6 RENESANSA

N

možd

a početku petnaestog stoljeća svjetovna je kultura u Zapadnoj Europi  već  bila  ukorijenjena.  Započeta  još   1307.  godine, Božanstvena komedija       a i bila »religijska«

Danteova je

u svojoj osnovnoj orijentaciji, no, ona nije proizašla iz krila Crkve. Napisana je na talijanskom, a ne na latinskom jeziku, a njezino se kršćanstvo u mnogim pogledima opasno približavalo heterodoksiji, ako ne i herezi. Osim Dantea tu je bio i Francesco Petrarca (1304-

-1374), čija je poezija, učenost i strastvena odanost klasičnoj Grčkoj izazvala ponovno zanimanje za drevni helenski svijet i priskrbila mu naslov »oca talijanskog humanizma«. Usporedo s Petrarcinim djeli­ ma,  čitale  su  se  i  pripovijetke  Giovannija  Boccaccia  (oko  1313-

-1375). Štoviše, utjecaj ovih ljudi proširio se i izvan granica Italije. Samo nekoliko godina poslije njegove smrti, Boccaciova  su  djela stigla i do tmurne i kišom natopljene Engleske, gdje će Chaucer, svo­ jim Pričama iz Canterburyja, inaugurirati tradiciju britanske svje­ tovne književnosti. Poput Dantea, Petrarka, Boccaccio i Chaucer nisu pisali na latinskom, već na dijalektima svojih materinjih jezika.

U većini slučajeva, međutim, Crkveni monopol nad učenjem os­ tao je više-manje netaknut. Pa ipak, počeo je osjetno popuštati i po­ kazivati znakove nove prilagodljivosti, pa čak i drskosti. U Italiji i Francuskoj učio se grčki, a u onoj mjeri u kojoj je učenjacima bila pristupačna, sa zanosom se proučavala i grčka filozofija. Za Tomu Akvinskog i ostale istaknute teologe, Aristotel - čija se misao mogla lako uskladiti i izmiriti s katoličkom doktrinom - ostao je vrhovnim klasičnim autoritetom. No, sve veću popularnost stjecao je Platon. Tisuću godina ranije, svoj je pečat odobravanja na proučavanje Pla­ tonovih djela udario sam sv. Augustin, koji ga je, više nego ijednog drugog poganskog mislioca, smatrao bliskim kršćanstvu. Odobravali

su ga i drugi crkveni pisci, te su se u crkvenim knjižnicama mogli naći latinski prijevodi njegovih djela. Zahvaljujući učenju grčkog, njegovi su dijalozi, sada dostupni i na izvornom jeziku, započeli vršiti svoj izvanredno značajan utjecaj.

Platonizam je, naravno, imao mnogo sličnosti s hermetizmom. Promicanje platoničke misli otvorilo je put širenju hermetizma u Zapadnoj Europi. Međutim, glavnu ulogu u infiltraciji hermetizma u kršćanstvo imala je upravo Crkva. Pokušavajući svoj utjecaj i vlast proširiti i na grčko pravoslavlje, Rimska će Crkva uskoro i sama ne­ svjesno prihvatiti način mišljenja, koji će dovesti do podjela unutar njenih vlastitih redova.

U jedanaestom stoljeću - pedeset godina prije Prvog križarskog rata - Pravoslavna se crkva u Bizantu uspjela prilagoditi hermetizmu. Vjeruje se da »Službena« Hermetica - zbirka hermetičkih djela, koja je i danas poznata pod tim imenom - potječe iz 1050. godine, kada ju je u Konstantinopolu sastavio Mihael Psellus, ugledni bizantski uče­ njak, profesor filozofije, povjesničar, teolog i državni službenik. S Psellusom je ponovno oživio interes za neoplatoničku misao, a on je sam stekao takvu slavu da su čak i Arapi i Kelti dolazili kako bi učili pod njegovim mentorstvom. Svoje je verzije hermetičkih tekstova najvjerojatnije pribavio iz Harana, neposredno nakon uništenja ta­ mošnjeg hrama. Mnoge je njihove magijske i alkemijske elemente prilagodio doktrini grčkog pravoslavnog kršćanstva, osiguravši kako sebe, tako i svoje djelo od smrti i uništenja. Međutim, filozofska i mistična dimenzija hermetizma ostavljena je nedirnutom, te je za­ hvaljujući Psellusu, pronašla svoj put u glavnu struju bizantskog inte­ lektualnog života.

