Nema sumnje da je kultura Arije i u najstarijim vjekovima bila na vrlo visokom nivou. Godine 1952, 22. kolovoza na radiju u Belgiji objavljeno je da je pronañen rukopis na sanskrtskom jeziku, s opisom letećeg aparata, nesagorivog i težeg od zraka. Ako je to tako, pastirski period Arije bio je period opadanja, koji je nastupio nakon procvata kulture i civilizacije. Koji su dogañaji to prouzrokovali, ne znamo. Uzroci su mogli biti revolucionarnog, geološkog karaktera, najzad, ratovi, epidemije (sjetimo se velike kuge u XIII vijeku), rasno miješanje s inferiornim narodima i sl. Dogodilo se nešto što će srušiti organizaciju Arije. To razaranje mogli su preživjeti pastiri ili su preživjeli stanovnici Arije mogli postati pastiri. Postoji mogućnost da su se spomenuti dogañaji odigrali u približno isto vrijeme s onim što je zadesilo civilizaciju Ma, nestalu u Tihom oceanu.

Vremena opadanja i procvata smjenjuju se u životu naroda. Očevidno, u njihovoj osnovi leži ciklični zakon, dok ono, što nazivamo "uzrocima" opadanja civilizacije može biti samo vanjski uzrok, koji poprima različite oblike. Kada se radi o tako složenoj

pojavi kakva je opadanje, uvijek je prisutan niz uzroka, vanjskih i unutrašnjih. A unutrašnji uzrok i stvarni uzrok jeste prekid veze meñu pojedincima naroda. Usporeñujući život naroda s organizmom, može se analogno tome reći da je opadanje izazvano prekidom unutrašnje koordinacije naroda, ili drugim riječima, nastankom unutrašnjeg kaosa. Kako svaki život i procvat podrazumijevaju zavoñenje reda u kaotičnom nagomilavanju stvari, to prije svega znači da opadanje započinje u onom

trenutku kad nastupi poremećaj funkcija civilizacije, a poredak oslabi. Narastajući kaos ubrzo nadjačava sile poretka, izazivajući konačan pad civilizacije.

Osnova vedske poezije, poezije u suštini religiozne, je proslavljanje božanstva, dok su molitve njemu malobrojne i primitivne. Da bi se doraslo takvom shvaćanju religije bile su potrebne tisuće godina, jer ako je vanjska forma vedske religije antropomorfna, ona je mogla nastati kao posljedica opadanja. A osnova vedizma je slavoslovlje i u vrlo maloj mjeri molitva. Meñutim, svaka poganska religija temelji se na molitvama: Bog treba da

intervenira u osobne stvari čovjeka. Slavoslovlje, pak, jeste proslavljanje božanstva kome se molitva upućuje samo u najneophodnijim slučajevima. Tamo gdje prevladavaju hvalospjevi, Bog živi božanskim životom, a ne antropomorfnim. U ovom slučaju religija ukazuje na viši oblik života, koji je uzrokovao odgovarajuću formu religije. Ona kao da govori da prirodni i ljudski zakoni u velikoj mjeri reguliraju ljudski život, a Bogu treba samo zahvaljivati i slaviti ga.

Zato mi insistiramo na tome da je život Arije u Džung-Ariji, Fergani i Santa-Sindhu bio poput izdanka prethodećeg visoko kulturnog života, koji je ponovno izrastao iz odsječenog korijena. Koji su bili uzroci opadanja drveta civilizacije, ne znamo. Meñutim, veličina tog drveta za nas je nesumnjiva.

Povijesni period, koji nam je poznat, ne može se smatrati konačno utvrñenim. Mi poznajemo samo neveliko razdoblje povijesti čovječanstva, računajući od 10 tisuća godina prije Krista, najdalje. Meñutim, moguće je da ono seže u vrijeme na desetine puta

više. Sjećanja o tome nisu sačuvana. Ipak, oslanjajući se na dokumente o civilizaciji Ma, možemo reći da, iako nam se razdoblje od 250 tisuća godina čini velikim, takoñer nemamo ni dokaze koji bi govorili suprotno!

U ljeto 1952. objavljeno je da su u Etiopiji pronañene majolike koje prikazuju bojno polje, gdje iznad taktički i strateški rasporeñene vojske u zraku eksplodiraju granate, a

iznad vojske lebdi i aeroplan, što dokazuje da je čovječanstvo ne samo na Atlantidi i u Aziji, nego i u Africi već bilo na našem nivou razvoja tehnike.

Indru su Arijevci zvali Sakra, to jest Moćni. O Agniju, kako nas izvještavaju u himnama, njegovih sedam plamenova (sedam boja) govore da je Agni dijete snage. Pratioci Indre, Vaju, koji se predstavljaju kao Bog ili kao skup bogova, Marutsi, sluge i pratioci Indre, roñeni na zemlji, nazivaju se Prisni.14 Prisni na staroslavenskom znači svagdašnji, vječni.

"Ja pozivam u pomoć (riječi Pratikšatri) Indru i Agnija, Mitru i Varunu, Aditi, Svjetlost, Zemlju, Nebo, Marutsi, Oblake, Vodu, Višnua, Pušana, Brahmanaspatija, Bhagu, Slavnog Savitrija. I Oblaci, koje slavimo u našim pjevanjima, i blagodatne Rijeke daće nam spasenje!"

Ovdje vedski pjesnik priziva sindhu (element vlažnosti, rijeke, kiša, vode itd.), prvi životni princip, obraćajući se svemu što na ovaj ili onaj način ima personalnost u prirodi, kao emanacija božanstva.

Na žalost, nemamo datume ovih himni, u suprotnom, mogli bismo pratiti postepeni razvoj teogonije Arijevaca makar i jednostavne, ali raznolike u izrazu. Dok poetska uobrazilja dijeli božanstva na sve veći broj posebnih personifikacija, metafizički razvoj teži jedinstvu. Povratak jedinstvu prirodni je put poslije dekadencije. Ipak, odsustvo čvrstih dogmi omogućava dalju podjelu na nove atribute. Suvremena religija Indusa, potomaka Arije, došla je do neograničenog broja božanstava. A da su to u osnovi bili

samo atributi, jasno govori sljedeći odjeljak Rg-vede: "Božanski duh, koji cirkulira na nebu, Njega nazivaju Indra, Mitra, Varuna, Agni; mudraci daju jednom božanstvu mnoga imena, to su Agni, Jama, Materisvan." Nebitno je, prema tome, kojim putem je krenuo potom bramanizam. Bitno je da je u osnovi to bilo jednoboštvo.

