JURIJ PETROVIČ MIROLJUBOV

RG-VEDA I MITOLOGIJA SLAVENA 

JURIJ PETROVIČ MIROLJUBOV ARIJEVCI

RG-VEDA I MITOLOGIJA SLAVENA

Naslov originala:

Rigveda i izičestvo / Jurij Petrovič Miroljubov Verlag Otto Sagner,

Munchen 1981.

Prijevod s ruskog  - Ljiljana Janjatović obrada elektronskog izdanja: Swarrog

PREDGOVOR

Ova knjiga predstavlja pokušaj komparativnog prikaza dvaju religijskih sustava, Arijevskog kao starijeg i Slavenskog koji od njega ishodi. Pokušaj da se iznañe osnovna determinanta, kao veza kulturnih arhetipova, ima za cilj dokazati  i  osvijetliti inherentnost drevnih vjerovanja, primarne Arijevske i sekundarne Slavenske kulture, kao i samo porijeklo današnjih Slavena u smislu direktne grane Arijevskih naroda.

Autor, ponekad, ima prilično mek i tolerantan stav prema duhovnim utjecajima stranih kultura i neprirodnih učenja i vjerovanja, kao što su judeo-kršćanstvo, te pokušava primijetiti sličnosti, kojih skoro da nema, jer su u pitanju inkompatibilni sustavi učenja, koji potječu iz dvaju naroda (rasa), potpuno različitih genetskih dispozicija. Moguće je, da je autor bio prisiljen na takav čin, iz razloga objavljivanja knjige, ili je to zasluga prevodioca ili potencijalnog cenzora, koji se pobrinuo da tekst izgubi na potrebnoj oštrini.  Ja  sam,  djelomično,  pokušao,  da  u  elektronskoj  obradi  knjige,  otklonim

spomenute nedostatke, koje naravno nije moguće sasvim otkloniti. Knjiga je skenirana u Abbyy Finereader-u 7.0 Professional Edition a zatim prebačena u .doc i .pdf datoteke.

Sam naziv knjige Arijevci ne odgovara originalu, koji bi u prijevodu s ruskog mogao glasiti "Rg-Veda i Religija Slavena". Zasluge oko naziva knjige idu vjerojatno na adresu prevodioca.

Knjigu bih, i pored spomenutih nedostataka, preporučio svakom rasno i nacionalno

svjesnom Arijevcu, kao djelo koje će mu bar donekle osvijetliti i pružiti uvid u daleku drevnu prošlost života, znanja, običaja i vjerovanja njegovih predaka, kao i objasniti neke suštinske stvari iz današnjeg svakodnevnog života, koje je, do sada, samo naslućivao, jer je bio odsječen od svojih duhovnih korijena, indoktriniran raznim naopakim učenjima, religijama i ideologijama. Vjekovima su nas učili da su naši preci bili gomila nepismenih divljaka i da naša povijest počinje od prihvaćanja kršćanstva. Vrijeme je da se sjetimo istine, a istina je da smo potomci jedne visoko razvijene civilizacije, koja je, iz odreñenih razloga, pretrpjela svoj sunovrat, da je judeo-komuno- kršćanska epizoda samo jedan ružan san iz koga se polako budimo i da su naši preci bili potomci svojih iskonskih Bogova u koje su vjerovali i obraćali im se za pomoć, kao što to čine djeca prema svojim roditeljima.

Swarrog

RG-VEDA I MITOLOGIJA SLAVENA

PRVI DIO VEDA

Da bismo razumjeli što predstavlja poganstvo koje su ispovijedali naši preci, moramo zaviriti u davnu prošlost, u samo njezino izvorište, kada su Indo-Arijevci živjeli u prvobitnoj religiji Arije. Kroz maglu prelaznog perioda lutanja po azijskim stepama i slobodnog nomadskog života, stada i pašnjaka svijetli pred nama daleka prošlost, koju su opjevale Vede. Svete himne Arijevaca, srodne grčkim, svjedoče o nepomućenoj ljepoti primitivnih vjerovanja praroditelja, prašćura. Istovremeno, ove himne otkrivaju drugu, još dalju prošlost, kada je kulturni nivo nesumnjivo bio znatno viši. Razlika izmeñu vedskog perioda i ovog drugog perioda jednaka je razlici izmeñu staroslavenskog i novih slavenskih jezika. Bio je to, van sumnje, osobit svijet, koji je možda održavao kulturne veze s civilizacijom Ma (Mu). Od tamo potiče ideja Jedinog Bića Boga. Arijevci perioda Veda često su se od nje udaljavali, ali u samim Vedama konstantno su prisutna ukazivanja na jedinstvo Boga.

Oblici vedizma koji su se kasnije razvili našli su svoj izraz u simbolima dubokog smisla, visoke poezije, iz koje teče i naša rijeka duhovnog života, ma kakvim je pokrovom sad prekrivali.

Treba imati u vidu da se Arijevci Veda nakon preživljene katastrofe nisu mogli vratiti prijašnjoj čistoći religije. Nastupio je prekid, ponor, bezdan izmeñu predvedske prošlosti i vedskog perioda.