U  međuvremenu  se  dugotrajni  sukob  između  Pravoslavne  i Katoličke crkve sve više izoštravao, a Božja je volja - barem u smis­ lu u kojemu se manifestirala kroz svoje svjetovne institucije - posta­ jala krajnje rastrganom. Godine 1054., kada je Mihael Psellus bio na vrhuncu svoje slave, nestala je svaka nada u pomirenje dviju Crkvi. Jaz među njima proglašen je službenim, jedna je izopćila drugu, a njihova je uzajamna netrpeljivost trajala sve do 1965. godine. Sljede­ ća tri stoljeća, katolički su križari dobivali prešutno, a katkad i iz­ ravno dopuštenje za napade na istočnog suparnika Rima. Tako je, 1204. godine, zapadna vojska koja se, navodno, nalazila na putu ka Jeruzalemu, u pohodu za osvajanjem Svetoga Groba, pronašla vre-

mena za pljačku i pustošenje bizantske prijestolnice, zbog čega više nije mogla nastaviti svoj put u Svetu Zemlju.

U petnaestom je stoljeću, međutim, Bizantsko carstvo trpjelo po­ jačane pritiske od strane Turaka, te je bilo prisiljeno zatražiti pomoć od zapadnih moćnika. Cijena takve pomoći bila je, naravno, neka vrsta nagodbe s Rimom. Stoga je bizantski car, u pratnji konstantino- polskog patrijarha, stigao u Italiju gdje se imao održati koncil čiji je zadatak bio istražiti mogućnosti ponovnog ujedinjenja kršćanskoga svijeta. Koncil se u početku održavao u Ferrari, ali je zbog nagle po­ jave kuge premješten u Firencu, sjedište papina bankara. Cosima de Medicija.

Koncil je započeo s radom 8. listopada 1438. godine, a okončao je odlaskom bizantskoga cara, 26. kolovoza 1439., polučivši vrlo malo uspjeha. Dvije su Crkve sklopile prilično nejasan sporazum, čije je postizanje možda olakšala prigodna smrt konstantinopolskoga patri­ jarha tijekom pregovora. No, vrativši se u svoju zemlju, car nije želio svome narodu razotkriti ništa o navodnom sporazumu, koji je držan u tajnosti sve do 1452. godine. Godinu dana kasnije, Konstantinopol je pao u turske ruke, a čitava je stvar poprimila tek akademsko značenje.

No, iako je koncil u Firenci učinio malo na planu kršćanskoga je­ dinstva, on je izvršio golemi utjecaj na druga područja. Naime, u pratnji bizantskoga cara nalazilo se i više od 650 učenjaka i klerika, koji su imali argumentirati stavove Pravoslavne crkve. Očekujući ka­ ko će se pri tome morati pozivati na izvjesne tekstove, bili su opre­ mljeni čitavim mnoštvom grčkih rukopisa. Međutim, nisu svi rukopisi bili specifično kršćanski ili biblijski. Bilo je i drugih vrsta tekstova od kojih su mnogi Zapadu bili nepoznati. Možda je i najveće zanimanje izazvao Platon, kojega su zapadni učenjaci poznavali uglavnom preko njegova Timeja.

Jedan od najuglednijih učenjaka u pratnji bizantskoga cara bio je Georgios Gemistos, koji je tijekom koncila dobio nadimak »Pleton«. Bio je čuveni učitelj filozofije u Mistri, trećem po veličini gradu u Bizantskom carstvu, smještenom na Peloponezu, u blizini ruševina nekadašnje Sparte. U svemu osim u svome imenu, Pleton je bio »po­ ganski« filozof, koji je prigrlio aleksandrijski sinkretizam, a posebice neoplatonizam, iz vremena samoga svitanja kršćanske ere. Bio je ne­ prijateljski raspoložen prema kršćanstvu. Odbacivao je Aristotela, koji je tolikim teolozima predstavljao filozofski uzor. Konačno, sa-

njao je o obnavljanju i ponovnom oživljavanju poganske tradicije i stare atenske Akademije.