Tronebeski i trozemni božanski atributi Indra, Agni, Savitri, Višnu, Varuna u suštini su jedinstveni.

Dakle,  polazna  točka  arijevske  vedske  religije  bio  je,  nesumnjivo,  monoteizam,  a

suvremeni bramanizam treba smatrati deformiranim prelaskom rita u sadržaj religije, isprva  ezoterične.  Povijest  razvoja  religije  pokazuje  da  su  one  prvo  ezoterične  i siromašne kultom, ili ritom, a zatim, usložnjavajući se, ezoterizam sve više osvaja dok ne  apsorbira  sav egzoterizam.  U  tom trenutku, čak i  ako  nije  politeistička,  religija postaje  formalna,  gubi  moralni  značaj,  prestaje  da  utječe  na  mase  i  postaje  mrtva. Pogrešna je teorija da se poganstvo raña iz jednoboštva zbog siromaštva misli, prelazeći u svom razvoju u politeizam, da bi tek potom došlo do odvajanja monoteističke struje u religiji,  čime  se  njen  razvoj  završava.  Proces  može  biti  i  obrnut,  što  je  slučaj  s bramanizmom,  koji  je  potekao  iz  jednoboštva.  Razdvajanje  ovog  jednoboštva  na politeizam personifikacija atributa božanstva samo pokazuje kako religija neograničena dogmama može preći ne samo u ezoterizam, već i razbiti se na niz potpuno samostalnih religija. Bramanizam još nije dotle stigao, ali je već na putu da se podijeli na niz religija. Iako Alfred Mori ne smatra da je prihvatljivo jednoboštvo arijevske religije, to je njegovo osobno mišljenje, jer mi imamo naprijed citirani tekst: "Mudraci daju jednom božanstvu mnoga imena Agni, Jama, Materisvan (Matersva)". Iz ovog nedvosmisleno slijedi da je Bog u svijesti vedejskih Arijevaca jedno biće. Naravno, kod Arijevaca nije bilo pukog šematizma u shvaćanju Boga i sva religija zasniva se na religioznoj fantaziji, a ne na dogmatski čvrstim postavkama. Mojsije na primjer, za kršenje zakona kažnjava

Židove smrću, dok Arijevci ne primjenjuju tako stroge mjere. Jehova je bio zakonodavac moralno posrnulih Židova, dok je božanstvo Arijevaca bilo prijatelj i zaštitnik, a Arijevci njegova djeca, dakle polubogovi (božji sinovi). Djeca u Bogu traže čudo, a ne apstrakciju. S druge strane, srećemo se s vrlo apstraktnom metafizikom ezoteričnog bramanizma, koja predstavlja drugi aspekt religije. Iako Arijevci mole Indru da ih zaštiti od neprijatelja, njihova religija ne odvaja same Arijevce od ostalih naroda, kao kod Semita. Prinošenje žrtve kod Semita ustupak je poganskoj prošlosti, dok je kod Arijevaca riječ o bogougodnom djelu, koje religija potiče. Mojsije je, suprotno tome, čak zabranjivao prinošenje žrtve. Herodot govori o Slavenima u Europi fantastične stvari, ali već on spominje Jazike i Kostoboke, kao i Srbe i Hrvate. Treba prihvatiti da su oni tamo bili oko dva, ako ne i tri vijeka prije njega. Kako je to približno VIII vijek prije Krista, treba uzeti da su prvi Slaveni na teritoriju europske Rusije došli negdje u to vrijeme. Oni su kao žrtvu prinosili svete konje. Upravo to je pomoglo Arijevcima-Slavenima da zauzmu njihove zemlje i učvrste se na njima. Moguće je da su Slaveni u prvom valu seoba stigli u Rusiju s asirskom konjicom. Od tamo strah kod Grka od Kentaura, i s druge strane obogotvorenje konja kod prvih Slavena, kao i uopće kod starih Arijevaca, zahvaljujući čemu su osvajali zemlje i pašnjake.

Svarga Arijevaca - prsti žreca, dali su ime svadbi, čiji se obred obavljao uz pomoć ruku žreca. Soma - božanstveni napitak sličan vinu, bila je prvi žrtveni produkt, a tek kasnije uslijedili su volovi i sveti konji, koji će uskoro postati dio Indre, Varune, Agnija, koji

jaše zlatnog konja. Oni su se sjedinili s božanstvom. Na otoku Rigen sveti konji predstavljali su najvažniji dio kulta, a sam kult postao je stroži i istančaniji, vjerojatno pod utjecajem religije Varanga-Gota. Ali u to vrijeme na prvom mjestu bio je napitak soma, napravljen od soka svete trave koji je služio kao prva žrtva.

"Puruša ima tisuću glava, tisuću nogu i on je zamijesio Zemlju u grudvu pomoću svojih ruku sa šest prstiju, i On vlada Zemljom."

Arijevci  su  vjerovali  da  je  stvaranje  svijeta  slično  žrtvovanju;  oni  su  smatrali  da

molitva i žrtva, kao plodovi ljubavi, podržavaju i stvaraju svijet. "Platno žrtve se prostire, satkano od sto jedne niti, koje su dale Deve (Dive), očevi (žreci) pomažu tkanju, natezanju platna i njegovom skidanju, a Puruša ga razmotava, sječe platno na nebu i navlači ga, dok pored nje stoje sjajni riši."

Ova ideja neprekidnog stvaranja bliska je kršćanskoj, koja govori da molitva i kršćanska ljubav tvore život. "Vjera bez dijela mrtva je" kaže apostol Pavle.

Ali u Rg-vedama s vremena na vrijeme spominje se jedinstvo božanstva: "Tri su božanstva; Zemlja, Zrak i Nebo (Svit) njihovo su carstvo. Oni su Agni, Vaju, Surija. Množina njihovih dijela proizvela je njihova mnogobrojna imena." Zapadni sanskrtolozi smatraju to samo "slabim pokušajima" učitelja religije da uspostave jedinstvo koje nije ni postojalo. Mi se držimo mišljenja da su u Rg-vedama, kao i u svakoj religiji, postojale dvije teološke discipline; jedna svećenička, koja je znala za atribute, i druga - narodna, koja je atribute prihvaćala kao posebna božanstva.