On se nije mogao prevazići, već se s naporom moralo dolaziti do novih formi religioznog mišljenja, koja se već razlikuju od prethodnih. Čak su se i bramanizam i mitraizam s religijom mazdaizma, koji su nastali od vedizma, udaljili svaki na svoju stranu.

Ne dostignuvši odmah punu snagu, vedizam, razumije se, nije mogao biti pretočen u odgovarajuću formu, te su u Rg-vedi uočljiva kolebanja od mnogoboštva k jednoboštvu. Meñutim, ovdje je od značaja i samo mišljenje Arijevaca vedskog perioda. Ono je bilo metaforično, alegorično, simbolično. Zapadni znanstvenici smatraju da su te metafore i alegorije jasne. Mi ne mislimo tako. Ako je Arijevac razmišljao kao i mi, to uopće ne znači da je mislio na isti način kao mi. Njegov način mišljenja razlikuje se od našeg.

Glavnu ulogu u religioznom mišljenju Vedejaca nesumnjivo igra priroda, ali je oni vide drukčije nego mi - djeca zapadne kulture i civilizacije, otpadnici od prirode, koji živimo u umjetnom svijetu tehnike i ekonomije! Neposredan doživljaj prirodnih sila, čija personifikacija vodi mnogoboštvu, da bi se završila jednoboštvom, iz koga su Arijevci izašli u drevnosti, nama je već nedostupan. Za razliku od Arijevaca, mi pod personifikacijom podrazumijevamo identifikaciju.

Pastiri  Sedmorječja,  a  potom  Fergane,  Džung-Arijevskih  stepa  i  Pendžaba,  ovi

Arijevci, licem u lice s tvoračkim silama prirode, bili su strani apstraktnim predstavama Semita. Vidjevši svojim očima božansko stvaranje, priznavali su ga na javi, budući nasamo s Bogom u stepama, gdje se talasaju, izmiču plave daljine i gdje je čitav svijet hram, u kome sama priroda pali sve zvijezde i ukrašava bojama gore Altare. Pred njima su mnogi božanski atributi koji svaki na svoj način stvaraju svijet. U početku ih je tako

 

mnogo da se ne mogu svi popamtiti, ali se kasnije polako uspostavlja ranije jedinstvo, i već Indra postaje Agni, Varuna, Savitri. Sve je to isti Bog, koji samo mijenja obličje. Prema arijevskim pastirima bogovi su u žbunju, ovdje, na zemlji, u izvorima, drveću, kamenju. Oni nisu vidjeli božansko hladnim, odmjerenim, apstraktnim pogledom, već živahnim očima i djetinje čistim razumom. Bog ili bogovi nisu isto za Semite i Arijevce. Ako je za prve On bezosjećajni, apstraktni zakonodavac, za Arijevce je prijatelj, prijatelji, čuda čudna, koja ne kažnjavaju bespoštedno, već prijateljski podržavaju čovjeka u njegovom religioznom djetinjstvu. Bogovi Arijevaca puni su bratske, sestrinske, očinske i materinske ljubavi, zaštite, pomoći i svepraštanja. Njihovi bogovi su božanski heroji koji se bore protiv zla. Oni su snaga, vječno u stvarima prolaznim, ono što ne nestaje kad same stvari nestanu. Taj stvaralački, živi izvor prane, žive vri svuda i u svemu. On je snaga, zdravlje, ljepota, radost, mudrost, poezija i žrtva, bogosluženje i pjesma, ples i prijateljstvo, obožavanje i žrtvovanje, soma i oganj vječnosti.

Najbolji način da ga spoznamo je - ili aktivnost, rad, heroika, ili pasivno promatranje, poniranje u pokrov maje, traganje u njemu, kontakt ne samo s iluzijom, koja se u njoj krije, nestaje, počiva u njenoj skrivenoj suštini. Prva etapa ove spoznaje je učešće u tajnama prirode, pronalaženje u njoj i u njima prije svega ljudskog sadržaja. Tu ključa izvor, živa i mrtva voda. Tamo je i oblak Svaroga, Isvaroga, Isvare "s koga on gleda na svijet". Mrtva voda Arijevaca tvori materijalne forme, držeći ih zajedno, iscjeljuje rane postojećeg, raña sile sjedinjenja, fiksira vrijeme, mjesto, stvari prolazne, daje statiku stvari.

Živa voda (ambrozija) ispunjava ih emanacijom Žive, daje amrit, besmrtnost, pranu, daje razumno kretanje, samozaštitu, odgaja, pazi, njeguje, ispunjava ljepotom, pretvara iz jednih u druge, daje dinamiku stvari, preobraća ih u bića.

Pokrov maje je iznad jednih i drugih; iza njega, tog pokrova, sve je drugo, ni nalik običnom, iza njega je plavi k-raj, kuda sve teče, puštajući vlagu Žive, dišući pranom.

Atman je zrak, atman je i duša! Dišući, čovjek udiše atman, višu dušu, pramatman. To je k-raj, na čijem k-raju živi Arija, Irija, Irij, Irone (možda Iran), pred-vječni raj, ili "onaj svijet" i Nav.

