Treći dio

Novi čovjek i novo društvo

7.    Religija, karakter i društvo

Ovo poglavlje razrađuje tezu da je promjena društva u uza- jamnoj vezi s promjenom društvenog karaktera; nadalje, da »religiozni« porivi daju svoj prilog energiji neophodnoj za pokretanje ljudi prema dubokoj promjeni društva i stoga tezu da je novo društvo moguće izgraditi jedino ako dođe do duboke promjene u ljudskom srcu — ako novi predmet po- štovanja stupi na mjesto sadašnjeg.1

Temelji društvenog karaktera

Polazište tim razmišljanjima je postavka da su karakterna struktura prosječnog pojedinca i socijalno-ekonomska struk- tura društva, kojeg je taj pojedinac član, uzajamno ovisni. Mješavinu psihičkog područja pojedinca i društveno-eko- nomske strukture nazivam društvenim karakterom. (Mnogo ranije, 1932. g., tu sam pojavu označavao nazivom »libidi- nozna struktura društva«.) Društveno-ekonomska struktura društva tako oblikuje društveni karakter članova društva da oni žele činiti ono što moraju činiti. Istovremeno društveni karakter djeluje na socijalno-ekonomsku strukturu društva i djeluje ili kao cement koji društvenoj strukturi daje još veću stabilnost ili, pod posebnim okolnostima, kao dinamit koji nastoji razoriti društvenu strukturu.

Društveni karakter vis-a-vis strukture društva

Budući da ni jedan od elemenata u tom odnosu nije dovršiv proces, odnos između društvenog karaktera i strukture dru- štv a nikada nije statičan. Promjena u jednom faktoru implicira i promjenu u drugom. Mnogi politički revolucionari vjeruju da prvo treba radikalno promijeniti političku i eko- nomsku strukturu te da će se tada, kao drugi i gotovo nužni korak, promijenili i ljudski duh: da će jednom uspostavljeno novo društvo skoro automatski proizvesti novo ljudsko biće. Oni ne vide da će nova elita, koja je motivirana istim karak- terom kao i stara, nastojati ponovno uspostaviti uvjete starog društva u novim društveno-političkim institucijama koje je proizvela revolucija i da će pobjeda revolucije postati poraz revolucije kao revolucije, iako ne i kao povijesne faze koja je utrla put društveno-ekonomskom razvitku koji je hramao u svom zenitu. Francuska i ruska revolucija očiti su primjeri toga. Vrijedno je zapaziti kako je Lenjin, koji nije vjerovao da su osobine karaktera revolucionarnog funkcionara važne, u posljednjim godinama života potpuno promijenio taj svoj stav, lucidno zapazio mane Staljinovog karaktera i u svojoj »opo- ruci« tražio da Staljin, zbog svojih mana, ne postane njegov nasljednik.

Na drugoj se strani nalaze oni koji tvrde da se najprije mora promijeniti priroda ljudskih bića - njihova svijest, nji- hove vrijednosti, njihov karakter - i da je tek tada moguće graditi istinsko ljudsko društvo. Povijest ljudskog roda poka- zala je da nisu u pravu. Isključivo psihička promjena uvijek je ostajala u privatnoj sferi i ograničena na male oaze, ili je bila potpuno nedjelotvorna kada je propovijedanje duhovnih vrijednosti kombinirano s prakticiranjem njima suprotnih vrijednosti.

Društveni karakter i potreba za »religijom«

Uz to što služi potrebama društva za određenim tipom ka- raktera i zadovoljava karakterom uvjetovane potrebe poje- dinca, društveni karakter ima daljnju i značajnu funkciju.

On mora zadovoljavati svaku, ljudskom biću inherentnu po- trebu za religijom. Razjašnjenja radi: pojam »religija« kako ga ovdje upotrebljavam ne odnosi se na sistem koji je nužno u vezi s pojmom Boga ili idola, pa čak ne ni na sistem koji se shvaća kao religija već na svaki sistem misli i djelovanja grupe koji pojedincu pruža okvir orijentacije i predmet poštovanja. I zaista, u tom širokom smislu riječi nema kulture prošlosti ni sadašnjosti, a izgleda da se ne može zamisliti ni kultura bu- dućnosti, koja bi bila bez religije.

Ta definicija »religije« ništa nam ne govori o njenom spe- cifičnom sadržaju. Ljudi mogu poštovati životinje, stabla, idole od zlata ili kamena, nevidljivog boga, svetu osobu ili dijaboličkog vodu, mogu poštovati svoje pretke, svoju na- ciju, svoju klasu ili partiju, novac ili uspjeh. Njihova religija može voditi destruktivnosti ili ljubavi, dominaciji ili solidar- nosti, ona može unapređivati moć njihova uma ili je parali- zirati. Oni mogu biti svjesni religioznosti svog sistema koji je različit od svjetovnog, ili mogu smatrati da nemaju religiju i svoje obožavanje tumačiti navodnim svjetovnim ciljevima kao što su moć, novac ili uspjeh, kao svoju brigu za praktično i korisno. Stoga pitanje ne glasi religija — da ili ne? već koja vrsta religije? — hoće li to biti ona koja unapređuje ljudski ra- zvitak, razotkriva specifične ljudske snage, ili ona koja parali- zira rast čovjeka.