U Bizantskom  je carstvu vladajući zakon predviđao smrt za svakog kršćanina koji bi se okrenuo poganskoj misli ili djelovanju. Stoga je Pleton svoja istinska uvjerenja morao držati u tajnosti. Njih je, očigledno, otkrivao samo odabranoj skupini svojih štićenika. Pre­ ko njih, Pleton je promicao svoje ideje. Inzistirao je na usmenom po­ učavanju, naglašavajući kako su i Pitagora i Platon izgovorenoj riječi davali prednost nad pisanom. Koncil u Firenci priskrbio mu je jedin­ stveni forum. Njegov je boravak u gradu pokrenuo neku vrstu kemij­ ske reakcije koja je utjecala kako na ljude tako i na njihovu okolinu.

Generaciju ili dvije prije koncila, Firenca je postala središte ra­ zličitih studija. Svjetovni su studiji stvorili ozračje u kojemu je misao mogla djelovati neometana crkvenim ograničenjima. U takvom su ozračju, sve se više oslobađajući od osjećaja krivnje koju im je name­ tala doktrina Crkve, dostojanstvo i značaj čovjeka dobili novu dimen­ ziju. Stvoren je i novi izraz - studia humanitatis. Ukratko, Firenca je postala kolijevkom humanizma, humanističke misli i tradicije.

Usporedo s novim humanizmom, javila se i reakcija protiv Ari­ stotela. Sjeme te reakcije posijano je još stoljeće ranije, kada je Pe- trarca, koji je govorio grčki, promovirao Platona. Iako je malo Plato­ novih djela bilo dostupno svjetovnoj publici, njih su sa zanosom pri­ grlili Petrarcini štićenici i sljedbenici. Do koncila u Firenci, Platon je

-   i unatoč malom broju njegovih djela - postao jednako dobro prih­ vaćen kao i humanizam. Firenca je u to doba bila neovisna republika i po veličini peto gradsko središte u Europi, s između 50 000-70 000 stanovnika. Osvajanjem Pise 1406. godine, Firenca je dobila i vlasti­ tu luku. Ona je bila i dom najveće europske banke, one, obitelji Me­ dici. Mnoge javne ličnosti iz obitelji Medici nisu bile samo pokro­ vitelji humanizma, već i aktivni humanisti.

Možemo zamisliti s kakvim je oduševljenjem Pleton, koji je ispr­ va bio prisiljen tajiti svoje interese, uronio u tu osvježavajuću, necen­ zuriranu i ničime ograničenu sredinu. Uživao je u njezinoj intelektu­ alnoj slobodi. Budući da njegova nazočnost nije bila obvezna na sva­ koj sjednici koncila, imao je na raspolaganju mnogo slobodnog vre­ mena te se nesmetano mogao družiti s firentinskim humanistima.

Do kraja svoga boravka u Firenci, Pleton je odbacio sva lažna kršćanska  uvjerenja.  Konačno  je,  u  diskretnim  krugovima,  počeo

SVICARSK A

UGARSKO KRALJEVSTVO

TURSK O

CARSTVO

Renesansna Italija kasnogpetnaestog  stoljeea

promulgirati zastrašujuće heretička uvjerenja. Poričući kršćansku doktrinu, jasno je prigrlio i zastupao nešto nalik klasičnim školama misterija. Za nekoliko će se godina, proricao je Pleton, to učenje pro­ širiti čitavim svijetom i istisnuti sve druge vjere (uključujući kršćan­ stvo i islam), te povezati čovječanstvo u novom jedinstvu. »Muha­ med i Krist će«, izjavio je on, »neizbježno pasti u zaborav, a prava će istina zasjati u svim krajevima svijeta.« Žestina ovih tvrdnji upravo je zapanjujuća. Pleton nije govorio o kršćanstvu i islamu kao varija­ cijama apsolutne istine, već, naprotiv, kao o iskrivljenjima te istine, koja treba iskorijeniti kako bi ona ponovno zaživjela.

