ŚRI ŚANKARAĆARYA – ATMABODHA (ZNANJE O JASTVU, SAMOSPOZNAJA)

Obradio: Śri Nikhilananda – Śri Ramakrišna Math, Madras

Prevela s engleskog: ŽELJKA MIHLJEVIĆ – DAYA, PROF., u Zagrebu 1992.

Redigirao: SWAMI BRAHMAJÑANANANDA (DR. VLADO POZNOVIJA),  u  Zagrebu 1992.

Tekst je 2003./2004. putem skenera prebačen u elektroničku formu pri čemu su nastale greške od kojih smo neke ispravili, a neke su vjerojatno preostale, jer Swami Brahmajñanananda zbog drugih obaveza nije odvojio vremena za potpuni pregled nakon skeniranja.

Swami Nikhilananda bio je inicirani učenik Svete Majke Śri Šarade Devi. Pridružio se redu Śri Ramakrišne 1922. g. a sannysu je primio 1924. g. od Swamija Šaradanande. Dok je radio u Advaita Aśramu u Mayavatiju, napisao je biografiju na engleskom jeziku "Život Śri Ramakrišne". 1933. g. osnovao je Ramakrišna Vivekananda centar u New Yorku i djelovao u njemu kao duhovni učitelj sve do svoje smrti u srpnju 1973. g. Swami je bio veoma dobar govornik i vrstan pisac. Njegov književni doprinos uključuje: Učenje Śri Ramakrišne, Upanišade, Bhagavad Gita, Hinduizam, Mandukya-karika te biografije Swamija Vivekanande, Svete Majke i drugih.

Smije li ovo/to* biti posvećeno Brahmanu? Om Tat Sat.

"Čist (Sâm) Atman je Veliki Uzrok, Uzrok uzroka. Grub, suptilan, kauzalni i Veliki Uzrok. Pet elemenata su gruba materija. Um, intelekt i ego su suptilni. Prakriti, Primarna Energija jest uzrok svega. Brahman, Čisti Atman jest Uzrok uzroka. Jedino je ovaj čist Atman naša stvarna priroda. Što je jñana? To je znanje o vlastitom Jastvu i zadržavanje uma u Njemu. To je znanje o Čistom Atmanu."

Śri Ramakrišna

PREDGOVOR

Atmabodha ili Znanje o Jastvu (samospoznaja) je kratka rasprava o Advaita Vedanti, filozofiji ne- dualističke Vedante. Sastoji se od svega 68 stihova na melodičnom sanskrtu, a vjeruje se da je njihov autor Śankaraćarya, veliki filozof Ne-dualizma.

U skladu s opće prihvaćenim modernim shvaćanjem, Śankaraćarya ili Śankara rođen je u 8. stoljeću nove ere, u selu Kaladi na zapadnoj obali južne Indije. Pripadao je jednostavnoj, učenjačkoj i radinoj sekti Nambudri, sekti brahmana iz Malabara. Nakon što je proučio Vede, odrekao se svijeta u ranoj mladosti kako bi tragao za istinom, te biva iniciran u život monaha od strane velikog askete Govindapade. Posvetio se spiritualnoj praksi, meditaciji i yogi. Veoma uskoro, Śankarin duhovni genij i intelektualnu oštroumnost priznali su vodeći indijski filozofi. On se angažirao u reformiranju Sanatana Dharme, Vječne Religije hindusa i u tom smislu je napisao komentare za Bhagavadgitu, Brahma-sutre i glavne Upanišade. Postao je personifikacija vedske mudrosti. Putovao je duž cijele Indije propovijedajući božanstvenost duše i Jednotu bivanja/postojanja. Prije svoje smrti u 32. godini, u Kedarnathu u Himalaji, osnovao je samostane

* Odgovor je: To ne može biti posvećeno Brahmanu:

Bože, čitav svijet je tvoj vrt. Gdje (onda) da uberem cvijet da Ti ga poklonim! Ili točnije: Brahman ili "Vrhovni" Bog je neizdiferencirana Sveukupnost.

