Revolucija zelenih  kašastih sokova

Tijekom svojih istraživanja primijetila sam da čim­ panze doista vole zelenje. Sjećam se kako sam gle­ dala čimpanze u zoološkom vrtu i primijetila koliko bi se uzbudile kad bi dobile svježe grančice akacije, mla­ do i mekano palmino lišće, ili kelj. Gledajući ih, osjetila sam se toliko nadahnutom da sam otišla do obližnjeg grmlja i sama probala lišće akacije. Međutim, zeleno lišće nije mi bilo odveć ukusno, što je predstavljalo još jedan problem. Zelenje sam uvijek jela kao po dužno­ sti. Govorila bih si: «Moram pojesti svoju dozu zele­ nja.» Ponekad bih «varala» i cijedila svoje zelenje po­ moću sokovnika. Brzo bih popila šalicu zelenog soka i računala bih da sam mirna za sljedećih nekoliko dana. Ili bih napravila izvrstan sirov preljev za salatu i poto­ pila svoje zelenje u njega. To je za mene bio još jedan način da uživam u zelenju. Ali nikada se ne bih mogla zamisliti kako sjedim i jedem dva svežnja kelja ili špi­nata.

Iako meni povrće nije bilo drago, moj suprug Igor jednostavno ga nije podnosio. Dok je odrastao poticali su ga da jede uglavnom meso i kruh, «kao pravi ruski muškarac». Dok smo živjeli u Rusiji, u trgovinama ni­ kada nismo viđali nikakvo zelenje. Ljudi su samo ljeti mogli kupiti kopar, peršin i mladi luk od seljaka na tržnici. Sjećam se da bih salatu vidjela otprilike samo dvaput svakog ljeta, smatrajući ju rijetkim i egzotič­ nim povrćem.

Sto sam više čitala o prehrambenom sastavu zelenja, to sam bila uvjerenija da je zelenje najvažnija hrana za ljude. Kad bih samo uspjela pronaći način da uživam u njemu dovoljno da mogu pojesti optimalnu količinu koja je potrebna da postignem savršeno zdravlje! 

sažvakati do kremaste konzistencije da bismo od njega imali koristi.

Osim toga, kako bismo probavili oslobođene mi­ nerale i vitamine, solna kiselina u našem želucu mora biti vrlo jaka, s pH između 1 i 2.

Ta dva uvjeta su apsolutno, vitalno nužna za asi­ milaciju hranjivih tvari iz zelenja. Očigledno, kad sam pokušavala jesti samo zelenje nisam ga dovoljno žva- kala, a moguće je i da u želucu nisam imala dovoljnu količinu solne kiseline. Kao rezultat toga, doživljavala sam neugodne znakove loše probave i zelenje mi se općenito zgadilo.

Nakon mnogih desetljeća konzumiranja uglavnom visoko prerađene hrane, moderni ljudi izgubili su spo­

Bezbroj  sam  se  puta  pokušala  natjerati  da jedem

sobnost normalnog žvakanja.

Naše čeljusti postale su

velike količine zelenja u obliku salata ili samog, samo

tako uske  da  čak i nakon vađenja umnjaka  moramo

kako bih otkrila da to fizički nisam  u stanju učiniti.

nositi  aparatić za zube.

Naši čeljusni mišići postali

Nakon otprilike dvije šalice sjeckanog zelenja dobila bih žgaravicu ili mučninu.

Jednog dana, dok sam čitala knjigu o biologiji, za- intrigirao me zapanjujuće žilav sastav biljaka. Izgle­ da da celuloza, glavni sastojak biljaka, ima jednu od najčvršćih molekularnih struktura na planetu.  Zele­ nje sadrži više vrijednih hranjivih tvari nego bilo koja druga grupa namirnica, ali sve su te hranjive tvari po­ hranjene u unutrašnjosti biljnih stanica. Te se stanice sastoje od otpornih materijala, koji vjerojatno biljkama olakšavaju preživljavanje, čineći ih teško jestivim za životinje. Kako bi se oslobodile sve hranjive tvari iz

stanica, potrebno je pokidati stanične stijenke. Poki­

su preslabi za temeljito žvakanje žilavih vlakana. Od svog sam stomatologa nekoliko puta čula preporuku da budem nježnija prema svojim zubima i da ne gri- zem tvrdo voće, već da mrkvu i jabuke radije naribam. Pored tih problema, mnogi ljudi imaju puno zubnih plombi, umjetne zube ili im nedostaju zubi. Sve te pre­ preke čine žvakanje povrća do potrebne konzistencije doslovno nemogućim.

