakvim uvjetima, mudrija osoba ima obvezu suočiti onog drugog s problemom. Prema tome, osoba koja voli često je u dvojbi, uhvaćena u škripac između ljubavi, poštivanja, voljenja osobe, i odgovornosti prema njoj.

Dvojba se može riješiti samo bolnim samoispitivanjem, gdje onaj koji voli strogo preispituje vrijednost svoje "mudrosti" i motiva koji stoje iza toga. "Jesam li uistinu objektivan ili se povodim za nejasnim pretpostavkama? Shvaćam li doista osobu koju volim? Zar nije moguće da je njezin put mudar, a da moje viđenje nije, već je samo plod moje ograničenosti? Jesam li sebičan vjerujući kako je voljenu osobu potrebno usmjeriti u drugom pravcu?" Ovo su pitanja koja si osobe, koje istinski vole moraju, neprestano postavljati. Ovo samopreispitivanje, što je moguće objektivnije, suština je poniznosti. Prema riječima anonimnog britanskog redovnika i duhovnog učitelja "poniznost sama po sebi nije ništa drugo nego istinska spoznaja i osjećaj ljudskog bića onakvog kakvo ono uistinu jest. Svatko tko se istinski vidi i osjeća onakvim kakvim jest, doista mora biti ponizan."

Prema tome, postoje dva načina za suočavanje i kritiziranje nekog drugog bića: instinktivnom i spontanom sigurnošću da smo u pravu ili kroz vjerovanje da smo u pravu, do kojeg smo došli skrupuloznim samopreispitivanjem i sumnjom. Prvi način je arogantan; što je ujedno i najčešća metoda roditelja, supružnika, profesora i ostalih ljudi u njihovim svakodnevnim odnosima, i obično je neuspješna, više stvarajući otpor, nego li razvoj, odnosno, ima upravo suprotan učinak. Drugi je način ponizan, nije uobičajen jer zahtijeva istinsko proširivanje samoga sebe, ali je zato uspješan i po mom iskustvu nikad nije bio destruktivan.

Postoji znatan broj individualaca koji su iz nekog razloga naučili sputavati instinktivnu sklonost kritiziranju i suprotstavljanju sa spontanom arogancijom, ali ipak stoje u mjestu, krijući se u moralnoj sigurnosti poniznosti, ne usuđujući se preuzeti moć. Jedan je takav primjer svećenik i otac pacijentice srednjih godina, koja je cijelog života patila od depresivne neuroze. Njena je maka bila stroga, agresivna žena koja je dominirala obitelji svojim izljevima bijesa i manipulacijama, nerijetko uda-rajući muža pred svojom kćeri. Svećenik nikad nije uzvraćao, a kći je savjetovao da reagira na majčine izljeve tako što će okrenuti drugi obraz u ime kršćanske milosti te biti beskrajno ponizna i puna poštovanja. U vrijeme dok je počela ići na terapiju, moje je pacijentica obožavala svog oca zbog njegove blagosti i "ljubavi". Ubrzo je, međutim, počela shvaćati kako je ta blagost zapravo slabost te da joj je kroz svoju pasivnost uskratio primjereno roditeljstvo, jednako kao i njena zla i sebična majka.

Konačno je uvidjela kako nije učinio ništa da bi je zaštitio od majčine zlobe, zapravo ništa da bi se suprotstavio zlu, ostavljajući joj jedino mogućnost prihvaćanja majčinog manipuliranja i njegove lažne poniznosti kao uzore roditeljskih uloga. Ne suprotstaviti se onda kad je to potrebno za duhovni razvoj, predstavlja nesposobnost za pružanjem ljubavi jednako kao nepromišljeno kritiziranje i predbacivanje te ostali oblici aktivnog uskraćivanja brige. Ako vole svoju djecu, roditelji ih moraju brižljivo i pažljivo, ali ipak aktivno, s vremena na vrijeme suočiti i kritizirati, isto kao što im moraju dopustiti i da uzvrate kritiku. Slično tome i supružnici koji se vole, moraju se neprestano suočavati ukoliko je funkcija njihovog braka unapređivanje međusobnog duhovnog razvoja. Niti jedan brak se ne može smatrati uspješnim ako u njemu ne postoji dobronamjerno međusobno kritiziranje. Isto vrijedi i za prijateljstvo. Postoji tradicionalno mišljenje kako prijateljstvo mora biti nekonfliktan odnos, aranžman tipa "ti se brini o meni, ja ću se brinuti o tebi", temeljen isključivo na međusobnoj razmjeni usluga i komplimenata, kako to propisuju norme dobrog ponašanja. Takvi su odnosi površni, izbjegavaju intimnosti i ne zaslužuju nositi naziv prijateljstva koji im se često pripisuje. Srećom, postoje naznake da se naš koncept prijateljstva produbljuje. Uzajamno suprotstavljanje iz ljubavi značajan je dio svih uspješnih i dubokih ljudskih odnosa. Bez toga, odnos je ili neuspješan ili plitak.