Za vrijeme boravka u Firenci, Pleton je održao i niz javnih preda­ vanja na skupovima humanističkih učenjaka. Uspoređujući Platona i Aristotela, u svojim je govorima oduševljeno zastupao prvoga, pri- jezirno odbacujući potonjega. Pletonovim je riječima još veću težinu davala činjenica da je njegova publika mogla slušati navode iz grčkih izvornika, oslobođene svih iskrivljenja u tumačenju koja su obilje­ žavala latinske i arapske prijevode. U svojim je predavanjima Pleton zastupao univerzalnu religiju, utemeljenu na neoplatonizmu, koja je pretpostavljala »jedan um, jednu dušu i jednu propovijed«. Takva je bila njegova erudicija, njegov zanos i karizma, koji su firentinsku publiku nadahnuli željom da još dublje pronikne u njegovu viziju i proširi svoje znanje o izvorima iz kojih je potekla. Među onima koji su takvu glad najviše osjetili bio je sam Cosimo de' Medici, čovjek čija je jedinstvena uloga bila utažiti je.

Cosimo je »stalno slušao o grčkom filozofu imena Gemistos, ko­ ji raspravlja poput drugoga Platona o platoničkim misterijama ... Co­ simo je bio ... tako nadahnut, toliko obuzet time, da se od tada nadalje duboko u svome umu bavio mišlju o osnivanju Akademije, koja je imala zaživjeti čim se za to stvori prilika«.

Tako je, godinama kasnije, pisao Marsilio Ficino, mladić koji je postao Cosimov štićenik, odigravši vrlo značajnu ulogu u kasnijim zbivanjima. Pletonova su predavanja doista nadahnula Cosima, čo­ vjeka iz svijeta koji je žudio za višom, duhovnijom istinom - istinom koju Crkva, prema njegovom mišljenju, više nije odražavala, ali Pla­ ton jest. Stoga je pribavio čitavu zbirku Platonovih djela, koja je, ka­ ko dokazi upućuju, kupio izravno od Pletona, i dao se na ostvarenje svoga ambicioznog cilja. Želio je u Firencu dovesti platoničku misao i učiniti, tako, grad središtem platoničkih studija. Vodila ga je ideja

osnivanja Akademije po uzoru na Platonovu, koja bi se nastavljala na tradiciju onih iz prošlosti. Ovaj je pothvat ponešto usporen Pleto- novim povratkom u Bizant, u ljeto 1439., no, Cosimo je i  unatoč tome nastavio s potragom za predavačima i prikupljanjem tekstova. S energijom koju može posjedovati samo čovjek s vizijom, odaslao je svoje ljude na istok, u potrazi za drevnim rukopisima koji su imali popuniti njegovu biblioteku San Marco. U toj je biblioteci svojevre­ meno bilo pohranjeno gotovo deset tisuća tekstova.

Usprkos njegovu žaru, Cosimovi su se planovi u početku ostvari­ vali s djelomičnim uspjehom. Godine 1453., nakon duge agonije, Konstantinopol je konačno pao u turske ruke. Jedna od posljedica ovoga pada bio je i masovni egzodus učenjaka i klerika, od kojih su mnogi sa sobom donijeli i rukopise od neprocjenjive vrijednosti. Većina je ovih izbjeglica preko Jadranskog mora stigla u Italiju, koja je, s njihovim dolaskom, dobila novi i dinamični podstrek za ostva­ renje Cosimova sna o platoničkoj Akademiji. Godine  1459., Cosimo je pozvao Marsilija Ficina (Marsilio Ficino), studenta sa Sveučilišta u Bologni, koji je imao predsjedati Akademijom.

Ficino, sin liječnika, rođen je 1433. godine kraj Firenze. U vrije­ me održavanja koncila u Firenci imao je tek pet godina. Stekavši ose­ bujno obrazovanje u humanističkim znanostima, bio je, osim toga, iznimno verziran u glazbi, grčkom jeziku i grčkoj filozofiji. Njegovo ga je uranjanje u grčku misao gotovo stajalo života: predavanja bi­ zantskih izbjeglica toliko su na nj utjecala da mu je firentinski nad­ biskup zabranio pohađati ih. Unatoč tome, Ficino je nastavio studi­ rati sa žarom zbog kojega je uskoro bio optužen za herezu. U bilo ko­ jem drugom gradu osim Firence, takva je optužba za sobom povlačila smrtnu kaznu. Ficino je, međutim, ostao nekažnjen, i nastavio s ra­ dom u Bologni sve dok ga Cosimo nije pozvao natrag.

