Dakle, cijeli život predstavlja rizik, kad živimo sa više ljubavi izlažemo se većem broju rizika. Od tisuća pa čak i milijuna rizika kojima se izlažemo tijekom života, najveći je rizik odrastanja. Odrastanje je čin prelaska iz djetinjstva u zrelost. To je , zapravo, više zastrašujući skok nego korak, a mnogi ga tokom života ni ne naprave, lako se naizgled doimaju kao odrasle, čak i uspješne osobe, vjerojatno je da većina "odraslih" do svoje smrti ostaju u psihi djeca koja se nikad nisu istinski odvojila od roditelja i moći koju imaju nad njima. Možda stoga što mi je to bilo gorko osobno iskustvo, mislim da najbolje mogu dočarati suštinu odrastanja i količinu rizika koji postoji, ako opišem divovski korak koji me je odveo u zrelost, krajem moje petnaeste godine - srećom vrlo rano u životu, lako je ovaj korak bio svjesna odluka, znajte da tada nisam imao nikakvu svijest o tome da je ono što preživljavam zapravo odrastanje. Znao sam samo da je to skok u nepoznato.

S trinaest godina otišao sam od kuće na akademiju Philliphs Exter, vrlo uglednu pripremnu školu za dječake, u kojoj se prije mene školovao i moj brat. Znao sam da imam sreće što tamo idem jer je pohađanje te škole značilo dobro utrti put koji mi omogućava mjesto na najboljim fakultetima, a odatle put u najviše slojeve društva, čija bi mi vrata bila širom otvorena zbog mog obrazovanja. Osjećao sam se izuzetno sretnim i što sam dijete imućnih roditelja koji su mi mogli obezbijediti najbolje moguće obrazovanja te sam stoga imao snažan osjećaj sigurnosti potaknut činjenicom da dolazim iz jednog ispravnog okruženja. Jedini problem je bio to što sam se na samom početku školovanja osjetio strahovito potištenim. Razlozi moje tuge bili su mi tada potpuno nejasni, a tako je ostalo i do danas. Jednostavno se nisam uklapao ni s profesorima, učenicima, predmetima, arhitekturom, društvenim životom i cjelokupnim okruženjem. Ipak, nisam mogao ništa drugo nego snaći se što je moguće bolje i pokušati se uklopiti u ovaj život koji mi se nametnuo, jer je očito predstavljao najbolji put. Dvije i pol godine sam se doista trudio. Ipak, svakim danom život mi se činio sve besmisleniji i osjećao sam se sve jadnije. Zadnju godinu sam uglavnom prespavao, jer sam samo u snu nalazio utjehu. Prisjećajući se sad toga, mislim da sam se kroz san vjerojatno odmarao i pripremao za skok koji je slijedio. To se dogodilo na trećoj godini školovanja, kad sam za vrijeme proljetnih praznika objavio svojima kako se više neću vratiti u školu. Otac mi je rekao: "Ali, ne možeš odustati - to je najbolje obrazovanje koje se može steći. Shvaćaš li što time odbacuješ?"

"Znam da je to dobra škola," odgovorio sam, "ali se ipak ne vraćam."

"Zašto se ne možeš prilagoditi i pokušati još jednom?" upitali su me roditelji.

"Ne znam," odvratio sam, osjećajući se strahovito neugodno, "Ne znam ni zašto to toliko mrzim. Ali, znam da mrzim i više se tamo ne vraćam."

"Pa što ćeš onda raditi? Budući da se želiš igrati sa svojom budućnošću, što zapravo planiraš učiniti?"