"Religija u Rg-vedama još nije u stadiju teološkom, ona čak nije dostigla epski uzrast, kaže autor Lasen, u kojem uobrazilja, ovladavajući religioznim osjećanjem, vezuje za ideju božanstva kontinuitet dogañaja, visokih podviga, avantura, čiju povijest izlaže." S ovom definicijom ne slažemo se u potpunosti. Niti se svuda niti kod svih naroda religija razvija po istom obrascu. Ne stvara svaki narod epos. Autor, čini se, pravi grešku,

polazeći od ideje da je arijevska religija politeizam. Već smo iznijeli naše gledište po tom pitanju. Alfred Mori, takoñer, misli da "izmeñu božanstava Arijevaca odnosi nisu u dovoljnoj mjeri definirani". Nisu, jer se vedska religija razvijala od jednoboštva k politeizmu Indije. Kao što smo do sad govorili i kako ukazuju same Rg-vede, to su atributi jednog istog vrhovnog bića, a zaboravljanje tog principa dovelo je do politeizma u bramanizmu, iako ni to nije čist politeizam, budući da se raspao na sekte, od kojih svaka na svoj način tumači odnose izmeñu božanstava. Najzad, sačuvao se i čisti ezoterični bramanizam, koji pod posebnim božanstvima podrazumijeva posebne atribute boga Brame. U jednom je točno mišljenje Alfreda Morija: "Vedski kult raña u Indiji bramanizam, u Perziji mazdaizam, a njegova sjećanja, donijeta u Europu, polazna su osnova za razvoj helenske i italske, kao i germanske i slavenske religije."

Ne slažemo se ni s mišljenjem Lasena, citiranim naprijed, po kome je religija koja opjeva božanstva i slavi ih, ne dosañujući Bogu molbama, "još nedorasla". Po našem mišljenju, religija, u kojoj se molbama ostavlja skromno mjesto, pokazuje plemenitu,

altruističnu suštinu. Slaveći Boga, ona ga ne moli za miješanje u ljudske poslove, koji su često daleko od pravednih i čistih. Sistematizacija božanstava, koju je izvršio Nirukta, javlja se u himni Visvavedas, pripisana Dirghatamasu. Nirukta, napisana prije epohe budizma, najstariji je izvor sistematizacije u epohi Rg-veda. Meñutim, ovaj rad je već indijski, a ne arijevski. Treći dio Nirukta dijeli božanstva zemlje, zraka i nebesa, i on nosi naslov Daivata.

Mnogi vedski pesnici pripisuju stvaranje svijeta Indri: "Ti, o Indra, sam si stvorio sve što postoji."; "To je Indra, koji je rasporedio i pridržava Zemlju."; "Njemu dugujemo dane, konje, trave, vode i šume."

Mitra i Varuna bili su njegovi pomoćnici, Višnu se često naziva tvorcem neba i zemlje i ponekad Agni. "Tako mu se pripisuju epiteti tvorca i stvoritelja i oca svih bića"; kaže Alfred Mori, ne primjećujući da upravo ovo miješanje ličnosti i služi kao dokaz da nije riječ o ličnostima, već o atributima. "Agni je ukrasio svod nebeski zvijezdama", kaže on

dalje. Njega zovu Dhatri, to jest izaslanik Indre. Savitri se takoñer naziva tvorcem. Njemu se pripisuje stvaranje dvonožaca i četveronožaca, i ne toliko akt stvaranja, koliko stvaranje života na zemlji. U posljednjim glavama Veda govori se o nematerijalnom biću, Puruša, koji je istinski tvorac. Puruša, božanstveni muž, sjedinio se s Pradhanom, majkom, i iz tog sjedinjavanja nastala su sva bića. Duša svijeta, Puruša, nastao je od Paramatma, više duše, obrazujući na taj način Trimurti (Trojica), koju čine Agni (oganj),

Vaju (zrak) i Surija (Sunce). Ispostavlja se, dakle, da se svuda radi o trojednom božanstvu, a ne o mnoštvu bogova.

"Agni se nalazi na Zemlji, travama; vode sadrže Agni; Agni se nalazi u kamenu, u

čovjeku; Agni je i u stoci i kožama.

Angiras ili Anžiras bili su, očevidno, žreci ili neka vrsta svećeničke kaste, poput Levita kod Židova. Oni su često sastavljali himne i poslije tvrdili da ih je sastavio sam Agni. Ne govori li to isto Mojsije kada objavljuje svoje moralne zakone, ili Dekalog? Sjedinjenje s

božanstvom uobičajeni je način da se riječi pribavi svetost. Riči ili sastavljač himni personificira se s Agnijem, ili Indrom, i na taj način Indra sam sebe hvali. Tako i Nirukta stavlja Marutsi pored Pitris, ili predaka a žrtva, posvećena precima, pomaže im da odu na nebo, postanu sveti. Svaki Indus posvećuje žrtve precima i smatra se ocoubojicom

ako to ne učini. Pitris se zovu ognjevi žrtve Agniju. Dakle, nastao od Boga, čovjek se Bogu vraća.

Pogrešan pristup atributima božanstva Arijevaca rezultirao je nevjerojatnom konfuzijom u radovima sanskrtologa. Oni ponekad traže personifikacije usprkos samim tekstovima Veda. Točno je kad kažemo da se istinsko poznavanje religije ne može uvijek naći čak ni kod današnjih vjernika, a u tim primitivnim vremenima pogotovu. Arijevci su bili ljudi koji su učili u školi prirode, meñu travama i zvijerima. Nije im sve

ni bilo jasno u religiji. Samo žreci, pjevači Veda posjedovali su pravo znanje. Religija je vjerojatno imala nekoliko posveta, odnosno, nivoa i običan narod živio je u najprimitivnijem stadiju vjerovanja, dok je riči (riši) znao nešto više, a žrec pri nekom caru još više.