U dvadeset i šestoj godini, mladi je učenjak stigao u Medicijevu vilu u Careggiju. Ovdje će biti smještena Cosimova dugo sanjana akademija, čijim će posjetiteljima postati ne samo učenjaci, već i umjetnici, bankari, pravnici, trgovci,  političari  i  klerici. Budući da sam Cosimo nije govorio grčki, dao je Ficinu u zadatak da prevede njegovu dragocjenu zbirku Platonovih djela. Strast s kojom se dao u ovaj pothvat očigledna je iz pisma koje je Cosimo uputio svome štićeniku.

Otišao sam jučer na svoj posjed u Careggiju, ali zato da bih kul­ tivirao svoj um a ne imanje. Dođi k nama, Marsilio, što je prije moguće. Sa sobom ponesi i Platonovu knjigu o »Najvećem Dob­ ru«, koju si, pretpostavljam, preveo s grčkog na latinski, kao što si i obećao. Ništa ne želim toliko žarko kao znati koji je pravi put do sreće. Doviđenja. Dođi, i ponesi svoju Orfejevu liru.

Godinu je dana Ficino bio usredotočen na prevođenje Platonovih djela. Iznenada, godine 1460., Cosimo mu je naredio neka prekine s radom i posveti svu svoju energiju i znanje drugom pothvatu. Novi se projekt sastojao u prevođenju nečega još uzbudljivijeg. U Cosimove je ruke dospio prijepis Hermeticae, iz pera samoga Mihaela Psellusa, koji datira iz jedanaestog stoljeća, a Cosimo je žudio da prije svoje smrti pročita hermetičke dijaloge. Svoj je novi zadatak Ficino završio 1463. godine, a za nagradu je dobio vilu u Careggiju. Cosimo je um­ ro godinu dana kasnije,  1464.

Nikakvi podaci ne govore o tome da je Pleton, tijekom svoga bo­ ravka u Firenci, spominjao hermetičke tekstove, iako je, naravno, moguće da je o njima raspravljao u tajnosti, s onima koje je smatrao dostojnima da budu njegovi »inicirani«. Svakako je nezamislivo da za njih nije znao. U svakom slučaju, hermetički su tekstovi za Co- sima imali galvanizirajući učinak - a jednako tako i za Ficina, koji ih je smatrao istinskim temeljem na kojemu je počivala platonička misao. Između 1467. i 1469. godine, Ficino je napisao komentar Pla­ tonu, naslovljen Platonička teologija. Platonizam i hermetizam za njega su postali upravo to - istinska teologija, kao živući i osebujan komplement, ako ne i alternativa židovsko-kršćanskoj tradiciji.

Ficino je sve vrijeme aktivno pokušavao oživjeti oblik drevnog učenja poganskih misterija, stoga je uronio u proučavanje njihovih obreda i ceremonija. Zagovarao je redovito pjevanje orfičkih himni - kultne invokacije povezane s drevnim školama misterija. Vilu u Careggiju ukrasio je astrološkim prikazima namijenjenima kontem­ placiji u svrhu podizanja razine duhovnosti koja vodi prosvijetljenju. Zidove je ispisao riječima koje je usvojio kao svoju maksimu: »Sve stvari proizlaze iz dobrote i vode ka dobroti. Radujte se u sadašnjosti; ne pridavajte važnost imovini, ne tražite časti. Izbjegavajte pretjera- nost, izbjegavajte aktivnost. Radujte se u sadašnjosti.«

Organizirana po uzoru na svoje klasične prethodnike, Akademija nije bila formalna škola, već prije zajednica pojedinaca koji su u

opuštenom okružju mogli zadovoljiti svoje  zanimanje  za proučava­ nje platoničke i hermetičke misli. Održavana su predavanja i organi­ zirali se simpoziji i proslave. Sam Ficino bio je neformalni vodič, ko- ji je svoje učenike i gostujuće učenjake upoznavao s programima studija. Među onima koji su pohađali Akademiju bio je i Lorenzo de' Medici, zvani Lorenzo Veličanstveni, koji je 1469. godine preuzeo vlast u Firenci. Bio je tamo i arhitekt Leon Battista Alberti, značajan za uskrsnuće klasičnih Vitruvijevih principa. Valja spomenuti  i Angela Poliziana, tutora Lorenzove djece, prevoditelja Homera i mentora Engleza Wiliama Latimera i Thomasa Linacrea. Nadalje, ta­ mo je boravio i pjesnik i učitelj Cristoforo Landino, koji je 1481. go­ dine objavio Danteovu Božanstvenu komediju, upotpunjenu vlastitim komentarima i Botticellijevim  ilustracijama.  Botticelli je  bio jedan od brojnih velikih umjetnika koji su odražavali utjecaj Ficinove Aka- demije. Osim njega, bili su to i Leonardo,  Michelangelo,  Rafael, Tizian i Durer. U međuvremenu, Ficino je održavao živahnu prijepis- ku s osobama poput Johna Coleta u Engleskoj, Johannesa Reuchlina u Njemačkoj i mađarskoga kralja, koji ga je pozvao na dvor.