Mi ovdje namjerno objedinjujemo slavenske i arijevsko-vedske ideje, jer imaju isto poreklo. I dok je Raj-Irij-Iran, Arija mjesto blaženstva, gdje teče soma, ambrozija, napitak bogova, amrit, dotle plave stepe, gdje pasu plave nebeske krave, što jedu plave

trave života vječnog, čuvaju u sebi i put i Nav. Nav je ono, preko čega treba preći, umirući i idući u Raj poslije smrti.

Isaara-Isvarog, Svarog-Savitri, "koji sjedi na oblaku" iznad svijeta, promatra svijet, kako Brama zamišlja svijet (u bramanizmu). Ali Nav, ili Nev, "odakle ne dolaze žetvu žeti" je ono nepoznato, što se nalazi preko praga života i što se smrtnim očima ne može vidjeti. On prijeti živome Jamom, Mogilom. Arijevci takoñer znaju za Jamu, boga smrti. Jama prijeti Živom, da bi uzeo njegovu živu i ispio iz njega pranu, koja mu je potrebna.

Nav prijeti živome, plaši ga da bi mu učinio postojanje dragocjenim. Ali iznad Nava je zlatni most Indra-Sunce, koje vodi pokojnog heroja u Raj-Irij-Iran, tamo na zapad, gdje ono samo spava noću u zlatnim kočijama, iznad kojih je zlatni šator. Tako Horos, vodeći za uzde riñe konje, završava dan. Tako Dajbog šalje zlatni štit na zemlju.

 

Pored šatora Indre-Horosa-Dajboga pasu u plavoj travi njegovi riñi, ognjeni konji (u kojima je Agni). Ujutro, kad ga probudi tutnjava kopita nebeskog konjanika-Ašvina, ugledavši zoru, božanstvenu kravu, koja daje mlijeko života ljudima, Indra izvlači kola, upreže ognjene konje i vodi ih za uzde širom zemlje, po k-raju rajskom, pored Nava, gdje takoñer padaju njegovi zraci, budeći mrtve, pristižući u svoj slavi svojoj s istoka, vodeći za sobom na zlatnoj uzici jasni dan. On širom otvara plava vrata Svarge, neba, i nareñuje pticama da pjevaju i kravama da muču. Plačući rosom odlazi noć, sestra dana, odlazi na počinak na zapad, iza plavog k-raja, u postelju, koju je dan zagrijao. S njom odlazi Luna, odlaze i gase se zvijezde, sunca heroja.

Dan, kao žrtva, raña se i prolazi. Žreci i starješine klanova prinose jutarnju žrtvu zahvalnosti, somu na oganjagni, daju ambroziju svojim vjernim Arijevcima, članovima svog plemena.

Kada zora dijeli mlijeko živima, žene idu da muzu krave. Mlijeko nebesko, pomiješano s mlijekom zemnim, teče u posude. Arijevci piju mlijeko krava, pomiješano s mlijekom

zore kako bi dobili živu i pranu.

Kada prvi zrak Sunca koje izlazi u svoj svojoj slavi, obasja ivice krčaga s mlijekom, blagoslivljaju ga Agni, Indra, Varuna, Savitri. Ono postaje sveto.

Gdje je nebo, a gdje zemlja? Arijevac ne vidi granicu izmeñu njih. On vidi da se nebo umiljato priljubilo uz zemlju i da je Sunce-Indra-Agni-Varuna-Savitri miluje. On se osjeća kao u raju i pjeva himnu Suncu-Varuni-Agni-Indri, koji je pobijedio Jamu, tminu,

tamu. Himna mu je takoñer čista kao riječ djeteta, koje jedva zna što reći hoće. Čist je njegov život-žrtva-tvar. U mladom svijetu on ide sa svojim stadima k plavom k-raju neba, na napoj. Potom tjera krave i konje na travu. Tamo ih čuva, dok Indra-Sunce čuva njega sa stadima i njim samim. Jedu travu životinje, sam Arijevac traži u travama svetu travu, od koje se pravi soma. Nañeno predaje starješini, ili žrecu, koji od toga pravi napitak bogova, ambroziju, somu.

U podne se vraća sa stadima u tabor, gdje uzima učešća u žrtvi i dobiva svoju žlicu

some. On pije napitak bogova i jede hranu, koja je bila osvećena žrtvom.

Čitav njegov dan je religiozni akt: dan, podne, večer. Tri puta na dan Arijevci prinose žrtvu. I kada večernji nebeski konjanik Ašvin poskoči, pali se večernja zora, pada noć i bukti Agni-Oganj noćne vatre.

Noću Arijevac spava, ali čuvari, naoružani Ognjem-Agnijem, koji gori na istom mjestu, čuvaju stada od napada zvijeri, zlih pomoćnika Jame. Oni ne spavaju, jašući

konje, kao lik samog Indre-Agnija, Varune-Savitrija.

Polako protječe noć na zvjezdanom nebu, gdje sijaju sunca Pitris, Anžiras i mrtvih heroja, koji su pili nebesku somu, napitak bogova.

Izlazi i zalazi Luna, zaštitnica žena. Jutarnji Ašvin, nebeski konjanik, glasnik borbe Agni-Indra-Varuna galopira nebom. Zora dijeli mlijeko živima i dolazi u slavi dan s Indrom, koji je pobijedio smrt ili noć.