U vezi s himnama oblacima, treba znati da za pastire leti, kada gori trava, oblaci postaju neophodni za život. I kada bi pašnjaci stradali od suše, oni su pjevali himne vena, to jest oblacima, pozivajući ih da se izliju na stepe i ožive osušenu travu. "Kada

oni, koji te žele vide kako letiš na Nebu na tvom zlatnom krilu, oni prepoznaju u tebi izaslanika Varune, Pticu koja nosi kišu u predjele Jama (car Pitris, koji vlada Zemljom i smrću)." Sedam zraka ili sedam pohvala Agniju, sedam plamenova čije ime  znači "zrak", postaju za arijevske pjevače sedam žreca žrtvovanja, dakle, pratioci Agnija. Pušan ili pobjedničko sunce, koje caruje nad tamom, ili Bhaga (Bog), koji se sjedinjuje sa Savitri, potiče od drugog epiteta koji se pripisuje Suncu sretni. Kao Savitri, Sunce se

još zove "mudri, bogati, moćni". A ako svi ovi epiteti nisu više od epiteta, istinsko poznavanje religije sastoji se u njihovom prihvaćanju kao epiteta, a ne kao posebnih ličnosti božanstva. Mitra je, na primjer, takoñer Sunce, ali prije svega neprijatelj zlih i zbog toga je on prijatelj, jer Mitra znači prijatelj. Varuna je kao brat Mitre, a u stvari je drugi ipostas Sunca.

Obraćajući se Suncu, Arijevci mole Varunu, Mitru, Agnija, Indru. Sve su to ipostasi jednog istog Boga.

Ako započnemo nabrajanje epiteta, onako kako su ih doživljavali neprosvijećeni Arijevci, pastiri, a ne onako kako su ih shvaćali žreci, nikada nećemo doprijeti do istine, i religija Arije ostat će za nas potpuno hermetična.

Dječje bespomoćni pokušaji objašnjenja funkcija božanstva, o kojima su možda čak i arijevski pastiri znali više od nas, neće nam omogućiti da proniknemo u praizvor religije, već će nas samo zavesti i baciti u potpuno neznanje!

Mitra je bio bog mitraizma, a Avesta mu je dao deset tisuća očiju da oplodi zemlju. Marutsi mazdaizma čine sedam odjeljaka sa po sedam lica u svakom. To je tipično predstavljanje hora anñela u ovoj religiji. Mitra ima drugog boga, pored Varune, to je Ariman, koji se ponekad spominje u Vedama kao dobročinitelj. Kod starih Slavena on ima svoju kopiju u Dajbogu. Takoñer ga zovu Neumorni, Vladika pobožnosti, Slavni pobjednik. Sve su to personifikacije Sunca koje pomaže i oživljava. On se ponekad spominje kao Bga (Bog), Bhaga, Aditija Koji blagosilja i Dobročinitelj je.

Iz svih tih personifikacija iznova kao i ranije, izvire ideja jedinstva i mnoštva. Jedinstvo leži u osnovi, a mnoštvo se raña svaki put kada kršćanski ili židovski zapadni znanstvenik nepripremljen za njene osobnosti, pristupi sa svojim shemama indijskoj i arijevskoj religioznoj poeziji. Svaki put on nalazi personifikaciju tamo gdje je nema, a ne vidi je tamo gdje je prisutna. Ako se zauzme takvo gledište, onda se iz riječi: "Ovdje

počiva heroj, koji je zaslužio posmrtnu slavu, najbolji grañanin", može zaključiti da se radi o bar tri čovjeka: heroju, zaslužnom i najboljem grañaninu! Atributi božanstva toliko su mnogoliki, koliko je veliko i mnogoliko samo ono. Što je u tome iznenañujuće ili nejasno? Dok kod kršćana bog ima tri ipostasa, u Rg- vedama mu se pripisuje mnoštvo ipostasa.

U tome se sastoji teškoća čitanja Rg- veda. Potpuno je nelogično pretpostaviti da su svi ti ipostasi bili diferencirani do beskonačnosti! U čemu se onda sastojala vjera Arijevaca?

U kaosu božanstava? Čak ni mnogoboštvo poput egipatskog uopće nije bilo mnogoboštvo za sve! Za "Jednog i Sveg" znali su viši hijerofanti i faraoni, a mase Egipćana ispovijedale su različite kultove, klanjajući se istovremeno jednom Ra-Amon- Pta.

Ključ za razumijevanje mnogolikosti božanstva kod Arijevaca nalazi se u djelovanju ovog božanstva. Kakvo djelovanje, takav i ipostas. Drugo djelovanje drugi ipostas i drugo njegovo ime, a u suštini On ostaje uvijek isti - nepromjenljiv. Slaveni su, na

primjer, imali Prabu (Prababu) 3emlju, Pradedu-Svaroga i Pradu-Svargu, Svargu-Nebo. Služeći se metodom zapadnih personifikacija, možemo zaključiti da se radi o osam bogova, a u stvari ih je dva, dok je Svarga samo obitavalište Pradjede-Svaroga.

Kada Arijevci kliču u radosnom uzbuñenju: "Zora, bogato odjevena, kao voljena žena koja pokazuje, smijući se pred mužem raskoš svoje ljepote..." ili: "Kao plesačica, zora pokazuje svoje obline, ona otkriva svoje grudi kao krava svoje vime, puno plodnosti i,

kao što ona daje mlijeko, zora dijeli čitavom svijetu svoju svjetlost i progoni tamu", u ovoj radosti nema ničeg neobičnog, nema još nikakvog rita, ili obogotvorenja. Zar je nemoguće radovati se poput djeteta dolazećem danu? Je li to kult zore? Mi ne mislimo da to treba shvatiti kao kult. Ako se tome dodaju i slavljenja dva Ašvina, nebeska blizanca, konjanika koji jure, u kojima se može vidjeti nestajanje jutra i večeri: oni odjure navečer, dojure ujutro, u tome ipak još nema kulta. Prisutno je, suprotno tome, posvećivanje svakog trenutka života Bogu, zahvalnost zori, sumraku, danu. Ali prosta

zahvalnost, religiozno poniranje još uvijek nije kult, a imenovani različiti momenti dana još nisu božanstva. Služeći panihidu pokojniku, kršćanin još ne obogotvoruje pokojnika! Najzad, u pravoslavlju postoje službe: jutarnja, večernja, ali nikome ne pada na pamet da kaže kako je ona stvorila "kult" jutra, večeri i dnevnih sati! I ako ih Arijevac naziva Dasras (Pomoćnici), ili Nasatias (Pravedni), zora ne obmanjuje. Ona dolazi navečer, objavljujući noć, i ujutro, najavi sva blaga dana. Dioskuri Grka, Kastor i Poluks, bliži su

politeizmu, jer grčko učenje nije imalo moralnu težinu Rg-veda, nije bilo religioznog poniranja, produbljene metafizike jednog Boga, s mnogo lica.

