»Čini se da se moj um pretvorio u svojevrsnu mašinu za cijeđenje općih zakona iz ogromne gomile činjenica... Gubi- tak tog ukusa je gubitak sreće. Takav gubitak može biti šte- tan za razum i - vjerojatnije - za moralni karakter, oslabljujući emotivni dio naše prirode.« (Navedeno prema E.E Schuma- cheru.)

Proces koji Darwin ovdje opisuje od onog se vremena ubrzano nastavio: odvojenost uma i srca gotovo je potpuna. Vrlo je zanimljivo da se ovo izopačenje uma nije dogodilo većini vodećih istraživača u najegzaktnijim i najrevolucionar- nijim znanostima (u teorijskoj fizici, na primjer) te da su to bili ljudi koji su se vrlo temeljito bavili filozofskim i duhov- nim pitanjima. Mislim na pojedince kao što su A. Einstein,

L. Szillard, W. Heisenberg, E. Schrodinger.

Nadmoć cerebralnog, manipulativnog mišljenja raste sa slabljenjem emotivnog života. Budući da emotivni život ni ne njegujemo ni ne trebamo već je on zapreka optimalnom funk- cioniranju, on ostaje nerazvijen i nikada ne prelazi razinu djet- injeg. Posljedica toga je emotivna naivnost ljudi tržišnog karaktera. Njih mogu privući »emotivni ljudi«, ali s obzirom na svoju naivnost oni često ne mogu procijeniti da li su takvi iskreni ili varalice. To možda objašnjava tako brojne uspjehe varalica na duhovnom i religijskom području, a to možda obja- šnjava i zašto političari, koji izražavaju snažne emocije, imaju toliko velik utjecaj na tržišni karakter te zašto tržišni karakter ne može razlikovati istinski religioznu osobu od proizvoda propagande koja krivotvori snažne religijske emocije.

Izraz »tržišni karakter« ni u kom slučaju nije jedini koji označava taj tip ljudi. Možemo ga označiti i Marxovim poj- mom otuđeni karakter. Ljudi takvog karaktera otuđeni su od svog rada, od sebe, od drugih ljudskih bića i od prirode. Psi- hijatrijskim terminima, osobu tržišnog karaktera nazvali bsmo shizoidnom. Taj pojam može biti pogrešno shvaćen, jer shizoidna osoba koja živi s drugim shizoidnim osobama, do- bro obavljajući svoj posao i imajući u tome uspjeha, ne osjeća nelagodu koju shizoidni karakter osjeća u »normalnijoj« oko- lini.

Obavljajući završnu reviziju rukopisa ove knjige imao sam priliku pročitati rukopis najnovijeg rada Michaela Macooby- ja, The Gamesmen: The New Corpomte Leaders. U toj dubo- koumnoj studiji Maccobv analizira karaktere dvije stotine i pedeset rukovodilaca, direktora i inženjera u dvije najbolje rukovođene velike kompanije u SAD. Mnogi njegovi nalazi potvrđuju ono što sam opisao kao osobine kibernetske osobe, a napose prevlast cerebralnog zajedno s nerazvijenošću emo- cionalne sfere. Ako imamo na umu da se rukovodioci i di- rektori kojima se bavi Maccoby ubrajaju, ili će se ubrajati, medu vodeće ljude američkog društva, društvena važnost njegovih nalaza postaje supstancijalna.

Sljedeći podaci do kojih je Maccoby došao nakon tri do dvadeset neposrednih razgovora s ispitanicima pružaju nam jasnu sliku tog tipa karaktera.3

Dubok znanstveni interes, želja za razumijevanjem,

dinamički osjećaj za rad, potaknutost  ........................................... 0 %. Koncentriranost, potaknutost, ponos na vlastitu snagu, ali uz nedostatak dubljeg znanstvenog interesa za prirodu stvari   ........... 22%. Rad potiče zanimanje koje nije samo sebi dovoljno  ...................... 58%

Umjerena produktivnost, nekoncentriranost. Zanimanje za

rad u biti je instrumentalno, jer pruža sigurnost, prihod    ............. 18% Pasivnost, neproduktivnost, rastresenost  .......................................... 2%

Odbacivanje rada, odbacivanje realnog svijeta ................................. 0%

100%

Dvije stvari odmah su uočljive: (1) nedostatak dubokog zanimanja za razumijevanje (»uma«) i (2) za veliku većinu ili stimulacija koju proizvodi njihov rad nije dovoljna ili je nji- hov rad u biti sredstvo za stjecanje ekonomske sigurnosti.

