Tama i noć vrijeme su kad su aktivni Asuras, koji do nose ne samo zlo, a oblaci na kojima žive su utvrñenja. S njima je i Suhna (suša), Dajtijas, Dasius, Sanakas, Vrita, skriven oblacima, tamom, iznad koga lete Rakšasas i Bgutas, zli duhovi. Ovdje se javlja razlika izmeñu semitske i arijevske predstave. U zemljama gdje su živjeli Semiti, kiše su izuzetna rijetkost i oblaci su simbol bogatstva, rodnosti. Arijevci su, pak, živjeli u zemljama gdje kiše prelaze u pljuskove, monsune, poplave, rušenje. Za njih oblak nije

isto što i za Semite. Agni-Soma-Indra bore se protiv Dasiusa i Asuras: "Zora kao dobra mati dolazi da im pomogne i održi i sačuva mir, ona dolazi, zaustavljajući let noćnih, zlih sila." "Na Istoku izlazi Sunce pred svima, ono ubija tamu, proždire sve parloge koje su stvorile zle sile."

Zlatoruki Savitri "stiže iz udaljenih k- rajeva da uništi sve zlo". Savitri "odnosi bol", Savitri je "Bog koji jasno vidi." Dakle, ratujući protiv mnogolikog zla, mnogoliko dobro neprestano mijenja svoj oblik, bivajući tren Sakra, koji oštri svoje oružje da pobjedi zle,

tren Indra, a tren Marutsas. O tome govore odjeljak prvi i odjeljak drugi Rg-veda. Sve legende o ovoj borbi svode se na borbu Indre protiv Vritre, Agija ili Zmaja. Indra nanosi poraz Zmaju uz pomoć Tvaštri, koji za njega kuje oružje.

Borba Indre s Vritrom sliči na boj s anñelima ozlojeñenog Satane koji je svrgnut u Ad. Demoni su sve sile Vritre, a Indra je okružen svim anñelima vjernim Bogu.

Himna Indri, koja je posvećena tom dogañaju, kaže; "Ja slavim drevne podvige, koji

krase nosioca munje - Indru. On udari Agija i rasprostre valove po Zemlji, pusti pljusak s nebeskih gora. On udari Agija koji se krio u dubinama nebeskih gora; On ga udari ovim gromovitim oružjem, koje je za njega napravio Tvaštri, i vode kao krave, što jure svojim stajama, potekoše k moru. Indra, silovit kao bik, utoljavao je žeñ našom somom u vrijeme Trikadrus; On je pio od naših prinošenja. Dok je Madgavan podigao munju, bacajući je kao strijelu; on udara prvoroñenog Agija. Indra, kada tvoja ruka udari prvoroñenog Agija, odmah nestadoše proviñenja vraća; i sad Ti daješ Suncu da se rodi, Nebu i Zori. Neprijatelj nestade pred tobom. Indra udari Vritru, jednog od svojih najmračnijih neprijatelja. Svojom moćnom i ubojitom munjom On razbi njegove članove, dok Agi kao drvo, posječeno sjekirom, leži na Zemlji. Pošto nije imao suparnika, Vritra odluči, budući opijen sumanutom gordošću, da pozove na dvoboj Boga silnog i pobjedonosnog koji je tako često davao smrt. On nije mogao izbjeći grčeviti

okršaj, i neprijatelj-Indra napuni rijeke mokrom prašinom. Lišen ruku, lišen nogu, on se još borio s Indrogi, ali ovaj (Bog) ga udara u glavu, i Vritra, taj eunuh, pada, raznesen u komade. Kao probijen put, on leži na Zemlji, pokriven svojim vodama, čiji izgled veseli naše srce. Ovi valovi, koje je Vritra držao u sebi svojom veličinom, biju i guše sada ubijenog Agija. Mati Vritre naginje se, Indra joj zadaje smrtni udarac i majka pada na svog sina. Danu (majka Vritre) leži kao krava kraj svog teleta. Tijelo Vritre, koje pliva sred uzburkanih struja, nije ništa više od stvari bez imena koja plovi na valovima. U meñuvremenu, neprijatelj Indre utonuo je u vječni san".

Ovaj mit povezan je po analogiji s mitom o Padu anñela i Bici Amšaspand i Devs. Glava knjige proroka Izaije (XIV,12 i sl.), koja govori o padu satane i njegovih legija, prenosi vedsku ideju. Uzanas, planeta Venera, zapovjednik je i predvodnik Asurasa, kao i Lucifer, koga imenuje Izaija; on je prikazan kao vječiti borac protiv Boga i bio je svrgnut s Neba.

Kasnije, u Mahabharati, smrt Vritre ispričana je mnoštvom detalja. U njoj je prirodna

borba dana i noći, kaže Alfred Mori, izložena tako da je uočljivo kako su Indusi zaboravili praizvor ovog zlog božanstva. No, s druge strane, svaka borba dvije ideje prolazi kroz iste faze, te bi stoga bilo pogrešno tvrditi da Arijevci nisu u ovu legendu unosili drugi, dublji smisao.

Nemoguće je sve objasniti materijalističkim uzrokom. Naše mišljenje funkcionira tako da se pod svaki mit ili legendu može podmetnuti materijalistička podloga. Meñutim,

uzdižući idejni smisao ove legende na viši plan, vidjet ćemo u njoj simbolično predstavljenu svaku borbu, a najprije borbu dobra i zla. Pa takva borba postoji, zar ne? Ona za nas ima smisao kada može sličiti na borbu svjetlosti i tame? Tako se odvija i borba realnog s istinitim. Elementi takve borbe mogu se pronaći i u djelovanju kiseline na alkalije. Borba života i smrti odvija se u istim okvirima. Na isti način se bore ljubav i mržnja. Naš je stav ovakav: mi ne tražimo materijalne pobude sastavljača legende, već njen smisao. Za nas nije važno kako se bore svjetlost i tama, već da borba svjetlosti

(Indra) i tame (Vritra) predstavlja simbol svake borbe.

Današnje Europsko analitičko mišljenje susreće se s nesavladivom preprekom u razumijevanju sintetičkog mišljenja Arijevaca, i u tome se krije rješenje svih neuspjeha sanskrtologa!

Pri izučavanju Rg-veda treba tražiti upravo simbole i sintezu, a ne uzroke, pobude ili materijalnu podlogu. Ako poñemo tim putem, doći ćemo najprije do čestica religioznog

mišljenja Arijevaca, potom do njegovih atoma, do njegovih elektrona, iza kojih neće biti... ništa! Postoji i ovakvo objašnjenje elektron je eterski vihor, čiji smjer obrtanja odreñuje njegov pol. Meñutim, po mišljenju mnogih modernih fizičara-znanstvenika, nikakvog etera nema... Drugi fizičari kažu da je to "čisto kretanje", bez ikakvih materijalnih osnova. Tko bi se snašao u ovim idejama? Sve one imaju uporište u metafizici koju zvanična znanost-fizika odbacuje kao nauku. Tu nailazimo na zid svakog materijalizma! Jer dalje se nema kud. Našao se i takav znanstvenik fizičar- filozof koji

tvrdi da samo prostranstvo podijeljeno u vremenu, čini kretanje elektrona. Tko je od njih u pravu? Naveli smo ova shvaćanja kako bismo pokazali da materijalistička objašnjenja imaju kraj. Znači, treba krenuti drugim putem kako bi se došlo do istine.

Meñutim, većina današnjih znanstvenika kao pod zakletvom-zavjerom, nastoje sve objasniti materijalistički, a ne može se sve na taj način objasniti.

Isto tako ne možemo objasniti svu dubinu religije Arije te smo je opisali samo u općim crtama. Bila je to religija koja je težila visokom, gotovo kršćanskom moralu i Brahma ili Brama, u početku samo molitva, postat će kasnije glavno božanstvo ove razvijene arijevske religije. Uporno bogotražiteljstvo naših predaka dovelo je do njega, te se bramanističko shvaćanje Boga razlikuje od vedizma isto onako kao što se Novi Zavjet razlikuje od Starog. Ipak, treba podsjetiti da nije svaki oblik bramanizma blizak idealnom, već samo jedan od njih i to ezoterični bramanizam. Drugi oblici utopili su se u kultove, u ritualizam ili klerikalizam.