Panteon Arijevaca samo tako izgleda zapadnim naučnicima koji nisu pronikli u njegovu suštinu. Zapravo, to nije panteon, već ipostasion, to jest skup bezbrojnih ipostasa Boga, jednog po sebi.

Politeizma kod Arijevaca nije moglo biti već i stoga što su ih stepa, zemlja i nebo učili jedinstvu božanstva. U stepi je čovjek nasamo s Bogom i samim sobom. Njegove su

noge na zemlji, u travi, a glava u zraku, na nebu. U stepi su jedini dogañaji kiša, vjetar, sunce, oblaci, dan, zora, sumrak, noć, oganj vatre, Agni-Bog, Indra koji juri na zlatnom konju, a pred njima - Arijevac. U travi je otkrio somu, božanstveni napitak i prvo što je učinio prinio ga je Bogu. Višnu, Višnji, Bhaga ili Bog, Svarga ili Svarog sve je to dobra

sila, koja mu pomaže u životu i, dok se jednom ta sila zove Višnu, a drugi put Indra, suština ostaje ista: djelotvorno dobro oživljava čovjeka u stepi, pred licem prirode.

Kult Višnu i Sive u Indiji sljedeći su stadijum religioznog razvoja vedizma, ali neki znanstvenici smatraju da Višnu pripada ciklusu zraka. Na K-raju krajeva, ako ga u sebi i sadrži, on ipak nije ništa drugo do posebna personifikacija Sunca. Siva je božanstvo demonskog, rušilačkog karaktera, i mnogi sanskrtolozi skloni su da u njemu vide božanstvo prethodnika Arijevaca u Indiji. Možda to i jeste tako, a Max Miler, kao i

drugi, u pravu, ali ne radi se o tome, već o osobitom shvaćanju destrukcije i smrti kod Arijevaca. Oni u tome ne samo da nisu uvijek vidjeli zlo, već su ponekad vidjeli i dobro. Tako staro drvo, koje je spržila munja, potpuno nestaje, ali na njegovom mjestu iz korijena izrastaju novi izdanci. Da li je smrt tog drveta u ovom slučaju zlo? Čak i iznenadna smrt mladića u žestokom naletu neprijatelja prije je dobro nego zlo. Za njega, mladića, nema napada i on je izbavljen od straha da dopadne u ruke neprijatelju. Žena koju je ujela kobra, umre, a za sat vremena stiže nareñenje da se uhapsi i dovede u sud

gdje joj prijeti smrtna kazna. Siva ju je spasio sramotne smrti. Meñutim, Siva šalje i loše misli, potičući na prestupe. U tom slučaju on postupa kao zlo božanstvo.

Višnu, triput stupivši nogom po prašini, ostavlja u njoj trag. Tri puta jurne tvoreći trima koracima svijet i Vede mu pjevaju blagost, silu, čvrstinu. Višnu (Višnji) se javlja ujutro, u podne i navečer, kao božanstvo koje podržava dan u njegovom djetinjstvu (jutro), zrelosti (podne) i starosti (večer). "O Višnu, tvoje tijelo je bezgranično veliko i nitko ne

može izmjeriti njegovu veličinu." Kasnije će Višnu zauzeti najvažnije mjesto u indijskom Panteonu. U Manuovim zakonima on se spominje svega jednom. U njima Višnu vide u zenitu, gdje je Sunce u podne. "Mudar čovjek promatra uvijek najvišu točku, gdje je Višnu", "kada njegovo oko plovi nebom."

On je takoñer bog Sunca kao i Indra, Agni i drugi atributi. Višnu igra glavnu ulogu u Mahabharati. To je drugo lice Trimurti. Posrednik izmeñu tajanstvenog Brame, boga beskonačnog i konačnog čovjeka. Višnu silazi s neba, uzimajući ljudsko tijelo da bi

spasio ljude. Ispunjen ljubavlju prema ljudima, on je čist kao zrak koji ispunjava grudi čovjeka. Otud su sanskrtolozi zaključili da on personificira zrak... Isto koliko se može zaključiti da je Krist, dajući život vječni, dakle, uopće život, toplinu... personifikacija toplote!

"Višnu, Spasitelj nepobjedivi, Čuvar svetih dužnosti, u tri koraka pokazao je svoju budućnost"  kaže Medgatithi u Knjizi himni. "Višnu, koji nas spašava, onaj koji huli na

njega, ne može Ga pogoditi; On je načinio tri koraka, podržavajući tako dobra dijela" - kaže takoñer riši.

Dakle, ako je Višnu najdalja personifikacija Sunca, on je taj isti bog, samo u drugoj aktivnosti, ipostas koji djeluje u drugoj sferi. Prirodno, čovjek je u svom bogotražiteljstvu tragao oko sebe i prije svega u prirodi. Tim prije, ukoliko je to i činio, priroda mu uopće nije služila kao cilj, ona je bila prostor gdje se manifestirala božja akcija. Zato i personifikacija, ako je tako zovemo, nije bila apsolutna, već relativna. U

njoj treba vidjeti samo dio onoga što božanstvo jeste, a nikako cjelinu i zato je vedska religija tražila dalje izraze u novim likovima, metaforama i alegorijama, ponekad i u hiperbolama. Da nije tako, bilo bi čvrsto ustanovljeno da je Višnu-Sunce, a Agni-Oganj i Brama- bog-čuvar ili obrnuto, ali ne bi bilo stalnog klizanja značenja atributa. Kraće, postojao bi običan politeizam, koji mi ne nalazimo. Umjesto panteona vidimo panteon

ipostasa Boga. On ipak nije poput grčkog panteona, gdje je Zeus vrhovni, a ostali bogovi su mu podčinjeni. I čak izraz "ti stvori bogove" treba u vedizmu shvatiti kao "ti stvori nove ipostase, tvoreći nove funkcije tvoje svemoći". Jedino u tom slučaju shema religije vedizma postaje nam jasna i razumljiva. Kod Grka je iznad svega naglašena antropomorfnost bogova panteona, dok kod Rg- vedista bogovi poprimaju oblik, koji se stalno mijenja, dinamičnu formu. Ako je "istina uvijek ista, a realnost se uvijek mijenja", kako je govorio Sv. Toma Akvinski, Vedejci su u realnom tražili istinito i zbog toga mu asocirali različite forme i atribute. Nejasno osjećajući zakonitost pojava, oni je nisu mogli sabiti u jasno uobličenu shemu, zbog čega su zapadali u izlišno umnožavanje oblika i lica.