U potpunoj je suprotnosti slika koju Maccoby naziva

»skala ljubavi«;

Ljubav, afirmiranje, kreativno stimuliranje .................................... 0% Osjetljivost, toplina, osjećajnost, ali bez duboke ljubavi ................... 5% Umjereno zanimanje za drugu osobu, uz mogućnosti za više ljubavi 40% Uobičajen interes, umjerenost, usmjerenost na glumljenu ulogu .. 41% Pasivnost, bez ljubavi, nezainteresiranost   ......................................  13%

Odbacivanje života, otvrdnulo srce   .................................................  1%

100%

Nitko iz cijele grupe ne bi mogao biti okarakteriziran kao netko tko duboko voli, iako 5% izražava »toplinu i osjećaj- nost«. Svi ostali su svrstani u grupu s umjerenim zanimanjem ili uobičajenim zanimanjem ili su bez ljubavi ili odbacuju ži- vot - što je uistinu zastrašujuća slika emotivne nerazvijenosti, u suprotnosti s prevlašću cerebralizma.

»Kibernetska religija« tržišnog karaktera odgovara cjelo- kupnoj toj karakternoj strukturi. Skrivena iza fasade agnosti- cizma ili kršćanstva nalazi se duboko ukorijenjena poganska religija, premda je ljudi, kao takve, nisu svjesni. Teško ju je opisati, jer se o njoj može zaključiti samo iz onoga što ljudi čine (i što ne čine), a ne iz njihovih svjesnih misli o religiji ili o dogmama o religijskoj organizaciji. Na prvi pogled najoči- tije je da je čovjek od sebe načinio boga, jer je stekao tehni- čka sredstva za »drugo stvaranje« svijeta koje zamjenjuje prvo stvaranje, koje je obavio bog tradicionalne religije. To može- mo i ovako izreći: strojeve smo pretvorili u boga i postali smo bogoliki, služeći im. Malo je važno kakvu ćemo formulaciju upotrijebiti; važno je da ljudska bića, u stadiju svoje najveće stvarne nemoći, zbog znanosti i tehnike sebe vide svemoćni- ma.

Što smo više stegnuti našom izoliranošću, uhvaćeni u ne- postojanje emotivnog odnosa prema svijetu, i što više izgleda da je katastrofalan kraj neizbježan, to zloćudnija postaje nova religija. Prestajemo biti gospodari tehnike i umjesto gospo- dara postajemo njeni robovi, a tehnika — nekada vitalni ele- ment stvaranja - pokazuje svoje naličje kao boginja destruk- cije (kao indijska božica Kali), kojoj su ljudi voljni žrtvovati sebe i svoju djecu. Dok se još uvijek - svjesno — nadamo boljoj budućnosti, kibernetski ljudi potiskuju činjenicu da su postali obožavatelji božice destrukcije.

Ova teza ima mnogovrsne dokaze, ali najuvjerljivija su sljedeća dva: velike (pa čak i neke manje) sile nastavljaju s grad- njom nuklearnog oružja koje ima sve veću sposobnost raza- ranja i ne dolaze do zdravog rješenja — da unište cjelokupno nuklearno oružje i atomska postrojenja koja isporučuju siro- vine za nuklearna oružja - te da se, u biti, ništa ne poduzima za sprječavanje opasnosti od svjetske ekološke katastrofe. Ukratko, ništa se ozbiljno ne radi na planiranju preživljavanja ljudskog roda.

Humanistički protest

Dehumanizacija društvenog karaktera i uspon industrijskih i kibernetskih religija stvorile su protestni pokret, nastanak novog humanizma, koji ima korijene u kršćanskom i filozof- skom humanizmu što se proteže od kasnog srednjeg vijeka do doba prosvjetiteljstva. Taj se protest izražava u teističkim kršćanskim kao i u panteističkim ili neteističkim filozofskim formulacijama. On dolazi sa dvije suprotne strane: od romantičara, koji su u politici bili konzervativci, te od mark- sista i drugih socijalista (kao i nekih anarhista). Desnica i lje- vica bijahu jednoglasne u kritici industrijskog sistema i štete što je industrijski sistem nanosi ljudskim bićima. Katolički mislioci, kao na primjer Franz von Baader, i konzervativni politički vode, kao na primjer Benjamin Disraeli, ponekad su problem formulirali na način koji je identičan Marxovom.

Dvije su se strane razlikovale po shvaćanju načina na koji bi se ljudi mogli spasiti od opasnosti transformiranja u stva- ri. Desni romantici su vjerovali da je jedini način zaustavlja- nje nesmetanog »napretka« industrijskog sistema i povratak prethodnim oblicima društvenog poretka, iako uz neke mo- difikacije.

Protest s lijeva mogli bismo nazvati radikalnim humaniz- mom, iako se on ponekad izražava teističkim, a ponekad ne- teističkim jezikom. Socijalisti su vjerovali da nije moguće zaustaviti ekonomski razvitak, da nije moguć povratak na prethodni oblik društvenog poretka te da je jedini način iz- bavljenja kretanje prema naprijed i stvaranje novog društva koje bi ljude oslobodilo otuđenja, podređenosti stroju, sud- bine dehumaniziranja. Socijalizam je bio sinteza srednjovje- kovne religijske tradicije i post-renesansnog duha znanstve- nog mišljenja i političkog djelovanja. Socijalizam je, kao i budizam, bio »religijski« masovni pokret koji je, premda se izražavao svjetovnim i ateističkim pojmovima, smjerao oslo- bođenju ljudskih bića od sebičnosti i pohlepe.