Dotakli smo se Rg-vedizma u vezi s religijom starih Slavena. Njoj se i vraćamo, a ovaj dio rukopisa samo je uvod u proučavanje religije starih Slavena koja predstavlja vedizam izmijenjen i pojednostavljen vremenom, prilikama, dogañajima i promjenom mjesta boravka.

Neizbježno pojednostavljivanje pogleda i formi religijskog mišljenja s promjenom mjesta boravka dovelo je do toga da se poganstvo u mnogome raziñe s vedizmom, a s

druge strane, način života, u biti primitivan, pastirski ili ratarski, pojednostavio je mnogo toga u vedizmu. Svećenstvo je ogrubjelo, zaboravilo vedski jezik i zapalo u duhovno siromaštvo koje se graničilo s bijedom.

Sama priroda ako ne posredno, a ono direktno ili obrnuto utičući na mišljenje naših predaka, priroda sjeverna, a ne tropska, bila je već drukčija, ni blizu čudesnim slavljima proljeća i leta. Jezik, koji se odvojio od vedskog sanskrta, počeo je se brzo mijenjati, i

već izgubio svoju zvučnost, udaljujući se sve više od praizvora - vedskog jezika. Uskoro je već bilo nemoguće zapisati na sanskrtu, ono što je izgovoreno na slavenskom. Djelomično se izmijenila gramatika i sintaksa. Promijenili su se glagolski oblici, rod, padeži. Ostali su zajednički samo korijeni riječi i to ne svi. Pismo naših predaka bilo je izgubljeno. Slavensko-arijevski svijet utonuo je u tamu novog primitivnog bivstvovanja. Još su ponešto znali žreci (do prijema kršćanstva), ali i oni počeše zaboravljati Vedu- znanje koju su im prenijeli preci. Slaveni su započeli novi život, raskinuvši veze s

ranijim. Samo legende o Iriju, zelenom i cvjetnom Raju, i o živoj i mrtvoj vodi još su čuvale ostatke prošlosti. Kazarski jaram iskorijenio je u njima i to, a kada su Varjazi stigli u Rusku zemlju, zatekli su poganstvo koje je zapalo u barbarstvo. Grci su to iskoristili, uvodeći kršćanstvo, a s njim i novu pismenost koja je poticala iz grčkog izvora.

Naš zadatak je da ustanovimo što u tom poganstvu još predstavlja odjek vedizma, a što

je uneseno. Na sreću, do Prvog svjetskog rata narodni ruski folklor još je sačuvao mnogo poganskog i mi mu se još preko folklora možemo vratiti, bez obzira na tisuću godina kršćanstva i na ponovnu vlast Kazarsku, sada preobraćenih u Židove, u vidu boljševizma koji je skoro sasvim iskorijenio folklor i narodna vjerovanja.

Arijevci su davali ime krave zemlji, oblacima, prinošenju some, žrtvi, molitvi, što upućuje da su kao stočari, u stoci vidjeli simbol blagostanja, dok je usporeñenje s kravom  u  njihovim  očima  bilo  najbolji  izraz,  izraz  koji  najbolje  prenosi  osjećaj

blagostanja. Istovremeno, ova simbolika značajna je po tome što sve svodi na isto značenje blagostanja. Tako su imenom krave nazivali crvenkaste zrake zalazećeg sunca, zora je za njih takoñer bila simbol krave koja daje mlijeko blagostanja, a molitva, blago po sebi, slaveći Sunce, takoñer vodi do krave. To ukazuje na posebnost vedskog mišljenja i na njegovu simboličnost. Zbog toga je i imena različitih božanstava trebalo

shvatiti kao simbolički izraz jednog istog, ali na različite načine iskazanog religioznog osjećanja, usmjerenog prema jednom vrhovnom biću. Ovaj, kome su davana mnoga imena, za Arijevce Rg-vede imao je smisao koji je prevazilazio prosto antropomorfno shvaćanje, jer su Boga više slavili, nego molili. Otud i zaključak da se iščezavanje zraka zalazećeg sunca u njihovom mišljenju simbolički pretvaralo u gubitak  najvrednijeg blaga. To su bile krave. Dakle, nestajanje sunčevih zraka bilo je jednako otmici nebeskih krava od strane Asura. Pastir i gospodar ovih nebeskih krava bio je Indra, Gopati. Arijevci, moleći za povratak nebeskih krava, palili su sveti oganj žrtve, Agni. Božanstvena kuja, pas, javlja se u pomoć Indri; to je Sarama, ili glas žreca Vadeve koja nalazi pećinu, u koju su zatvorene nebeske krave i Indra se pojavljuje, okružen Marutsima i Anžirasima, razvaljuje pećinu i oslobaña krave. Prema tome, zora je vjesnica javljanja Indre u svoj svojoj slavi.

Meñutim, ako je brižljivo proučavanje efemerida, kao manifestacija božanstva, ležalo u osnovi  vedizma,  nikako  ga  ne  treba  miješati  sa  sabeizmom  Sirijaca,  jer  su  ovi  u

zvijezdama vidjeli prava božanstva, a Arijevci samo alegorične slike. Eugemeristi XIX vijeka vidjeli su u tim imenima drvne careve i heroje koje su Arijevci obogotvorili. Ipak, mnogo toga ide u prilog prisutnosti antropomorfizma u vedizmu koji postoji i u kršćanstvu. Kao što je u starini prisutna tendencija obogotvorenja careva i heroja (heroj je za narod sveti čovjek), prisutna je i obrnuta pojava - očovječenje božanstava. Dvije su tendencije: jedna, koja potiče od žreca, znači odozgo, i druga  od vjernika, dakle odozdo.

One se bore jedna protiv druge. I kao i uvijek, dvije su religije ezoterična i egzoterična koja se svodi na obrede, rituale i materijalizaciju božanstava.

Proučavajući legende i predaje vedizma, sve smo bliži zaključku da, ako je i bilo posebnih obogotvorenja, ona su izuzetno rijetka. Bez obzira na pokušaje takve vrste, kakav je, na primjer, knjiga Neva "Pokušaj objašnjenja mita Ribhavas, prvi spomenik apoteoze u Vedama" /Pariz, 1847./ gdje on dokazuje da su Ribhus i Ribhavas koje su obogotvorili Arijevci, stvarno postojali, u Nirukta, znatno kasnijoj knjizi (nešto poput

etimologije Veda, koju je napisao Vaska; knjiga s uputima na postojanje prethodnih etimologija) ovi likovi stvarno oživljavaju, postaju nalik živim ljudima. Iz toga, meñutim, ne slijedi da su oni to i bili. Langlua u njima nalazi materijalizirani ritual, obogotvorene obrede. Mi, pak, vidimo simboliku!

Ribhavas se opisuju kao tri svećenika prvih vremena Rg-veda kojima je Bog, zbog njihove   svetosti,   podario   vječni   život   (analogija   s   dugovječnošću   Abrahama   i

Melkisedeka kod Židova) i na taj način oni sami postali su Deve. Pripisuje im se takoñer plemenita intervencija, kao i svecima u kršćanstvu. Oni zastupaju ljude na nebu. Istovremeno se pojavljuju kao svećenici ispred žrtvenika i kao zanatlije na nebu. Upravo su oni iskovali za Ašvine predivna kola, čiji su kotači brzi. Oni su stvorili i moćne konje za Indru. Kao Kiklopi koji su povezani s Hefestom, Ribhavas su povezani sa Tvaštri, nebeskim majstorom, s Visvakarman. Sanskrtolozi naglašavaju da su Rg-vede na primitivnom stupnju religioznog razvoja koji još nije dorastao klasifikaciji i metodu,

neophodnim razvijenijem shvaćanju Boga. Oni ovdje prave istu grešku kao i većina današnjih zapadnih znanstvenika. Arijevci vremena Rg-veda kao pastiri u periodu opadanja arijevskog naroda, koji je uslijedio nakon perioda procvata, nisu imali potrebe za klasifikacijom. Oni su htjeli da sačuvaju ono glavno iz svojih vjerovanja i samo su svećenici-žreci težili sintezi religije, a ostatak naroda diferencijaciji božanstava. To je

uobičajen proces. Sanskrtolozi dodaju da su Vedejci samo slavili božanstva. Kršćanski znanstvenici kao da hoće da kažu da, postajući molitvenom, religija postaje istinska! To je gruba neistina, jer upravo najviša forma religije jeste nezainteresiranost, hvala Bogu, bez molbi, bez želje da se "izmoli Carstvo Nebesko". Pravi vjernik bilo koje religije stupa kako nalaže religija, zaslužujući time svoje spasenje, a ne molbama bez dijela. Čak i kršćanski Apostol Pavle kaže: "Vjera bez dijela mrtva je". To i jeste istinska forma religije.