Religija, ako joj uspije motivirati ljudsko ponašanje, nije samo skupina doktrina i vjerovanja. Ona je ukorijenjena u specifičnoj karakternoj strukturi čovjeka i, u onoj mjeri u kojoj je religija grupe, i u društvenom karakteru. Tako naš re- ligijski stav možemo smatrati aspektom strukture našeg ka- raktera, jer mi smo ono što poštujemo, a ono što poštujemo je ono što motivira naše ponašanje. Ali ljudi često nisu ni svjesni stvar- nih predmeta svog ličnog poštovanja pa svoja »službena«

vjerovanja brkaju sa stvarnom, iako tajnom religijom. Tako, na primjer, ako čovjek poštuje moć dok propovijeda religiju ljubavi, religija moći je njegova tajna religija dok je takozva- na oficijelna religija, na primjer kršćanstvo, samo ideologija.

Potreba za religijom ukorijenjena je u osnovnim uvjetima postojanja ljudskog roda. Ljudski rod je zasebni rod, upravo kao što je to rod čimpanzi ili konja ili lastavica. Svaki rod je definiran svojim specifičnim fiziološkim i anatomskim osobi- nama. Postignuta je opća suglasnost o biološkim osobinama ljudskog roda. Predlagao sam da se ljudski rod - tj. ljudska priroda — definira i psihički. U biološkoj evoluciji životinjskog carstva nastao je ljudski rod kada su se srele dvije tendencije evolucije životinja. Jedna od njih je sve slabije određenje pona- šanja instinktima (pod »instinktima« ovdje ne mislim na uobičajeno značenje instinkta koji isključuju učenje već na instinkt kao organski nagon), čak i ako uzmemo u obzir mnoge kontroverzne stavove o prirodi instinkta, opće je pri- hvaćeno stajalište da je ponašanje životinje, što je više napre- dovala u stupnju evolucije, utoliko manje određeno filoge- netski programiranim instinktima.

Proces sve većeg slabljenja određenja ponašanja instinkti- ma moguće je promatrati kao kontinuitet u kojem ćemo, na početku, naći najniže oblike evolucije životinja s najvišim stupnjem određenja instinktima. Ono opada usponom evo- lucije životinja i dostiže izvjesnu razinu kod sisavaca. Ono dalje opada u razvoju koji se kreće prema primatima, ali čak i tu nalazimo veliku razliku između majmuna i čovjekolikih majmuna (kao što su R. M. Yerkes i A. V. Yerkes pokazali u svom klasičnom istraživanju 1929. g.). U vrsti homo, instink- tivno određenje dostiglo je svoj minimum.

Druga tendencija, koju možemo naći u evoluciji životinja, je rast mozga, napose neocortexa. I ovdje možemo pratiti kontinuitet evolucije: na jednom kraju su najniže životinje s najjednostavnijom nervnom strukturom i relativno malim brojem nervnih stanica; na drugom homo sapiens s većom i složenijom strukturom mozga, posebno neocortexa, koji je tri puta veći no kod njegovih primarnih predaka, i sa zaista fantastičnim brojem meduživčanih veza.

Imajući u vidu te činjenice, ljudski rod možemo definirati kao primata koji se pojavio na stupnju evolucije gdje je instinktiv- no određenje dostiglo minimum, a razvitak mozga maksimum. Ta kombinacija minimalnog instinktivnog određenja i mak- simalnog razvitka mozga nikada se ranije nije pojavila u evo- luciji životinja i predstavlja — biološki gledano — potpuno novu pojavu.

S obzirom na nedostatak sposobnosti da djeluje po nare- dbi instinkta, jer posjeduje sposobnost za samosvijest, um i maštu - nove osobine koje dopiru mnogo dalje od sposob- nosti za instrumentalno mišljenje i najbistrijih primata — ljudskoj je vrsti, da bi preživjela, trebao okvir orijentacije i predmet obožavanja.