Nužan je bar kratak komentar da bih objasnio svoju kara- kterizaciju Marxove misli u viđenju njenog potpunog izopa- čenja u sovjetskom komunizmu i reformističkom zapadnom socijalizmu, izopačenja u materijalizam kojeg je cilj ostvare- nje bogatstva za svakog. Kao što su Hermann Cohen, Ernst Bloch i brojni drugi znanstvenici govorili tijekom posljednjih desetljeća, socijalizam je bio svjetovni izraz proročkog mesijanizma. Možda je najbolji način da se to pokaže navod iz Maimonidesovog Zakonika gdje Maimonides karakterizira mesijansko doba:

»Mudraci i proroci nisu čeznuli za danima Mesije da bi Izrael vladao svijetom, da podredi pogane, da ga drugi narodi uzvisuju ili da ljudi jedu, piju i slave. Njihova težnja je bila osloboditi Izrael da bi se Izrael mogao posvetiti Zakonu i nje- govoj mudrosti, da ga nitko ne pokorava ili ometa i da time bude vrijedan nadolazećeg života.

U tom dobu neće biti ni gladi ni rata ni ljubomore ni svađe. Zemaljska će dobra4 biti obilata, ugoda svakome do- stupna. Jedina preokupacija svih bit će spoznaja Gospoda. Budući da će Izraelićani biti vrlo mudri, znat će se stvari koje su sada skrivene i uspjet će shvatiti svog stvaraoca koliko to bude moguće ljudskom umu, kao što je zapisano: jer će zemlja biti puna poznanja Gospodinova kao more vode što je puno (Izaija, 11:9).«

U ovom opisu cilj povijesti je osposobljavanje ljudskih bi- ća da se potpuno posvete proučavanju mudrosti i spoznaji Boga, bez moći ili raskoši. Mesijansko doba je doba univer- zalnog mira, odsutnosti čežnje i materijalnog obilja. Ta je sli- ka vrlo bliska cilju života kako ga je prikazao Marx u trećem tomu Kapitala:

»Carstvo slobode počinje u stvari tek tamo gdje prestaje rad koji je određen nevoljom i spoljašnjom svrsishodnošću; po prirodi stvari, ono, dakle, leži s one strane oblasti same materijalne proizvodnje. Kao što god divljak mora da se bori s prirodom da bi zadovoljio svoje potrebe, da bi održao i re- produkovao svoj život, tako to mora činiti i civilizovani čo- vek, i on to mora u svima društvenim oblicima i pod svim mogućim načinima proizvodnje. S njegovim razvitkom proširuje se ovo carstvo prirodne nužnosti, jer se uvećavaju po- trebe; ali se u isto vreme uvećavaju proizvodne snage koje te potrebe zadovoljavaju. Sloboda se u ovoj oblasti može sasto- jati samo u tome da podruštvovljeni čovek, udruženi proiz- vođači, racionalno urede svoj promet materije s prirodom, da ga dovedu pod svoju zajedničku kontrolu, umesto da on njima gospodari kao neka slepa sila; da ga vrše s najmanjim utroškom snage i pod uslovima koji su najdostojniji i najade- kvatniji njihovoj ljudskoj prirodi. Ali to uvek ostaje carstvom nužnosti. Sa one strane njega počinje razvitak ljudske snage, koji je svrha samom sebi, pravo carstvo slobode, ali koje može da procveta samo na onom carstvu nužnosti kao svojoj osno- vici. Skraćenje radnog dana je osnovni uslov.«5 (Podcrtao E.F.)

Max, kao i Maimonides - suprotno kršćanskom i drugim židovskim učenjima — ne postulira konačno eshatološko rje- šenje. Diskrepancija između čovjeka i prirode ostaje, ali po- dručje nužnosti podvedeno je pod ljudsku kontrolu, koliko god je to moguće: »Ali to uvijek ostaje carstvom nužnosti.« Cilj je »taj razvitak ljudske snage, koji je svrha samom sebi, pra- vo carstvo slobode« (podcrtao E. E). Maimonidesov stav da će »preokupacija cijeloga svijeta biti spoznaja Gospoda« odgo- vara Marxovom da je »razvitak ljudske snage... svrha samom sebi«.

Imanje i bivanje kao dva različita oblika ljudske egzisten- cije u središtu su Marxove ideje o nastanku novog čovjeka. Tim modusima Marx s ekonomskih kategorija prelazi na psi- hološke i antropološke koje su, kao što smo vidjeli u raspravi o Starom i Novom zavjetu te Meisteru Eckhartu u isto vri- jeme temeljne »religijske« kategorije. Marx je pisao: »Priva- tno vlasništvo nas je učinilo tako glupim i jednostranim da je neki predmet naš tek onda kad ga imamo, dakle, kad po- stoji za nas kao kapital ili kad ga neposredno posjedujemo, jedemo, pijemo, nosimo na svome tijelu, nastanjujemo itd., ukratko, kad ga upotrebljavamo... Stoga je na mjesto svih fiz- ičkih i duhovnih osjetila stupilo jednostavno otuđenje svih tih osjetila, osjetilo posjedovanja. Na to apsolutno siromaštvo moralo se svesti čovjekovo biće da bi iz sebe moglo roditi svo- je unutrašnje bogatstvo.«6 (O kategoriji imanja vidi M. Hess u Einundzwanzig Bogen...)