Netočna je, takoñer, tvrdnja Alfreda Morija da se "vedski politeizam prilično razlikuje od surovog hebrejskog monoteizma". Ne radi se uopće o politeizmu, već o mnogim ipostasima božanstava kod Arijevaca.

Još jedan argument ide u prilog našem shvaćanju. Nema posebne veze izmeñu božanstava Veda te mnogo toga u njima nije zapisano. Mnogo toga su vjernici znali, ne smatrajući za potrebno da zapišu sve što im je i bez toga bilo poznato. Meñutim, pohvala božanstvu,  lijepa po  svojoj  formi,  bila  je  teška  za pamćenje.  Te  su  pohvale i  bile

zapisane. S vremena na vrijeme žrec, čija je dužnost bila da zapisuje pjevanja, dodavao je rečenicu: "Mudri nazivaju mnogim imenima Jedino Biće", kako bi potonja pokoljenja znala da se radi o jednom božanstvu, a ne o posebnim bogovima.

Vjerojatno je nezabilježeni dio vedske religije predstavljao nešto poput kršćanskog Katehizisa koji su morali znati mladići, stječući na posebnom obredu pravo da se nazovu odraslima.

Kod australijskih primitivnih naroda takvo posvećivanje podrazumijeva užasne fizičke muke za mladiće. Tako je i kod divljih indijskih plemena Amazonije, gdje se mučenju podvrgava svaki mladić, a neki od njih čak u većoj mjeri, na primjer "mučenje mravima". Nemoguće da kod Arijevaca perioda Rg-veda nije bilo nikakvih iskušenja, mada sigurno ne tako barbarska i primitivna. Kod katolika takva iskušenja povezana su s prvim pričešćem koje je uvjetovano ispitom iz Katehizisa. Kod pravoslavaca prvo pričešće daje se u sedmoj godini, a njemu prethodi prva ispovijed, na kojoj svećenika

provjerava kako dijete poznaje zakon božji. Slično je bilo naravno i kod vedskih pastira. Svi narodi i sve religije imaju tako nešto, i bilo bi čudno da vedizam, iz kojeg je nastao mitraizam, mazdaizam, bramanizam, helenizam, latinsko poganstvo, germanska stara religija i slavensko poganstvo, takvu provjeru vjere nema. Kod Slavena ona je postojala u sedmogodišnjem uzrastu, kada se djetetu prvi put sjekla kosa - strižba. U druidizmu obavezan uvjet takve provjere bile su sportske aktivnosti, skokovi preko konjskih leña,

strijeljanje iz luka, rvanje itd. Kod Arijevaca su one, vjerojatno, takoñer postojale jer su Arijevci bili sjajni konjanici. U životu pastira to je bilo najvažnije. Oni  su  morali uzgajati svoja stada, znati sve o ukazivanju prve pomoći stoci i konjima, znati da odvoje dobru travu od loše, znati koja se od njih može upotrijebiti za ishranu a takoñer, zaštititi se od lopova i razbojnika. Prvi uvjet je u tom slučaju bilo jahanje. Drugi predviñanje vremena, potraga za pojilom, izbor staništa i treći primitivna meteorologija. Kako kod Arijevaca nije bilo obrazovanja u današnjem smislu, što je jedna od velikih grešaka, oni

su, razumije se, morali poznavati predaje, legende prošlosti i osnove religije. Ako je bilo žreca koji su znali da čitaju Vede, morali su postojati i pripovjedači. Oni su u Rusiji postojali sve do Prvog svjetskog rata. Obično su to bili pjevači, guslači ili prosto "pripovjedači". Takve bardove ili pripovjedače morali su imati i Arijevci. U Vedama je zapisivano  samo  ono  što  bi  se  kasnije  prenošenjem  moglo  iskvariti,  a  usmeno  se

prenosilo ono najvažnije, što je svaki Arijevac-Vedejac morao znati. Meñu starima je, naravno, bilo onih koji su znali mnogo toga što drugi nisu. To su bili pjevači koji bi za praznik usmeno izlagali duge pripovijesti . S druge strane, kod Arijevaca sam otac obitelji bio je svećenika i sam prinosio žrtve u prisustvu žreca koji mu je pokazivao kako to treba činiti. Kasnije su te žrtve prinosili žreci, dok su arijevski muškarci bili prisutni. A istinski čuvari vedske religije bili su, svakako, ne svi Arijevci, koji su mogli, težeći politeizmu, i nepravilno ispovijedati vjeru, već žreci-monoteisti, neprestano o tome govoreći čak i u tekstovima Rg-veda! Dok svećenici uvijek unose organizatorski princip u religiju, masa neukih vjernika, ne posjedujući dovoljno znanja o vjeri, neprestano teži njenoj promjeni, jer svaki čovjek doživljava religiju na svoj način. U tome se i sastoji geneza hereze. Zato su se svećenici vedizma uvijek morali boriti s nastankom hereze, i mitraizam ili mazdaizam nastali su u vedizmu upravo kao nekakvo odstupanje od istinske linije vjerovanja, da bi potom bili pretočeni u samostalne religije. Nema sumnje da je monoteizam bio u osnovi Rg- vede, jer o tome postoje tekstovi, ali je isto tako nesporna prisutnost tendencije k personifikaciji ipostasa božanstva. Agni, Vaju i Surija ipak su bili osnovna Trimurti vedizma. Njihovo mjesto bilo je na zemlji, u zraku i na nebu. Mnoštvo njihovih aktivnosti uzrokovalo je različita imena Boga. Anukramani Rg- vede, čijim se autorom smatra Katiajana, čine prve pokušaje svoñenja mnogolikosti na jedinstvo. U ovoj knjizi sva božanstva svode se na jedno, koje se može djelomično identificirati sa Suncem. Kažemo "djelomično", jer je Sunce u tom slučaju samo ona fizička točka, u kojoj se izražava sila i milost Boga. Nirukta daje sustav jednoboštva u himni, posvećenoj Visvadevama, a koji se pripisuje Dirghatamas. Treći dio Nirukta, takozvana Diavata, dijeli božanstva u tri kategorije. "Božanstveni duh, koji živi na nebu, on se zove Indra, Mitra, Varuna, Agni. Mudri daju jednom biću mnogo imena; to su Agni, Jama, Materisvan".

O kakvom se "mnogoboštvu" može govoriti poslije ovoga? Ako u vedizmu nema strogog šematizma Semita, ne treba zaboraviti ni to da je na sastavljanju Biblije radio ne

samo Mojsije i Jezdra, već tokom tisuću godina svi Leviti, proroci (Amos, na primjer) i svi svećenici, do trijumfa Mojsijevog monoteizma. Prijevod sedamdeset tumača urañen je s Biblije kakvu je mi znamo, ali su prije nje postojale druge svete knjige. "Zakonima Mojsijevim", njegovom Dekalogu odgovara kod Arijevaca knjiga "Manuovih zakona". Istina, Nirukta nije čisto arijevska knjiga do Velike seobe, već knjiga indijska. Ali i Indusi  su  takoñer  djelomično  potomci  Arijevaca,  naročito  oni  iz  viših  kasti,  mada

prilično izmiješani s primitivnijim narodima tako da se arijevska genetika može naći u samo u tragovima. U besmrtnost duše i stvaranje svijeta Arijevci vjeruju gotovo dogmatski. Ovaj dio njihove religije utkan je u posljednje himne Rg-vede. Stvoritelj svijeta je Indra: "O, Indra, Ti si stvorio sve što postoji". "Živeći u dubini veličanstvenog etera, iz tvoje suštine silne i više, ti si radi našega blaga stvorio Zemlju po obličju i zadobiju tvoje veličine; ti juriš preko neba, sretno okruženog vodama".

Indra je "stvorio svijet". "Car svih bogova, kome nema ravnog, bog Indra (govori

Parutšhena), koji se izražava u munji, pokreće sva bića i daje im život".

