Rim je imao vlastite potrebe za drvom: do 200. pr. Kr. šume onoga što danas nazivamo Italijom bile su gotovo nestale, ne bi li se zadovo­ljile potrebe za gorivom i skloništem, za zagrijavanje javnih kupališta i za taljenje metala. Bile su potrebne goleme količine drva za taljenje srebra, za rafiniranje metala i kovanje istoga u kovanice koje su bile te­melj rimskog novčanog sustava. Kad su u prvom stoljeću n. Kr. šume u Italiji bile potrošene, podvostručenje cijene drva u troškovima taljenja srebra izazvalo je novčanu krizu, prvu veliku napuklinu u Rimskome carstvu.

Otprilike u isto vrijeme, produktivnost rimskih obradivih površina počela je rapidno padati zbog siltiranja, salinizacije, iscrpljenja tla i sve manje padalina uslijed gubitka uzvjetarnih šuma. Nestašica hrane zaprijetila je stabilnosti Rimskoga carstva. To je navelo rimske vladare da sagrade flotu od šezdeset drvenih brodova i da se zapute u osvajanje obližnjih sredozemnih država, u potrazi za mineralima, hranom i dr­vom, povećavajući carstvo u njegovim posljednjim danima. Na kraju je to rašumljavanje, osiromašenje tla i sve veći broj stanovnika za po­sljedicu imalo propast Rimskoga carstva.

Čak ni moćni Rim nije mogao održati takav način života, jer nije ži­vio u okviru svojih mogućnosti — čak ni nakon osvajanja pola poznatog svijeta. I naravno da je to tek malen primjer: stotine drugih eksperi­menata Mlađih Kultura završile su tako da su im eksplodirale u lice — od Egipćana do stanovnika Ura, od kineskih dinastija do nestalih civi­lizacija pretkolumbovske Južne Amerike.

 

Kad se Amerika zaputila cestom koja vodi k tome da postane naj­moćnija sila na svijetu, glavno gorivo bilo joj je drvo. To je bilo i gori­vo i ogrjev vojske Georgea Washingtona, a ostalo je primarnim izvo­rom goriva, topline i građevnog materijala sve do vremena građanskog rata, kad je otpočela raširena uporaba ugljena.

Kao što smo ranije spomenuli, otkriće lako dostupne sunčeve svjet­losti u obliku nafte u Pennsilvaniji, tik nakon građanskog rata, drama­tično je povećalo mogućnosti rasta broja pripadnika ljudske rase i spo­sobnosti da se prehrane.

A to nas dovodi do situacije koja je neugodno slična Mezopotamiji, Grčkoj i Rimu: sad kad imamo sve te ljude koji su ovisni o određenoj vrsti goriva, što će se dogoditi kad ga ponestane?

 

Možemo li s alternativama nafti spasiti našu civilizaciju?

 

Godinama se već ističe da ćemo na kraju — i to relativno brzo — potro­šiti svu naftu. Predloženi su razni 'alternativni'  ili 'obnovivi' izvori energije kao zamjena za naftu. Kako je cilj svega toga smanjenje naše ovisnosti o nafti — a time i izbjegavanje raspada naše civilizacije usli­jed nedostatka energije, kao što se dogodilo Sumeranima — vrijedi sa­gledati cijelu stvar.

 

Velika privredna zapreka: umjetno niske cijene nafte obeshrabljuju ulaganja

Kad razmatramo bilo što od toga, moramo imati na umu zašto su vlade stavljale tako mali naglasak na razvoj alternativa nafti i zašto to ne smatraju 'hitnom' nužnošću.Glavni je razlog sljedeći: budući da širom svijeta naftu crpimo vrlo agresivno, nafta koju sad imamo jeftinija je nego ikad prije u povijesti svijeta. Litra flaširane pitke vode u nekim je prodavaonicama skuplja od litre benzina — premda je taj benzin izvađen iz tla 12.000 kilometara odavde u obliku nafte, dopremljen brodom, rafiniran i potom prevezen cisternama do vaše benzinske crpke.

 

Gotovo sve zemlje bogate naftom, uz malo izuzetaka, vade je iz tla što brže mogu da bi uspjele nahraniti sve veću glad nacija širom svije­ta. Svaka država koja razmatra mogućnost zadržavanja vlastitih zaliha ili prigrabljivanja susjedovih treba samo pogledati silinu američkog odgovora na Irakovo zauzeće Kuvajtovih naftnih polja (koja, prema CIA-i sadrže 10% svjetskih poznatih naftnih rezerva.) Dvaput će raz­misliti i vjerojatno odlučiti ne poremetiti status quo (neki će ljudi, kad ovo pročitaju, reći: "Nismo išli u rat zbog nafte, nego zato što su zločesti dečki napali našeg saveznika, Kuvajt. "Ali svakoga dana negdje u svijetu napadaju ili osvajaju naše saveznike. Krajem 20. stoljeća Amerika je tako žestoko odgovarala samo u slučajevima kad se radilo o nafti).