Ne znači li takav život učešće u tajnama prirode i Boga? Ako je priroda djelo božjih

ruku, onda je i zakonitost pojava takoñer božje djelo i Arijevac, slaveći tvorca, živi u njemu i u prirodi. Kad bi njegov život bio lišen božanskog utjecaja, bio bi lišen i ljepote, kao i poezije, jer su ljepota i poezija bile, jednako kao i religija, duhovni sadržaj vedskog života.

 

I otud dvojstvo vedskog života; s jedne strane Bog, a s druge zemlja. Nebo je izvor žive vode, koja teče od Indre, dok zemlja prikazuje mnogolikost božjeg stvaranja, odakle potiče mnogoboštvo.

Sunce je jedno i Indra je jedan, iako Sunce biva i promjenljivo. Tako ujutro oživljava, danju grije, a leti u podne žeže, uništava, prži, donoseći sobom sušu.

U slavenskim jezicima ostalo je mnogo vedskih korijena i mnogi sanskrtski, prakrtski nazivi jasni su sami po sebi, kao na primjer pojam Jasna. Gotama ovako govori: "O

Indra, nitko nije bio, niti će biti Tebi podoban. Jer Ti držiš na sebi svemir. Indra je velik; i sluša naše molitve. Mi Mu uznosimo pohvalu našu i molitve naše da uveličamo silu Njegovu. Ni Nebo ni Zemlja, ni zrak ne mogu ubiti (poraziti) ovog Boga. Svjetlost (Svijet) ne duguje nikome svoj sjaj do Njemu (Njegovoj Sili). Tako kaže Panva-taratha." U judeo-kršćanskoj bibliji, koja je arijevcima duhovno strana, kaže se: "blagoslivljajte i hvalite ime Božje, vi, koji ste sluge Njegove, Blagoslivljajte Ga" - kaže Psalm cara Davida /Ps. XXXXVI/,   ali u ta dva djela, jednom   židovskom, biblijskom i drugom

vedskom, Arijskom, ideja je djelomično ista: pohvala Bogu.

Takvi paralelizmi iskrsavaju sve vrijeme čitanja Veda. Jasan je zajednički izvor vjere. Odakle on potiče? Odgovor je jedan: iz njedara civilizacije Ma, koja je nekad, prije katastrofe, blistala u svijetu zadivljujućim sjajem (povući paralelu s katastrofama Manu).' "Ništa nije novo pod kapom nebeskom", kaže stara izreka, ništa nije novo kao otkrivenje u religiji, može se reći, čitajući Vede i usporeñujći ih s Biblijom i kršćanskim

Svetim Pismom.

Vedejci su božja djeca, prijatelji sila nebeskih. Oni ih traže na nebu i na zemlji. Za razliku od semitskog apstraktnog bogotraženja, lišenog osjećanja, Arijevci tragaju za božanskim u prirodi, koja ih okružuje. Oni u njoj traže ljudsko, to jest prolazno, i vječno, to jest božansko. Izvlačeći iz vidljivog ljudsko, oni vide materijalno i božansko, a izvlačeći materijalno, suočavaju se s božanskim. Upravo zato su Vede tako duboko religiozne. One nam prenose jednostavnu, djetinju vjeru u to da svijetom upravlja i

božje, a ne samo materijalno načelo, da materijalno nije dovoljno i, ako je pred njima Jav, da se on zasniva na Pravu, a da je Nav, prostirući se iza njega, samo ponor, koji razdvaja čovjeka od Svarge, gdje je Bog, otac Žive i svega živoga.

Tražeći živu vodu, Arijevci su išli za svojim stadima kroz stepe, obrasle travom, sve dalje, k vječnom plavetnilu, gdje se Svarga spaja sa zemljom. Tamo su i stepenice u Raj, odakle silaze na zemlju božanstva-atributi jedinog oca bogova i ljudi. Oni žive s ljudima,

i u tom pogledu religija Arijevaca i starih Grka potiče iz istog izvora žive vode, a onaj koji je pije ne umire.

Sve što se zbiva u prirodi, njezino kruženje, točak vremena, dostojno je pjesme drevne Arije, a Vede (Znanje) posvećuju u tajne kruženja. Indra je prvi, na ognjenom konju, začetnik odgajanja konja kod Arijevaca. On ih je posvetio u tajnu kola-kruženja. Ali, došavši do predstave kruženja, izmislivši točak, Arijevci nañoše u njemu sredstvo kretanja; pronašavši kolotočak, oni napraviše kola, u koja upregnuše prvo telad, volove,

a potom i konje. Indra, koji pobjeñuje zlo, na konju, iz čijih usta sipaju iskre i dim, bog groma i munje, bješe upravo onaj prvi konjanik, na koga su se Arijevci ugledali, pripitomivši konja i naučivši da jašu.

 

Munja u ruci Indre bila je mač koji su iskovali. Boreći se za stada i pašnjake, organizirali su novu silu naoružane konjanike, sinove Indre, i neprijatelji ih više ne smjedoše napadati.

U stepi je čovjek licem u lice s Bogom. Glava mu se diže k nebu i samo noge hodaju zemljom. A konjanik, uzjahavši, još se više odvojio od zemlje, još više približio Indri, ne samo izvana, već i iznutra. Upravo zato konjanik i konj imaju takav značaj u životu Arijevca. Upravo zato Arijevac u njima vidi približavanje Svargi. Nema bolje žrtve koju

može prinijeti bogovima od konja. Žrtvovanje konja je po svom značenju jedna od najveličanstvenijih misterija Arije.