Dakle, težeći sistematizaciji metafizičkih ideja, Vedejci su bili sve bliži unifikaciji božanstava. Dok je religiozna mašta stvarala sve nove i nove oblike, dotle je razum vodio njihovom pojednostavljivanju i svoñenju na jedinstvo. Upravo zato i čitamo: "Duh Božji, koji lebdi na Nebu i koji se zove Indra, Mitra, Varuna, Agni; mudri daju jednom

božanstvu mnoga imena; to su Agni, Jama, Materisvan."

I mada ideja "drevnog jednoboštva" Vedejaca ne uživa pozornost sanskrtologa i poznavalaca mitologije, tvrdimo da je u starini, slično geološkim, dolazilo i do religioznih kataklizmi, izazvanih procvatom i opadanjem kulture te da se podizanje kulturnog nivoa podudara s procvatom jednoboštva, a opadanje s politeizmom, s gubitkom ključa za razumijevanje religioznih predstava.

S druge strane, tek sporadičan povratak monoteizmu u Rg-vedama još nije dokaz da monoteizma u predvedskoj prošlosti nikada nije bilo. Naprotiv, upravo ovakav sporadični povratak i dokazuje da je jednoboštvo bilo poznato u predvedskom periodu. Kasnije je ono zaboravljeno i njegovi istinski čuvari nastojali su da vrate vedizam na stari put, spominjući ga. Meñutim, oni sami nisu bili postojani, nazivajući religiozne fantaste "mudrima". Dovoñenje personifikacije do najvećeg broja izraza, uopće ne znači da ih i prije toga u osnovi vedizma nije bio isti broj. Naprotiv, taj broj morao je biti sve

manji što se više zalazilo u prošlost i on se negdje završava jednoboštvom. Moguće da su njihovi izvori bili upravo u njedrima civilizacije Ma. Možda nešto kasnije. A mnogoliki, čisto vanjski politeizam vedizma predstavljao je nesumnjivo opadanje, bez obzira na snagu religiozne fantazije. Ovakav vid nazadovanja prisutan je i u drugim religijama u kojima se razvijaju posebni "kultovi", istiskujući potom religiju, iz koje su nastali. U vedizmu se razvilo mnoštvo shvaćanja Boga, koje je potom prešlo u kaos. Isto

tako bi i kult svetaca u kršćanstvu, da hijerarsi nisu na vrijeme poduzeli svoje mjere, zamijenio i samo kršćanstvo, koje bi postalo antropomorfno mnogoboštvo. To se nije dogodilo, zahvaljujući saborima, koji su konstantno svodili mnoštvo na jedinstvo i utvrdili simbol vjere. Kod Vedejaca takvog simbola nije bilo te je vedizam prvo prešao u vanjske mnogoboštvo, a potom i unutrašnje. Ali u periodu koji mi proučavamo, još nijedan od vidova religije u vedizmu nije bio čvrsto definiran. To nije bilo jednoboštvo u pravom smislu riječi, ali nije bilo ni mnogoboštvo, s obzirom na spominjanja jedinog

bića. Kraće rečeno, u Vedama su mnogoboštvo i jednoboštvo još vodili borbu. Pobjeñivalo bi tren jedno, tren drugo. Ipak, osnovna tendencija ove religije jeste jednoboštvo, bez obzira na vrlo izraženo mnoštvo i nekakav naturalizam. Tvrdimo, jer smo navodili tekstove samih Veda, u kojima se govori o jednom biću.

S druge strane, knjiga Alfreda Morija kaže na str. 86; "samo kontekst nam može pokazati da se ne radi o realnim ličnostima (božanstava)". Dakle, Vedejci su im pridavali simbolično značenje!

Religiozno-poetska raznovrsnost uzrokovala je nastanak podjele božanstva na posebne ipostase, meñusobno nezavisne, posebno kod ljudi verujućih a neprosvećenih, koji ne razumiju vezu izmeñu njih. Tako čak i molitva dobija ime Sarasvati, postajući božanstvena riječ Vadgevata, praćena dvjema divinizacijama - Ila, ili poetska riječ, i

Bharati, poetska akcija (deklamacija). Tako molitva postaje božanska kočija. U isto vrijeme žrtvovanja istopljenog masla (tibetanski utjecaj?) i some, božanstvenog napitka, postaju slični konjima, dobro dresiranim, koji se trzaju iz vaza, u koje su zatvoreni, i uprežu u božansku kočiju, kao blagodatne krave koje puštaju u mlazu, dok muču, mlijeko iz svog vimena. Prinošenje žrtve kod Arijevaca, glavni kult poznat u vedskoj religiji, oko koga se odigravala sva religiozna služba, sastojao se u prinošenju rastopljenog masla, kiselog mlijeka i napitka some. "Priñi, Indra, i probaj naše ponude!"

obraća se otac obitelji, rukovoñen svećenikom. "Ti voliš ponude. Pij ovo, što ti prinosimo. Onaj koji prinosi žrtvu, sjedeći na zelenoj travi, takozvanoj vargis, kuza, darbga /roa sinosurodes/, stavlja u udubljenje žrtvenog kamena istopljeno maslo grita, kiselo mlijeko dadhi i sipa sok some /sacrostemma viminalis, ili asclepias asida/. On se obraća Agniju; "Agni, pij sa svim bogovima našu slatku soma!" Dalje on kaže: "Indra i Varuna, za vas je ova žrtva, probajte jela, koja su vam spremljena. Evo pića, koje vas

čeka." Kasnije žrtva postaje složenija i soma se sipa kroz filter u vazu samudra. Ovo se može usporediti s euharistijom u kršćanstvu... Usporeñenje je, naravno, samo indirektno, ali iz njega se vidi čemu je težila vedska religija. Ona je naginjala formama, izvana bliskim kršćanskim formama bogosluženja. Ta je sličnost prisutna, jer su Arijevci, u ubačeno kršćanstvo, od strane Židova, ugradili dio svog duhovnog naslijeña zapisanog u njihovom genetskom kodu, čineći ga tako kompatibilnijim i prihvatljivijim za sebe.