Ponovno sam tužno odgovorio: "Ne znam, znam samo da se tamo ne vraćam." Razumljivo, moji su se roditelji zabrinuli i odmah me odveli kod psihijatra, koji je zaključio da sam u depresiji i preporučio mjesec dana bolnice, dajući mi dan vremena za odluku želim li to ili ne. Te sam noći jedini put u životu pomislio na samoubojstvo. Zapravo mi se psihijatrijska bolnica činila kao sasvim odgovarajuće rješenje. Psihijatar je rekao da sam u depresiji. Moj se brat prilagodio školi, zašto to nisam mogao i ja? Bio sam svjestan kako je samo moja krivnja što se nisam uspio prilagoditi, osjećao sam se potpuno neprilagođenim, nesposobnim i bezvrijednim. Što je bilo još gore, vjerovao sam da sam možda i lud. Zar moj otac nije rekao: "Sigurno si poludio kad odbacuješ takvo obrazovanje?" Povratkom u školu, vratio bih se svemu što je sigurno, mirno, konstruktivno, pravilno, provjereno i poznato. Ali to nisam bio ja. U dubini duše znao sam da to nije moj put. Ali koji je moj put? Ako se ne vratim, sve što mi se pružalo bilo je nepoznato, neodređeno, nesigurno, neblagoslovljeno, nepredvidivo. Svatko tko bi želio tim putem, bio bi sigurno lud. Bio sam potpuno izbezumljen i užasnut, ali onda, u trenutku najvećeg očajanja, iz podsvijesti se pojavila poruka poput nepoznatog, bestjelesnog pretskazanja, glasom koji nije pripadao meni: "Jedina prava sigurnost u životu leži u uživanju životne nesigurnosti." Čak i po cijenu ludila, u raskoraku sa svim što je izgledalo sveto, odlučio sam biti svoj. Odmorio sam se. Ujutro sam ponovno otišao kod psihijatra i rekao da se više nikad neću vratiti u tu školu, ali da sam spreman ići u bolnicu. Skočio sam u nepoznato. Uzeo sam svoju sudbinu u svoje ruke.

Proces odrastanja najčešće se odvija postupno, s mnoštvom malih skokova u nepoznato, poput osmogodišnjaka koji ulijeće u svoj prvi rizik sjedajući na bicikl i odlazeći sam u dućan, ili kad petnaestogodišnjaci idu na svoj prvi ljubavni sastanak. Ako sumnjate kako ovo predstavlja prave rizike, tada se zasigurno ne sjećate svoje anksioznosti. Promatrate li čak i najzdraviju djecu, vidjet ćete i kod njih, ne samo spremnost na rizik, već i opiranje, povlačenje, grčevito držanje za ono što je sigurno i poznato, što je zapravo držanje za ovisnost i djetinjstvo. Štoviše, i kod odraslih ljudi, na manje ili više suptilnim razinama, možete pronaći jednaku podvojenost, uključujući i vas osobno, a osobito kod starijih osoba koje se čvrsto drže starih i poznatih stvari. Danas, s četrdeset godina, gotovo sam svakodnevno suočen sa suptilnim mogućnostima rizika da nešto napravim drukčije, prilikama da se razvijam. Jer ja se još uvijek razvijam, ali ne onako brzo koliko bih mogao. Medu mnoštvom malih skokova koje moramo napraviti, postoje i oni ogromni, kao onda kad sam napuštajući školu istodobno napustio i cjelokupan način života, i vrijednosti po kojima sam odgajan. Mnogi nikad ne iskoriste potencijale ovih velikih skokova te stoga nikad niti ne odrastu. Usprkos njihovom vanjskom izgledu, oni psihološki ostaju djeca svojih roditelja, živeći s naslijeđenim vrijednostima, motivirani prvenstveno roditeljskim odobravanjima i neodobravanjima (čak i kad su roditelji već odavna mrtvi) i nikad se ne usuđujući uzeti sudbinu u svoje ruke.