Vedska religija je, dakle, bila otkrivenje, ali je za razliku od starozavetnog otkrivenja, objavljivala sjedinjenje sa životom okolnog svijeta, učešće u tajnama prirode, čije su otelotvorenje: geniji, čuda čudna, dobri duhovi, koji odgovaraju apsolutno svemu, svakom faktu u svijetu i životu.

Nastanak vremena, koje teče iz glinenog suda Indre-Brame (boga vremena), i prirodni

ciklus koji se ponavlja, smjena godišnjih doba, to isto kolo, koje slavi nježni sin prirode, Arijevac, vodi ga od dogañaja do dogañaja, do dana djetinjstva, mladosti, zrelosti i starosti; od roñenja do smrti. On u njemu sudjeluje i to je kolo njegova osobna sudbina, neraskidivo povezana s vremenom. Svaki pojedinačni dio točka manifestacija je božanskog. Ako se brzo okreće, to je znak da Indra moćni leti na ognjenom konju, tuče mačem munje neprijatelje Svarge, lije kišadažd božji iz nebeskog bezdana Višnjeg kao znak ljubavi Višnjega, pali se munjevito drvo u Svargi, odakle se spušta na zemlju most, raj-duga, pada kiša Puruše i vrti se kolo Koladino, vječite promjene stvari. Siplje snijeg Puruše, iz mraka ponoći dolazi mraz, zima, studen. Sve su to atributi božanstva, otelovljenje tvoračke prirode. Arijevac ne doživljava materijalno tu prirodu, on je obogotvoruje, ali ne onako, kako to čini zaostali poganin. On u tome vidi izraz milosti božje. Svaka pojava u Javu milost je Brani-boga Brani-bora, Konj-Indre, svaki njegov korak je korak naprijed, nikako natrag. Od roñenja k smrti, od ljubavi k Navu, od života, daha prane k Navu, k Raju, gdje je sve kao i ovdje. Tamo ratnici-heroji napasaju konje u žitorodnoj travi, tamo nema ni tuge, ni uzdaha tamo je samo radost božja. Tamo je svjetlost vječna, neugasiva, ljeto božje, cvjetni prah, blagost zraka, izobilje plodova zemaljskih, pjesma širina rajskih, ples čuda čudnih, i tamo nitko nikada ne boluje, ne stari. Tamo nema ni gladi, ni žeñi, jer je svatko napojen vodom živom za vijek i vjekove i "svak je sit kruha nebeskog u sve dane".

Bogovi hodaju zemljom, žive meñu ljudima, bratime se s njima. Galopira stepama konjanik, dojaše do nomadske čerge, klanja se, šalje blagoslov okupljenima oko ognjišta. Poziva ga starješina da sjedne da podjele večeru. Sjeda gost, slavi Boga, jede, leže da prenoći K-Raj svog konja. Svarga sija zvijezdama, mlijekom Maje, koje je ova nosila Svargom u krčagu da napoji dijete Krišnu i prosula. Sija mlijeko na visini. Spava pratilac. Čuvaju stada konjušari, ne spavaju u sedlima, razgovaraju. Noć protječe u travama, blaga, rosna. U zoru stiže zamjena stražarima, drugi će uzjahati konje. Nema putnika! Bio je ovdje, a nema ga. Nestade. Nitko nije čuo kako je odjahao. Tko je on? Sam Indra ! Dolazio je sam Indra.

U daljini, u podne, kada zemlja podrhtava uz ivicu neba, uz talasanje oblaka, što teku u plavoj gomili iza K-raja zemlje, pomalja se plavi pojas i preko njega, na plavom polju ide orač, vodeći brazdu. Gledaju starješine: što je to? Okolo su besK-Rajne stepe, orača

 

nigdje nema! Šalju konjanike. Galopiraju konjanici, jure kao vjetar i gledaju kako se orač diže u nebo, nastavljajući da ore, topi se, nestaje. Koje orao njivu? Tko će se, ako ne Indra, baviti zemljom Svaroga? Plava je, i trave na njoj su plave, i noću tamo pasu zlatne ovce, trepereći ognjenim iskrama. Kreću se bezbrojna stada u Svargi, napasa ih bog Veles, predstojeći svakom kretanju, svakom broju, svakoj harmoniji, blagostanju, dobru, zverima i travama.

U daljini se pomaljaju sjene ljudi, idu oni za stadima, visoki, izduženi, s velikim kukastim štapovima,  koračaju  za  ovcama.  Idu  do  samog  Svarožjeg  pojasa,  plavom

ivicom što odvaja nebo od zemlje, idu i stupaju na njega, i već na nebu gone stada, nad

zemljom. Tko su ti pastiri? To su Velesiči, Svarogovi guslari, pjevači, bajani, što gone bezbrojna stada zlatorunih ovaca Svarge. Idu, nestaju, šireći se po Nebu.

Kako razumjeti ovu Tajnu? Arijevci su je svojim očima vidjeli i ovako objašnjavali: Indra, Veles-Bog, Agni, Jaro hodaju plavim stepama, plavom Svargom, nedostupnom običnim smrtnicima.