 

Naftna industrija povodi se za kratkoročnom dobiti, čak i na štetu dugoročnog preživljavanja. Savršeno su voljni zaraditi milijarde dola­ra prodajom — u najkraćem mogućem roku — izvora koji nije nado­mjestiv (u svijetu međunarodnog biznisa, mjesečno ili kvartalno izvješće o dobiti ili gubicima postalo je daleko važnije od dugoročnih prognoza o 40-godiš-njim zalihama. A korporacije su, u mnogo slučajeva, zamijenile nacije kao središta bogatstva i moći, postavši "novim gospodarima". Premda je privre­da Indonezije 23. po veličini na svijetu, manja je od Mitsubishija, koji je 22. Danska i Tajland u sjeni su broja 26, General Motorsa. U prvih 50 najvećih na svijetu nalaze se i Exxon, Hitachi, Toyota, AT&T i Shell. Sve češće, korpo­racije imaju moć manipulacije javnim mišljenjem i prisiljavaju izabrane du­žnosnike neka pokleknu pod njihovom voljom, u svim zemljama na svijetu).

Uslijed toga, cijena nafte je niska, zasad, što obeshrabljuje razvoj alternativnih izvora energije.

 

Još jedna prepreka: za proizvodnju ne-naftnih tehnologija potrebna je nafta

Pri razvoju alternativa nafti postoji jedan problem — velik, pritom. Razmotrite, na primjer, solarnu energiju. Solarne ćelije zarobljuju ne­davnu sunčevu svjetlost pa energiju možemo uporabiti odmah. Ali po­stoji kvaka: sve što nam je potrebno da bi solarne ćelije radile ovisi o nafti, to jest prastaroj sunčevoj svjetlosti. Solarne ćelije izrađuju se od nekolko rijetkih mineralnih ruda: po­trebno je iskopati stotine tona zemlje da bi se dobio kilogram ili dva tih minerala. To iskapanje izvode golemi strojevi — strojevi pogonjeni na naftu.

Ti su strojevi napravljeni od materijala (čelika, stakla itd.) koji se iskapaju, tale i prerađuju u pećima pogonjenima na naftu i uz pomoć strojeva na isti pogon.

Za taljenje i pročišćavanje rijetkih minerala potrebne su visoke pe­ći, koje za gorivo koriste naftu.

Takva je visoka temperatura također potrebna za proizvodnju stakla koje pokriva solarne ćelije, premda je pijesak, koji je sirovina za sta­klo, relativno jeftin i lako dostupan. (Alternativa bi mogla biti uporaba plastike umjesto stakla, ali plastika se također dobiva iz nafte.)

A cijeli taj postupak izvode ljudi koji se voze u automobilima pogo-njenim na naftu ili njene derivate, a žive u kućama većinom grijanim na naftu.

Što će se dogoditi kad nafte nestane — kad više ne bude zalihe pra­stare sunčeve svjetlosti?

Odakle će doći nove solarne ćelije?

Ne možemo uporabiti današnje solarne ćelije za proizvodnju novih, jer današnje jedva daju dovoljno energije za pogon automobila; zasi­gurno ne mogu 'uhvatiti' dovoljno sunčeve svjetlosti da bi stvorile do­voljno električne energije za pogon buldožera ili visoke peći ili za rad tvornice stakla. To je problem koji bi ekolozi trebali istražiti i pažljivo razmotriti.

Na slične probleme nailazimo i kod energije vjetra: i premda u ne­kim planinskim prijevojima i drugim djelovima države postoje gotovo neiscrpne količine snage vjetra, da bi je se učinkovito 'zarobilo' potre­bne su visoko-tehnološke turbine, napravljene od visoko kvalitetnog čelika i ostalih materijala koje danas možemo proizvesti samo pomoću energije dobivene iz fosilnih goriva. Kad se ti mehanički dijelovi istro­še, ostaju nam samo klasične nisko-tehnološke drvene vjetrenjače, ko­je mogu zarobiti tek toliko energije vjetra da mogu poganjati crpke za navodnjavanje njive od hektara.

Trenutno je proizvodnja električne energije jedan od najvećih po­trošača nafte. Uslijed toga je proizvodnja električne energije u SAD, prema podacima Agencije za zaštitu okoliša, odgovorna za 66% uku­pne količine ispuštenog sumpornog dioksida, 29% sveg dušičnog ok­sida, 21% zagađenja zraka živom i 36% ukupne količine ugljičnog dioksida ispuštenog u atmosferu.

 

"Zelena" energija

Uslijed zagađenja izazvanog uporabom nafte da bi se dobila električna energija i zato što je nafta neobnoviv prirodni izvor, u Sjedinjenim je državama u zadnje vrijeme ojačao pokret za promicanje "zelene elek­trične energije" — koja se dobiva iz obnovivih izvora koji koriste neda­vnu sunčevu svjetlost, poput drva, hidroelektrične i solarne energije te energije vjetra (sunčeva svjetlost po ganja kruženje vode isparavanjem, izazivajući ponovno kišenje u planinske rezervoare. Također daje i toplinsku energiju koja stvara vjetrene tokove za dobivanje energije vjetra).

Ali potražnja za električnom energijom u SAD je prevelika da bi je se moglo proizvesti iz nedavne sunčeve svjetlosti. Možda bismo to mogli promijeniti, ali većina električne energije proizvedene uz pomoć nafte tako je jeftina da to 'reže' nove tehnologije u samom začetku.

Što uvelike otežava položaj postojećim tvrtkama koje proizvode "zelenu električnu energiju" i gotovo im onemogućuje opstanak u da­našnjim privrednim uvjetima koji kažu "zaradi brzo ili propadni". Uz ograničen ulagački kapital zbog privremeno niske cijene nafte, "ze­lene" kompanije ponekad moraju zakoračiti preko crte, što nas vodi do energije koju bismo mogli nazvati "pseudo-zelenom" — zvuči slično kao 'zelena' (obnoviva, "čista"), ali nije.