Kao što sam već rekao, čin ljubavi - obogaćivanje samog sebe - zahtijeva akciju protiv inercije lijenosti (rad) ili otpor izazvan strahom (hrabrost). Skrenimo sad pažnju s rada iz ljubavi na hrabrost iz ljubavi. Kad se obogaćuje, naše biće ulazi na nov, nepoznat teritorij i mijenja se. Činimo stvari koje nismo navikli raditi. Iskustvo promjene, nove aktivnosti, činjenica da smo na nepoznatom terenu i da radimo stvari na drugi način, djeluje zastrašujuće. Tako je uvijek bilo i uvijek će biti. Ljudi se nose sa svojim strahovima na različite načine, ali strah je neizbježan ako se žele promijeniti. Hrabrost ne znači nepostojanje straha; to je poduzimanje akcije usprkos strahu, suočavanje s otporom prouzrokovanim strahom od nepoznatog i od budućnosti. Na određeni način, duhovni razvoj , prema tome i ljubav, uvijek zahtijevaju hrabrost i uključuju rizik. Ono što ćemo sad razmatrati jest rizik ljubavi.

Ako redovito idete u crkvu, možda ćete primijetiti gospođu u svojim kasnim četrdesetima koja svake nedjelje, točno pet minuta prije početka mise, neprimjetno sjeda uvijek na isto mjesto u zadnjem redu u crkvi. Onog trenutka kad misa završi, ona tiho, ali brzo, ide prema vratima i odlazi prije nego izađu ostali župljani i svećenik koji ih pozdravlja. Ako ste je uspjeli presresti, za što postoji mala vjerojatnost, i pozvati na sat druženja poslije mise, pristojno će se zahvaliti te nervozno gledajući u stranu reći će kako ima dogovoreni sastanak i nestati. Ako bi ste je potajice pratili do mjesta sastanka, vidjeli biste da je otišla pravo kući, mali stan s uvijek navučenim zastorima. Otključala bi vrata i ušla, potom odmah zaključala i ne biste je vidjeli do iduće nedjelje. Ako biste pratili njen život, vidjeli biste da je zaposlena kao niži daktilograf u velikom uredu, gdje bez pogovora obavlja sve zadatke, otipkava sve bez greške i potom predaje dovršeni posao bez riječi. Ruča za uredskim stolom i nema prijatelja među kolegama. Kući ide pješice, zaustavljajući se uvijek kod istog bezličnog supermarketa kako bi nabavila malo namirnica, prije nego nestane iza kućnih vrata, da bi se pojavila opet sutra na poslu. Subotom poslije podne sama odlazi u kino. Ima kabelski program na televiziji, ali nema telefon. Gotovo nikad ne prima poštu. Ako biste uspjeli s njom komunicirati i primijetiti kako vodi doista usamljen život, rekla bi vam da uživa u svojoj samoći. Upitate li je ima li bar nekog kućnog ljubimca, odgovorila bi kako je prije imala psa kojeg je mnogo voljela, ali je uginuo prije osam godina i da niti jedan drugi pas ne bi mogao zauzeti njegovo mjesto.

Tko je ova žena? Mi ne znamo tajne njenog srca. Znamo samo da joj je cijeli život posvećen izbjegavanju rizika i da se u tom nastojanju nije obogatila, već se lišavala i sputavala gotovo do točke nepostojanja. Nije katektirala niti jedno ljudsko biće. Rekli samo kako sami kateksizam nije ljubav, ljubav nadilazi samo ulaganje emocionalne energije. To je točno, ali ljubav zahtijeva kateksizam kako bi mogla započeti. Možemo voljeti samo ono što nam je na bilo koji način važno. Međutim, uvijek je prisutan rizik gubitka ili odbacivanja. Ako se otvorite prema drugom ljudskom biću, uvijek postoji rizik da će vas ono napustiti i ostaviti u još bolnijoj samoći, nego što ste bili prije. Zavolite ti bilo što, što je živo osobu, životinju ili biljku, ono će umrijeti. Povjerujete li bilo kome, možda ćete biti povrijeđeni. Ako ovisite o nekome, taj vas može iznevjeriti. Cijena ulaganja emocionalne energije jest bol. Ako je netko odlučan u tome da ne riskira bol, tada se mora odreći mnogo toga: djece, braka, seksualnog užitka, ambicija, prijateljstva - svega onoga što život čini značajnim i vrijednim življenja. Ako se promijenite i razvijete u bilo kojem obliku, bol će vam biti nagrada jednako kao i radost. Ispunjen život je ispunjen i patnjom. Jedina alternativa jest nemati ispunjen život, odnosno ne živjeti uopće.

Promjena je suština života, oklop koji štiti naš razvoj od raspadanja. Odaberete li život i razvoj, odabrali ste promjenu i mogućnost smrti. Vjerojatni razlog izoliranosti žene koju smo opisali, iskustvo je ili niz iskustava sa smrću, koja su za nju bila toliko bolna da je odlučila nikad više ne iskusiti smrt, čak i po cijenu življenja. Izbjegavajući iskustvo smrti, ujedno je izbjegavala sazrijevanje i promjene. Odabrala je život bez promjena, oslobođen novog i neočekivanog, živu smrt, bez rizika i izazova. Već sam rekao kako pokušaj izbjegavanja legitimne patnje leži u korijenu svih emocionalnih oboljenja. Zato ne iznenađuje činjenica da većina pacijenata koji su se podvrgli psihoterapiji (a vjerojatno i većina onih koji nisu, budući da je neuroza prije pravilo, nego izuzetak) ima problem, bez obzira na dob, s prihvaćanjem smrti na jasan i razuman način. Ono što iznenađuje jest da psihijatrijska literatura tek počinje istraživati značaj ovog fenomena. Ako smo sposobni živjeti sa spoznajom o smrti kao našem stalnom pratiocu koji putuje na našem "lijevom ramenu", tada, po riječima Don Huana, smrt postaje naš "saveznik", još uvijek strašna, ali i stalni izvor mudrih savjeta. 

Stalna svijest o ograničenosti našeg vremena u kojem živimo i volimo, može nam služiti kao podsjetnik kako to vrijeme treba iskoristiti na najbolji mogući način i učiniti život što ispunjenijim. Međutim, ako nismo spremni potpuno se suočiti sa zastrašujućom prisutnosti smrti, odričemo se njenih savjeta i nikako ne možemo razborito živjeti i voljeti. Kad bježimo od smrti, stalno promjenjive prirode stvari, mi zapravo bježimo od života.