RIJEČI KOJE PRITJEČU U RIJEKU

 

 

 

            Ante Gregov, Jurin, Kapi sreće; Strune života; „ Trivunija line „ Savez književnih stvaralaca Zapadnog Balkana, Banja Luka 2012., knjige pjesama, urednik Vojin Trivunović

 

 

            Riječi koje pritječu u rijeku, u stihove, u pjesme, Ante Gregova, Jurina, čine da je i poezija njegova rijeka, nezaustavljiva u svom toku, jednom krenuta, ne da se koritima s ove il' s one strane ruba neba, ne umirena koricama knjige, teče u nama koji je čitamo.

Ove knjige pjesama u nizu, Kapi sreće; Strune života, nisu joj brane, niti je ustavima jedne od druge ustavljaju u toku, ove korice su tek svečano ruho događaja knjige koje nosi na svom toku, osobne iskaznice pjeva, tematsko jezične jedinice riječi, koje radišne pjesničke ruke ziđu u građevinu pjesme, tematsko-motivskog, misaono-slikovnog pjesništva.

Pjesnik nas i sam upućuje tome toku, pjesmi, ne govoreći nam ništa o sebi, ni najosnovnije biografske crtice nema u knjizi, ali je zato čitav jedan život u riječima u stihovima, dostatan na više života, upućuje nas na to da ga tražimo u riječima njegovih pjesama. Na sva pitanja koja smo imali u nasluti postaviti njemu, odgovore da tražimo u njegovim pjesmama.

Odgovora je uistinu mnoga množina, kupljeni kako pjesnik kaže pašom očiju, na tim utocima toka života, toka stiho-rijeke, u jednom jedinom koritu korica knjige, koje se nadodaju, jedna drugoj, pružene ruke.

Toliko je poruka koje ove pjesme, sve i jedna bez iznimke, predaju čitaocima, pomisli, misli, osobnih stavova, osobne uključenosti, manirom vješta pjesmotvora uklopljenih sklopova životno-filozovskih koji govore iz pjesama, pa začuđuje, buni, da su ovo pjesnički prvijenci.

Ante Gregov, Jurin, pjesnički je narastao unutar samoga sebe, izvan je očekivanih okvira, nameče se poetskom zrelošću, sam sebi prti pjesnički put, ne idući niti za ičijim pjesničkim tragovima stopala, i taj njegov pjesnički otisak na tom putu, na tom stvaralačkom toku, jedan je i jedinstven ma koliki i dokud god dosegnuo njegov odjek.

Ove britke, misli vodilje u pjesmama pjesnika Jurina, u Kapima sreće u Strunama života, tog neponovljivoga svira poezije koja nas ne ostavlja u nutrini sebe praznim, bogati nas poentom misli, onim drugim i drugačijim kutom gledanja, doživljenog, iskustvenoga, izživot je ta misao, u pjesmi lijepo kaže svima onima koji ga žele čuti, u pjesmi: Sve što je letjelo -  Zadao sam brigu onima/što su me htjeli/strpati u okvire/njima znanoga reda...

U tom i jeste veličina ove istinske pjesničke pojave, baš to, nema okvira, usporedbe i s kim, ima samo svoj, samosvojan tok, ima pjesnik Ante Gregov, Jurin, i ljepota nesputanosti toga toka pjesme, koja se ne zaustavlja niti zarezima unutar pjesme, i pjesma iz pjesme nesmetano se ulijeva, u pred sobom pjesmu, i teče, ne staje, unutar poetski infrastruktura, nema prekida niza toka, tamo gdje se teče, kaže pjesnik, odlazi se praznih ruku, ali pjesnici ovoga kova pune umirene za let stvorene duše, nakon životnih i stvaralačkih mukotrplja, okrećući se dobrim za sobom.

Pjesnik ne piše pjesmu, pjesniku se pjesma događa. Ne piše da kaže, kazuje se pjesmom. Pjesma se kroz njega kazuje. On je govor pjesme. Kupi se, podiže, nadolazi, raste, vri, zvira, do svog nezaustavljivoga kreta iz nutrine pjesničke duše, zorno nam to svojim životom svjedoči, pjesnik Gregov.

Po meni naslovi su lica pjesma, k tomu ne mogu a da ne ukažem na ljepotu tih lica unutar ovih zbirki pjesama, koja su se okrenula nama, koje ne osjećam potrebu niti razdvajati, za mene su ove zbirke neupitna cjelina, gdje završava prva zbirka, tu nastavlja druga:

Klonuće spokoja, Lebdjenje u oku, Kako biti siguran u ljubav, Zadarske šetnje po kiši, Tabernakul, Da bi bio, moraš biti dio, Mornarsko groblje, Svijet bez sijena i jeke, Riječi izgovorene sebi u bradu, Usnule taštine, Gubitak razloga, Mozaik na pijesku, Ne daj mrviti dušu, Kraljica snova, Zapečene suze, Govorenje sebi, Oda vodi, Mećava ganuća, Sna žedan, Govorenje pogledom...

Poetsko je ovo „ cijeđenje života „ , „ do dna jezera sjećanja „ , briljantno vladanje kratkom formom britkog, odsječenog stiha, poetskih sjedinjenja bila života, tragom svoga toka, života koji teče, koji je po riječima pjesnika, najvećim dijelom i sam voda, do točke sjedinjenja, putnika što briše svoj trag, krenut krenutim pjesničkim i ljudskim usudom nad sobom, uštimavajući instrument života, ljubav, bez čijeg je svira život i gluh i dalek, u presi vremena, uistinu je ovim knjigama, mogu se poslužiti njegovim stihovima, uklesao ime i prezime u zdanje jednoga vremena, kako to urednik ovih stihozbirki književnik Vojin Trivunović nadahnuto reče: On ne vidi kraj kao sabirni centar suzotoka!

U iskoraku snage vlastite riječi, na nasadama jezičnih bogatstava kraja, u spoju poetskog i misaono-reflektivnog,  Ante Gregov, Jurin nas bogati svojim izgrađenim poetskim svijetom, vrijednim čitalačkoga odziva, ova poezija poziva svakim ponaosob slojem u svijetu pjesničkoga djela.

Posebno su me se dojmile pjesme Klonuće spokoja i Htio sam poći, - ne znam kada sam zadnji put pročitao ljubavnu pjesmu nekoga našega pjesnika u kojoj je žena postavljena i doživljena unutar pjesme zdravije i s više poštovanja, što više uz sve pobrojano, govori o pjesniku i čovjeku Anti Gregovu, Jurinu.

Kapi sreće, Strune života, pjesničke su zbirke koje će iznenaditi mnoge, u onome dakako pozitivnome smislu, napravljene od samoće pjesničkoga i ljudskoga propitivanja.

 

 

 

 

 

Nikola Šimić Tonin