Bez mape našeg prirodnog i društvenog svijeta - bez stru- kturirane i unutrašnje koherentne slike svijeta i našeg mjesta u njemu - ljudska bića bi bila zbunjena i nesposobna da djeluju svrhovito i dosljedno, jer inače ne bi postojao način da se orijentiramo, da nađemo uporišnu točku koja bi nam omogućavala da sredimo sve utiske koji djeluju na svakog pojedinca. Naš svijet nam izgleda smislen i osjećamo — sla- ganjem s ljudima oko nas — da su naše ideje pouzdane. Čak i ako je ta mapa pogrešna, ona obavlja svoju psihičku funkci- ju. Ali mapa nikada nije bila potpuno pogrešna - kao što nikada nije bila ni posve ispravna. Uvijek je bila dovoljno bliska objašnjenju pojava da posluži svrsi življenja. Mapa može odgovarati stvarnosti samo u onoj mjeri u kojoj je praksa života oslobođena od svojih kontradikcija i svoje iracio- nalnosti.

Upečatljiva je činjenica da nije nađena ni jedna kultura u kojoj mapa ne bi postojala. Pa ni jedan pojedinac. Događa se da pojedinci često poriču kako imaju takvu cjelovitu sliku i vjeruju da na različite pojave i događaje u životu reagiraju od slučaja do slučaja, kako ih u tome vodi njihov razum. Ali la- ko se može dokazati da oni svoju filozofiju jednostavno pri- hvaćaju kao gotovu činjenicu, jer im ona izgleda jedinom umnom a nesvjesni su kako svi njihovi pojmovi počivaju na općeprihvaćenom okviru odnosa. Kada se takve osobe suoče s temeljito različitim cjelovitim pogledom na život, smatraju ga »ludim« ili »iracionalnim« ili »djetinjastim«, dok sebe smatraju samo »logičnima«. Postojanje duboke potrebe za okvirom odnosa naročito je vidljivo kod djece. U određenoj dobi djeca, često vrlo oštroumno, izgrađuju svoj okvir orijentacije, upo- trebljavajući onih nekoliko njima dostupnih podataka.

Ali mapa nije dovoljna da bude vodič za akciju, jer trebamo i cilj koji će nas uputiti kamo da idemo. Životinje nemaju takvih problema. Njima instinkti pružaju mapu i ciljeve. Ali kako mi nismo determinirani instinktima i kako imamo mozak koji nam dopušta da razmišljamo o mnogim putovima kojima možemo krenuti, potreban nam je predmet potpunog obožavanja, fokusna točka za sva naša stremljenja i osnova za sve naše stvarne — a ne samo za proklamirane — vrijednosti. Potreban nam je takav predmet poštovanja da bismo obje- dinili našu energiju i usmjerili je u jednom pravcu, da bismo prevladali našu izoliranu egzistenciju sa svim njenim sumnja- ma i neizvjesnostima te da odgovorimo na našu potrebu za smislom života.

Društveno-ekonomska, karakterna i religijska struktura međusobno su nerazdvojne. Ali religijski sistem ne odgovara prevladavajućem društvenom karakteru, i ako je u sukobu s društvenom životnom praksom, on je samo ideologija. Mo- ramo potražiti stvarnu religijsku strukturu, makar je, kao takve, i ne bili svjesni — sve dok ljudska energija, inherentna religijskoj strukturi karaktera, ne počne djelovati kao dinamit i težiti podrivanju postojećih društveno-ekonomskih uvjeta. Međutim, kao što uvijek postoje pojedinačni izuzeci u prevla- davajućem društvenom karakteru, postoje i pojedinačni izu- zeci u prevladavajućem religijskom karakteru. To su često vođe religijskih revolucija i osnivači novih religija.

»Religijska« orijentacija, kao iskustvena srž svih »visokih« religija, najčešće pervertira tijekom razvoja tih religija. Nije važan način na koji pojedinci svjesno shvaćaju svoju orijen- taciju; oni mogu biti »religiozni« a da sebe takvima ne sma- traju, ili mogu biti nereligiozni, premda se smatraju kršća- nima. Ne postoji riječ koja bi označavala iskustveni sadržaj religije, uz njen pojmovni i institucionalni aspekt. Zbog toga stavljam navodnike da bih označio »religijsko« u iskustvenoj, subjektivnoj orijentaciji, bez obzira na pojmovnu strukturu u kojoj je izražena osobna »religioznost«.2

Da li je zapadni svijet kršćanski?

Prema povijesnim knjigama i mišljenju većine ljudi, prijelaz Europe na kršćanstvo zbio se najprije u Rimskom carstvu za vrijeme vladanja cara Konstantina, zatim je uslijedilo preo- braćenje sjevernoeuropskih i drugih pogana pod Bonifacijem, »Apostolom Germana«, u VIII. stoljeću. No da li je Europa ikada bila kristijanizirana?

Usprkos općenito pozitivnim odgovorima na to pitanje, pobliža analiza pokazuje da je preobraćenje Europe na krš- ćanstvo bilo lažno, da se — u najboljem slučaju — može govo- riti o djelomičnom preobraćenju na kršćanstvo u razdoblju od XII. do XVI. stoljeća i da je prije, i nakon tog razdoblja, preobraćenje za većinu bilo samo ideologija i — više ili manje ozbiljno — podređivanje crkvi. Ono nije značilo promjenu srca, tj. karakterne strukture, osim za brojne istinski kršćan- ske pokrete.