Zbog  toga sam odlučila  pokušati  «žvakati»  svoje zelenje u Vitamix mikseru.  Prvo sam izmiksala svežanj

*

dati te čvrste stanice nije lako. Zato jedenje zelenja bez temeljitog žvakanja ne bi zadovoljilo naše prehrambe­ ne potrebe. Jednostavnije rečeno, naše povrće moramo

Htjela  bih  objasniti  da  Vitamix  nije  samo  običan  mikser  poput  onih

koje možete kupiti u bilo kojoj robnoj kući. Zove se brzi mikser, zato što se njegova brzina penje do 390 km/h! To znači da njegovi noževi čak i ne moraju biti oštri; čak i kad bi bili samo tupi metalni štapići još uvijek bi mogli izmiksati u tekućinu nešto tvrdo poput, recimo, komada drve- ta. Kako bi postigao takve performanse, Vitamix ima motor maksimalne

listova kelja s vodom. Mislila sam: «Samo ću zažmiriti, stisnuti nos i to popiti.» Ali čim sam dignula poklopac, brzo sam ga opet zatvorila jer sam osjetila mučninu od jakog mirisa na mlado lišće pšenice. Tamno zele­ na, skoro crna smjesa bila je potpuno nejestiva. Na­ kon  kraćeg  mozganja,  dodala  sam  nekoliko  banana i opet promiksala. I tada je počela čarolija! Polako, i pomalo strepeći, otvorila sam  poklopac i pomirisala, i na moje ogromno iznenađenje ta svijetlo zelena mje­ šavina mirisala je vrlo ugodno. Oprezno sam probala jedan gutljaj i oduševila se! Bilo je i više nego ukusno! Ni preslatko, ni pregorko, bilo je najneobičnijeg okusa koji sam ikada probala, i mogla bih ga opisati jednom riječju - svježina.

U četiri sata popila sam sve što sam izmiksala, a to je bio svežanj kelja, četiri banane i litra vode. Osjećala sam se divno i pripremila sam još. Pobjedonosno sam shvatila da sam te večeri po prvi put u životu pojela dva velika svežnja zelenja u jednom danu. Osim toga, pojela sam ih bez imalo ulja ili soli! Uživala sam u cije­ lom tom iskustvu. Osjećaj u želucu bio je ugodan i bila sam sretna što sam ostvarila svoj cilj.

Bio je kolovoz 2004. Rješenje za moju dilemu oko zelenja bilo je tako neočekivano jednostavno. Konzu­ miranje zelenja na taj način oduzimalo je tako malo vremena da sam prirodno nastavila eksperimentirati s miksanjem zelenja i voća dan za danom.

snage od preko dvije konjske snage. Bilo koji običan mikser može mik- sati žilavu celulozu iz zelenja samo dok su njegovi noževi oštri. Naža­ lost, kad se noževi istupe, samo se okreću oko komada banane i mikser se vrlo brzo pregrije. Prije jedanaest godina, nakon što mi je pregorjelo nekoliki) miksera, konačno sam si kupila Viliinii.x na seoskom sajmu. Još uvijek  radi kao nov.

Ovdje moram priznati  da  ideja  miksanja  zelenja za mene nije bila nova. Jedanaest godina ranije,  dok se moja obitelj obrazovala na Institutu za kreativno zdravlje (CHI) u Michiganu, učili su nas o izvanred­ nim ljekovitim svojstvima energetske juhe: miksanih klica, avokada i jabuka. Tu je juhu izmislila dr. Ann Wigmore, pionirka životnog stila žive hrane u 20. sto­ ljeću. Iako su nam bezbroj puta rekli kako je energet­ ska juha izuzetno korisna za zdravlje, većina gostiju Instituta nije bila u stanju pojesti više od nekoliko žlica energetske juhe jer nije bila ukusna.

Duboko su me se dojmila svjedočanstva ljudi o koristi od energetske juhe. Kad sam se vratila kući, očajnički sam eksperimentirala s energetskom juhom pokušavajući joj poboljšati okus, jer sam htjela da moja obitelj ima koristi od jedenja te juhe. Moj posljednji po­ kušaj usavršavanja energetske juhe završio je jednog dana kad sam čula Valyu kako u dvorištu viče Sergei- ju: «Bježi! Mama opet pravi onu zelenu kašu!»