Suprotstavljanje ili kritiziranje oblik je primjenjivanja moći. Upotreba moći nije ništa drugo do li pokušaj utjecanja na tijek događanja, postupcima koji su svjesno ili nesvjesno unaprijed smišljeni. Kad se nekom suprotstavljamo ili ga kritiziramo, tada želimo promijeniti smjer života te osobe. Očito je da postoje mnogi drugi, često superiorniji, načini da se utječe na tijek događaja osim suprotstavljanjem i kritikom: primjerom, prijedlogom, parabolom, nagradom i kaznom, pitanjima, zabranom ili dozvolom, stvaranjem iskustva, druženjem s drugima, itd. 0 umjetnosti primjene moći mogu se napisati nizovi knjiga. Dovoljno je, međutim, kazati da se pojedinac koji voli mora zanimati za ovu umjetnost jer ako netko želi njegovati nečiji duhovni razvoj, tada mora pronaći najučinkovitiji način kako bi to postigao u svakoj prilici. Primjerice, roditelji koji vole prvo moraju podrobno preispitati sebe i svoje vrijednosti, prije nego što budu mogli točno odrediti što je najbolje za njihovo dijete. Tek nakon što to odrede i dobro razmisle o djetetovom karakteru i njegovim mogućnostima, roditelji mogu odlučiti hoće li dijete bolje reagirati na suprotstavljanje, pohvalu, veću pažnju, pričanje priča ili na neki drugi oblik utjecanja. Suprotstaviti nekoga sa onim što ta osoba nije u stanju napraviti, u najboljem je slučaju gubitak vremena te ima neželjeni učinak. Želimo li da nas se čuje, tada moramo govoriti jezikom razumljivim slušatelju i na razini na kojoj on može funkcionirati. Želimo li voljeti, tada se moramo potruditi i prilagoditi našu komunikaciju prema sposobnostima osobe koju volimo.

Sasvim je jasno kako je za primjenjivanje moći zajedno s ljubavlju potreban veliki trud, ali što je s rizikom? Problem je u tome što čovjek više voli, to je i ponizniji, a što je ponizniji, to je više svjestan potencijala arogancije pri uporabi moći. Tko sam ja da utječem na tijek ljudskih događanja? S kojim pravom mogu odlučiti što je najbolje za moje dijete, partnera, moju državu ili ljudsku rasu? Tko mi daje pravo vjerovati u moje vlastito shvaćanje toliko da mogu nametati svoju volju ostatku svijeta? Tko sam ja da se igram Boga? U tome se skriva rizik. Kad god primjenjujemo moć, pokušavamo utjecati na razvoj u svijetu, na čovječanstvo i na taj se način igramo Boga. Većina roditelja, profesora, svjetskih vođa, dakle, većina nas koji imamo moć - toga nismo svjesni. U svojoj arogantnoj upotrebi moći, bez apsolutne samosvijesti koju zahtijeva ljubav, mi smo blaženo, ali destruktivno nesvjesni činjenice da se, zapravo, igramo Boga. Ali, oni koji istinski vole te se trude kako bi postali mudriji onako kako to ljubav zahtijeva, znaju da djelovati znači igrati se Boga. Oni ujedno znaju i da ne postoji alternativa, osim nedjelovanja i impotencije. Ljubav nas prisiljava da se igramo Boga potpuno svjesni činjenice kako je upravo to ono što radimo. Sa ovom sviješću, osoba koja voli ponašajući se poput Boga preuzima odgovornost, odnosno odgovorno ispunjava Božju volju. Tako dolazimo do još jednog paradoksa! samo iz poniznosti ljubavi, ljudi se usuđuju igrati Boga.