U tih četiri stotine godina Europa se počela kristijanizi- rati. Crkva je pokušala silom provesti primjenu kršćanskih principa o upravljanju vlasništvom, cijenama i pomoći siro- mašnima. Nastali su brojni djelomično heretički vode i sekte, uglavnom pod utjecajem misticizma, koji su zahtijevali po- vratak Kristovim principima, uključujući i osudu vlasništva. Misticizam, koji je dostigao svoj vrhunac za vrijeme Meistera Eckharta, igrao je odlučujuću ulogu u tom antiautoritarnom humanističkom pokretu i, ne slučajem, žene su postale istak- nute mistične učiteljice i učenice. Za ideje svjetske religije - ili jednostavno: nedogmatskog kršćanstva — opredijelili su se mnogi kršćanski mislioci pa je postala upitna čak i ideja Boga iz Biblije. Teološki i neteološki humanisti renesanse, u svo- jim filozofijama i Utopijama, nastavili su pravcem XIII. sto- ljeća pa tako između kasnog srednjeg vijeka (»srednjovjekov- ne renesanse«) i same renesanse ne postoji oštra granica. Da bih prikazao duh visoke renesanse, navest ću opću sliku što je iznosi Frederick B. Artz:

»U društvu, veliki srednjovjekovni mislioci su smatrali da su svi ljudi pred Bogom jednaki te da čak i najniži imaju be- skonačnu vrijednost. U ekonomiji su naučavali da je rad izvor dostojanstva, a ne uniženja, da nitko ne bi smio služiti nekom cilju neovisno o njegovoj dobrobiti te da bi praved- nost trebala određivati nadnice i cijene. U politici su nauča- vali da država ima moralnu funkciju, da bi zakoni, kao i nji- hovo provođenje, trebali biti prožeti kršćanskim idejama te da bi odnosi između vladara i podanika uvijek trebali biti

temeljeni na uzajamnim obavezama. Državu, vlasništvo i obitelj Bog je povjerio onima koji njima upravljaju i oni mo- raju biti korišteni za unapređivanje Božjih ciljeva. Na kraju, srednjovjekovni ideal je sadržavao snažnu vjeru da su sve nacije i svi ljudi dio jedne velike zajednice. Kao što je Goethe rekao: 'Iznad naroda je ljudskost', ili kao što je Edith Cavell napisala na margini svoje knjige Imitation of Christ /Opona- šanje Kristal 1915. g., noć prije pogubljenja: »Patriotizam nije dovoljan.'«

I zaista, daje europska povijest nastavila duh XIII. stoljeća, da je polako i evoluciono razvijala duh znanstvene spoznaje i individualizma, danas bismo mogli biti sretni. Ali um se po- čeo izrađivati u manipulativnu inteligenciju, a individualizam u sebičnost. Kratko razdoblje kristijaniziranja je završilo i Europa se vratila svom izvornom poganstvu.

Koliko god se pojedine koncepcije razlikuju, jedno vjero- vanje određuje svaki ogranak kršćanstva: vjerovanje u Isusa Krista kao spasitelja koji je dao svoj život iz ljubavi za svoje bližnje. On je bio heroj ljubavi, heroj bez vlasti koji nije upo- trebljavao silu, koji nije želio vladati, koji nije želio ništa imati. On je bio heroj bivanja, davanja, dijeljenja. Te su oso- bine duboko djelovale na rimske siromahe kao i na neke bo- gataše koji su suzbili svoju sebičnost. Isus se obraćao srcima ljudi makar ga se, s intelektualnog stajališta — u najboljem slučaju — može smatrati naivnim. To vjerovanje u heroja lju- bavi slijedile su stotine tisuća sljedbenika od kojih su mnogi promijenili svoj način života ili postali mučenici.

Kršćanski je heroj bio mučenik, jer je tada, kao i u židov- skoj tradiciji, najviši cilj bio dati vlastiti život za Boga ili za svoje bližnje. Mučenik je upravo dijametralno suprotan po- ganskom heroja kojeg su oličavali grčki i germanski heroji. Cilj   heroja je osvajanje,   pobjeda,  destrukcija, pljačkanje;

ispunjenje života predstavljali su ponos, moć, slava i nadmoćna vještina ubijanja (Augustin je povijest staroga Rima uspo- ređivao s bandom pljačkaša). Za poganskog heroja ljudska vrijednost leži u junaštvu zadobivanja i održavanja moći. On rado umire na bojnom polju, u času pobjede. Homerova Ili- jada je veličanstven poetski opis glorificiranih osvajača i plja- čkaša.