Marxovo poimanje bivanja i imanja sažeto je u rečenici:

»Što manje jesi i što manje izražavaš svoj život — to više imaš i to je veći tvoj otuđeni život... Sve što ekonomist od tebe uzima na način života i ljudskosti, on ti vraća u obliku novca i bogatstva.«

»Osjetilo imanja« (posjedovanja) o kojem ovdje govori Marx posve je jednako »vezanosti za ja« o kojem govori Mei- ster Eckhart, žudnji za stvarima kao i za vlastitim ja. Marx go- vori o modusu egzistencije utemeljenom na imanju, ne o posje- dovanju kao takvom ili neotuđenom privatnom vlasništvu kao takvom. Cilj nije ni raskoš, ni bogatstvo, kao ni siromaš- tvo. U stvari, Marx i raskoš i siromaštvo smatra porocima. Cilj je »rađanje«.

Što je taj cilj rađanja? To je djelatno, neotuđeno izražava- nje naše sposobnosti prema odgovarajućim predmetima. Marx nastavlja: »Svaki od njegovih ljudskih odnosa prema svijetu, gledanje, slušanje, mirisanje, kušanje, osjećanje, mi- šljenje, opažanje, htijenje, rad, ljubav — ukratko, svi organi njegove individualnosti, kao organi koji postoje neposredno u svom obliku kao društveni organi, u svom su predmetnom odnošenju ili u svom odnošenju prema predmetu prisvajanje predmeta; prisvajanje čovjekove zbiljnosti...«7 To je oblik pri- svajanja u modusu bivanja, ne u modusu imanja. Taj oblik neotuđene djelatnosti Mara je prikazao u sljedećem odlom- ku:

»Ako pretpostaviš čovjeka kao čovjeka, a njegov odnos pre- ma svijetu kao ljudski odnos, ljubav možeš zamijenili samo za ljubav, povjerenje samo za povjerenje itd. Ako želiš uživati u umjetnosti, moraš biti umjetnički obrazovan čovjek; ako želiš vršiti utjecaj na druge ljude, moraš stvarno biti čovjek koji djeluje potičući i unapređujući druge ljude. Svaki od tvojih odnosa prema čovjeku — i prema prirodi — mora biti određeno izražavanje tvog zbiljskog individualnog života koji odgovara predmetu tvoje volje. Ako ti voliš, a ne izazivaš lju- bav partnera, tj. ako tvoja ljubav ne izaziva uzajamnu ljubav, ako kao čovjek koji voli ne postaneš kroz životno izražavanje voljeni čovjek, tvoja ljubav je nemoćna, ona je nesreća.«8

Ali Marxova se zamisao uskoro izopačila, možda zato što je živio stotinu godina prerano. I on i Engels su mislili da je kapitalizam već iscrpio svoje mogućnosti i da se zbog toga re- volucije nalaze u neposrednoj budućnosti. U tome su, kao što je Engels mogao konstatirati nakon Marxove smrti, po- tpuno pogriješili. Svoje novo učenje su objavili u doba samog vrhunca kapitalističkog razvitka i nisu predvidjeli da će biti potrebno više od stotinu godina za malaksanje kapitalizma i za početak njegove konačne krize. Bilo je povijesno nužno da se antikapitalistička ideja, koju su širili u vrijeme zenita kapi- talizma, u potpunosti transformira u kapitalističkom duhu da bi bila uspješna. A to je ono što se stvarno dogodilo.

Zapadni socijaldemokrati i njihovi ljuti protivnici, komu- nisti u Sovjetskom Savezu i izvan njega, preinačili su socija- lizam u posve ekonomsku koncepciju cilj koje je maksimalna potrošnja, maksimalna upotreba strojeva. Hruščov je svojim shvaćanjem »gulaš« komunizma, na svoj jednostavan i narodni način, objelodanio istinu: cilj socijalizma je da cjelokupnom stanovništvu pruži isto zadovoljstvo i užitak što ih je kapitali- zam omogućavao samo nekolicini. Na taj se način socijalizam i komunizam grade na građanskom pojmu materijalizma. Neke rečenice iz ranih Marxovih spisa (koje su, u cjelini, obezvrjeđivane kao »idealističke« zablude »mladoga« Marxa) citirane su jednako ritualistički kao što se riječi evanđelja citi- raju na Zapadu.

