6. RELIGIJA I  PSIHOTERAPIJA

Najzad se želimo upitati u kakvom su odnosu sva ta pitanja s kliničkom praksom i sa znanstvenim istraživanjem. Terapeut kao terapeut, po svome zvanju, zaista nije zainteresiran za religiozna pitanja; ako se ipak ta svjetonazorna pitanja pojave u njegovu radu, tada je on, kao liječnik, obvezatan na bezuvjetnu snošljivost.

Što se tiče njegove osobne religioznosti, može se reći da obveza snošljivosti i za njega vrijedi. Po sebi se razu- mije da se on ne može ne zanimati za religioznost ili nereligioznost svoga pacijenta; treba dapače reći da - kao čovjek, kao vjernik (a ne kao terapeut!) - ne može a da ne osjeća najživlje zanimanje za ta pitanja. No ne zaboravimo da se on treba zanimati ne samo za religioznost pacijenta nego i za spontanost njegove religioznosti. Drugim riječima, najviše se on mora zanimati za to da se ta religioznost očituje spontano. I stoga će mirno čekati da se ona pokaže. To će mu biti tim lakše ako je - kao religiozan čovjek - unaprijed uvjeren u postojanje latentne religioznosti i u "nereligioznih" ljudi. Jer terapeut vjernik doista vjeruje ne samo osobno u Boga nego i u nesvjesnu vjeru svog pacijenta; on dakle vjeruje ne samo svjesno u vlastitoga Boga, nego istodobno vjeruje u nj kao u bolesniku "nesvjesnoga Boga"; vjeruje u toga "nesvjesnoga Boga"

kao u Boga kojega pacijent "još nije" postao svjestan.

Kako već znamo, religioznost je jedino onda autentična kad je egzistencijalna, kad dakle čovjek nije na nju bilo kako nagnan - nego se za nju odlučio. A sad vidimo da se tom činitelju egzistencijalnosti dodaje još i činitelj spontanosti: autentična religioznost - ako mora biti eg- zistencijalna, mora imati vremena da spontano nikne. Nitko tu nikad ne bi smio biti nagnan. Stoga možemo reći: Na autentičnu religioznost ne može čovjeka nagnati ni id, niti ga natjerati terapeut.

Već je Freud - koji je u analognim suodnosima govorio o "dvostrukoj svjesnosti" - upozorio na to da terapijski učinak osvještenja nesvjesnih sadržaja sasvim zavisi od spontanosti tog osvještenja. To vrijedi i za religioznost: kao što kod potisnutih "kompleksa" do ozdravljenja može dovesti jedino spontano osvještenje, tako i kod nesvjesne religioznosti do spasa može dovesti jedino njezino spontano pojavljivanje.

Tu bi svaki planirani korak bio promašen i svaka bi manje ili više svjesna nakana mogla pridonijeti da se učinak spriječi. Toga su i svećenici svjesni, pa se ni oni ne žele odreći spontanosti autentične religioznosti. Tako se sjećamo predavanja u kojem je neki svećenik opisivao kako je jednog dana bio pozvan umirućem bolesniku za kojega je znao da je nevjernik: čovjek je jedino osjećao potrebu da se pred smrt od srca razgovori... i za to je izabrao svećenika. Ovaj je sad pripovijedao da bolesniku uopće nije sakramente ponudio  -  i  to  jednostavno  zato  što  ih  umirući  nije

spontano  zatražio.  Svećenik  je   dakle  tu   spontanost držao vrlo važnom.

Trebamo li mi terapeuti biti papskiji od pape? Ne bismo li, naprotiv, bar koliko i svećenici, trebali poštovati slobo- dnu odluku povjerenih nam ljudi, bolesnika koji nam se povjeravaju osobito u svojim religioznim potrebama?

U posljednje se vrijeme među psihoterapeutima dodu- še sve glasnije javlja struja koja bi htjela da se psihoterapeut natječe sa svećenikom. Pretjerana tendencija: jer terapeutsku funkciju moramo strogo razlikovati od svećeničkog poslanja. Pa kao što nereligiozni terapeut ne smije dirati u pacijentovu vjeru, tako i religiozni terapeut mora prepustiti svećeniku ono što spada na njegovu službu.

O prisilnom smo neurotičaru na drugom mjestu ustvrdili da je obuzet upravo faustovskom potrebom za stopostotnošću u svemu: za stopostotnu sigurnost u spoznaji, za stopostotnu čvrstoću u odluci. Toliko ga je, rekosmo, opčinilo obećanje zmije: "Bit ćete kao Bog, znajući dobro i zlo." (Prekomjernost prisilnog neurotičara doista se sastoji u toj volji da nadmaši svoje stvorenjske uvjete - u tome leži njegova "abnormalnost", a ne tamo gdje je on u svojoj skrupuloznosti krivo lokalizira.) A o onim psihoterapeutima koji nastoje uzurpirati sebi pravo da se natječu sa svećenicima, može se reći da žele "biti pastiri koji tumače dobro i zlo".