Izravno se pozivajući na hermetičke tekstove, Ficino je obrazla­ gao principe magije koji su Zapadu bili nepoznati. Putem ove magije, objašnjavao je Ficino, čovjek može iskoristiti odnos između mikro- kozmosa i makrokozmosa i vršiti aktivni utjecaj na aspekte oba svije- ta. Svoja je promišljanja Ficino temeljio na učenju Hermesa Trisme- gistusa, navodnoga autora hermetičkih tekstova. Kao i u doba alek- sandrijskog sinkretizma, »Hermes, Tri Puta Najveći« bio je smatran

povijesnom osobom. Ficino, Medici i njihovi učenici, vjerovali su da

je  Hermes bio drevni egipatski mag  i mudrac,  stariji  i  mudriji od

Platona ili Pitagore, čija se misao očigledno nastavljala na Herme- sova učenja Ponekad su Hermesa smatrali Zaratustrinim ili Moj- sijevim suvremenikom, a katkada uzdizali kao vrelo njihova nadah-

nuća

izvor

Drevni je Egipat ponovno izronio kao vrhunski  i jedinstveni

mudrosti,  a tekstovi  koji  se pripisuju Hermesu Trismegistusu

odražavali vani kao razuma«.

su »božansko prosvijetljenje«. Hermetički su tekstovi što-

»otkrivenja božanske istine, a ne kao proizvodi ljudskoga

Kao i u doba aleksandrijskog sinkretizma, Hermes Trismegistus

se izjednačavao s

lunarnim bogom Thotom, izumiteljem pisma, zaš-

titnikom

magije, sucem mrtvih i čuvarem vrata podzemnog svijeta,

čiji je sveti broj bio tri, a sveti metal srebro. Simbolički prikazivan kao bijeli majmun ili babun, ibis ili, pak, čovjek s glavom ibisa, Her­ mes, Tri Puta Najveći, sljedeće je stoljeće i pol suvereno vladao pan­ teonom drevnih mudraca, vidovnjaka i vjerskih proroka. Iako nikada nije bio izričito ustanovljen kao takav, njegov je autoritet faktički na­ dilazio onaj samoga Isusa. Isusu se i dalje mogla polagati nominalna vjernost u pitanjima vjere, ali Hermes je bio taj kojemu su se magovi toga vremena, kao i vladari, svjetovni moćnici, vojni zapovjednici, pa čak i klerici, sve češće obraćali za pomoć u praktičnim pitanjima - od organiziranja njihovih osobnih života do planiranja političkih ak­ tivnosti i vojnih pohoda. Hermes je tako postao aktivni posrednik preko kojega je bilo moguće pokrenuti određena djelovanja. Drugim riječima, on je, putem svojih navodnih učenja, postao vodič za pri­ mjenu magije u praksi.

Magija koju su zagovarali i uzdizali Ficino i njegovi sljedbenici općenito je poznata kao »talismanska magija«. Ona se umnogome ra­ zlikovala od sitnoga čarobnjaštva iz prošlosti, nadilazeći suštinski ograničeno područje srednjovjekovne magije koja se zadržavala na mračnim osvetama nad osobnim neprijateljima, lijekovima protiv ne­ plodnosti, spolne nemoći ili ćelavosti. Takva je magija, naravno, nas­ tavila živjeti, ali sada u kontekstu koji je po svojemu dosegu i suštini bio kozmički - u okviru koji je obuhvaćao interese i žudnje daleko iz­ nad onih osobnih, lokalnih ili parohijalnih. Ficinova se magija  te­ meljila na kozmičkim principima, kozmičkoj moći i energiji. Kako bi netko, primjerice, na se privukao sunčevu moć, tada bi se morao od­ jenuti u zlatni ogrtač, budući da je zlatna boja sunca, i izvesti ritual pred oltarem ukrašenim prikazom sunca. U isto vrijeme trebao je okaditi prostoriju mirisom bilja koje je sadržavalo sunčevu energiju i, pomazan sunčevim uljima, izvoru svjetlosti uputiti orfičku himnu:

Čuj me, o blagoslovljeni, čije vječno oko vidi sve ... Tvoja je zlat­ na lira i harmonija kozmičkog kretanja, ti zapovijedaš plemenitim djelima i hraniš godišnja doba. Raspjevani gospodaru svijeta, va­ treni krug svjetlosti tvoj je tijek ... tvoja svjetlost daje svjetlost i plod ... oko pravde i svjetlosti života... čuj moje riječi i pokaži ini- ciranima slatkoću života.

U smislu u kojemu ju je shvaćao Ficino, ovo nije bila tek »himna hvale« ili vježba iz estetike. Naprotiv, bila je to magijska invokacija, koja je trebala prizvati sunce da aktivno i doslovno nastani i »obuz-

me« svoj talismanski prikaz, i tim putem nastani i »obuzme« molite- lja, prožimajući njegovu osobnost transcendentnom moći. Kao što će se pokazati, talismanski će prikaz, takoreći, magnet, koji je privlačio na se snagu sunca, često puta biti umjetnički oblikovan. Pjesme, glazba, maske, slike i skulpture, sve je to imalo talismansku funkciju, ili je, pak, služilo kao vodič za talismansku magiju. Istu su svrhu, u skladu s hermetičkim načelima u arhitekturi, imale zgrade i vrtovi.

Ficino je naširoko pisao o tehnikama i principima hermetičke analogije s pomoću kojih je bilo moguće privući planetarne sile i koncentrirati ih za vlastitu uporabu. »Ako želite da vaše tijelo i duh prime moć ... Sunca, saznajte koji su metali i kamenje solarni, koje je bilje solarno, i, najvažnije od svega, koje su to solarne životinje ...« Kako biste prizvali moć sunca, »odjenite sunčanu odjeću ... živite na sunčanim mjestima, izgledajte sunčano, slušajte sunčano, mirišite sunčano, zamišljajte sunčano, mislite sunčano, pa čak i žudite sun­ čano«.

Kroz amulete i talismane, a još više kroz ulja i eliksire, Ficino je nastojao razviti nešto poput duhovnoga povećala - nešto što bi u sebi koncentriralo sunčevu energiju većega intenziteta negoli je to uobi­ čajeno u prirodi. Takva bi se energija, teoretski, mogla upotrijebiti u svrhu naglašavanja  osobina,  prosvijetljenja,  izlječenja,  zagrijavanja - ili, u određenim okolnostima, spaljivanja. Ali, ako je sunčev utjecaj bio najopipljiviji, on ni u kojemu slučaju nije bio jedini koji se tim putem mogao manifestirati. Amuleti, talismani, ulja i eliksiri, mogli su jednako tako privlačiti druge »planetarne« ili zvjezdane utjecaje. Tako se, primjerice, pretpostavljalo, da osjećaj melankolije treba pri­ pisati utjecaju Saturna. Smatralo se da je melankoliji osobito sklon filozof, koji provodi duge sate u učenju čiji je zaštitnik Saturn. Kako bi neutralizirao ovaj utjecaj, filozof je mogao prizvati snagu Jupitera. Takvim je  tehnikama, izjavio je Ficino, »čovjek mogao  izbjeći zloj sudbini«. Drugim riječima, čovjek nije trebao biti tek pasivna i bes­ pomoćna žrtva okolnosti - ili, što se toga tiče, zvjezdane konstelacije u trenutku njegova rođenja. On je mogao uzeti sudbinu u svoje ruke i oblikovati je prema svojim željama. Sukladno tradiciji škola misteri­ ja, pojedinac se podvrgavao simboličnoj smrti i ponovnom rođenju, da bi, nakon toga, izronio s novim identitetom, a vrlo često i s novim imenom. Ukoliko bi se takav ritual izvodio u astrološki povoljnim okolnostima, čovjek je, teoretski, mogao čak i ispraviti izvjesne ne­ dostatke u svome horoskopu.