To što je Marx živio u vrijeme vrhunca kapitalističkog razvitka ima još jednu posljedicu: kao dijete svog vremena Marx nije mogao ne prihvatiti stavove i pojmove kurentne u gra- đanskoj misli i praksi. Tako su, na primjer, neke sklonosti autoritarnosti u njegovoj ličnosti kao i u njegovim spisima više oblikovani patrijarhalnim građanskim duhom no duhom so- cijalizma. U svojoj konstrukciji »naučnog« socijalizma nasu- prot »utopijskom« on je slijedio model klasičnih ekonomista. Upravo kao što su ekonomisti tvrdili da ekonomija slijedi svoje vlastite zakone posve neovisno o ljudskoj volji, Marx je osjećao potrebu dokazati kako će se socijalizam nužno razviti po zakonima ekonomije. Konačno, on je ponekad bio sklon razvijati formulacije koje bi bilo moguće pogrešno shvatiti kao determinističke, koje ne daju dovoljnu ulogu ljudskoj volji i mašti u povijesnom procesu. Takvi nenamjerni ustup- ci duhu kapitalizma olakšavali su proces izopačavanja Marx- ovog sistema u nešto što nije temeljito drugačije od kapitali- zma.

Da je Marx svoje ideje izrekao danas, na početku sve br- žeg propadanja kapitalizma, njegova stvarna poruka imala bi šansu da bude utjecajna ili čak pobjedonosna, uz uvjet da je moguće raditi takvu povijesnu pretpostavku. Kako sada stvari stoje i same riječi »socijalizam« i »komunizam« su kompromi- tirane. U svakom slučaju socijalističke ili komunističke partije koje tvrde da zastupaju Marxovu misao trebale bi se graditi na uvjerenju da sovjetski režimi ni u kom slučaju nisu socijali- stički sistemi, da je socijalizam nespojiv s birokratskim, na stvari i potrošnju orijentiranim društvenim sistemom, da je nespojiv s materijalizmom i cerebralizacijom koja karakteri- zira sovjetski kao i kapitalistički sistem.

Izopačenost socijalizma objašnjava činjenicu što misli istinskih radikalnih humanista često dolaze od grupa i pojedi- naca koji se ne poistovjećuju s Marxovim idejama ili koji su im čak protivni, ponekad nakon što su sami bili aktivni čla- novi komunističkog pokreta.

Kako je nemoguće ovdje spomenuti sve radikalne huma- niste nakon Marxa, na sljedećim su stranicama izneseni neki primjeri njihovog mišljenja. Premda se koncepcije tih radi- kalnih humanista znatno razlikuju pa ponekad izgleda da si uzajamno proturječe, svima njima su zajedničke sljedeće ide- je i stavovi:

—    proizvodnja mora služiti stvarnim potrebama ljudi, a ne zahtjevima ekonomskog sistema;

—    mora biti uspostavljen novi odnos između ljudi i prirode, odnos suradnje, a ne izrabljivanja;

—    solidarnost mora zamijeniti uzajamni antagonizam;

—    cilj društvenih uređenja mora biti dobrobit ljudi i sprje

čavanje zla;

—    treba težiti zdravoj potrošnji koja unaprjeđuje dobrobit, a ne maksimalnoj potrošnji;

—    pojedinac mora biti aktivan sudionik društvenog života, a ne pasivna osoba.9

Albert Schweitzer polazi od radikalne premise o dubokoj krizi zapadne kulture. »Svakome je jasno«, tvrdi on, »da se nalazimo u procesu kulturnog samouništenja. Ni ono što je ostalo više nije sigurno, a postoji još zato što nije bilo izloženo razornom pritisku kojem je preostali dio već podlegao. Ali i to je izgrađeno na šljunku i može biti poneseno sljedećim po- micanjem tla... Kulturna sposobnost modernog čovjeka se smanjuje, jer ga okolnosti koje ga okružuju smanjuju i psi- hički mu štete.«10

Nakon  što  je  industrijsko  društvo  okarakterizirao  kao »neslobodno... nekoncentrirano... nepotpuno... u opasnosti da izgubi svoju ljudskost«, on nastavlja:

»Budući da društvo, sa svojom razvijenom organizacijom, ima do sada nepoznatu moć nad čovjekom, čovjekova ovis- nost o njoj raste do tog stupnja da je gotovo prestao živjeti svoju vlastitu duhovnu (geistig) egzistenciju... Tako smo ušli u novi srednji vijek. Općim činom volje sloboda misli je sta- vljena izvan upotrebe, jer mnogi napuštaju mišljenje kao slo- bodne individue i postaju vodeni kolektivom kojem pripada- ju... Žrtvovanjem neovisnosti misli mi smo — a kako bi moglo biti drugačije - izgubili vjeru u istinu. Naš intelektualno-emo- tivni život je dezorganiziran. Pretjerana organizacija naših jav- nih poslova kulminira u organizaciji bezmisaonosti.« (Podcrtao E.F.).

On industrijsko društvo karakterizira ne samo nedostat- kom slobode već i »prenapregnutošću« (Uberanstrengung).