Brahman se ne sastoji od dijelova koji bi mogli biti poklonjeni ili posvećeni jedan (dio) drugom (dijelu). [Primjedba Sw. Brahmajñananande]

u Śringeriju (Mysore) na jugu, Puri na istoku, Dvaraka (Kathiawad) na zapadu i Joši Math (u Himalaji) na sjeveru te je postavio svoja 4 nadarena učenika, a svaki od njih je bio vrlo verziran u jednoj od četiri Vede, kao nadstojnike. Reorganizirao je stari vedski red sannyasina te mu namijenio duhovno vodstvo Hindu-društva.

Śankara je živio u periodu dekadentnog budizma. Hinduizam se ponovo počeo afirmirati, ali nedostajalo je pravo vodstvo. Zemlju su potkapale sektaške prepirke; svagdje je vladala posvemašnja duhovna zbrka a ljudi su bili zbunjeni. Śankarin rad je u onom kritičnom razdoblju značio spas vedske kulture. Suočavao se s protivnicima iz drugih škola na javnim raspravama, odbacivao je njihova gledišta te je ponovno uspostavio nadmoć Ne-dualističke Vedante. Premda je radio bez prestanka, našao je vremena da napiše kratke filozofske rasprave i da sklada duhovne pjesme u čast hindu-božanstava kako bi ubrzao čežnju aspiranata prema duhovnom životu. U njemu nalazimo neobičnu kombinaciju filozofa i pjesnika, spasitelja i sveca, mistika i reformatora religije, diskutanta rijetke snage prosuđivanja te strastvene ljubavi prema Bogu.

Postoje tri velike zablude o Śankarinoj filozofiji, kako u Indiji tako i na Zapadu. Prva je ta kako on navodno odvraća od vršenja svojih dužnosti te zagovara nerad u smislu realiziranja Istine. Možemo ukratko iznijeti Śankarino stajalište s obzirom na rad i obavljanje dužnosti. Priroda Atmana ili Duše jest Postojanje-Znanje-Blaženstvo Apsolut. Ona je pravo utjelovljenje Mira, Bezželjnosti, Savršenstva, Istine, Ljepote, Beskonačnosti i Vječnosti. No zbog maye ili neznanja, čovjek je zaboravio svoju pravu prirodu i zapleo se u relativan svijet dobra i zla, boli i zadovoljstva, života i smrti te drugih parova suprotnosti. Od kolijevke pa do groba, neprosvijetljena duša stalno se angažira beskrajnom aktivnošću, težeći da izbjegava zlo i realizira dobro. Ali ona djeluje pod utjecajem ljubavi i mržnje, privrženosti i odbojnosti, te se nada da će putem akcije iskusiti beskonačnu i vječnu sreću u vanjskom svijetu. Ona besciljno luta u samsari, svijetu promjena, te postaje, diže se ili pada u skladu s rezultatima svojih djela. Tek postepeno otkriva nemogućnost postizanja trajne sreće putem rada vezanog za ego (svjesnost o Ja) i željom za rezultatima.

Beskonačno blaženstvo nije moguće postići nikakvim konačnim djelom kojim vlada zakon uzroka i posljedica. Zatim saznaje od svog učitelja i od svetih spisa, da karmu (rad) treba vršiti kao yogu, da bi ona imala spiritualni efekt; to znači da činitelj treba smatrati sebe sredstvom (instrumentom) u Božjim rukama, da treba predati rezultate svojih djela Bogu te mora odolijevati osjećajima ljubavi ili mržnje. Tako izvršena djela pročišćavaju srce i razvijaju u njemu sklonost ka meditaciji i Znanju o Jastvu. Postepeno, vanjska djela otpadaju, smanjuju se na minimum, dovoljan tek radi održavanja tijela. Činitelj je zadovoljan sa svim što mu dolazi a da ne osjeća privrženost prema ugodi ili odbojnost prema neugodi, posvećujući se srcem i dušom kontemplaciji o Atmanu, koji je jedina Stvarnost. Pomoću Znanja ili jñane, on konačno spoznaje pravu prirodu duše, postiže mir te se oslobađa beskrajne patnje na ovome svijetu. Oslobođen čovjek angažira se u služenju čovječanstvu ali njegova djela su sasvim različita od djela neprosvijetljenih osoba. On je oslobođen ega i čežnje za rezultatima rada. On nikad ne gubi Znanje o Atmanu. U svojim djelima on prepoznaje utjecaje guna koje su sastavni dio fizičke prirode čovjeka. Organi u organizmu djeluju pod njihovim utjecajem, ali duša je uvijek uronjena u mir. Tako, premda izgleda da je aktivan, on je zapravo neaktivan. On vidi nedjelovanje u djelovanju. Ako se Duša i najmanje identificira s djelovanjem, Ona nije ostvarila svoju istinsku prirodu.