Osobine mučenika su bivanje, davanje, dijeljenje, a heroja imanje, izrabljivanje, prisiljavanje. (Trebalo bi dodati da je nastajanje poganskog heroja povezano s patrijarhalnom po- bjedom nad matricentričnim društvom. Muško vladanje že- nom prvi je čin osvajanja i prva eksploatativna upotreba sile. Nakon pobjede muškaraca, u svim su patrijarhalnim društvi- ma ti principi postali osnova karaktera muškaraca.)

Koji od ova dva nepomirljivo suprotna modela našeg raz- vitka još prevladava u Europi? Ako pogledamo sebe, pona- šanje gotovo svih ljudi, naše političke vode, neporecivo je da se dobro i vrijedno vrednuje po modelu poganskog heroja. Europsko-sjevernoamerička povijest, usprkos preobraćenju na crkvu, je povijest osvajanja, ponosa, pohlepe. Naše najviše vrijednosti su: biti jači od drugog, biti pobjednik, osvojiti druge i izrabljivati ih. Te se vrijednosti poklapaju s našim idealom »muškosti«: muškarac je samo onaj tko se može bo- riti i osvajati, a onaj tko nije dovoljno jak da se služi svojom snagom je slab, tj. nije muškarac.

Nije nužno dokazivati da je povijest Europe povijest osva- janja, izrabljivanja, nasilja, podređivanja. Teško da ima raz- doblja koje nije obilježeno tim osobinama, od čega nisu izu- zeti ni jedna rasa, ni jedna klasa, a što često uključuje geno- cid (kao na primjer nad američkim Indijancima). U tome nisu izuzeci ni takvi religijski pothvati kao što su križarski pohodi. Da li je to ponašanje bilo samo izvanjski ekonomski

ili politički motivirano i da li su trgovci robljem, vladari In- dije, ubojice Indijanaca, Englezi koji su primorali Kineze da dopuste uvoz opijuma u svoju zemlju, začetnici drugog svjet- skog rata kao i oni koji se pripremaju za sljedeći - da li su svi oni u svojim srcima bili kršćani? Ili su, možda, samo vode bili grabežljivi pogani dok je velika masa stanovništva ostala kršćanska? Kada bi tome bilo tako, mogli bismo se osjećati mnogo lakše. Ali na žalost tome nije tako. Vode su zaista če- sto bili lakomiji od svojih sljedbenika, jer su trebali dobiti više, ali svoje planove ne bi mogli ostvariti da ta želja za osva- janjem i pobjedništvom nije bila dio društvenog karaktera masa.

Treba se samo prisjetiti divljeg, ludog entuzijazma s kojim su ljudi sudjelovali u raznim ratovima prošlosti unatarag dva stoljeća, spremnosti milijuna da se izlože nacionalnom samo- ubojstvu da bi sačuvali sliku »najveće moći« ili »časti« ili prof- ita. Evo još jednog primjera: sjetimo se bjesomučnog nacio- nalizma koji se izražava pri gledanju suvremenih olimpijskih igara koje, navodno, služe stvari mira. Popularnost olimpi- jskih igara zaista je simbolični izraz zapadnog poganstva. One slave poganskog heroja: pobjednika, najjačeg, najnametljivi- jeg, uz potpuno previđanje da se radi o prljavoj mješavini biznisa i publiciteta koji karakteriziraju suvremeno oponaša- nje grčkih olimpijskih igara. U kršćanskoj kulturi na mjesto olimpijskih igara dolazi prikazivanje muke Isusove. Ipak jedan takav slavan prikaz je turistička atrakcija u Oberammergau-u.*

Ako je sve to točno, zašto Europljani i Amerikanci iskre- no ne napuste kršćanstvo kao ono koje ne odgovara našem vremenu? Tome ima više razloga: na primjer, postoji potreba

*  Oberammergau je mjesto u Bavarskoj gdje se prikazanje muke Isusove zbiva obično svakih deset godina, (prim. prev.)

za religijskom ideologijom koja sprječava da ljudi postanu nedisciplinirani, što bi ugrozilo društvenu koherentnost. Ali postoji još značajniji razlog: ljudi koji iskreno vjeruju u Krista kao onoga tko je pun ljubavi, koji je samopožrtvovan Bog, to svoje vjerovanje mogu preobratiti u otuđen oblik u kojem doživljavaju da Isus voli umjesto njih. Isus tako postaje idol i vjerovanje u njega postaje zamjena za vlastiti čin voljenja. Ta jednostavna nesvjesna formula glasi: »Krist voli za sve nas. Možemo krenuti putem grčkog heroja, a da ipak budemo spašeni, jer je otuđena vjera u Krista zamjena za oponašanje Krista.« Nije potrebno reći kako je kršćansko vjerovanje jeftino prikrivanje gramzljivih postupaka. Na kraju, vjerujem da su ljudska bića toliko razvila potrebu za ljubavlju da, po- našajući se kao vukovi, moraju imati nečistu savjest. Naše propovijedano vjerovanje u ljubav u određenom nas stupnju anestezira od boli nesvjesnog osjećaja krivnje što smo posve bez ljubavi.