»Posljednje dvije ili tri generacije mnogi su ljudi živjeli kao radna, a ne kao ljudska bića.« Ljudska supstancija je zakočena u razvitku i djeci koju odgajaju tako nerazvijeni roditelji manjka bitan faktor za njihov ljudski razvitak. »Kasnije se je pod- vrgao pretjeranom poslu, a odrasla osoba podliježe sve većoj i većoj potrebi za umjetnom razonodom... Apsolutna pasiv- nost, odvraćanje pažnje od sebe i zaborav sebe njemu su fizička potreba.« (Podcrtao E. F.) Stoga se Schweitzer zalaže za sma- njenje rada te protiv pretjerane potrošnje i raskoši.

Protestantski teolog Schweitzer insistira, jednako kao do- minikanski redovnik Eckhart, na tome da čovjekova zadaća nije povlačenje u atmosferu duhovnog egoizma, udaljavanje od stvari svijeta, već vođenje aktivnog života u pokušaju da se pridonese duhovnom savršenstvu društva. »Što medu mo- dernim individuama ima takvih kojima ljudski i etički osje- ćaji nisu dirnuti, ni najmanji razlog tome nije činjenica što oni stalno svoj lični moral žrtvuju na oltaru domovine umje- sto da budu u stalnoj živoj uzajamnoj razmjeni s kolektivom i da mu po daruju snagu koja će dovesti kolektiv do savršenstva.« (Podcrtao E. E).

On zaključuje da sadašnja kulturna i društvena struktura vodi u katastrofu iz koje je moguće izvući se jedino nastankom nove renesanse, »mnogo veće od stare«; da moramo obnoviti sami sebe u novoj vjeri i stavu, bez želje da nestanemo. »U toj će renesansi bitno mjesto zauzimati princip aktivnosti što ga racionalno mišljenje stavlja u naše ruke, jedini racionalni i pragmatički princip povijesnog razvitka što ga je čovjek pro- izveo... Imam povjerenja u svoju vjeru da će se ta revolucija zbiti ako odlučimo postati misleća ljudska bića.« (Podcrtao E.F.)

Vjerojatno zato što je Schweitzer bio teolog i — bar filo- zofijski — dobro poznat po svom pojmu »poštivanja života« kao osnovne etike, često se previda da je bio jedan od najra- dikalnijih kritičara industrijskog društva, raskrinkavajući njegov mit o napretku i sveopćoj sreći. Priznao je da ljudsko društvo i svijet nazaduju industrijaliziranim načinom življe- nja; već je na početku ovog stoljeća vidio slabost i ovisnost ljudi, destruktivni učinak opsesivnog rada, potrebu za sma- njenjem rada i smanjenjem potrošnje. Izrazio je neophodnu potrebu za renesansom kolektivnog života koji bi bio orga- niziran na osnovi duha solidarnosti i poštivanja života.

Ovo predstavljanje Schvveitzerove misli neću zaključiti bez ukazivanja na činjenicu da je Schweitzer, suprotno meta- fizičkom optimizmu kršćanstva, bio metafizički skeptik. To je jedan od razloga zašto ga je snažno privukla budistička misao u kojoj život nema smisla po tome što bi bio dan ili garantiran vrhovnim bićem. On je došao do sljedećeg zaklju- čka: »Ako se uzme svijet onakav kakav jest, nemoguće je dati mu značenje u kojem bi ciljevi i svrhe čovjeka i ljudskog roda imale smisla.« Jedini smisleni način života je aktivnost u svi- jetu, ali ne aktivnost općenito već aktivnost davanja svojim bližnjima i brige za njih. Schweitzer je taj odgovor iznosio u svojim spisima i pokazivao svojim načinom života.

Postoji značajno srodstvo u idejama Buddhe, Eckharta, Marxa i Schweitzera: radikalni zahtjev za napuštanje orijenta- cije na imanje, njihovo insistiranje na potpunoj nezavisnosti, njihov metafizički skepticizam, njihova bezbožna religioz- nost11 i njihov zahtjev za društvenom aktivnošću u duhu brige i ljudske solidarnosti. Međutim ti su učitelji pokatkad nesvjesni tih elemenata. Na primjer Eckhart obično nije svjestan svog neteizma, Marx svoje religioznosti. Tumačenje, napose Eck- harta i Marxa, toliko je složeno da je nemoguće dati adekvatan prikaz neteističke religije brižnog aktivizma koja od tih učite- lja čini osnivače nove religioznosti koja odgovara potrebama novog čovjeka. Nadam se da ću u nekoj narednoj knjizi anali- zirati ideje tih učitelja.

Čak i pisci koje ne bismo mogli nazvati radikalnim huma- nistima, jer jedva transcendiraju transpersonalni mehanistički stav našeg doba (kao što su na primjer autori dvaju izvještaja Rimskog kluba), uviđaju da je radikalna unutrašnja ljudska promjena jedina alternativa ekonomskoj katastrofi.

Mesarovic i Pestel zahtijevaju »novu svjetsku svijest... novu

etiku u korištenju materijalnih resursa... nov odnos prema prirodi, temeljen više na skladu no na osvajanju... osjećaje za poistovjećenje s budućim generacijama... Po prvi put u čo- vjekovu životu na Zemlji od čovjeka se traži da odustane od onoga što bi mogao činiti; od njega se traži da zaustavi svoj ekonomski i tehnološki napredak ili da ga barem usmjeri

drugačije no ranije; sve buduće generacije od njega traže da svoje bogatstvo podijeli sa siromašnima — ne u duhu milosrđa već zbog nužnosti. Od njega se zahtijeva da se sada koncen- trira na organski rast cijelog svjetskog sistema. Može li on, po svojoj dobroj savjesti, reći ne?« Oni zaključuju da će, bez ovih temeljnih promjena, »homo sapiens samoga sebe osuditi na propast«.

Studija ima neke nedostatke - za mene je najznačajniji taj što ne razmatra političke, društvene i psihološke faktore koji stoje na putu svakoj promjeni. Nekorisno je naznačiti trend nužnih promjena uopćeno ako za njima ne slijedi ozbiljan pokušaj razmatranja stvarnih zapreka koje sprečavaju ozbi- ljenje svih njegovih sugestija. (Valja se nadati da će se Rimski klub uhvatiti u koštac s problemom tih društvenih i političkih promjena koje su preduvjeti za dostizanje općih ciljeva.) Ni manje ni više ostaje činjenica da su ti autori po prvi puta pokušali pokazati ekonomske potrebe i resurse cijeloga svijeta i da je, kao što sam napisao u Uvodu, po prvi put postavljen zahtjev za etičkom promjenom, ali ne kao posljedica etičkih vjerovanja već kao racionalna posljedica ekonomske analize.

U posljednjih je nekoliko godina značajan broj knjiga u SAD i SR Njemačkoj postavio isti zahtjev: ekonomiju treba podrediti ljudskim potrebama, prvo zato da bismo uopće preživjeli, a drugo radi dobrobiti čovjeka. (Ja sam pročitao oko trideset i pet takvih knjiga, ali broj takvih naslova je zasigurno dvostruk.) Većina autora se slaže da smanjenje ma- terijalne potrošnje ne znači nužno smanjenje dobrobiti, da se karakterne promjene i duhovne promjene moraju zbivati paralelno s neophodnim društvenim promjenama, da je - ako ne prestanemo uništavati naše prirodne resurse i razarati eko- loške uvjete za ljudski opstanak — predvidiva ekološka katastrofa za stotinjak godina. Ovdje ću spomenuti samo neke od istaknutih predstavnika nove humanističke ekonomije.

U svojoj knjizi Small Is Beautiful /Maleno je lijepo/ eko- nomist E. F. Schumacher pokazuje kako su naši neuspjesi re- zultati naših uspjeha te da naša tehnika mora biti podređena stvarnim ljudskim potrebama. On piše: »Ekonomija kao sadr- žaj života predstavlja bolest na smrt, jer se beskonačni rast ne uklapa u konačni svijet. Svi su veliki učitelji naučavali da ekonomija ne bi trebala biti sadržaj života, a danas je jasno da ona to ne može biti. Kada bismo željeli detaljnije opisati tu bolest na smrt mogli bismo reći da je slična sklonosti alkoholu ili drogama. Nije jako važno da li se ta sklonost javlja u više egoističnom ili više altruističnom obliku, da li traži svoje zadovoljenje samo na grub materijalistički način ili i na umje- tnički, kulturno i znanstveno rafiniran. Otrov je otrov, pa makar bio zamotan u srebrni papir. Kada se zapostavlja du- hovna kultura, kultura unutrašnjeg čovjeka, tada sebičnost ostaje dominantna moć u čovjeku, a sistem sebičnosti, kakav je kapitalizam, odgovara toj orijentaciji bolje od sistema lju- bavi za svoje bližnje.«

Schumacher primjenjuje svoje principe zastupanjem ideje o minimašinama koje su prilagođene potrebama neindustri- jaliziranih zemalja. Posebno je važno što su njegove knjige svake godine sve popularnije, ali ne zahvaljujući propagandi velikih reklamnih kompanija, već usmenoj propagandi čita- laca.

Paul i Anne Ehrlich su dva američka autora čiji je stav sli- čan Schumacherovom. U svojoj knjizi Population, Resources, Environment: Issues in Human Ecology /Stanovništvo, resursi, okolica: rješenja u humanoj ekologiji/ oni dolaze do sljedećih zaključaka o »sadašnjoj svjetskoj situaciji«:

»1. Uzimajući u obzir sadašnju tehnologiju i oblike pona- šanja, naš planet je danas uvelike prenaseljen.

2.      Veliki apsolutni broj ljudi i stopa porasta stanovništva glavne su prepreke rješavanju ljudskih problema.

3.      Gotovo da su dostignute granice ljudske mogućnosti proizvodnje hrane uobičajenim sredstvima. Problemi snabdi jevanja i distribucije već su uzrokovali to da je gotovo polo vina čovječanstva pothranjena i slabo hranjena. Danas otpri like 10-20 milijuna ljudi godišnje umire od gladi.

4.      Daljnji pokušaji povećanja proizvodnje hrane imat će za posljedicu ubrzano kvarenje naše okoline što će, na kraju, opet smanjiti mogućnosti zemlje za proizvodnju hrane. Nije posve jasno da li je pogoršanje stanja okoline već sada toliko naglo da, u biti, više nije preinačivo. Moguće je da se sposob nost planete za održavanje ljudskog života stalno smanjivala. Tehnološki »uspjesi« kao što su automobili, pesticidi i neor- ganska dušična gnojiva glavni su uzroci kvarenja okoline.

5.      Postoji razlog za vjerovanje da rast stanovništva pove ćava vjerojatnost za nastup smrtonosnog pohoda pomora po svijetu ili pak termonuklearnog rata. Ili bi se problem stano vništva mogao riješiti neželjenom stopom smrtnosti. Oba rješenja sadrže potencijalnu mogućnost uništenja civilizacije i čak iskorjenjivanja homo sapiensa.

6.        Ne postoji tehnološki univerzalni lijek za kompleks problema koji se sastoji od krize stanovništva, hrane, okolice, premda ispravna primjena tehnologije na tim područjima (kao što su smanjenje stanovništva, komunikacije i kontrola rađanja) može biti od velike pomoći. Temeljna rješenja pret postavljaju dramatične i brze promjene u ljudskim stavovima, naročito onima koji se odnose na reproduktivno ponašanje, ekonomski rast, tehnologiju i okolicu te rješenje sukoba.« (Podcrtao E.F.)

Jedan novi rad koji zaslužuje da ga se spomene je Epple- rova knjiga Ende oder Wende /Kraj ili obrat/. Epplerove su ideje slične Schumacherovima, iako manje radikalne, ali njegov je položaj možda posebno zanimljiv, jer je on voda Socijalde- mokratske partije u pokrajini Baden-Wuttemberg a istovre- meno i gorljivi protestant. Moje dvije knjige, Zdravo društvo i Revolucija nade, iste su orijentacije.

Čak i medu piscima u sovjetskom bloku, gdje je ideja smanjenja proizvodnje uvijek bila tabu, čuju se glasovi koji sugeriraju raspravu o ekonomiji bez rasta. Disidentski mark- sist Wolfgang Harich koji živi u DR Njemačkoj predlaže sta- tičku ekonomsku ravnotežu na svjetskoj razini, jer samo ona može osigurati jednakost i izbjeći opasnost nepopravljive štete u biosferi. God. 1972. sastali su se neki najistaknutiji sovjet- ski znanstvenici prirodnih znanosti, ekonomisti i geografi te raspravljali o temi »čovjek i njegova okolica«. Na dnevnom redu tog sastanka nalazili su se i rezultati istraživanja Rim- skog kluba koji su razmatrani sa simpatijama i poštovanjem. Sovjetski znanstvenici su ukazali na značajne zasluge tih stu- dija, iako se s njima nisu složili (o izvještaju s tog sastanka vidi u bibliografiji »Technologie und Politik«).

Najvažniji suvremeni antropološki i historijski izraz hu- manizma koji je zajednički tim pokušajima humanističke društvene rekonstrukcije možemo naći u The Pentagon of the Power /Pentagon moći/ Lewisa Mumforda, kao i u svim nje- govim prethodnim knjigama.

2. Ateističkim doživljajem religije najdublje i najodvažnije se bavio Ernst Bloch (1972).

3.       Preneseno uz dopuštenje autora. Usporedi paralelnu studiju: Ignacio Millan, The Character of Mexican Executives /Karakter meksičkih rukovodilaca/koja će uskoro biti objavljena.

4.       Moj /Frommov/ prijevod s hebrejskog. Umjesto »blagoslov«, kako to prevodi Hershman (objavljeno u Yale Universitv Press), ja sam preveo kao »dobra«.

5.       Usporedi K. Marx—F. Engels, Dela, tom 23. Beograd, Presveta,

1972, str. 682. (prim. prev.)

6.       Usporedi K. Marx—F. Engels, Dela, tom 3. Beograd, Prosveta, 1972, str. 240. (prim. prev.)

7.       Usporedi isto, str. 239. (prim. prev.)

8.       Usporedi isto, str. 261.

9.       Pogledi socijalističkih humanista skupljeni su u knjizi: E. Fromm, urednik, Socialist Humanism.

10.        Ovaj navod, kao i sljedeći, su iz Shweitzerove knjige Die Schuld der Philosophie an dem Niedergang der Kultur /Krivnja filozofije za propa danje kulture/, prvi put objavljene 1923. godine ali pisane u razdoblju od 1900. do 1917. godine.

11.        U pismu E. R. Jacobiju Schweitzer je pisao da »religija ljubavi može postojati bez ličnosti koja bi vladala svijetom«. (Divine Light, 2, No 1

/1967/).

BILJEŠKE UZ SEDMO POGLAVLJE

1. Ovo poglavlje najvećim dijelom počiva na mojim prethodnim radovi- ma, naročito na knjigama Bijeg od slobode i Psihoanaliza i religija. U oba ta djela navedene su najvažnije knjige iz bogate literature o tom predmetu.