Drugo, drži se, naročito na Zapadu, zbog Śankarine nepokolebljive vjernosti nedualističkom idealu Brahmana ili Apsoluta, da je neprijatelj svim bogovima i božanstvima narodnih vjerovanja. On je nesumnjivo smatrao kako je Konačna Stvarnost iznad imena i oblika te da je njena priroda Čista Svjesnost. Također je tvrdio da direktna metoda u realizaciji Brahmana nije obožavanje već staza znanja, koja se sastoji u slušanju učiteljevih uputstava, razmišljanju o njihovom značenju i konačno  u  meditiranju  na  Istinu  s  predanošću  usmjerenom  ka  jednom  cilju.  Filozofsko

razlučivanje/diskriminacija (viveka) i odricanje od nestvarnog (vairagya) čine prema Śankari osnovne discipline u realizaciji Brahmana. Pa ipak, bio je svjestan da je malo aspiranata dovoljno jako da se penje ovom strmom stazom. Većini aspiranata potreban je opipljiv/određen simbol Istine, antropomorfan ili drugačiji, te također ljudski odnos s Božanskom Osobom. Za takve aspirante, molitva i zaklinjanje tvore neophodni dio obožavanja. Zbog samilosti prema takvim tragateljima, Śankara je komponirao mnoge devocionalne pjesme u čast popularnih božanstava hinduizma kao u čast Śive, Višnua i Božanske Majke. Čitajući ove pjesme, bivamo impresionirani velikodušnošću Śankare, koji se postigavši najvišu viziju Apsoluta spustio na nivo običnih obožavatelja spopadnutih idejom o mnogim kršenjima/grijesima, preuzeo njihov stav o beznačajnosti i bespomoćnosti te se molio Bogu za milost kako bi postigao oslobođenje od mnogih nedaća zemaljskog života. Ove duhovne pjesme recitiraju svakodnevno brojni pobožni ljudi širom Indije u vrijeme molitve i obožavanja. Neke smo naveli u Dodatku ovog sveska zajedno s nekoliko drugih nedualističke prirode. One će pokazati ogroman doseg Śankarinog duha. U svim ovim pjesmama, bilo dualističkim ili monističkim, izražava se čežnja aspiranta da se oslobodi neznanja, koje je jedino odgovorno za patnju u svim oblicima.

Čak i u svojim teističkim pjesmama, Śankara nikad ne dopušta da se zaboravi kako je Brahman sâm osnova svih relativnih pojmova te da sjaj Čiste Svjesnosti zrači kroz odjeću imena i oblika. Aspirant samo na kratko može baciti pogled na Apsolut kroz formu Božanske Osobe, koja je najviša manifestacija/izraz Beskonačnosti koju konačan um može spoznati na relativnom nivou. Śankara neprestano ponavlja ovaj princip u svojoj filozofiji. Početnik uči način koncentracije putem obožavanja Božanske Osobe (Saguna Brahman) te zadobiva čistoću srca vršenjem nesebičnih dužnosti. Zatim obdaren koncentracijom i čistoćom, postavlja si u zadatak da stekne Znanje o Brahmanu da bi konačno realizirao Impersonalni Apsolut. Śankara je u svojim samostanima uveo obožavanje Śakti ili Božanske Majke.