Premda se ovi veliki skokovi najčešće događaju tijekom rane mladosti, oni se mogu učiniti i u bilo kojoj dobi. Tridesettrogodišnja majka troje djece, udana za nefleksibilnog muškarca koji je voli kontrolirati, unazađivati, ismijavati, a povrh svega je i šovinist, postupno i bolno počinje shvaćati kako je njena ovisnost o njemu kao i cijeli brak, zapravo živa smrt. On zaustavlja sve njene pokušaje za promjenom prirode njihovog odnosa. S nevjerojatnom hrabrošću, ona se razvodi, podnoseći njegova predbacivanja i kritiziranja susjeda te riskira nepoznatu budućnost, sama sa svojom djecom, ali prvi put u životu slobodna biti ono što jest. Nakon srčanog udara, jedan deprimirani pedesetdvogodišnji poslovni čovjek, prisjeća se svog života ispunjenog nezasitnom ambicijom za zaradom i nastojanjima za sve višim mjestom u poslovnoj hijerarhiji te nalazi kako je sve to bilo besmisleno. Dugo razmišljajući, shvaća kako je neprestano bio gonjen potrebom za odobravanjem svoje dominantne i kritične majke. Gotovo se ubio od posla, samo da bi konačno postao uspješan u njenim očima. Riskirajući i nadilazeći njeno negodovanje po prvi put u životu, ostavljajući ženu i djecu navikle na lagodan život, on se seli u unutrašnjost i otvara malu radionicu za restauriranje antiknog namještaja. Ovakve krupne promjene, skokovi u neovisnost i odlučnost, nevjerojatno su bolni bez obzira na dob i zahtijevaju vrhunsku hrabrost, a vrlo su često ishod psihoterapije. Zbog veličine rizika koji uključuju, za njihovo je ostvarenje često nužna psihoterapija, ne zbog smanjenja rizika, već zato što pomaže i uči hrabrosti.

Ali, kakve veze ima ovaj problem odrastanja s ljubavlju, osim činjenice da obogaćivanje ličnosti zaokupljene ljubavlju, zapravo, obogaćuje novim dimenzijama? Prije svega, navedeni primjeri i sve ostale značajne promjene, čin su ljubavi prema samom sebi. Upravo stoga što sam cijenio sebe, nisam želio biti nesretan i ostati u školi i društvenoj sredini koja mi nije odgovarala. Baš zato što je poštovala sebe, domaćica je odbila i dalje tolerirati brak koji je potpuno ograničavao njenu slobodu i potiskivao njenu osobnost. Isto tako je i poslovni čovjek cijenio sebe i odlučio kako više neće dovoditi u opasnost vlastiti život da bi zadovoljio očekivanja svoje majke. Ljubav prema samom sebi, ne samo da omogućava motiv za takve promjene, već je i osnova hrabrosti za riskiranje. Samo zato što su me roditelji voljeli i poštivali kao dijete, bio sam dovoljno siguran u sebe da se pobunim protiv njihovih očekivanja i radikalno odstupim od puta koji su mi odredili, lako sam se osjećao nesposobnim, bezvrijednim i vjerojatno ludim zbog onoga što sam učinio, mogao sam podnijeti te osjećaje jer sam istodobno, na jednoj dubljoj razini, bio svjestan kako sam ipak dobar kao osoba, bez obzira koliko se razlikujem od ostalih. Usuđujući se biti drukčiji pa i pod cijenu ludila, odgovarao sam na ranije poruke ljubavi mojih roditelja, njih stotine, koje su mi govorile: "Ti si divan i voljeni individualac. Lijepo je biti kao ti. Voljet ćemo te što god učinio, samo dok si vjeran sebi. "Bez sigurnosti roditeljske ljubavi, sada reflektirane na vlastito samoljublje, vjerojatno bih odabrao poznato umjesto nepoznatog i nastavio živjeti po shemi koju su mi roditelji odredili i tako skupo plaćajući vlastitu originalnost. Napokon, samo onda kad napravi skok u potpunu samosvjesnost, psihološku neovisnost i jedinstvenu individualnost, čovjek je slobodan nastaviti višim putovima duhovnog rasta i pokazivanja ljubavi u njenim najširim dimenzijama. Ako čovjek stupi u brak, započne karijeru ili izrodi djecu kako bi zadovoljio očekivanja svojih roditelja ili nekog drugog, vrlo će slabo biti zalaganje i posvećenost. Ako vole svoju djecu prvenstveno jer se to od njih očekuje, roditelji će biti neosjetljivi na njihove suptilne potrebe i nesposobni izraziti ljubav na prefinjenije i često značajnije načine. Najviši oblici ljubavi neizbježno su u potpunosti slobodan izbor, a ne izraz konformizma.