»Industrijska religija«

Razvitak filozofije i religije nakon srednjeg vijeka previše je složen da bismo ga mogli prikazati u ovoj knjizi. Možemo ga okarakterizirati kao borbu dvaju principa: kršćanske, duhov- ne tradicije u teološkim i filozofskim oblicima, te poganske tradicije idolatrije i neljudskosti koje su poprimile mnoge oblike u razvitku onoga što bismo mogli nazvati »religijom industrijalizma i kibernetskog doba«.

Nakon tradicije kasnog srednjeg vijeka, humanizam rene- sanse bio je prvi veliki procvat »religijskog« duha nakon za- vršetka srednjeg vijeka. Ideje ljudskog dostojanstva, jedinstva ljudskog roda, univerzalnog političkog i religijskog jedinstva nalaze u tom pokretu nesmetan izraz. Prosvjetiteljstvo XVII. i XVIII. stoljeća predstavljalo je jedan nov velik procvat humanizma. Carl Becker je pokazao do koje mjere je prosvje- titeljska filozofija izražavala »religijski stav« koji nalazimo kod teologa XIII. stoljeća: »Želimo li proučiti temelje te vjere, naći ćemo da su filozofi u svakom pogledu mnogo toga preu- zeli iz srednjovjekovne misli, a da toga nisu bili svjesni.« Fran- cuska revolucija, koju je nadahnula prosvjetiteljska filozofija, bila je više nego politička revolucija. Kao što je Tocqueville primijetio (citirano prema Beckeru), bila je to »politička re- volucija koja je funkcionirala na način i koja je, u nekom smislu, poprimila vid religijske revolucije (podcrtao E.F.). Kao islam i protestantska je pobuna prešla granice zemalja i naro- da i proširila se propovijedanjem i propagandom.«

O radikalnom humanizmu XIX. i XX. stoljeća govorit ću kasnije, u prikazu humanističkog protesta protiv poganstva industrijske ere. Ali da bismo stekli osnovu za tu raspravu moramo razmotriti novo poganstvo koje se razvijalo para- lelno s humanizmom, a koje, u ovom času povijesti, prijeti da nas uništi.

Pojava koja je pripremila prvi temelj za razvitak »indu- strijske religije« bilo je Lutherovo uklanjanje majčinskih ele- menata iz crkve. Iako može izgledati kao nepotreban zaobi- lazak moram se za trenutak zadržati na tom problemu, jer je on važan za naše razumijevanje razvitka nove religije i novog društvenog karaktera.

Društva se organiziraju prema dva principa: patricentrič- nom (ili patrijarhalnom) i matricentričnom (ili matrijarhal- nom). Matrijarhalni princip, kao što su to prvi pokazali J.J. Bachofen i L.H. Morgan, upravljen je na lik majke pune lju- bavi. Majčinski princip je princip neuvjetovane ljubavi. Majka voli svoju djecu ne zato što joj se ona sviđaju već zato što su to njena djeca (ili djeca neke druge žene). Zbog toga se majčina ljubav ne može steći dobrim vladanjem ni izgubiti počinjanjem grijeha. Majčinska ljubav je milosrđe i suosjećanje (na hebrejskom rachamim, od korijena rechem, »krilo«).

Nasuprot tome, očinska je ljubav uvjetovana, ona ovisi o tekovinama i dobrom ponašanju djeteta. Otac najviše voli ono dijete koje mu najviše sliči tj. koje želi za nasljednika svog vlasništva. Očeva se ljubav može izgubiti ali moguće ju je ponovo steći pokajanjem i novim pokoravanjem. Očeva lju- bav je pravda.

Dva principa, žensko-majčinski i muško-očinski, odgova- raju ne samo prisutnosti muške i ženske strane u svakom ljudskom biću već naročito u potrebi za milosrđem i pravdom u svakom muškarcu i ženi. Najdublja čežnja ljudskih bića iz- gleda da je konstelacija u kojoj se dva pola (majčinstvo i očinstvo, žensko i muško, milosrđe i pravda, osjećaj i misao, priroda i razum) ujedinjuju u sintezi u kojoj obje strane po- larnosti gube svoj uzajamni antagonizam i umjesto toga uza- jamno se stapaju. Budući da do takve sinteze ne može u pot- punosti doći u patrijarhalnom društvu ona u određenoj mjeri postoji u rimokatoličkoj crkvi. Djevica, crkva  kao  majka koja voli sve, papa i svećenik kao majčinski likovi koji pred- stavljaju ono majčinsko, neuvjetovana, sve-oprostiva ljubav paralelni su očinskim elementima stroge patrijarhalne biro- kracije s papom na vrhu, koji vlada silom.