Treće, neki od Śankarinih kritičara na Zapadu kažu da se Śankara udaljio od učenja vidovnjaka iz Upanišada. Ovi kritičari smatraju da Upanišade propovijedaju optimističan i pozitivan pogled na svijet dok Śankara putem doktrine o mayi, opisuje svijet kao zamku i obmanu. Oni smatraju da je Śankarina filozofija pesimistička i negativna. Čitatelji Uvoda u ovo djelo te samog teksta ove knjige shvatit će da je ova optužba bez ikakve osnove. Upravo je Śankarina vječna slava i trajna zasluga to što je istakao nepristranim rezoniranjem duhovnu prirodu svijeta i individualne duše. Śankara koristi svaku priliku kako bi naglasio da je istinska bît čovjeka i svijeta Postojanje-Znanje- Blaženstvo Apsolut. Samo kada pojedinac vidi razliku između Brahmana i sebe sâmog i svijeta, onda postaje žrtva straha, patnje i jada.

Smatrao sam neophodnim napisati podulji Uvod u ovu knjigu kako bih mogao ukratko iznijeti filozofiju nedualističke Vedante. Mnoge stvari o kojima se u njoj raspravlja mogu biti neobične za prosječnog zapadnjačkog čitatelja i stoga on može nailaziti na poteškoće u njihovom razumijevanju; međutim uz malo rada i koncentracije, sadržaj će postati shvatljiv. Pri tome će pomoći razumijevanje metoda putem kojih se došlo do zapanjujućih zaključaka iz Vedante. Neke od njih, kao što su pojmovi o božanskoj prirodi Duše te o stvarnosti Apsoluta, postale su dio zajedničkog ljudskog znanja. Pa ipak Zapadni učenjaci često misle da je Brahman bilo dogma teologa hinduizma  bilo  osobno iskustvo mistika  Vedante  te da  ga  nikad neće biti moguće dokazati racionalnim i eksperimentalnim filozofskim metodama. Filozofi Vedante s druge strane, smatraju da Brahman nije niti religijska dogma niti osobno mistično iskustvo, već on predstavlja metafizičku istinu koja se zasniva na univerzalnom razumu i iskustvu. Vedanta je sistematska filozofija te teži dokazivanju Konačne Stvarnosti s koliko je to god razuma moguće da bi se razumjeli problemi transcedentalne Istine. Pažljivo proučavanje Vedante će otkriti da ona ne samo da ostavlja prostora za mnoga konfliktna mišljenja intelektualnih filozofa, već se također usuđuje ukazivati na njihovu konačnu sintezu.

Vedanta je temelj indijske duhovne kulture. Ona je hinduskom društvu pomagala da preživi u posljednjih 7 tisuća godina. To je filozofija svih važnih religijskih sekti i grupa. U svojim različitim fazama Vedanta predstavlja progresivnu ljudsku misao počevši od dualizma, prolazeći kroz nepotpun nedualizam da bi završila u apsolutnom nedualizmu, doktrini o potpunoj istovjetnosti subjekta i objekta iznad kojeg ljudski razum, mišljenje i iskustvo ne mogu ići.

Zaključci nedualističke filozofije sažeti su u 4 ključne teze, čija važnost se osjeća danas isto tako snažno kao i onda kad su po prvi puta otkrivene indoarijskim vidovnjacima, koji su živjeli na obalama rijeke Ind i Ganges. To su naime: Božanstvo Duše, jedinstvo postojanja, Jednota Vrhovnog Boga i harmonija religija.

Svaka duša je božanska, iako u stanju neznanja zaboravlja na svoju spiritualnu prirodu. Dok boravi u relativnom svijetu, ona zauzima različita tijela i identificira se s njima. Tada se smatra konačnim bićem. Međutim, u srcu svakog pojedinca božansko svjetlo sja nesmanjenim sjajem. Stoga svi ljudi zaslužuju naše poštovanje. Božanstvo Duše jest nepokolebljiva spiritualna baza demokracije, samo-određenja, slobode i drugih aspiracija modernog duha. Čak i plemenit ljudski ideal, ako je vođen isključivo probitačnošću/koristoljubljem, može biti sredstvo ugnjetavanja i iskorištavanja.