Mitra i Varuna su pomoćnici Indre, oni su čuvari svijeta; jednom se govori o Višnuu, drugi put o Agniju, koji se naziva stvoriteljem svijeta i ocem svih bića. On je izaslanik Indre, Dhatri, ukrasio je nebeski svod zvijezdama. Ponekad se govori o tvorcu Savitri,

čiji je simbol Garuda ili Tarkšha, ptica (Feniks!), On je stvorio pet vrsta bića, on je stvorio i valove.

Nastavak Pati, kao na primjer u Pradžapati, vjerojatno je poslužio za označavanje broja "pet", jer se do danas u češkom jeziku, kao i u slovenskom sačuvao izgovor "pet", "patij". U Giranijagarbha, koji se može usporediti s Viskarman po savršenstvu svog jezičnog i glasovnog izraza, Agni se zove Pradžapati (otac stvaranja). "Da, valovi su nosili u svom biću onoga, koji je dao svjetlost svim božanskim bićima. Na pupku Boga

nestvorenog ležalo je jaje, u koje su bili zatvoreni svi svjetovi". "Vi znate onoga, koji je stvorio sve te stvari. To je onaj isti, koji je u vama. Ali u našim očima sve je skriveno nekakvim snježnobijelim velom."

Kozmičko Jaje, o kome govori himna, simbol je svemira, koja, kao što znamo zahvaljujući suvremenoj fizici, zaista ima oblik, blizak jajetu! Kakvo je otkrivenje bilo dano tvorcu ove himne! To Jaje je Giranijagarbha, u kojem je roñen Brama, koji daje život preko Maje drugim ipostasima bogovima i svim živim bićima. Ovaj mit sačuvali

su u sjećanju Grci, govoreći o orfičkom Jajetu, u kojem je začet Fanes, primitivno biće. "Kada su veliki valovi nadošli, noseći u sebi zametak svemira i noseći Agnija, u to

vrijeme nastala je jedinstvena duša bogova. Kome ćemo drugom Bogu prinijeti žrtvu?" "On daje život i snagu. Sva bića, čak i bogovi, pokoravaju se njegovom zakonu.

Besmrtnost i smrt su njegove sjene. Kome ćemo drugom Bogu prinijeti žrtvu?

Svojom veličinom on je jedini car sveg ovog svijeta, koji vidi i diše. On je vladar svih bića dvonogih i četveronogih. Kojem ćemo drugom Bogu prinijeti žrtvu?

Njegova veličina su gore, pokrivene (snijegom), ovaj ocean, s njegovim valovima,

njegove oblasti, njegove dvije ruke. Kome ćemo Bogu prinijeti žrtvu?" Mudrom Pradžapati kaže se u Himni Višoj Duši Paramatma:

"Ništa nije postojalo tada, ni vidljivo, ni nevidljivo , ni više sfere, ni zrak, ni nebo. Gdje je bio taj omotač (vidljivog)? U kojem se koritu nalazio, obuzdan, val? Gdje su bile te dubine bezdane?

Nije bilo smrti, nije bilo besmrtnosti. Ništa nije objavljivalo ni dan, ni noć. Samo on je postojao, ne proizvodeći nikakvo disanje, skriven u sebi. On nije postojao (drukčije), osim u sebi.

U početku mrak je obavijao mrak, voda je bila bez pokreta, sve je bilo sjedinjeno. Biće se odmaralo u tom kaosu, i sve to veliko rušilo se od njegove svetosti. U početku ljubav bješe u njemu, i iz njegovog duha prvo sjeme.

Tko zna ove stvari? Tko ih može ispričati? Kakvo je to stvaranje? Bogovi su takoñer bili njegovo djelo. Ali on, koji zna, kako on postoji?

Onaj, koji je bio prvi tvorac ovog dijela, pridržava Ga i tko drugi, osim Njega, to može učiniti?

Onaj, tko s vrha neba promatra svijet, zna jedini sve. Tko drugi zna ovo znanje?"

Ako se s aspekta zapada promatra kozmogonija Arijevaca, njihova shvaćanja biće "prosta i nesavršena" (Alfred Mori). "Zemlja (biće) utvrñena na  planinama." Tada će se

pronaći veza izmeñu semitske, grčke i arijevske kozmogonije. I kod Židova se može vidjeti pojednostavljeno shvaćanje svijeta: "O Nebo objesivši neizdrživi teret" riječi pjesme u kršćanskom pravoslavlju to potvrñuju, jer crkvene pjesme u njemu potiču iz prvih vjekova kršćanstva. Znači, drevni crkveni oci, vrlo bliski biblijskom mišljenju (a to znači i semitskom), znali su da na svijetu postoji teža!

Zemlja je po shvaćanju nekih Arijevaca bila učvršćena na svojoj osnovi: "O Indra, reče Visvamitra, Zemlja bješe bezoblična i pokretna masa; to si ti, Indra, izvukao njenu veličinu i učvrstio je na svojoj osnovi. Blagorodni |Bože, Ti si učvrstio Nebo i Zemlju. Nebo drže tisuće neuništivih stupova." U ovim riječima sadržano je mnogo više nego što zapadno materijalističko mišljenje može pojmiti. Rg-veda, Biblija Arijevaca, govori u metaforama, pa u mnogim slučajevima slikovite izraze treba shvatiti u prenesenom smislu. Tisuću stupova je osnova sila, istovremeno unutaratomskih i vanatomskih, koja drži ne samo atome materije, već i svemir (suvremena fizika). Praktično govoreći danas nema razlike u shvaćanju Zemljine teže i materije, čije mase, čak i na velikom rastojanju, djeluju jedna na drugu, privlačeći sve dijelove i odbijajući, tako da se na granici izmeñu privlačnosti i odbojnosti uspostavlja ravnoteža sila. Posljednje otkriće koje su dobili pesnici Arije, potiče iz ranije visokorazvijene kulture Arijevaca, predarijevske, i možda, iz izvora civilizacije Ma /Jurij Tarapiano/. Ali Mitra i Varuna, čuvari triju nebesa, tri zraka i tri zemlje, koji se spominju u Vedama: tri dijela svijeta, koji se dijele na tri lokas, suština su trodelnog svijeta. Tri dijela neba-Diu, tri dijela zraka-Antarikša i tri dijela Zemlje-Bgu, prema Vedama, dalja su podpodjela. U tome se ogleda briga sastavljača Veda da Arijevcima usade trojstvo božanstva u njegovoj osnovi, kao i trodjelnost vidljivog, njegovog dijela. Antharva-Veda, vrlo stara po svojem sadržaju, mada je kasnije unijeta u vedsku literaturu, ovako govori o arijevskoj kozmogoniji.

Bilo bi vrlo jednostavno svijesti religiju Arijevaca na obogotvorenje prirode a zatim, koristeći već formirane sheme usporedne mitologije, objasniti značenje božanstava. Meñutim, ako postoji takva osnova u vedizmu, prisutna je i druga, monoteistička, kojoj se religiozni pesnici Veda konstantno vraćaju. Čime je to izazvano? Prostom željom za jedinstvom, kome su skloni neki umovi, ili je, lak, riječ o drugoj, starijoj tradiciji? Mi na to pitanje odgovaramo potvrdno. Arijevci u predvedskom periodu bili su sigurno na vrlo visokom kulturnom nivou i njihov pastirski period bio je doba opadanja što se vidi iz najranijih pjevanja Rg-vede, gdje se izlaže monoteistička ideja. Ona je, dakle, postojala prije vedizma, jer je unijeta u vedizam. Ima osnova za mišljenje da su Arijevci u predvedskom periodu bili ne samo kulturan narod, već i moćan narod koji je kolonizirao Europu, posebno Baltik, mnogo prije Velike seobe Arijevaca u VIII v. prije Krista. Ovaj narod dolazio je u dodir s civilizacijom Ma koja je postojala bar dvjesto tisuća godina prije našeg vremena. Kineski, tibetanski i indijski izvori govore o tome. Indijski prapovjesničar Tilak govori o zvijezdama i sazviježñima Rg-vede, koje su sve sjeverne, a ne južne kako bi trebalo biti. Kasnije je dio Arijevaca krenuo na jug, posjedujući željezno oružje i konje. Do seobe u Europu nije došlo prije pripitomljavanja konja. Samo zahvaljujući željezu i konju Arijevci su mogli osvojiti Indiju. Samo zahvaljujući tome, oni su se mogli učvrstiti u Europi. To je bilo oko VIII v. prije Krista. Meñutim, i ranije je na Baltiku bilo Arijevaca. Oni su vjerojatno tamo dospjeli u najranijem periodu pripitomljavanja konja. Moguće je da su već tada znali da kuju gvozdeno oružje. Obično se otkrića, kao što je lijevanje željeza, čuvaju vrlo dugo u sredini naroda koji je do njih došao, jer su ona odlučujući činilac u borbi protiv neprijatelja. Kasnije neprijatelji dolaze do tajne i počinju da je koriste što prvo dovodi do dugotrajne borbe, a zatim i do pobjede jačeg. Tako se, vjerojatno, dogodilo i s Arijevcima.