Paralelno s tim majčinskim elementima u religijskom siste- mu postojao je odnos prema prirodi u procesu proizvodnje: rad seljaka kao i zanatlija nije bio neprijateljski izrabljivački napad na prirodu. On je bio suradnja s prirodom: ne silova- nje već transformiranje prirode prema njenim zakonima.

Luther je u sjevernoj Europi osnovao potpuno patrijar- halni oblik kršćanstva koji se bazirao na gradskoj srednjoj klasi i svjetovnim prinčevima. Bit tog novog društvenog karaktera je podređivanje patrijarhalnom autoritetu, s radom kao jedinim načinom zadobivanja ljubavi i priznanja.

Iza kršćanske fasade pojavila se nova tajna religija, »indu- strijska religija«, koja je ukorijenjena u karakternoj strukturi modernog društva, ali koja nije priznata kao »religija«. Indu- strijska religija je nespojiva s istinskim kršćanstvom. Ona ljude svodi na sluge ekonomije i mašinerije koje su izgradile njihove ruke.

Industrijska religija ima svoju osnovu u novom društvenom karakteru. Njeno središte je podređivanje moćnom mu- škom autoritetu i strah od njega, njegovanje osjećaja krivnje zbog neposlušnosti, raspuštanje veza ljudske solidarnosti od strane nadmoći vlastitog interesa i uzajamnog antagonizma.

»Sveto« u industrijskoj religiji bijaše rad, vlasništvo, profit, moć, pa makar — u granicama njenih općih principa — una- pređivali individualizam i slobodu. Transformiranjem krš- ćanstva u strogo patrijarhalnu religiju bilo je moguće indu- strijsku religiju izražavati kršćanskom terminologijom.

» Tržišni karakter« i »kibernetska religija« Najvažnija činjenica za razumijevanje i karaktera i tajne religije suvremenog ljudskog društva je promjena društvenog karaktera u vremenu od doba ranog kapitalizma do drugog dijela XX. stoljeća. Autoritarno-opsesivno-zgrtački karakter koji se počeo razvijati u XVI. stoljeću i nastavio biti domi- nantna karakterna struktura, bar srednjih klasa, do kraja XIX. stoljeća, polako je pomiješan ili čak zamijenjen tržišnim karakterom. (Mješavine različitih karakternih orijentacija opi- sao sam u knjizi Čovjek za sebe.)

Taj sam fenomen nazvao tržišnim karakterom, jer se on zasniva na doživljavanju samoga sebe kao robe i vlastite vrije- dnosti ne kao »upotrebne« već kao »razmjenske vrijednosti«. Živo biće postaje roba na »tržištu ljudi«. Princip vrednovanja je isti na tržištu ljudi kao i na tržištu roba: na prvom mjestu se prodaju ljudi, na drugome robe. U oba slučaja vrijednost je razmjenska vrijednost za koju je »upotrebna vrijednost« nužan, ali ne i dovoljan uvjet.

Premda proporcija profesionalnih i ljudskih osobina s jedne strane i ličnosti s druge kao preduvjeta za uspjeh vari- ra, »faktoru ličnosti« uvijek pripada odlučujuća uloga. Us- pjeh uvelike ovisi o tome koliko se uspješno osobe prodaju na tržištu, kakav dojam ostavlja njihova »ličnost«, koliko su lijep »paket«; o tome da li su »radosni«, »bučni«, »agresivni«,

»ambiciozni«; nadalje o tome kakva su zaleđa njihove obi- telji, kojih su klubova članovi i da li poznaju »prave« ljude. Tip tražene ličnosti ovisi u izvjesnom stupnju o posebnom po- dručju u kojem bi neka osoba htjela raditi. Burzovni čovjek, prodavač, sekretarica, željeznički činovnik, sveučilišni profe- sor, direktor hotela - svatko od njih mora ponuditi drukčiju vrstu ličnosti koja, bez obzira na razlike među njima, mora ispunjavati jedan uvjet: mora biti tražena.

Držanje čovjeka prema sebi oblikuje činjenica da umijeće i opremljenost za obavljanje zadane zadaće nisu dovoljni. Da bi uspio, pojedinac mora pobijediti u natjecanju s mnogo drugih ljudi. Kada bi, za omogućavanje života, bilo dovoljno osloniti se na ono što čovjek zna i što može činiti, tada bi os- jećaj vlastite vrijednosti bio proporcionalan vlastitim spo- sobnostima to jest vlastitoj upotrebnoj vrijednosti. Ali budu- ći da uspjeh najvećim dijelom ovisi o tome kako uspješno netko prodaje svoju ličnost, čovjek sebe doživljava kao robu ili, još više, istovremeno kao prodavača i robu koja se prodaje. Čovjek se ne brine za svoj život i sreću već kako da postane konjunkturan.