Jedinstvo postojanja jest osnova svih etičkih kôdova. Ako ga shvatimo u pravilnom smislu, ono širi granice milosrđa izvan čovječanstva te također uključuje i životinjski svijet. Ljubav prema sebi samom je glavno vrelo čovjekovih djela i raison d'être njegove ljubavi prema drugima. Nedualistička Vedanta nas uči da je istinsko Jastvo čovjeka Jastvo svih živih bića. Stoga i ljubav prema sebi  samom nalazi svoj izraz i ispunjenje u ljubavi za sva živa bića.  Zlatno pravilo kršćanstva možemo racionalno razumjeti i cijeniti samo ako shvatimo da povređujući ostale; povređujemo sami sebe i suprotno tome, usrećujući druge, usrećujemo i sami sebe. Bez svjesnosti o jedinstvu postojanja, etika postaje samo sredstvo usklađivanja konfliktnih interesa; a kad se dogodi da ti interesi budu ugroženi, etički kôdovi se slamaju. Bez spiritualne sankcije, pravda je u interesu jakih.

Jedinstvo Brahmana jest veoma naglašeno u vedskim izrekama: "Istina je Jedna, ali mudraci Ju nazivaju različitim imenima". Ova imena, koja poštuju i obožavaju različite religije, samo su simboli koji omogućuju ograničenim umovima da shvate Beskrajno. Božanstva koja oni označavaju samo su mnogobrojni aspekti neopisive Stvarnosti koja je Jedno. Ono što je potrebno jest postojana vjernost vlastitom idealu i nedvojbeno poštovanje a ne samo tolerancija spram ideala drugih.

Religija nije cilj već samo staza pomoću koje aspirant dostiže konačno savršenstvo. Potrebne su različite religije kako bi odgovarale različitim umovima na različitim evolutivnim nivoima. Sve religije rade za dobro čovječanstva. Svaka religija posvećuje se tom zadatku kao da je dio velike Univerzalne Istine te troši svu svoju snagu na utjelovljenje i tipizaciju te Istine. Oduvijek je postojalo traganje za Univerzalnom Religijom. Ono se provlači kroz razne religije u obliku Svjesnosti Boga, a to je temelj svih njih. Istina je konac koji drži zajedno bisere različitih vjera. Stoga vjera treba naglasiti harmoniju a ne razdor, jedinstvo a ne neslaganje, ljubav a ne mržnju, prijateljstvo a ne neprijateljstvo.

Uvod koji sam napisao osniva se na Vedantasari (Bit Vedante), čiji je autor Sadananda, koji je vjerojatno živio sredinom 15. stoljeća. Važni materijali također su uzeti iz Drig-driśya Viveka (Razlikovanje između vidioca i viđenog) i Śankarine besmrtne Vivekaćudamani (Dragulj razlikovanja). Koristio sam engleske prijevode ovog posljednjeg, autora Swamija Madhavanande.

Ortodoksni hindusi smatraju sve te knjige mjerodavnim raspravama o nedualističkoj Vedanti.

Pravi naziv knjige – Atmabodha, ili Znanje o Jastvu, sugerira nam da je djelo od trajnog interesa i univerzalne vrijednosti. Znanje o Jastvu je bitno. Svi drugi oblici znanja su drugorazredne važnosti; budući da nečija djela, osjećaji, rezoniranje i razmišljanje ovise o njegovoj ideji o Jastvu. Njegov pogled na život biti će materijalistički ili duhovni ovisno o vlastitoj koncepciji o sebi samom. Ako se smatra fizičkim bićem te da njegova duša (pod uvjetom da vjeruje u tako nešto) služi u svrhu materijalnih ciljeva, tada je on materijalist; on slijedi ideal materijalne sreće, posvećuje se postizanju moći i materijalnim užicima.

Ako velik broj ljudi slijedi takav ideal, društvo postaje materijalističko a to osigurava krvoproliće, rat i razaranja. Ako s druge strane, čovjek sebe smatra duhovnim bićem te vjeruje da svoje materijalno tijelo treba koristiti radi postizanja spiritualnih ciljeva, tada je on duhovan. On slijedi stazu nesebičnosti, posvećivanja i ljubavi te tako postaje snaga/sila u unapređivanju mira i sreće za sve ljude. Stoga dolikuje svakome da u svako doba kultivira Znanje o Jastvu. Znanje o Jastvu služi praktičnoj svrsi da uništi bol i patnju (koji uvijek nastaju uslijed neznanja o Jastvu) i služi pozitivnom cilju da pomogne svakom da uživa vrhunski mir i blaženstvo ovdje i svagda.