Kao što smo o samoj logoterapiji ustvrdili da ne želi i

ne može psihoterapiju nadomjestiti - nego samo nadopuniti - tako smo i o liječničkom dušobrižništvu unaprijed rekli da mu ništa nije stranije od želje da nadomjesti svećeničko dušobrižništvo.

Iznositi religiozna gledišta pred religioznim bolesnikom terapeut nikad nije dužan kao terapeut, nego uvijek jedino ukoliko je i sam vjernik. A na to nema ni pravo osim opet kao vjernik; jer terapeut nevjernik ne smije se nikad i nikako služiti vjerom u terapijske svrhe kao u neku ruku možebitnim lijekom. To bi značilo vjeru gradirati - služeći se njome kao nečim što bi eventualno moglo koristiti zdravlju.

Jer premda religija - po svom učinku - može i te kako biti psihoterapijski djelotvorna, njezin primarni motiv nije ipak nipošto terapijski. Premda se ona - sekundarno - povoljno odražava na psihičko zdravlje i na duševnu ravnotežu, njezin cilj nije ipak psihičko zdravlje, nego spas duše. Religija nije jamstvo spokojnog života, jam- stvo što veće slobode od nutarnjih konflikata ili bilo kojih psihohigijenskih ciljeva. Religija čovjeku daje više nego psihoterapija - a od njega više i zahtijeva. Načelno valja odbaciti svaku  kontaminaciju   tih  dvaju  područja  - koja se po učinku doduše mogu preklapati, ali su po svojim  intencijama  međusobno  posve  odijeljena.

Usporedno s tim zahtjevom moramo također odbaciti i svaki pokušaj koji ide za tim da liječničko dušobrižništvo prepustimo svećenicima, i koji traži da se psihoterapija odrekne svoje znanstvene specifičnosti i nezavisnosti prema religiji... te se prizna "sluškinjom" teologije.

Upravo kao što se čovjekovo dostojanstvo zasniva na njegovoj slobodi - slobodi koja može ići do nijekanja, tj. sve dotle da se čovjek odluči zatvoriti prema Bogu - isto tako i dostojanstvo znanosti počiva na bezuvjetnoj slo- bodi, koja joj zajamčuje nezavisnost istraživanja. Kao što čovjekova sloboda mora biti zajamčena sve do mogućnosti nijekanja, tako mora biti zajamčena i sloboda istraživanja sve do mogućnosti da znanstveni rezultati dođu do proturječja s vjerskom istinom. Jer jedino iz takvog militantnog istraživanja može se roditi onaj trijumf koji se sastoji u uključivanju, slobodnu od suprotstavljanja, vlastitih rezultata u red vjerskih istina koje te rezultate nadvisuju.

Dok govorimo o "dostojanstvu" - bilo čovjeka bilo znanstvenog istraživanja - moglo bi se ono definirati kao vrijednost "u sebi", i njemu bi se mogla suprotstaviti utilitarna vrijednost kao vrijednost "za mene". Pa sad možemo reći: Tko pokušava psihoterapiju učiniti "sluškinjom" teologije, tko hoće da joj odredi ulogu služenja, taj  joj zajedno sa slobodom istraživanja oduzima ne samo dostojanstvo samostalne znanosti nego joj istodobno oduzima i moguću korisnost za religiju. Jer takvu utilitarnu vrijednost može psihoterapija jedino pružiti "per effectum" (po učinku), a nipošto "per intentionem" (po nakani). Ako joj ikada uspije - bilo rezultatima istraživanja bilo uspjesima psihoterapijskog liječenja - poslužiti religiji, to će joj jedino biti moguće ako se ne bude kretala nametnutom maršrutom, ako ne bude unaprijed u svojim ciljevima blokirana. Teologiji znanost može pružiti nešto doista korisno jedino ako je to nastalo od nezavisnog i od svakog utjecaja slobodnog istraživanja.

utilitaran – praktičan, upotrebljiv, prikladan, pogodan, probitačan

Ako psihoterapija ikad iznese dokaz da je duša doista ono za što je držimo: anima naturaliter religiosa (duša po prirodi religiozna), taj će dokaz moći iznijeti jedino psihoterapija kao scientia naturaliter irreligiosa (znanost prirodi nereligiozna) -  koja dakle "po svojoj naravi" nije religijski obilježena, nego - sasvim obratno - jest i hoće biti jedino znanost.

Što se psihoterapija manje bude upuštala u to da teologiji obavlja službu sluškinje, to će veće biti usluge koje će joj ona doista činiti.

Uostalom, da bi se moglo služiti - ne mora se biti sluškinja.