Ipak, samudra, ili posuda koja je sadržala žrtvenu somu, već je bila neka vrsta prauzora

kršćanskoj čaši. Pričešće takoñer treba vidjeti u tome što se svim prisutnim davala žlica some, prevrelog i vrlo jakog soka trave, rastopljenog masla, ječma. Vjerojatno je podsjećao na nešto izmeñu piva, brage i vina. Zamijeniti zrna ječma kruhom, a somu vinom, Arijevci su mogli kasnije. I već u mitraizmu srećemo nešto, što izvana sliči na euharistiju više, nego ovo prvobitno žrtvovanje u početku, u vedizmu, kakav je bio kod Arijevaca do izlaska u Europu.

"Idi, idi do naše Žarizne, Oče, lice koga sija jako Sunce, a koji gleda na nj1 slijep biće, gledamo dolje, oči ne dižući, odakle smo i odakle idemo, i kuda odlazimo" riječi su najstarijeg zapisa na daščicama Velesove knjige, koje se odnose na slavensko prinošenje žrtve i po duhu su vrlo bliske vedizmu. Soma je u ovom slučaju zamijenjena "mlijekom i medom", a ponekad i "bragom", to jest prevrelim medom. Kasnije se braga pravila od proklijalog ječma. Meñutim, ako sanskrtolozi, ne shvaćajući, tvrde da su "apri", ili zelena  trava  "kuza",  dveri  i  stupovi  svetog  mjesta,  tučak     "vanaspati",  ili  avan

"utookhala" koji služi za pripremanje some, žlica "džugu", pomoću koje se razlijevao napitak na žrtveni kamen, drva kojima se palila vatra, tri vrste žrtvovanja, maslo "adžija", trave "ohradr", prsti svećenika "anguli" i sama žrtva "svadha", ili "svadga", bile personifikacije, zašto da personifikacijama ne nazovemo i "prokimnu" ili "kondak" u pravoslavnoj službi? U njoj su i "irmosi" i "tropari" i "antifoni". Sve je to naravno

sveto u očima vjernika, ali nije identično s Bogom! Najzad, ako simbolika "anguli" dovodi do obrazovanja deset pomoćnika svećenika, ili deset pomoćnica svećenica, ako je u tome i prisutna aluzija na Daktile kod Grka, u tome još nema nikakve personifikacije božanstva. Naravno, vjekovima se gubi smisao mnogo čega, i posebni elementi službe zaista mogu dobiti ime božanstava zahvaljujući promjeni i usložnjavanju obreda.

Soma na kraju postaje najsvetija žrtva, slivena sa samim Agnijem. Meñutim, u tom sjedinjenju nema identifikacije. Soma je sličan Agniju, ali nije Agni. Veda (znanje) kaže

da soma postaje Agni-pričest, zauzimajući mjesto Indre u panteonu Vedejaca. Ovaj kult

javio se u periodu Sama-Veda. Simbolika ovih Veda je samospoznaja u božanstvu. Taj sveti izvor, druga knjiga Veda, sadrži skraćeni izbor himni Prve knjige, ili Rg-veda, i njima pridodate himne Soma i Agni, ili Sam-Agni, koje se dalje spominju zajedno.40 Smisao žrtve soma i Agni može se usporediti s beskrvnom žrtvom proskomidije u kršćanstvu. U mitraizmu ona je preuzeta iz vedizma, a u kršćanstvo je, možda, unijeta iz

mitraizma. Na ovaj ili onaj način se, meñutim, veza s pastirskim kultom u kršćanstvu ostvaruje preko Starog Zavjeta prije Mojsijevog perioda, a s neporočnim agnecom, janjetom (Agni) Arijevaca preko mitraizma.

U himnama se soma naziva "besmrtnim principom žrtvovanja, učiteljem ljudi, voždom svetih, prijateljem bogova i uništiteljem grješnika." U pravoslavnoj liturgiji pjeva se za vrijeme pričešća: "Izvor besmrtni kušajte!" Sanskrtolozi kažu: "Ovom novom božanstvu

pripisuju se atributi Indre, dakle, Ono se uzdiže iznad Indre i staje uz Agnija". Ova je tvrdnja, naravno, netočna, jer u ovim atributima, svojstvenim Indri, treba vidjeti samo znak svetosti pričesta somom. Kasnije će taj akt potisnuti kult Agnija i dobiti ime Pavamana, to jest Svemogući. Mi na to možemo uzvratiti da se u kršćanskoj euharistiji tijelo i krv Krista kao vino i kruh nazivaju još i svetim darovima. Somatski kult odgovara periodu Sama-Veda kada se slave osobine Some koji je stvorio svijet koji pridržava  nebo  i  zemlju,  sjajnog  i  svevidećeg.  Arijevci  ovog  perioda  obraćaju  se

božanstvenom Somi s molbama kojima su se njihovi preci obraćali Indri i Agniju. Kad je Soma postao simbol jednog bića, takvo obraćanje njemu bilo je potpuno logično, jer su se u Somu slijevali svi ipostasi Boga koji je u sebe primio sve sadašnje, prošlo i buduće, kao otac razuma koji podiže Sunce, drži nebo, zrak i zvijezde.

Alfred Mori kaže: "Zamjena samog Boga pićem bogova u arijevskoj religiji neobična je pojava, bez analogije u drugim religijama, koja će ostaviti tragove u mazdaizmu". To

nije točno, jer u svim kršćanskim religijama koje priznaju tajnu pričešća, kušanje svetih darova jednako je kušanju samog Boga: "Primite, jedite, izvor besmrtni okusite!" Autor potom govori da je Indru zamijenio Agni, sin Prvoga koji je uzeo od njega sve molitve i pohvale, upućene Ocu; u Agniju su Arijevci vidjeli boga ognja, jer je ovaj sišao s neba na zemlju. Ali se Agni utjelovio u Somu i kao da je postao on. Ovu transfiguraciju prihvaća kršćanstvo, ali je nerazumljiva sanskrtolozima!

Soma, kao piće od trave šacrostemna viminalis", dobija smisao bića koje sliči na

čovjeka. On daje život, zdravlje i zaštitu, vodi besmrtnosti ("izvor besmrtni okusite!"), kao nektar ili ambrozija kod Grka. Ponekad vedski pjesnik predstavlja Somu kao piće bogova. Upodobljenje Some Agniju, ponavljamo, ne predstavlja identifikaciju, iako se radi o poistovjećivanju. To jest, ako je, da bi se stupilo u kontakt s Agnijem, potrebno primiti somu, Agni jeste Agni, a ne Soma. Ovaj detalj izgubili su iz vida sanskrtolozi.

Uzrok takvom shvaćanju čisto je psihološke prirode: dovoljno je promijeniti nazive pojava pa da mnogi ljudi prestanu da se u njima snalaze! Ovu osobinu ljudske psihologije odlično je iskoristila propaganda mnogih zemalja i naroda, u cilju kontroliranja masa, naročito u komunističko-cionističkom SSSR-u. Dakle, dok soma nije osvećena i dok se nije pretvorila u dio Agnija (dio, a ne cjelinu), ona se zove Indu.44 Čitava legenda o somi (ili tajna) predstavlja prikaz stradanja biljke kojoj su pokidali stablo, zgnječili je, kako bi postala dio Agnija. Soma je kao čovjek, koji daje svoj život za spasenje svih ljudi! I Arijevci su uzimali somu tri puta na dan. Ustremivši se na Samudra, posudu preobraćenja, Soma se odijeva u bijelu odjeću, juriša kroz zrak užurbano i gromovito, postaje mladoženja svetog ognja i kreće na grudi Aditi, ali "Sveti oganj ne postaje njegov grob", kaže Langlua u "Memoarima o Somi". "To je kolijevka, u kojoj ponovno oživljava (Feniks!) kako bi jurnuo, okružen svjetlošću, na krilima Materisvan (vjetar). On već nije zemaljski soma, već Soma nebeski, to je Agni-Tvaštri, to je Agni-Surija. Prije transfiguracije on je prolio na zemlju svoju božanstvenu ambroziju. On postaje tijelo žrtve i na njegovu svetu trpezu pozvani su i ljudi i bogovi. U ovom pričešću svih tajanstvenom hranom oni nalaze snagu i radost. Indra pokreće i oživljava njihov razum kako bi se suprotstavili neprijateljima svjetlosti. Sunce je pokrenulo svoja kola. Nebo i zemlja se pomlañuju. Valovi dobivaju svoju slobodu. Svaki deva na svom položaju dobiva više snage za izvršavanje dužnosti a ljudi, dobivajući od carske sile i plemenitost Some, ovladavaju blagom, zlatom, konjima, kravama i ječmom".

Čim Arijevac primijeti novi ipostas, odmah ga pripaja Somi, Agniju, Indri. Tako religiozna ekstaza dobija formu Brigaspati i Brahmanaspati. Sve transfiguracije i simbolizacije žrtve, tri godišnja doba, ili ritavas, kao i sami rituali jesu sveti. Religiozni pjesnik Arije poziva ih da se sjedine i podjele žrtvovanje i kušanje some s Indrom, Agnijem i Marutsom.

Soma čisti dušu  i  tijelo  od  loših  osjećanja, ublažava ih, služi im kao spasenje. I

nehotice dolaze u sjećanje riječi pravoslavne molitve pričešća: "za očišćenje duše i tijela, i ostavljanje grijehova". Nema sumnje da je, bez obzira na bogatstvo, šarolikost formi, vedizam kroz sjedinjenje Agnija već nosio u sebi prauzor kršćanske euharistije, kao ideje spasenja duše i tijela putem sjedinjenja tijelu i krvi Krista.

Meñutim, dok božanski atributi služe spasenju Arijevaca, Asuras ili sile tame, koje nose u svojoj utrobi grom i munju, uragan i buru, suprotstavljaju im se. Asuras su

zlotvori, koji nastoje da ugase svjetlost Agnija, osuñujući na smrt i uništenje sve živo, nebo i zemlju, i Indra sve vrijeme mora da se bori protiv njih. Tama je uvijek za sve primitivne narode bila simbol smrti. Asuras žive u tami, nose u sebi tamu u kojoj treba vidjeti nebitisanje, dok je svjetlost  život i ljubav. Iz Asuras su nastali Devs mazdaizma.

Arijevci svakodnevno prizivaju u pomoć Indru, okruženog Marutsama, koji ulaze u borbu s Asuras. "Pleleniti Indra, kaže Madhučgandas, shvatio je njegove zamisli javlja se sa silama Marutsas."; "Mi ovdje molimo za nebesku pomoć Indre, reče Bharadvadža,

Bog dobročinitelj, okružen Marutsama."; "Neka doñe Indra, okružen Marutsama (njegovim pomoćnicima, koji ne prestaju da obogotvoruju njegovu silu) nama u pomoć s neba i zemlje, zraka i valova", kaže Vamadeva; "Indra, predvodnik Marutsas (Maruts), koji su Njegovi pomoćnici i ne prestaju da se dive Njegovoj snazi."; "O  Maruts! Uzviknu Medgatithi, koji imaju Indru za predvodnika!"; "U borbi protiv Vritre odmah za

Indrom slijede njegovi pomoćnici Maruts kaže Savija i vidjevši Tebe u bici kako pobjeñuješ Vritru osobno i obaraš ga, Maruts ti uznose pohvale".

Marutsi su božanstva, dobro naoružana, u čijim su rukama koplja i mačevi, bogato ukrašeni. Oni predstavljaju nebeske legije. Po tome su slični Amšaspandama i Izedama, Ferujerama, "snažnim i opasnim", kao što je i Mitra, njihov zapovjednik koji je veliki ratnik na konju.

Anñeli su kod Židova slični Marutsama: oni su vječno mladi ratnici, s oružjem i

krilima na leñima. Psalm treći: "Vi, koji imate Anñele što lete brzinom vjetra, i vaše su sluge plamene poput ognja." Ovi pojmovi ukazuju na istovjetno pastirsko porijeklo religije i kod Semita i kod Arijevaca. Oganj, Sunce, trava, agneci (proljetno prazničko janje) sve je to zajedničko. Toplota, Sunce, svjetlost osnovne su potrebe pastirskog života, i trava ne raste zimi. Tek s proljećem i prvim janjetom, s praznikom proljeća, ili buñenjem prirode, nastupa povoljan period. Zbog toga su anñeli Židova i Marutsi Arijevaca slični.