Nikhilananda 11. 9. 1944.

Napomena: Yoga Centar održava Intenzive Prosvjetljenja te tako zainteresiranima osigurava probojni trening radi postizanja Samospoznaje (Znanja o Jastvu).

UVOD

(Vedanta: Teorija i praksa)

Porijeklo hinduističke filozofske misli

Proučavanje ranih filozofskih i religijskih hindu-spisa ukazuje na to da su Indo-arijci, koji su u davna vremena živjeli u dolinama rijeke Ind i Ganges, bili veoma oštroumni i misaoni promatrači kako vanjskog tako i unutarnjeg svijeta. Jedna od stvari koja ih se naročito dojmila bila je promjenljivost svega u prirodi. Oceani, planine, rijeke; drveće, bilje, trave; ptice, životinje, kukci; Sunce, Mjesec, zvijezde – ukratko, svi živi i neživi objekti podvrgnuti su zakonu promjene. A to također važi i za stanja uma. Nakon sreće slijedi patnja, nakon radosti tuga, nakon nemira spokoj, izmjenjuju se hrabrost i strah, ushićenje i depresija. O svakom, bilo subjektivnom bilo objektivnom iskustvu, možemo s pravom reći: "Čak i ono će proći". Sasvim razumljivo da se postavilo pitanje: Da li je promjena sama po sebi konačna realnost, ili postoji i neka nepromjenjiva bît, osnova svih promjena?

Kao i promjena, patnja se također smatra univerzalnom pojavom. Nitko ne može izbjeći tim okrutnim raljama. Bogati i siromasi, visoki i niski, stari i mladi, učeni i neuki, pravedni i nepravedni, sva utjelovljena bića pate. Kad ga je kralj pitao o značenju života, neki mudrac je rekao: "Čovjek je rođen, pati i umire".

Tuga je doista cijena našeg rođenja na zemlji. Ona opterećuje ljudsko tijelo ili njegov um. Mogu je uzrokovati i druga ljudska bića, stanovnici životinjskog svijeta ili nekontrolirane kozmičke pojave poput kiše i suše, vrućine i hladnoće, potresa i oluje. Prije dvije i pol tisuće godina, veliki indijski vidovnjak Buddha, Prosvijetljeni, izjavio je da kad bi sve suze koje su ljudi prolili od svog postanka skupili na jedno mjesto, one bi količinski premašile svu vodu iz oceana svijeta. Četiri Plemenite Istine koje je otkrio i proglasio ih temeljem svoje religije, odnose se na patnju: na njeno postojanje, uzrok njenog postojanja, prestanak i načine koji vode do prestanka patnje. Svaki trenutak sreće, koji izgleda da je u stanju uljepšati nam dane na zemlji, kratko traje i varljiv je.

Svaki užitak upropašten je proganjajućim strahom. Bogati se boje lopova, lijepi se boje da ne budu           unakaženi, zdravi se boje bolesti, učeni se boje svojih protivnika, aristokrati obeščašćenja/sramote, krjeposni klevete. Pa ipak čovjek nekako zaboravi ovu istinu u rapsodiji trenutne sreće pomiješane sa strahom.