U vedskom periodu, meñutim, treba tražiti sjećanja na prošlost u Vedama. Po Maksu Mileru, isprva je bilo svega tri Vede: Rg-veda, Jañur-Veda i Saman-Veda. Kasnije su one objedinjene u jednu Knjigu s tri dijela. Pojava Atharva-Veda vezuje se za najstariji period, kada su sabrane molitve bramana, izgovarane u vrijeme žrtvovanja. Ove pjesme i himne predstavljale su prilog religioznom kodu u najstarije vrijeme. Atharva-Veda u to vrijeme nije ulazila u Vede i, izgleda, nije dolazila u ruke neupućenih već je čuvana za posvećene.

"Da svijet, koji u početku bješe bezoblična masa koja je plovila tekućim vodama; da nam zemlja i svijet daju snagu i bodrost...

Da nam zemlja, oko koje dan i noć teku vode, ne opadajući, da mlijeko...

U tvojoj sredini, o svijete, kraj tvog pupka, gdje živi tvoje dobročinstvo, ustroj nas i očisti nas!

Zemlja je naša majka, a ja sam sin zemlje.

Zemlja je majka trava, iz kojih je sve niklo; zemlja i svijet su čvrsto utemeljeni na postojanim osnovama, lijepim i prijatnim! Da hodimo po tebi uvijek! Veliko je tvoje

mjesto; postala si velika; velika je postala tvoja sila; ti  koja drhtiš i krećeš se. Neka te

čuva veliki Indra uvijek. Ti, zemljo, daj da budemo čisti, kao zlato; i da nas nitko ne mrzi.

Agni je u zemlji, u travama; vode sadrže Agnija. Agni je u kamenu, u čovjeku; Agni je u stoci i u konjima..."

U usporedbi s riječima molitve: "Zemlja si i u zemlju ćeš se vratiti", koju izgovara svećenika na pogrebu pravoslavnih, dodajući; "Gospodnja je zemlja i svi koji na njoj žive", može se uočiti ista religiozna misao, čiji je smisao u priznanju da zemlja i sve živo pripada Bogu.

"Na zemlji ljudi prinose bogovima žrtvu, ponude, koje su pripremili; na zemlji smrtnici imaju dovoljno hrane... Neka mi da zemlja disanje i život, i neka mi da mir duge godine. Zemlja se sastoji od stijena, kamenja i praha; zemlja je čvrsto ustrojena; i poštujem

svijet, čije je disanje zlato. Ja slavim svijet, koji se sve vrijeme obnavlja, strpljivu zemlju, koja se raduje našoj molitvi. Da živimo mi na tebi, o zemljo, ti, koja donosiš osvježenje i hranu, koja je vrijedna i masna.

Svijet, koji se stalno obnavlja da bi došao do savršenstva, u kojem je Agni, živeći u vodama, koji je uhvatio s leña zmaja, dok je, drhteći, ostavio nevjerne Dasius, priklanjajući se Indri, a ne Vritri, on se pokorio Sakra kao svom gospodaru.

U svijetu, gdje postoje čvrste kule koje su bogovi stvorili, gdje postoji zemlja, na kojoj se oni bore u svijetu, majka svih stvari, neka da tvorac svemira svakom kutu zemlje prijatnost radi nas.

Tama i sumrak, dan i noć odmjereni su na zemlji. Zemlja i svijet pokriveni su kišama; da nam daju oni dobro utočište, gdje bismo se dobro osjećali. Ti si brod veliki koji nosi čovječanstvo, dajući svim željama što hoće, kao mlijeko koje se nikad ne smanjuje.

Majko zemljo, učvrsti me i ustroj me, da mi sve bude blago; Ti si prijateljica neba;

podari mi sreću i bogatstvo. "

Može se povući paralela izmeñu ove himne i pravoslavne molitve: "Za blagorastvorenije zraka i izobilje plodova zemnih Gospodu se pomolimo!"

Pjevač Veda kaže dalje: "I sada se sva bića javljaju na svijetu. Bez truda (bola) nebo i zemlja stvorili su velikog Boga. Ovaj kor bića živih i neživih počinje da se kreće: ptice,

četveronošci svih vrsta i rodova. Ja slavim u ovaj dan ovo drevno stvaranje, vječno, našega Oca, našega velikog pretka". Pjevač govori o Manuu, vedskom Adamu, ocu čovječanstva, o "bićima živim i bićima neživim", pod kojima treba razumjeti živu i mrtvu prirodu, izmeñu kojih vedski pjesnik ne pravi razliku. Osjetljivost osnovna osobina živog bića, kao i njegove reakcije, kao odgovor na osjetljivost, po mišljenju Planta (talijanski znanstvenik), svojstvena je takoñer i mrtvoj materiji! Razlika je samo u količini, a ne u kvalitetu.

Manu, prvi čovjek Veda jeste otac bića i nosi još i ime Aju.

Ova kozmogonija razlikuje se od bramanske i gopatabrahmana: Brama je stvorio zemlju od svoje noge, zrak od utrobe, nebo od glave, on je odredio Agnija za čuvara Zemlje, Vaju kao čuvara zraka, Aditija za čuvara neba, sva tri boga stvorio je on. Ovdje se jasno vidi da, čim je ta božanstva stvorio Brama, oni su njegovi ipostasi. U tome je sličnost s vedizmom, a razlika je u faktičkom opisu stvaranja. Po riječima bramanista, nakon stvaranja Bog je sastavio Vede, Rg odgovara Agniju, Jadžur   Vajiu i Saman

Aditiju. Prema Vedama, čovjek poslije smrti, ako je vodio dobar život, dobiva nebesko blaženstvo.

"Da doñem ja u obitelj Višnu, gdje žive u blaženstvu njegovi vjerni ljudi", kaže Dirghatamas, "onaj, tko uznosi žrtve u čast Višnua, (koji čini) velike korake, postaje njegov prijatelj u tim višim sferama.

Zvijezde su duše umrlih po mišljenju Vedejaca: "plemeniti ljudi dobivaju (slavan)

čudesno težak život; njihova sunca sijaju na nebu; oni dobivaju napitak bogova (ambroziju) i vječno žive" kaže Saskivan.

Ovdje se izražava drevno znanje Arijevaca da su zvijezde - sunca! Običan pastir to nije mogao znati!

Umrli koji su dobili najbolji dio na nebu, nazivaju se Sadhijas, oni su polubogovi, istovjetni svecima kršćanstva. Ova posebnost povezuje eshatologiju vedizma s kultom predaka i s mudrošću drevnih koji su zaslužili amrit, to jest besmrtnost.

To su u Rg-vedi Ribhavas, Marutsas (Maruts) i Angiras (Anžiras). Svi su oni bili zaslužni vjernici, a Anžiras su vjerojatno bili svećenici u predvedskim vremenima. Ovo i jeste pokazatelj ranije religiozne kulture Arijevaca vedizma. U komentarima Bramanama oni su nazvani vjerujućim svećenicima.

Ovdje sanskrtolozi griješe kada govore o Riči (Riši), koji nosi ime Jadna, ili Jadžna, to jest Žrtva, smatrajući ga personifikacijom žrtve. Taj Riši mogao je prosto imati takvo

ime, kao što je sada Ivanov ili Džonson!

Drugi autor himne Ljudskoj duši zove se Pradžapati, to jest gospodar stvaranja, Giranijagarbha, čije ime znači Zlatno Jaje, iz kojeg je izašao Bog, a sanskrtolog će uzviknuti: "Ova stalna miješanja vrlo su česta u Rg-vedama i češća u drugim Vedama, na drugom mjestu to je Vak, to jest Glas (autor nadahnuti), koji se pojavljuje kao prava kći Mudrog - Abgriman" /Bartelemi-Sen-Iler/. Riječ je o metafori, koja prelazi u realnost radi isticanja lika, nerazumljivoj sanskrtologu koji čita tekstove kroz prizmu zapadnog

mišljenja.