Oblaci se podigoše kao gromada na Sjeveru, stadoše obavijati nebo, grom u daljini zagrmi, a Sunce, lik Agni-Boga potamni, pomrači se, i na trenutak Zemlju pokri tama, u kojoj su svijetlile samo Munje i grmjelo je, lila je kiša iz bezdana nebeskog. Moćni Indra-Bog-Heroj borio se s Crno-bogom, koji je ratovao protiv Agni-Boga. I odjednom se ponovno javi svjetlost i noć, koja se bješe spustila na zemlju nestade. Indra pobjedi! Indra moćni, slavni heroj, ne štedeći sebe, baci se na Crno-boga i odagna ga! Slava Indri

i Indrinim ljudima! Ti su ljudi Slaveni, Sloveni. Oni pjevaju slavu Indri, bogovima neba i zemlje, ništa ne tražeći za sebe. Oni su narod slave. Slaveni. Ime njihovo nastalo je iz običaja pjevanja u slavu Indre.

Oni nisu pasivno promatrali prirodne cikluse, već iznutra, živeći u njima, rukovodeći se njima. Čitav njihov život bio je zasnovan na prirodnim ciklusima i sve što je bilo u prirodi, bilo je i u njihovom životu.

Eto, završi se studena zima, kada je trebalo izvlačiti hranu za stoku ispod snijega, na

Sjeveru, i kada je u Pendžabu hladno. Potekoše potoci, ozeleni trava. Prve se ovce ojagnjiše. Prvo janje dar je bogu-Agniju. Pastiri praznuju. Prvog agneca prinose klanju, spaljuju iznutrice na vatri od prošlogodišnjih trava, peku žariznu, agneca proljeća, posvećenog Agni-Bogu. Jedu ga sa stepskim lukom, divljom slačicom, koja je već izrasla iz suhe trave lrošlog leta. Jedu, kušaju, zalijevaju prevrelim mlijekom stepskih kobila, vesele se, slave Agni-Boga.

Dok je kod Semita Proljetni praznik (pasha)- praznik izbavljenja iz egipatskog ropstva, za Arijevce - to je praznik proljeća, ponovnog rañanja prirode, buñenja stepa iz zimskog sna.

Raduju se Arijevci, čupaju zelenu travu, bacaju je uvis, k Svargi, pokazuju Bogu-Ocu svih da je stigla zelena trava. Posipaju se meñusobno od jutra do večeri prahom korijenja što boji indigo, da objave da je stiglo vrijeme cvjetnog praha. I ako neko tog dana nañe prvi cvijet u stepi, odnosi ga s radošću i ushićenjem u tabor, daje starješini, a ovaj ga,

slaveći Indru, Agnija, Varunu, pokazuje svima kao prvo čudo Diva Divnih. Bogovi su hodali stepom i po njihovim tragovima niče cvijeće.

Veza Arije s bogovima neraskidiva je: prvi slave druge, a ovi im pomažu:

 

"Iznad svega, iznad dana i noći, Iznad zraka i mora je Indra,

Koji ide dalje od vjetra, dalje od zemlje Dalje od rijeka i dalje od svijeta!"

Indra Veliki, koga slavi Renu, sin Visvamitre: "Slavi Indru, tog velikog heroja,

koji se izdiže u sjaju svjetova,

dalje od granica zemlje, koji oživljava i bodri ljude, koji ispunjava sve,

koji se veličanstveno uzdiže nad tamnim pokrovom valova!

Slavi Indru, pjevajući nove slave, tako plemenite kao što je i On sam, čija je veličina ravna zemlji i nebu!"

Ovaj Indra došao je na praznik proljeća u stepama, sjeo k-raj vatre-dima, uzeo komad svetog agneca i jeo s ljudima. Bio je to Indra, jer rano ujutro ne nañoše tragove njegove. Bio je to Indra, jer odjaha na riñem konju, a da čuvari ne čuše grom njegovih kopita. Bio je on, Indra, jer otiñe prije dana koji je trebalo da donese na zemlju. Bio je on, Indra, jer lik njegov bješe blag, a riječi tople. Bio je On, Indra, jer doñe i ode na vatrenom konju.

"O Indra! Nek pobjedi Tvoje oružje protiv grešnika, zle Rakšase! Neka se naši zli protivnici sruše na zemlju, kao žrtveni bikovi. O Indra! Neprijatelji koji nas napadaju mnogobrojni su i ispunjeni mržnjom. Neka se skupe ispod plašta noći da ujutro uz pomoć svjetlosti nastupajući dan postane njihov grob. Prizivamo u pomoć, prinoseći ovu žrtvu, velikog i predivnog Indru, najplemenitijeg od heroja u bici, milostivog kao i strašnog, pobjednika neprijatelja na bojištu, pokrivenog njihovim trofejima."

Indra je u stepama, sjeverno od Pendžaba, sjeverno od Kabula i rijeke Kofeje, ili Kabula, u visokim dolinama Jaksarte i Oksusa. On je bio meñu Arijevcima koji su napasali stada. On je pokazivao prstom na jug gdje je Pendžab. On je pokazao gdje su

bolji pašnjaci i gdje je manje neprijatelja.