Želeći ilustrirati varljivu prirodu ljudske sreće, Buddha je ispričao** živopisnu priču o čovjeku koji je napustio dom i krenuo u drugu zemlju. Ali nakon nekoliko dana izgubio se i zalutao u gustoj šumi. Tamo je sreo divljeg slona koji ga je napao uzdignute surle. Kad se okrenuo da pobjegne, pred njim se pojavila užasna demonka s mačem u ruci. U strahu i tresući se osvrtao se na sve strane ne bi li pobjegao. Ugledao je visoko drvo i potrčao prema njemu. Ali nije se mogao popeti njegovim glatkim deblom, pa se uplašen od smrti bacio u stari zdenac u blizini. Dok je padao, uspio se uhvatiti za trsku koja je rasla iz zidova. Pod sobom je mogao vidjeti mnoštvo savijenih zmija, razjarenih zvukom njegova pada, a na samom dnu bio je ogroman crni piton sa širom otvorenim ustima da ga prihvati kad padne. I čak kad je shvatio da će njegov život trajati samo toliko koliko bude izdržala trska, pogledao je gore i vidio dva miša, crnog i bijelog kako glođu korijenje. U međuvremenu, slon, razjaren jer nije uspio uloviti svoju žrtvu, iščupao je drvo i izbacio saće. Ono je palo na čovjeka koji je tako nesigurno visio. Ali čak i kad su pčele ljutito izbole njegovo tijelo, slučajno je kap meda pala na njegovo čelo i klizeći niz lice stigla do njegovih usta da bi mu donijela trenutnu slatkoću. Čeznuo je za novim kapima i tako zaboravio na opasnost u kojoj se nalazi. Objašnjenje poslušaj sad: Čovjek je duša, njegovo lutanje u šumi je život. Divlji slon je smrt a demonka starost. Drvo je spas, gdje nema straha od smrti, ali ga nijedan puteni čovjek ne može doseći. Zdenac je ljudski život, zmije su strasti a piton pakao. Stručak trske je čovjekov dio vremena a crni i bijeli miš su tamna i svjetla polovica Mjeseca. Pčele su bolesti i brige dok su kapi meda samo beznačajna zadovoljstva. Kako ih mudar čovjek može željeti usred takve opasnosti i nevolje?

Ako je sva naša radost na zemlji trenutna i varljiva, što je osnova ove iluzije? Da li iluzija može postojati bez podloge ili supstrata? I kako možemo okončati patnju i postići mir? Te da li uopće postoji mir?

Sveopća prisutnost smrti uznemiravala je misli starih hindusa. Da li smrt znači potpuno ukinuće čovjeka ili pak postoji nešto unutar njega što preživljava uništenje njegovog tijela? A ako smrt okončava ljudsko postojanje, zašto je on uopće rođen? Kakve svrhe ima njegov život na zemlji ako se plamen života u njemu ugasi u mladoj dobi? Kakvo je značenje smrti i kako je ono povezano sa životom? Da li postoji način da to nadiđemo?

Stari Indoarijci imali su nezasitnu želju za znanjem. Ništa čemu bi nedostajalo sveznanje nije ih moglo zadovoljiti. U Vedama čitamo o učeniku koji je pitao svog učitelja: "Što je to, poštovani gospodine, što treba poznavati da bismo pomoću toga spoznali sve u univerzumu?" Poput grčkih filozofa, hindusi su se najprije nadali da će zadobiti znanje analizirajući vanjsku Prirodu. Izvanredno detaljne i poetske opise prirodnih objekata nalazimo u staroj vedskoj literaturi. Ali s vremenom, postala je očita jalovost takvog napora da bi se postiglo sveznanje. Makar se bavili proučavanjem cijelog života, ne možemo adekvatno spoznati niti infinitezimalni dio zemlje, a pred nama se nalaze čak i Sunce, Mjesec i bezbrojne zvijezde.

Međutim, nešto kasnije je nađen ključ rješenja za tajnu znanja. Hindu filozofi primijetili su da poznavajući prirodu gline spoznajemo prirodu svega što je izrađeno od gline, poznavajući prirodu željeza ili zlata, spoznajemo prirodu svega što je izrađeno od željeza ili zlata. Zar nema slično tome, pitaju oni, nešto kao osnovni materijal za univerzum, kako bismo poznavajući taj materijal

** Ova priča ne pripada ovoj knjizi niti je Buda ispričao ovakvu verziju priče. No, uključena je u sadržaj ove knjige zahvaljujući prevodiocu.

poznavali i univerzum?

Ćandogya Upanišada opisuje dijalog između Narade i Sanatkumare. Narada je pristupio Sanatkumari i rekao: "Pouči me gospodine." Sanatkumara mu reče: "Molim te, reci mi što sve znaš; nakon toga reći ću ti ono iznad toga." Narada reče: "Poznajem Rig Vedu, Yajur Vedu, Sama Vedu, Atharva Vedu, povijest i mitologiju, gramatiku, pravila žrtvovanja precima, znanost o brojevima, znanost o kobnim znakovima, znanost o vremenu, logici, etici, etimologiji, znanost o elementima, znanost o ratu, astronomiji, znanost o kroćenju zmija i likovnu umjetnost s arhitekturom. Sve to poznajem gospodine. Ali gospodine, sa svim tim jednak sam onome koji poznaje samo riječi, svete knjige. Ja ne poznajem Jastvo. Čuo sam od ljudi poput vas da onaj koji poznaje Jastvo nadilazi tugu. Molim Vas gospodine, pomozite mi da prevladam ovu tugu." Sanatkumara reče: "Sve što si pročitao samo je ime".

Potraga za Velikim Uzrokom povezana je s istraživanjem prave prirode čovjeka. Je li čovjek samo fizičko biće ili je njegov temelj duhovne prirode? Proučavanje čovjeka otvorilo je hindusima nove vidike. Na koji način um razmišlja? Je li snaga mišljenja inherentna umu samom ili ga neka druga vanjska sila tjera na razmišljanje? Što je pokrenulo životni dah? Tko navodi jezik na govor, uši na slušanje i oči na gledanje?

Stari Hindusi razmišljali su o tome je li u osnovi vanjskog svijeta najprije postojalo prapočelo ili konačna stvarnost te da li uopće postoji nešto takvo u osnovi čovjeka samog. Ako postoji, jesu li te dvije stvari jednake?

Bilo je očito da se na pitanje koje je uzbuđivalo hinduse s obala rijeka Ganges i Ind u prahistorijsko vrijeme, može primjereno odgovoriti samo putem istinskog znanja o čovjeku, univerzumu i Konačnoj Stvarnosti. Tako su oni zaokupili njihovu pažnju te stvorili predmet njihovih filozofskih sistema. Stoljećima su raspravljali o ovim problemima, na skupovima, sastancima, na kraljevskim dvorovima, u šumskim skloništima, oko svetih vatri/ognjišta domaćina i u redovničkom pustinjaštvu. Htjeli su doći do odgovora putem najrigoroznijeg rezoniranja. Tražili su svjetlo u dubinama meditacije. Neki, ispitujući o Prauzroku i o konačnim objašnjenjima stvari iz vanjskog svijeta, mislili su da bogovi, različiti personificirani oblici univerzalne svjesnosti, drže ključ saznanja i sreće. Tako su obožavali putem složenih rituala Sunce, Mjesec, nebo i druga božanstva te su ih nastojali udobrovoljiti s odgovarajućim postupcima. Međutim, nedugo zatim otkrili su da, kao što je sve što postoji u vremenu i prostoru osuđeno da umre, tako i bogovi također moraju umrijeti; te kao što su sva bića koja žive u vremenu i prostoru ograničena, i bogovi također moraju biti ograničeni. O tome se govori u jednoj od pjesama iz Rig Vede koja se odnosi na stvaranje i njegov uzrok:

Tko doista zna i tko ovdje može ustvrditi gdje je nastalo i otkuda dolazi ovo stvaranje, Bogovi su mlađi od ovog svijeta. Tko dakle zna kada je on prvotno nastao?

On, prapočelo ovog postanka, je li On sve oblikovao ili nije?

Onaj čije oči nadziru ovaj svijet na nebesima, On to doista zna ili možda ne zna.

Tako je hindusima postalo jasno da bogovi ne mogu čovjeka osloboditi neznanja niti mu pokazati put ka blaženstvu i besmrtnosti. Problem Konačne Stvarnosti (Najviše Realnosti) ne može se riješiti proučavanjem ili posvećivanjem bilo čemu što je od vidljivog vanjskog svijeta.

Drugi tragaoci usmjerili su svoju pažnju na drugačiji svijet, unutarnji svijet u čovjeku sâmom. Pomoću takvih duhovnih disciplina poput stroge samo-kontrole i koncentracije, otkrili su da je kraljevstvo uma beskonačno stvarnije, zanimljivije i dublje nego li kraljevstvo grube fizičke materije. Tamo su nakon strpljivog traganja konačno otkrili ključ za nadosjetilne istine u vezi s Jastvom te tako i s čovjekovom sudbinom i s Konačnom Stvarnošću.