Ako se u kršćanstvu knjige Starog i Novog zavjeta smatraju bogonadahnutim, zašto se o posljednjim himnama Veda ne može reći da je zbornik himni Veda božanstven? "Carevi Varuna, Mitra i Ariman, koji su stvorili jesen, mjesece, dan, žrtvu, noć i rig, posjeduju nesalomivu moć". Mi razumijemo što se želi reći posljednjim izrazom Veda.

On hoće da ukaže na bogonadahnutost knjiga. U suprotnom, ako odustanemo od tumačenja riječi Veda, mnoge stvari postat će nam nejasne. Osim prijevoda jezika, riječi, fraza, postoji i prijevod mišljenja, a vedsko mišljenje nemoguće je prevesti na judeo- kršćansko ili tzv. današnje zapadno, bez tumačenja metaforičnosti Veda. Sanskrtolog, pak, prevodeći riječ po riječ, gubi duh pisma i ne pronalazi ključ za njega, vidljiv u svim himnama Veda. Taj ključ je alegorija!

Najzad, nema ni sinonima u zapadnim jezicima i vedskom. Neki put treba zamijeniti riječ čitavom frazom što i činimo u mjeri neophodnoj da tekstovi postanu jasniji. Takve

izraze ili riječi stavljamo u zagrade.

Možda su to bili svećenički činovi, kao što su u kršćanstvu "opat", "episkop" itd.; možda je to označavalo njegovu suštinu, kao svećenika koji se bavi posebno temom Pradžapati?

Na kraju, to može biti i usporeñenje ovog pjevača Boga sa samim Bogom da bi se istaklo koliko je on u životu bio pravedan.

Mišljenja smo da u takvim izrazima treba tražiti značenje "sveti", dok spominjanje, recimo, žrtve uz njegovo ime znači "žrec".

Primjenjujući metodu sanskrtologa, neki znanstvenik će, recimo, za sto tisuća godina naći našu evanñeosku rečenicu: "Da se prospe svjetlost vaša pred ljude, kao Oca vašeg nebeskog" i pomisliti: Govori se o sinovima Božjim!" U stvari, ako je Bog otac kršćana, oni se, kao njegova djeca, sinovi njegovi, u isto vrijeme ne javljaju u tom smislu kao

Krist, sin božji. Oni su njegova mlaña djeca, toliko mlaña, da se nikako ne mogu usporediti s Kristom.

Već smo rekli da Zlatno Jaje Giranijagarbha jest svemir, i prema kasnijem učenju bramanizma, Brama je bio do dana Brame (to jest stvaranja) u Braahmi, i kada se Brama probudio poslije noći Brame, on je izašao iz Brahme, boga potencijalnog, i postao Brama koji bdi i stvara, bog aktivni. On "zamišlja" svijet i ovaj nastaje po "mišljenju" Brame.

O potencijalnom bogu Braahmi svi učitelji bramanizma kažu; "i onaj tko pita o Njemu i onaj koji Ga objašnjava griješe!"

Postoji analogija s Braahmom i nesaznatljivog boga Mojsija, kao i nesaznatljivog boga starih Grka. O tome GOVORI i kršćansko učenje o nespoznatljivom Bogu: "Boga nitko nigdje ne vide, njega ni anñeoski činovi ne mogu vidjeti"

Dakle,  jedna  ista  ideja  Boga  prisutna  je  kako  u  vedizmu,  tako  i  u  bramanizmu,

mazdaizmu pa i kršćanstvu Jedinstvo ove ideje izloženo je u Evanñelju po Ivanu: "U početku bijaše Riječ".

Početak ovog Evanñelja, koji izražava stavove gnostika, treba razumjeti, kada je kanoniziran od strane crkve, kao: "U početku bješe Ideja, i Ideja bijaše u Bogu, i Bog bijaše Ideja". Bizantski Grci poimali su ove riječi kao Logos Sin Božji. To je antropomorfizam. Filozofski sadržaj kršćanstva je iznad svakog antropomorfizma, a njegov moral  najbolje izražen i teško da je moguće naći drugu formu morala.

Jedinstvo učenja o Bogu koje je u osnovi svih pobrojanih religija, ukazuje na njihov jedinstveni izvor. Za vjernika on je sam Bog, a za zapadnog skeptika taj izvor je najstarija civilizacija Ma.

Marutsas se u Vedama takoñer spominju kao svećenici, ili žreci, ali sa značenjem vjetrova. Ne treba zaboraviti da su u tom periodu Arijevci živjeli negdje izmeñu Džung

Arije i Fergane, gdje su kiše uglavnom retke. Preduslov kiše s neba je, naravno, vjetar. I kod pravoslavaca postoje službe božje za darivanje kiše. Ne može se iz toga izvesti zaključak da kršćani "ispovijedaju prirodni ciklus"!

Vedejci su pretkepitris nazivali očevima žrtve i oni često kao da se rastvaraju u Agniju. Već je bilo riječi o tome da se čovjek koji hoda stepom postepeno utapa u plavetne daljine. Dubina vjekova takoñer je daljina, takoñer s osobinama perspektive. Detalji u

njoj iščezavaju, ostaje ono glavno koje će takoñer za neko vrijeme nestati.

Precipitris, nestaju kad umukne posljednja riječ religiozne pjesme. Jedni idu Aditi, drugi, koji su zaslužili, idu božanstvima. Tijelo pokojnika vraća se u zemlju, a duša besmrtna stupa pod pokroviteljstvo Agnija, "koji joj tvori lako tijelo, stavlja je u kočije, u kojima odlijeće na nebo". Dio koji se rastvara u prirodi je "duh života", dživatma koja se rastvara u pramatma (paramatma), duši višoj.

Dogma Ada pojavljuje se u posljednjim Aštakas Rg-vede. Himna se obraća Jami, caru Pitris, koji personificira zemlju i smrt, kako tvrde Max Miler i Alfred Mori. Jama je

sličan Hadu i Plutonu i Horosu kod Grka. I kao što Had personificira zemlju, koja prima u sebe mrtve, tako i Jama u Rg-vedi ponekad dobija isto značenje: "Himna oblacima, Vena: "Kada oni, koji te žele, vide na nebu kako letiš na tvom zlatnom krilu, oni raspoznaju (prepoznaju u tebi) poslije Varune pticu, koja nosi kišu u dubinu Jame.

Zanimljivo bi bilo napomenuti da se riječ "jama" zadržala u slovenskom jeziku, gdje označava grob, dakle, ima vedsko Značenje!

Jama čuva mrtve koje proždire oganj Mritiu. U ovoj riječi jasan je korijen slavenskog jezika "umrijeti", "umri", koji označava smrt.

Sankusuka je sastavio himnu: "O Mritiu, idi drugim putem; tvoj put nije put božanstava. Ja govorim onom, tko ima oči i uši; sačuvaj našu djecu, sačuvaj naše ljude". Ovdje se može primijetiti paralelizam sa stihom Biblije: "Koji ima oči da vidi, i uši da čuje". To isto značenje nosi u sebi "čudo mnogooko, mnogouho i mnogoruko" u bajkama, koje pripovijeda slavenski narod, "čudo osmooko", "čudo devetosilno", trava

"divosil", koja čuva od smrti, "čuvar-trava".

Himna se nastavlja riječima: "Život i smrt se smjenjuju. Da nam bude blagodatna molitva, koju danas uznosimo božanstvima. Radovat ćemo se (smijati) i plesati i produžit ćemo naš život.

Evo brane kojom spašavam žive; neka nitko drugi meñu ljudima ne ide ovim putem, neka žive stotine jeseni; neka zatvore Mritiu u njegovu pećinu.

I ti, ženo, idi na mjesta, gdje još za tebe ima života. Pronañi u djeci, koju ti je on ostavio, život, koga više nema. Ti si bila dostojna supruga domaćina kojem si dala svoju ruku.

Ja uzimam luk iz ruku preminulog za našu snagu, našu slavu, našu sreću! O, ti! Evo, da staneš i mi na tom mjestu da budemo muškarci srčani i pobijedimo naše neprijatelje (silne).

Idi, pronañi Zemlju, ovu majku, široku i dobru, koja se prostire u daljinu. O Zemljo,

ustani! Ne povrijedi zalud. Budi za njega nježna i predusretljiva. O Zemljo, pokrij ga kao majka svoje dijete krajem svoje odjeće. Ja skupljam zemlju oko tebe. Ja pravim ovo brdašce, da tvoj prah ne bude povrijeñen. Neka čuvaju Pitris ovaj grob. Neka napravi (iskopa Jama) ovdje tvoje obitavalište."

Povucimo paralelu izmeñu ove himne i pjesme pravoslavne religije: "Jučer besjedovah s vama". U ovim pjesmama je "ljepota, koja se ne može izraziti".

Rot tvrdi da se ime Manu ne sreće u svetim knjigama mazdaističke religije, što navodi na pomisao o kasnijem porijeklu ideje ovog čovjeka. Ova tvrdnja čini nam se preranom. To, što tvorci mazdaizma nisu unijeli neko ime u svoje Knjige, može značiti samo da s njim nisu bili suglasni. Poredeći iransku i vedsku tradiciju, Rot kaže da je mit o Jami u Rg- vedi nastao od ranije legende, u kojoj su Jama i Jami, dva supružnika, prikazani kao

prvi ljudi.86 Posljednje mišljenje vjerojatno je točno, jer je u staroj tradiciji Irana, koja se poredi s Vedama, Jima sin koga su bogovi dali Vivasvatu za to, što je uznio žrtvu Goama (Soma), a Vivasvat je Agni, ili plamen, koji se smatrao prvobitnom tvarju, živom dušom i tvorcem žrtve.

Bodri je prenio legendu, koju je izložio A. Kun, ali ju je dopunio. Ova legenda prepliće se s gore navedenom i lako je u njoj prepoznajemo. Rot smatra da je Jama bio prvi, koji je platio danak smrti, kako se izražava sanskrtolog, otišao u carstvo sjenki i tamo postao

car. Sjedeći meñu bogovima u hladu veličanstvenog drveta, on s njima objeduje. Kao potvrdu svog mišljenja Rot navodi himnu Rg-veda, u kojoj se opisuje kako Jama i Jami, djeca Vivasvat, Sunca, vode ljubavni dijalog. Sestra uvjerava brata da je uzme za ženu. U tome se može vidjeti, kako primjećuje A. Mori, povijest Adama i Eve, gdje Eva sablažnjava Adama. Istovremeno, u ovoj legendi postoji aluzija na roñenje budućih pokoljenja. Ali Langlua kaže da je Jami na drugim mjestima Rg-vede molitva. Tako, na

primjer, postoji molitva Indri koja nosi ime Indrane, kao žene Boga. Molitva Agni zove se Agnai, isto kao da je ona njegova žena. Tako u Pjesmi nad pjesmama molitva postaje supruga Boga. Jama je u odnosu na Agnija isto što i Varuna u odnosu na Mitru, kaže dalje A. Lori. To je Agni noćni, Agni mrtav u žrtvi i usnuo u Arani, koje treba da se ponovno rodi. Vedska himna govori da figaspati, ili žrtva, umire i predaje svoje tijelo Jami. U himni o plamenu, u kome gori pokojnik, sreće se ista misao: "O, Agni, ne spaljuj, ne uništavaj ovoga. Ne rastrgni mu ni kožu, ni tijelo. O, Džatavedas, ako si

zadovoljan našim žrtvama, pomozi mu zajedno s Pitris.

Ako si zadovoljan našim žrtvama, o, Džataaedas, okruži ga Pitris. On je došao po tijelo, koje nosi dušu. Neka bude on u vlasti bogova.

Neka ide oko u Sunce, dah u Vaju. Predaj Nebu i Zemlji, što si im dužan. Idi, predaj vodama i biljkama dijelove tvoga tijela, koji im pripadaju.

Ali ima u njegovom biću dio besmrtni. Njega treba ugrijati tvojim zracima, zapaliti

tvojim ognjem. O, Džatavedas, u raskošnom tijelu koje si stvorio, uzdigni ga u svijet pobožnih.

O, Agni, spusti ga potom meñu Pitris; neka doñe on meñu pjevanje i žrtve. Odeven životom, neka primi on tijelo. O, Džatavedas, neka se sjedini on s tijelom.

Ali neka ne dirne tvoje ranije tijelo ni crna ptica, ni mrav, ni zmija, ni zvijer.

Neka te sačuva Agni, Soma, koji je ugasio žeñ djece svećenika, {neka sačuva) tebe od ovih (nesretnim) slučajeva.

Ali odvedi (od njega) ovog Agnija, koji jede tijelo. Neka ide Jami, odnoseći sa sobom grijeh."

Kako su se zapisivale ove himne? Svatko pleme, klan Arijevaca, tkalo je na zajedničkom fonu njihove religije sveta pjevanja, pri čemu su neki sastavljači ostavljali svoja imena, a drugi nisu. Ali kako u Rg-vedi nisu sistematski izložene osnove religije,

može se zaključiti da su one zapisane u drugoj knjizi koja nije sačuvana, a bila je u rukama svećenika.

Da li je takva knjiga uopće postojala? Ona je morala postojati, jer same Vede, na K- Raju K-Rajeva, upućuju na to, makar u vidu napomene: "mudri daju mnogo imena jedinom biću". Dakle, ideja jednoboštva živjela je negdje, neko je bio njen čuvar i stalno na nju podsjećao. Tko bi drugi, ako ne svećenika, koji je poznavao svoju religiju bolje od običnog smrtnika (grješnika)?

Ideja oblačenja preminulog u novo tijelo nije strana ni kršćanstvu, iako se odnosi na žive, koji primaju kršćansku vjeru: "Vol Krista krestitesja, vol Krista oblekostesja!" Primanje kršćanstva ravno je "skidanju sa sebe starog Adama" To se spominje u velikom postu.

Vedski pjesnici sastavljali su himne, posvećene božanstvima, kojima bi često ne oni, već drugi utvrñivali autorstvo, pripisujući ga starijim himnama. Znači, postojala je još nepisana   tradicija,   koja   je   govorila   o   sastavljačima   i   čuvala   njihova   imena.

Sistematizacija pjevanja koju nalazimo u Vedama, već je iz kasnijeg perioda i u njoj je evidentan rad svećenika, jer često, kasnije napisane, ove su himne po jeziku i opisu mjesta starije. Sedam mudrih rišija, svetaca prvog perioda vedizma, prema broju sedam zraka Agnija, dobili su kasnije značenje sedam planeta. Meñutim, opis sazviježña u Vedama kaže da su, kao što već rekosmo, po riječima Tilaka, indijskog znanstvenika, sve sjeverne, vidljive na nebu Baltika. Po bramanskoj tradiciji riši su prvi sastavili

himne, koje su pobudile naklonost božanstava prema ljudima. Takve su riječi himne: "Riši, želeći dobiti obilnije darove, približili su se bogovima svojim molitvama, sačinjenim u metru (poetskom)." Anžiras i njegovi sinovi sačinili su vrlo veliki broj himni. U drugim himnama Anžiras se spominju kao oni koji stoje najbliže božanstvima i kasnije se proglašavaju za Božanstva. U pjesmama obitelji Gotamida sinovi Anžiras spominju se već kao pomoćnici Indre i oslobodioci nebeskih krava. Kao što su se Anžiras na  kraju stopili s Agnijem, svećenici starine rastvorili su se i slili s Devama i

Marutsijem.

Prema tome, bilježi A. Mori, sjećanja na prve vjekove religije arijevskog društva pružaju dvojaku ideju primitivne božanske mudrosti i otkrivenja. Ovo dvojstvo sačuvalo se tokom čitavog perioda Veda. I dok jedna govori o jedinom biću, druga naginje mnogoboštvu. Himne su bile izraz ne samo bogopoštovanja, već i otkrivenje. Njihovo prenošenje, kojim su se u početku bavili klanovi i obitelji, postalo je obavezan dio kulta.

Ritual i pjesme prenosile su se iz roda u rod i preživjele čak i vremena, kada je starješina u rodu izgubio funkciju žreca, a zamijenio ga purohita, religiozni savjetnik starješine, predajući sinu u nasljeñe svoje funkcije, kada su nastali adhvarivus, koji su pripremali za žrtvu, i ritvidž, ili svećenici, koji su obavljali službu, hotri, udžatri, ili pjevači himni.

Takva je bila vedska prošlost, kada je arijevski narod lutao u Sapta-Sindu, ili Sapta- Sindhu, slaveći božanstva i moleći ih za pomoć. Jedan od najvažnijih uvjeta dobivanja

ove blagodati bilo je čuvanje običaja i tradicije. Suvremeni Indijci vjeruju isto tako: "Indra, Ti si tvorac sreće Tvojih drevnih pjevača" kaže vedska himna. "Ja se suprotstavljam mojim neprijateljima pjesmama, koje potiču iz moje obitelji i koje mi je predao moj otac Gotama" kliče Vamadeva. Strahujući da će izgubiti ovu vezu s prošlošću, koja je obilježava njihovu rasu, i želeći da sačuvaju snažnu vlast svojih očeva,

starješine obitelj mole pomoću žrtava Indru i Agnija: "Ja sam izgovorio (ispjevao) ove stare pjesme, o Agni, i ove nove za tebe, koji si (vječito) star. Ove ponude prinijete su Onome, koji nas obasipa dobročinstvima; Sveti Oganj održava se iz roda u rod92 ono što povezuje čovjeka s precima, a preko njih s Božanstvom jesu himne i žrtva. Preci su se stopili s Bogom ("počinuli u Bogu", pravoslavni izraz) i zato su oni veza s njim. Tako je povezan živi s mrtvim, a mrtvi s Božanstvom kroz život vječni u Bogu. Prvi preci ljudi su Bogovi. Živi su u vezi s njima preko Pitris, Anžiras i Tarutsas. Zlatni lanac su molitve i žrtve. Očigledna je Ovdje dvojnost, i to: molitve, to jest pjevanja himni, i žrtve. Prvo je dano svima, drugo svećenicima. Dakle, religiozne tradicije, a moguće i najvažniji, čuvali su svećenici.

Purohita i adhvarivus (adhvarius), hotri (gotri), chatri čuvari su ovog najvažnijeg dijela vedizma, i od njih potiče napomena: "Mudri daju ne jedno ime (već mnoga) jedinom biću."

S druge strane, trebalo je da svećenici i praktično uživaju niz privilegija, a da bi ih

sačuvali i bili svima potrebni, oni su bili prinuñeni zadržati najvažniji dio religijskih funkcija za sebe. Kod Židova takvu ulogu imali su Leviti. Kod kršćana svećenici, koji su vršili beskrvnu žrtvu. Molitve, koje oni pri tom čitaju, izgovaraju se šapatom i obavijene su tajnom misterije. Žrtvenik dodiruju samo svećenici. Kod Židova kovčeg zavjeta bio je neprikosnoven. Mogli su ga doticati samo Leviti tako da Vooz, koji je htio da pridrži kovčeg koji se u prijevozu nagnuo u stranu, ubijen je. Da li ga je ubio Bog ili sami Leviti, nebitno je. Važno je to da kovčeg nitko nije smio dirati pod prijetnjom smrću.

Vedejci, a kasnije Slaveni Vendi čuvali su tradiciju. Kod Slavena ona je promijenila svoju formu, prateći izmjene u jeziku i njegovo udaljavanje od sanskrta. Izmijenjeni jezik u pogledu ortografije više nije odgovarao sanskrtu i kod Litvanaca sličnost s sanskrtom sačuvala se vjerojatno otud, što su Litvanci stigli u Europu mnogo ranije, zajedno s Vendima, u prahistorijska vremena, kad još nije bilo masovnih seoba naroda i kada se tradicija mogla očuvati netaknutom.

Poštovanje običaja, tradicije i svakodnevno ponavljanje pjesama bila je osnovna dužnost Arijevaca. Time su u sebi učvrstili i načela morala. "Svećenika je njen najpouzdaniji i najuporniji čuvar" - kaže A. Mori. Kao starješina religiozne obitelji, on treba da pruži primjer svojim ponašanjem i svojom pobožnošću. "O Vrigaspati, ime Riječ (svetog) treba staviti iznad svega. Izgovarajte ovo ime, koje je za naše prijatelje najveće  i najspasonosnije.  Neka  se izgovara  ono  iznad  ognjišta,  i  neka  se  njegova

blagodat (vrlina) izražava tamo visoko. Kao što se ječam čisti u situ, Riječ se stvara u duši mudrih. To je iskušenje vjernih prijatelja, jer je sva njihova vrijednost u Riječi. Ali ima i onih koji vide Riječ, a da je ne vide, i slušaju, a da je ne čuju... (žrec) se može smatrati pouzdanim prijateljem, a da ipak blagodat ne slijedi iz njegovih napora. Magična (krava) ne daje (žrtvu) mlijeka. On sluša Riječ, ali je ona jalova i bez blagodati. Riječ se ne nalazi u njemu, koji na taj način obmanjuje nadu druga. Ako je i čuje, to je samo izvana. On ne zna put, kojim se dolazi do plodova. Prijatelji imaju oči i uši; duša je

za njihovu vrlinu (dijela) slijepa i gluha... Kada su takvi svećenici vaši prijatelji za bogosluženje, kada za (tajnu) dijela, koja zahtijevaju živu i mudru dušu, vi imate samo ta (suha) jezera, sveti propisi se silom ostvaruju, a predstojeće žrtve skreću s puta.

Nesretnici, koji ne idu ni s ljudima, ni s bogovima nisu dostojni da nose (zvanje) ime svećenika, niti da vrše prinošenja. Oni prljaju Riječ svojim grješnim (glasom); bezumni, oni su kao tkač, koji tka platno (uz pomoć) pluga.

Svi prijatelji, koji su se okupili zbog Žrtve, raduju se vidjevši pojavu ponude (žrtve). Ali žrtva, koje zaudara na grijeh, obična je dekoracija bez (magičnog, svetog) djelovanja". Tako govori Vrigaspati.

Ovdje  se  vidi  kako su  visoko  moralni  morali  biti  svećenici  vedizma.  Arijevci su

božanstvo smatrali zakonodavcem na moralnom planu, ali s druge strane, to nije strogi sudac Izraela, Jehova, koga se treba bojati slično kao i Satane. Arijevsko božanstvo prosto lišava blagodati grešnika, a žrtva, koju prinosi grešni svećenika ili ogrehovljen čovjek, lišena je tajne. Bog Vedejaca je svepraštajući i milostiv prema ljudskim grijehovima. Takav je Varuna, čuvar morala. "On je pun praštanja (blagosti) čak i prema onome, tko je počinio grijeh" riječi su himne. "Pred takvom religijom, gdje iz mnoštva personifikacija proizlazi (takva) ideja jedinstva božanstva, gdje Bog mrzi grijeh, ljubeći pravednog, poznati autor "Povijesti starosanskrtske književnosti" morao je proglasiti vedizam pravim otkrivenjem" kaže o Maksu Mileru A. Mori. Mi kažemo da je vedizam predkršćanstvo u kome još nema Krista, ali sadrži učenje vrlo blisko njegovom učenju, što više, je vjerojatno da su u pravoslavno kršćanstvo unesena ta učenja, indirektno preko slavenskog poganizma, koji se takoñer nazivao pravoslavlje što znači, zapravo slaviti put Prava.

S druge strane, jedinstvo božanstva jasno je samo po sebi u Vedama, i "pluralizam fizičkih personifikacija", kako o njemu govori A. Mori, samo je vanjska strana religije. Interno, ona je - jednoboštvo! Ključ ovog jednoboštva, kako bi imali vlast tumačenja, držali su u svojim rukama žreci-svećenici i njime se koristili, ne ispuštajući ga iz ruku. Duhovno vodstvo nad ljudima uopće zahtijeva ogromnu pozornost, jer vrlo brzo svatko religiozno Učenje može biti vulgarizirano, svedeno do fetišizma, ili čak do poganstva. Upravo zbog toga svaki svećenika mora posjedovati vrlo razvijen osjećaj za moral. Vrlo često svećenici su dolazili u konflikt s dijelom neprosvijećenih Arijevaca, koji su, mogli težiti prvo - mnogoboštvu, a drugo - zadovoljenju prostih želja, dok su njihove molitve bile pristrane, egoistične molbe. Svećenika slab duhom i osuñen od strane Vrigaspati, ulazio je u kompromis s takvim pojavama, lišavajući se blagodati, a jak, pravi svećenika vraćao na pravi put Arijevce koji su prekoračili granice dozvoljenog. On je bio njihov istinski duhovni otac. Takve zahtjeve u osnovi postavlja i danas pred svećenike kršćanska, naročito pravoslavna crkva.