Usprkos svim dokazima o ljekovitim svojstvima energetske juhe, otkrila sam da se, nažalost, čak ni lju­ di koji su je očajnički trebali i htjeli nisu mogli natjerati da je redovito jedu.

Zadivilo me što sam jedanaest godina nakon upo­ znavanja s energetskom juhom, kada sam već potpuno na nJLi zaboravila, opet došla do iste ideje miksanja ze­ lenja iz jednog potpuno novog smjera. Kada sam po­ čela piti zelene kašaste sokove nisam to nikom spome­ nula i nisam očekivala da će se nešto važno dogoditi. Budući da nisam imala nikakvih velikih zdravstvenih problema, nisam nastojala postići nikakve dramatične promjene. Samo nisam htjela tako vidno starjeti. Me­ đutim, nakon otprilike mjesec dana nesustavnog pije-

nja zelenih kašastih sokova, dva madeža i bradavica koje sam imala od ranog djetinjstva otpali su s mog tijela. Osjećala sam da imam više energije nego ikad prije, i počela sam dijeliti svoje iskustvo sa svojom obi­ telji i prijateljima. Sljedeća stvar koju sam primijetila bila je da je potpuno nestala ona jaka potreba za teš­ kom hranom poput orašastih plodova ili krekera koju sam ranije povremeno osjećala, posebno navečer. Pri­ mijetila sam da su mnoge bore na mom licu nestale, i počela sam dobivati komplimente od drugih ljudi o tome kako izgledam svježe. Nokti su mi postali čvršći, vid mi se izoštrio, i imala sam divan okus u ustima, čak i ujutro odmah nakon buđenja (zadovoljstvo koje nisam imala od djetinjstva).

Moj san konačno se ostvario! Konzumirala sam obilne količine zelenja svakoga dana. Počela sam se osjećati lakše i energija mi se povećala. Moji ukusi po­ čeli SLI se mijenjati. Otkrila sam da mi je tijelo bilo tako gladno zelenja da sam nekoliko tjedana živjela gotovo isključivo na zelenim kašastim sokovima. Samo voće i povrće postalo mi je puno privlačnije, a moja jaka po­ treba za masnom hranom drastično se smanjila. Pot­ puno sam prestala konzumirati bilo  koju  vrstu  soli, čak i alge.

Dva tjedna kasnije moj suprug i ja šetali smo uz travnatu površinu u Kaliforniji, a meni je iznenada počela CLiriti slina od pogleda na tamnozelene sočne grančice sljeza koje su u velikim količinama rasle duž staze. Više puta sam se uhvatila kako ih želim ubrati i pojesti. Podijelila sam svoja zapažanja s Igorom i on me pažljivo poslušao, ali se nije uznemirio. Već je bio primijetio da se u posljednje vrijeme drukčije hranim. Umjesto da si pripremam ogromne porcije salate sa-

stavljene od raznog sjeckanog povrća, velikog avoka­ da, morske soli, ptino luka i maslinovog Ltlja, sad bih nasjeckala svežanj salate i rajčicu, nakapala limuno­ vog soka i neizmjerno uživala u tome, prevrćući očima i predući od zadovoljstva. Nije mi nedostajala hrana koju sam ranije jela, i osjećala sam se potpuno zado­ voljno jedući tako jednostavne obroke. Sada znam da ljudsko tijelo može naučiti žudjeti za zelenjem!

Postojala je još jedna promjena koja me zapanjila. Nekada sam, kad bih se umorila, čeznula za nezdra­ vom hranom. Na primjer, u prošlosti, kad bismo puto­ vali i proveli noć u avionu, ili nakon što bismo se vozili cijelu noć, osjećala sam jaku želju za teškom sirovom hranom ili čak nekom autentičnom mskom kuhanom hranom iz djetinjstva koju nisam jela duže od desetlje­ ća. Ta želja bila je vrlo jaka i dosadna. Tjerana tim po­ rivom, pripremila bih si neku vrstu teške sirove hrane, poput sira od sjemenki s krekerima, ili bih se prejela orašastih plodova, ponekad i kasno navečer. Čula sam od mnogih drugih ljudi da proživljavaju slične situ­ acije. Usto,  tijekom prethodnih godina kada bih doš­ la kući iz svog ureda, često iza deset navečer, uživala sam u tome da prebacujem fokus s rada na druge lak­ še teme, bilo čitanjem kojeg poglavlja iz neke knjige ili tako što bih pogledala dobar film. Primijetila sam da kada bih si dopustila da uzmem jabuku ili šakLi oraha, obično bih nastavila zobati i nikad ne bih mogla po­ stići osjećaj da sam se najela. Čak i kad bih primijenila snagu volje i ne bih dirala nikakvu hranti kod  kuće, nastavila bih osjećati nezadovoljstvo i misli su mi stal­ no bježale na hranu.