Cilj tržišnog karaktera je biti potpuno prilagođen, postati poželjan u uvjetima koji vladaju na tržištu ljudi. Osobe tržiš- nog karaktera nemaju čak ni ja (kao što su ga imali ljudi XIX.

stoljeća) uz koji bi prianjali, koji bi mu pripadao, koji se ne bi mijenjao. Jer, oni stalno mijenjaju svoje ja prema principu:

»Onakav sam kakvog me želiš.«

Oni koji imaju tržišnu strukturu karaktera nemaju cilja, osim stalnog kretanja i najveće moguće efikasnosti. Ako ih se upita zašto se moraju tako brzo kretati i zašto poslove moraju obavljati najvećom mogućom efikasnošću, oni ne znaju pravi odgovor već nude racionalizacije kao »da se stvori više posla« ili »da bi se kompanija dalje razvijala«. Gotovo se ni malo ne zanimaju (bar svjesno) za filozofska ili religijska pitanja kao što su zašto se živi i zašto se čovjek kreće u tom pravcu, a ne u nekom drugom. Takvi ljudi imaju veliko stalno promjenlji- vo ja, ali nitko od njih nema sebstva, bitka, osjećaj identiteta.

»Kriza identiteta« modernog društva je u stvari proizvod činje- nice što su članovi društva postali bezsebstveni instrumenti čiji identitet počiva na njihovom sudjelovanju u korporacija- ma (ili drugim gigantskim birokratskim organizacijama). Tamo gdje ne postoji autentično sebstvo ne može postojati ni identitet.

Osoba tržišnog karaktera ni ne voli ni ne mrzi. Te »staro- modne« emocije ne uklapaju se u karakternu strukturu koja gotovo u potpunosti funkcionira na cerebralnoj razini te iz- bjegava i dobre i loše osjećaje, jer oni ometaju glavni cilj tržiš- nog karaktera: prodaju i razmjenu — ili, preciznije, funkcioni- ranje shodno logici »megamašine« koje su ljudi dijelovi, a da si ne postavljaju nikakva pitanja osim o tome kako dobro funkcioniraju, što biva očito njihovim napredovanjem u bi- rokraciji.

Zato što tržišni karakteri nemaju dubokih veza sa sobom ni s drugima, oni ni za što ne mare, u bilo kojem značenju te riječi, ali ne zbog toga što su sebični već stoga što su njihovi odnosi prema drugima i prema sebi toliko plitki. To može objasniti i činjenicu zašto ih ne brinu opasnosti od nukle- arnih i ekoloških katastrofa, iako su im poznati svi elementi koji ukazuju na te opasnosti. To što ih ne brine opasnost za njihove živote još se može objasniti pretpostavkom da su vrlo hrabri i nesebični, ali pomanjkanje brige za njihovu djecu i unuke isključuje takvo objašnjenje. Pomanjkanje brige na svim tim razinama rezultat je gubitka svih emotivnih veza, čak i onih prema »najbližima«. Činjenica je da nitko nije blizak ljudima tržišnog karaktera; oni ni sami sebi nisu bliski.

Zagonetno pitanje, zašto suvremena ljudska bića vole ku- povati i trošiti iako su tako malo vezani za ono što kupuju, najznačajniji odgovor nalazi u pojavi tržišnog karaktera. Po- manjkanje vezanosti tržišnog karaktera čini ga ravnodušnim i prema stvarima. Možda je važan prestiž ili udobnost koju stvari pružaju, ali stvari per se nemaju supstancije. One su po- tpuno razmjenljive, zajedno s prijateljima ili ljubavnicima koji su također razmjenljivi, budući da ni s kim - i ni s čim —  ne postoji dublja veza.

»Cisto funkcioniranje« kao cilj tržišnog karaktera u danim okolnostima navodi takve ljude na pretežno cerebralne reak- cije prema svijetu. Um, u smislu razumijevanja, isključiva je osobina homo sapiensa; manipulativna inteligencija, kao oru- đe za postizanje praktičnih ciljeva, zajednička je i životinjama i ljudima. Manipulativna inteligencija bez uma je opasna, jer navodi ljude da se kreću u pravcima koji, sa stajališta uma, mogu biti razorni za njih same. U stvari, što je nekontrolira- na manipulativna inteligencija domišljatija, to je opasnija.

Posljedice i ljudsku tragediju posve znanstvenog, otuđe- nog intelekta iznio je nitko manje no Charles Darwin. U svojoj autobiografiji on piše kako je do svoje tridesete godine intenzivno uživao u glazbi, pjesništvu i slikarstvu ali je, mno- ge godine nakon toga, izgubio svoj ukus za sve te interese: