Duhovno sazrijevanje predstavlja putovanje iz mikrokozmosa u sve veći makrokozmos. U svojim ranim fazama, što je i tema ove cijele knjige, to je putovanje spoznaje, a ne vjere. Kako bismo pobjegli iz mikrokozmosa naših prethodnih iskustava i oslobodili se prijenosa, nužno je učiti. Moramo neprestano povećavati naše područje znanja i naših pogleda kroz postupno svladavanje i sjedinjavanje s novim informacijama.

Proces povećanja saznanja glavna je tema ove knjige. Sjetit ćete se kako je u prethodnom dijelu ljubav definirana kao obogaćivanje - proširivanje sebe te je istaknuto kako u rizike ljubavi spada i rizik ulaska u nepoznato novo iskustvo. Na kraju prvog dijela o disciplini, primijetili smo da učenje novog zahtijeva odricanje od starog bića i smrt nadmašenog znanja. Kako bismo proširili svoje poglede potrebno je odbaciti, ubiti naše suženo gledište. Na kraćim je stazama mnogo lakše kad se to ne učini - jednostavnije je ostati tu gdje jesmo, koristiti istu mikrokozmičku mapu, ne patiti zbog smrti svojih ideja. Put duhovne zrelosti, međutim, ide u suprotnom smjeru. Počinjemo tako što više ne vjerujemo svojim dotadašnjim uvjerenjima, aktivno težimo prijetećem i stranom, namjerno iskušavajući vrijednost svega što smo smatrali dragim. Put do svetosti vodi kroz preispitivanje svega.

Započinjemo s znanošću. Počinjemo zamjenjujući religiju naših roditelja s religijom znanosti. Moramo se pobuniti i odbaciti religiju naših roditelja jer je njihov svijet neizbježno uži od onoga za koji smo mi sposobni ukoliko potpuno iskoristimo naše osobno iskustvo, uključujući naše iskustvo kao odraslih osoba kao i ono naraštaja ljudske povijesti. Ne postoji doba baštinjena religija. Kako bi saživjela i bila najbolja za koju smo sposobni, naša religija mora biti u cijelosti i potpuno osobna, iskovana na vatri naših pitanja i sumnji, nastala u teškim iskušenjima vlastitog iskustva stvarnosti. Kao što je rekao teolog Alan Jones:

"Jedan od naših problema jest da je vrlo mali broj nas razvio izrazit osobni život. Sve u vezi s nama izgleda drugorazredno, čak i naše emocije. U mnogim se slučajevima moramo osloniti na informacije iz druge ruke kako bismo uopće mogli funkcionirati. Uzimamo za riječ ono što nam govori doktor, znanstvenik ili farmer. Ne volim to činiti, ali moram, jer oni posjeduju vitalno znanje življenja koje ja ne poznajem. Mogu živjeti bez informacija iz druge ruke koje se odnose na stanje mojih bubrega, učinka kolesterola, ili uzgajanja pilića. Ali kad je u pitanju značaj, svrha i smrt, takve informacije nisu dostatne. Ne mogu opstati s drugorazrednom vjerom u drugorazrednog Boga. Da bih se osjetio živim mora postojati osobna riječ, jedinstveno suočavanje."*

Dakle, za psihičko zdravlje i duhovni razvoj moramo razviti našu osobnu religiju, a ne oslanjati se na religiju naših roditelja. Ali što je s "religijom znanosti"? Znanost jest religija jer je to složen pogled na svijet s velikim brojem značajnih načela. Većina su tih načela poput ovih: Univerzum je stvaran, te prema tome objekt vrijedan proučavanja; za ljude je značajno proučavati univerzum; u univerzumu ima smisla - odnosno, on slijedi stanovite zakone i predvidljiv je. Međutim, ljudi su loši istraživači podložni praznovjerju i predrasudama i neizmjerno skloni vidjeti ono što žele, a ne ono što uistinu postoji. Prema tome, da bi se proučavalo i pravilno razumjelo, ljude je neophodno podvrgnuti disciplini znanstvenih metoda. Iskustvo je suština te discipline, tako da ne možemo smatrati kako nešto znamo dok to nismo iskusili. Dok disciplina znanstvene metode započinje s iskustvom, jednostavnom se iskustvu ipak ne treba vjerovati. Da bi mu se povjeravalo, ono se treba ponavljati i to obično u obliku eksperimenta. Štoviše, iskustvo mora biti dokazivo i to na način da ga i drugi ljudi mogu iskusiti podjednakim okolnostima.