Kad sam počela piti zelene kašaste sokove, odmah sam primijetila da su želje takve vrste nestale. Tad je

moj suprug stvarno primijetio promjenu u mom pona­ šanju. Navečer,  nakon iscrpljujućeg radnog  dana, on bi i dalje osjećao jaku potrebu da nešto pojede, dok sam ja bila opuštena i zadovoljna samo čitanjem knjige i razgovorom. Kad je Igor vidio koliko sam navečer sretna, zajedno s primjetnim poboljšanjem mog zdrav­ lja, pridružio mi se u pijenju zelenih kašastih sokova. Počeo je tražiti šalicu «te zelene stvari» svaki put kad bih je pripremala.

Ni Igor ni ja nismo imali nikakve bolesti, pa je u početku bilo teško reći da li smo samo uzbuđeni ili se zaista osjećamo bolje. Ali uskoro smo i Igor i ja mogli posvjedočiti da smo doživjeli pomlađivanje i počeli izgledati mlađe.

Nakon samo dva mjeseca pijenja zelenih kašastih sokova Igorovi brkovi i brada počeli su tamnjeti, či­neći da izgleda kao što je izgledao u doba kad smo se upoznali.

Igor je postao tako entuzijastičan zbog svog mla­ dolikog izgleda da je postao najveći pobornik zelenih kašastih sokova u mojoj obitelji. Probudio bi se rano i pripremio dva ili tri galona [1 gal = 3,78 1] kašastog soka svaki dan: jedan za mene, jedan za sebe, i jedan Sergeiju i Valyji da ga podijele. Oboje naše djece s užit­ kom je ovo ukusno zeleno piće uključilo u svoj dnevni jelovnik, iako im je zdravlje već bilo izvrsno. Primije­ tili su dodatna poboljšanja, kao sposobnost da manje spavaju, potpunije pražnjenje crijeva, čvršće nokte, i iznad svega, poboljšanje stanja njihovih zuba, koji su postali manje osjetljivi.

Jedan od mojih strahova bio je da ću se jednog dana umoriti od zelenih kašastih sokova i da ih više neću željeti. Ipak, nakon šest mjeseci redovnog pijenja uži-

vala sam u njima više nego ikad. Danas ne bih mogla zamisliti život bez svojih zelenih kašastih sokova, bu­ dući da su postali 80% moje prehrane. Pored zelenih kašastih sokova, jela sam lanene krekere, salate, voće i - povremeno - sjemenke ili orašaste plodove. Kako bih uvijek bila u prilici da si pripremim svjež zeleni kašasti sok, kupila sam još jedan Vitamix mikser za svoj ured. Svaki put kad bi moji prijatelji ili kupci došli u moj ured, vidjeli bi veliku zelenu šalicu pored mog računala, a ja bih ih im dala da kušaju moje novo ot­ kriće. Na moje veliko zadovoljstvo, svima se sviđalo, usprkos njihovim različitim prehrambenim navikama. Neočekivano, neki od mojih prijatelja i suradnika po­ čeli su komentirati da im se zdravlje popravilo od sve­ ga jedne šalice zelenog kašastog soka koju bi popili u mom uredu! Bez šale! Moj web dizajner počeo je žudje- ti za sirovom hranom kao rezultat neredovitih porcija zelenog kašastog soka, izgubivši sedam kilograma u nekoliko mjeseci. Jedna žena iz ureda preko puta rije­ šila se svog ekcema pijući šalicu zelenog kašastog soka gotovo svaki dan. Svidio se čak i čovjeku iz UPS-a.

Nadahnuta  toplim  prijemom,  napisala  sam članak

«Oda zelenim kašastim sokovima« i e-mailom ga posla­ la svima iz mog internetskog adresara. Gotovo odmah sam počela primati vrlo pozitivne povratne informaci­ je i mnoga detaljna svjedočenja mojih prijatelja, stude­ nata i kupaca. Iako sam se osjećala obaveznom prove­ sti dodatna istraživanja, činilo se da su mnogostruke koristi od zelenih kašastih sokova bile očigledne svi­ ma koji su ih probali, a brojni ljudi koji su pili zelene kašaste sokove postali su «zeleni val» koji se brzo širio iz dana u dan.