Slaveni, koji slave Indru, bili su na Komonima, krećući se k jugu, ali starješine rekoše da se Indra pojavio na gori i pokazao na zapad, gdje spava noću dan, gdje stoje u noći zlatna kola Sunca-Agnija: "Tamo, jer i Agni tamo ide, jer tamo dan spava i noć otud dolazi". Tamo je K-Raj Zemlje, tamo... Jedni su krenuli na Jug, drugi na Zapad."

Nomadski klanovi prelaze u potrazi za pašnjacima tisuće vrsta i pravac za njih uvijek ima veliki značaj. Prema Suncu i zvijezdama vodili su svoja stada. Indra-Sunce bio im je

vožd. Indraheroj, Indranajbohlji vojnik, najsnažniji od hrabrih i najhrabriji od snažnih. Skiti  i  Sarmati,  meñu  kojima  su  kasnije  bili  naši  preci,  imali  su  boga  rata.

Najjednostavniji obred, koji su mu posvetili i simbol boga rata bili su koplje, ubodeno u zemlju ili mač. Tako su prašćuri simbolizirali Indrine munje, njegov ognjeni mač. Grci su u tome vidjeli barbarsko siromaštvo obreda. Himna Sanva, posvećena Marutsama,

 

završava se riječima: "Bacite neprijatelje kao strijelu protiv onih, koji su se osmjelili da mrze Rišis." Marutsi ili svećenici najzad su se u Vedama stopili s Devama.

Zakoni pustinje ili stepa su prosti. U njima je sve potčinjeno udobnosti stada, ovaca, krava i konja. Život pastira je surov: sav u kretanju, u potrazi za travom i vodom.

Sinovi Anžiras, opjevani u pjesmama obitelji Gotamida, slave se ne samo kao sluge Indre, već i kao njegovi pomoćnici u potrazi za nebeskim kravama. Njihova ličnost na K-Raju  K-Rajeva  iščezava  i  biva  zamijenjena  onim  božanstvom,  kome  su  služili.

Anžiras (Angiras) su postali Agni.

Zemaljske krave su smrtne, potrebna im je trava i voda, nebeske krave su besmrtne, one piju živu vodu i jedu plavetnu travu Svarge. Oni što su, pomažući Indri, tražili te krave i sami postadoše božanstva, sjedinjujući se s Indrom i rastvarajući se u njemu. Konjanik, jašući stepama, polako se smanjuje, pretvarajući se u malu točku u plavetnilu daljina, nestaje u njima, postajući Jedno s njima. Ovu tajnu utapanja ličnosti u njedra prostranstva Arijevci - djeca Indre pretočili su u himne i legende kao tajnu sjedinjenja s

božanstvom, rastvaranja u njemu. Krave, koje žvaču travu, oličenje su smrtnoga koji se hrani besmrtnim. Ali besmrtno im samo privremeno pomaže u životu, u borbi sa smrtnim. Svarožje krave i same su besmrtne i zato je njihova hrana - plava trava Svarge. Indra ih traži. On, koji se predao podvizima, bitkama s neprijateljima ljudi, izgubio je stada. Anžiras traže njegove krave, postajući njegove sluge, sjedinjuju se s njim, postaju On. Ovdje ljudi prvo postaju atributi božanstva, a potom samo božanstvo, gubeći svoju

ličnost. Kao što se konjanik koji se u galopu udaljava od tabora, poistovjećuje s prostranstvom, oni se poistovjećuju s Indrom.

I što se više udaljavaju u vremenu, preci se sve više stapaju s božanstvima. Smrt je odlazak u vrijeme, koje se sjedinjuje s prostranstvom. Izvan granica i jednog i drugog je Svarga, plavi Raj, koji počinje od konca K-raja zemlje. Tamo su plave stepe Svarge, tamo je plava trava vječnog života, tamo su oblaci-ovnovi i telad, i zvijezde-ovce Svaroga, Indre, Velesa. "O Džatavedas, neka oni uñu u tijelo!

O Agni, spusti ih zatim meñu Pitris, da doñu u molitve (naše) i žrtve. Odjeveni životom, neka prime oni ostatke (posmrtne)..." Tako su molili Arijevci, spaljujući mrtve: "O Agni, postaraj se da spališ (konačno ovog pokojnika). Ne rastrgni ni žegovu kožu, ni tijelo mu. O Džatavedas, ako su ti naše žrtve ugodne, pomozi mu tvojom pomoći, okruži ga tvojim Pitris. On je došao da primi (tijelo), koje nosi njegovu dušu."

Konjanik  tako,  jašući  u  daljini,  nestajući  u  prostranstvu  stepa,  postaje  simbol

iščeznuća, i smrt gubi svoju strašnu suštinu, jer je iščeznuće jednostavno: Agni obuhvata tijelo preminulog, odnoseći ga sa sobom. Pokojnik je otišao u potrazi za nebeskim kravama Agnija-Indre. Stalno miješanje imena božanstva pokazuje da su svi oni različiti atributi jednog Boga, kome samo daju različita imena. Greška je mnogih znanstvenika- sanskrtologa upravo u tome što razna imena Boga smatraju različitim bogovima. Osim toga u slavenskoj službi kaže se: "Sveti Bože, Sveti krepki, Sveti Besmertni..." Zar se ovdje imenuju tri Boga? U Rg-vedama, pak, kad se kaže Puruša, Agni ili Indra riječ je o tri božanstva. Zašto? Zato što se u njedrima kršćanske civilizacije pogani uobičajeno smatraju idolopoklonicima koji vjeruju u mnogoboštvo. Nakon brižljivog proučavanja Rg-veda i dokumenata o poganstvu moramo, radi jasnoće, insistirati na tome da su različita, takozvana božanstva kod Arijevaca zapravo imena jednog istog Boga. Svatko takvo ime samo je poseban atribut božanstva. Ne poričemo da je meñu njima bilo i onih

 

koji su vjerovali u personalnost svakog od ovih imena. Oni su čak mogli zapisati i himne raznim božanstvima, ali zbog toga što su dva tri pisara pogrešno zapisala Isus umjesto Iisus, ništa se u kršćanskoj religiji nije promijenilo. Ni u arijevskoj religiji se time ništa ne mijenja. Prava personifikacija božanskih atributa uslijedit će kasnije, ali to je već bliže našim vremenima. Nomade je samo nebo, sama Svarga učila jedinstvu božanstva. Isvara je jedan! Ovaj naziv je kod Gota iz slavenskog korijena Jedan prešao u Odin, da bi se u tom obliku zadržao u brojanju kao naziv za jedan u ruskom djelu slavenskog svijeta. U tom odbrojavanju Odin-Jedin bilo je ime Boga, Dva-Deva, Tri-Trimurti, Četiri-Čatvara, Šatvara, Satvara, Pet-Pento, vjerojatno od grčkog penta, isto kao i Šest- heksa, sedam-sedemv, sedvm, Santa-element vlažnosti osam, da bi opet devet postalo naziv za Deva i deset Dasia. Arijevski religijski karakter brojanja takoñer vuče korijene iz nomadskog pastirskog perioda kada je, brojeći stada, sin Indre posvećivao svoju stoku Bogu. Ujedno, on ju je blagoslivljao. Blagoslivljanje stoke zadržalo se u ruskom pravoslavlju: na Blagovijesti, 25. marta, gonile su se krave do crkve. Moguće je da se u dubokoj prošlosti, prije praznika proljeća, posvećivala stoka, kada se svaka životinja pojedinačno posvećivala božanskom atributu, odakle potiče i samo brojanje. U svakom slučaju ono je bilo neophodno nomadima, jer bez toga nisu mogli znati koliko je životinja u njihovom stadu.

Taj praznik Proljeća je pastirski praznik, koji označava da ovce počinju da donose jaganjce. Prirodno, taj dan je pun radosti, jer od njega počinje proljeće i tog dana svi

pastirski narodi "Arijevci, a takoñer i Semiti prinosili su svojim božanstvima žrtvu - prvo neporočno janje. Taj dan bio je posvećen pjesmama, igrama, pričama o prošlosti, obrednoj trpezi i, pošto je život pastirskog naroda zavisio od stada, tog dana brojali su stoku, posvećujući je jedinom Bogu, Devama, Trimurti, Čatvari, Pentu, Santa svim atributima Boga. Brojanje se na tome zasnivalo. Nakon prebrojavanja započinjao je novi vremenski ciklus, do sljedećeg praznika proljeća.

Meñutim, tumačenje atributa predstavlja za nas teškoću, jer ne znamo što su sve naši

prašćuri podrazumijevali pod ovim ili onim imenom. Tako je vedski pjesnik Vašitha, ili Vašištha bio jedno vrijeme smatran za boginju zore, jer njegovo ime znači "neobično blistav". Osim toga, boginja zore takoñer se često zove i "neobično blistava". Zora je nosila ime Ušas, a jedina zvijezda koja je imala ime bila je Venera zvali su je Uzanas ili Sukra. Kako je ta zvijezda ostajala posljednja, a prva se palila, Arijevci su mislili da je ona jedino božanstvo koje je pokušavalo da se suprotstavi Indri-Suncu.

"Neka nam podare blaga Mitra, Varuna, Aditi, Majka, Zemlja i Nebo". "Različita blaga, koja daju Zore, darovi su, što donose sreću onima, koji ih poštuju prinošenjem žrtava i pjesmama." Hram prirode u kome su živjeli Arijevci, pružao je duhovnu hranu svojim pojavama i u njoj su pronalazili sebe i svoju misiju na zemlji.

Kao i Vesna, koja nagovještava svjetlost i toplinu, tako i zora, simbol Vesne dana, obećava toplinu i svjetlost. To obećanje bogovi su uvijek održavali, i uvijek se ispunjavalo. Od tamo  radost Arije. Indra, onaj "koga su slavili naši očevi" (Rg-veda)

stalno je spominjanje. Indra je jedno od najznačajnijih imena boga Sunca. Izvorno, arijevski politeizam bio je monoteizam, jer je Sunce jedno, i kult, nastao iz obogotvorenja Sunca, govorio je u početku samo o njemu, a ne o mnogima. U dolinama Džungarije, ili Džung-Arije, religija je bila primitivna, svodeći se na obožavanje Sunca. Kasnije će se pojaviti i drugi atributi, a zatim njihove personifikacije.