*Journey lnto Christ (Putovanje u Krista) - New York: Seabury Press, 1977.god str.91-92

Ključne riječi su stvarnost, proučavanje, ispitivanje, znanje, nepovjerenje, iskustvo i disciplina. To su riječi koje cijelo vrijeme upotrebljavamo. Znanost je religija skepticizma. Kako bismo pobjegli iz mikrokozmosa našeg iskustva iz djetinjstva, mikrokozmosa naše kulture i njenih dogmi, od poluistina koje su nam govorili roditelji, nužno je biti skeptičan prema onome što mislimo da smo naučili. Znanstveni stav nam omogućava transformiranje našeg osobnog iskustva mikrokozmosa u osobno iskustvo makrokozmosa. Počnimo tako što ćemo postati znanstvenici.

Mnogi su mi pacijenti, koji su već zauzeli znanstveni stav, rekli: "Nisam religiozan. Ne idem u crkvu. Ne vjerujem više u ono što su mi govorili crkva i roditelji. Ne posjedujem vjeru svojih roditelja. Mislim kako baš nisam duhovan. "Uvijek se šokiraju kad ih upitam za realnost te tvrdnje kako nisu duhovna bića. "Vi ste religiozni," kažem im ja, "i to duboko religiozni. Vi cijenite istinu. Vjerujete u mogućnost svog sazrijevanja i napredovanja - mogućnost duhovnog napretka. U snazi vaše religije, voljni ste podnijeti patnje izazova i agonije odlučivanja. Vi preuzimate rizik terapije, a sve to radite zbog svoje religije. Mislim da nikako ne možete reći kako ste manje duhovni od vaših roditelja, naprotiv, mislim kako ste duhovno evoluirali iznad njih. Vaš je duhovni skok veći od njihovog jer oni nisu imali hrabrosti dovesti stvari u pitanje."

Treba napomenuti kako internacionalni karakter znanosti kao religije predstavlja napredak, jedan evolucijski skok koji nadilazi velik broj drugih pogleda na svijet. Ovdje govorimo o znanstvenoj zajednici širom svijeta. Ona se doista približava pravoj zajednici te postaje među sobom znatno bliža nego što je to Katolička crkva, koja je vjerojatno druga najbliskija istinskom međunarodnom bratstvu. Znanstvenici svih zemalja mogu se međusobno sporazumijevati i to bolje nego većina nas. Donekle su bili sposobni u nadmašivanju mikrokozmosa svojih kulturi. U izvjesnoj su mjeri postali mudri.

Samo u izvjesnoj mjeri. Koliko vjerujem da je znanstvenikov skeptičan pogled na svijet znatno poboljšanje u odnosu na onaj utemeljen na slijepoj vjeri, lokalnom praznovjerju i tvrdnjama koje se ne preispituju, toliko vjerujem kako je većina znanstvenika tek krenula putem duhovnog razvoja. Preciznije, vjerujem da je stav većine znanstvenika prema realnosti božjeg postojanja gotovo jednako uskogrudan kao i stav jednostavnog seljaka koji slijepo slijedi vjeru svojih predaka. I znanstvenicima je vrlo teško razmatrati stvarnost Boga.

Kad s prefinjenim skepticizmom promatramo fenomen vjerovanja u Boga, nismo previše impresionirani. Vidimo dogmatizam, a iza njega ratove, inkvizicije i progone. Vidimo licemjerstvo. Ljudi koji propovijedaju bratstvo ubijaju druge ljude u ime vjere, bogate se na račun drugih i sprovode sve vrste brutalnosti. Vidimo zbunjujuće mnoštvo rituala i likova bez konsenzusa: ovaj bog je žena sa šest ruku i šest nogu,-onaj je čovjek koji sjedi na tronu; ovaj je slon; onaj je esencija nečega; panteoni; kućni bogovi; trojstva; jedinstva. Vidimo neznanje, praznovjerje, krutost. Staza vjerovanja u Boga izgleda prilično jadno. Ponekad čovjek pomisli kako bi čovječanstvo bilo bolje bez vjere u Boga, da Bog nije samo nebeska nagrada, već i vrlo otrovna nagrada. Bilo bi razumno zaključiti kako je Bog iluzija u ljudskom umu - destruktivna iluzija - te kako je vjera u Boga zajednička psihopatologija koju treba liječiti.

Tako smo došli od pitanja: Je li vjerovanje u Boga bolest? Je li to manifestacija prijenosa - koncept naših roditelja koji je potekao iz mikrokozmosa i neprimjereno projektiran na makrokozmos? Ili, drukčije postavljeno, je li takva vjera oblik primitivnog ili dječjeg vjerovanja iz kojeg ćemo izrasti dok tražimo više razine svijesti i zrelosti? Želimo li znanstvenim pristupom odgovoriti na ova pitanja, bitno je vratiti se stvarnosti i njezinim činjenicama. Što se događa s čovjekovom vjerom u Boga dok on sazrijeva kroz proces psihoterapije?