RELIGIJA I  FILOZOFIJA

Na sanskrtu, filozofija (mudroslovlje) se zove darśana, proizlazi iz korijena driś, što  znači "vidjeti". Svrha filozofije je omogućiti svojim učenicima da izravno vide Istinu. Stoga, za hinduse, filozofija nije samo intelektualno bavljenje apstraktnim idealom, već stvarna percepcija i realizacija Istine. Na Zapadu, naročito od početka novog vijeka, filozofija je odvojena od religije. Izgleda da je rezultat porazan; kako za filozofiju tako i za religiju. Međutim, hinduski mislioci uvijek su održavali vezu između ovo dvoje. Jedno je nepotpuno bez drugoga. Može biti da je cilj filozofije

1  Vedantasara, 3.

Istina a cilj religije Bog; ali u krajnjem iskustvu, Bog i Istina su jedna te ista Stvarnost. Religija stavlja težište na vjeru, filozofija naglašava razum. Ovo su dvije funkcije našeg razmišljajućeg uma, te ako ih iskreno slijedimo, često se njihovi putevi križaju. Konačno iskustvo Istine može biti vjerski čin, ali o njegovoj neospornosti sudi razum. Istina može transcendirati/nadići razum, ali ona nije nikad nelogična. Pojedinac neće biti u stanju stići do Istine isključivo putem razuma, ali nečije iskustvo i potvrda Istine ne važe ako se nalaze u kontradikciji s razumom. Izravno iskustvo koje uništava sumnju, te ga prati unutarnje uvjerenje i smirenost jest konačni dokaz Istine u realizaciji, u kojoj i vjera i razum igraju ključne uloge. Religija bez filozofije  ima tendenciju da postane dogmatična, praznovjerna i suhoparna. Filozofija bez religije degenerira u isprazan i suhoparan intelektualizam. Razum se vrti u krugu, stvara sumnju i nikad ne stiže na cilj; on može ukazati na mogućnost, čak i na vjerojatnost o Konačnoj Stvarnosti, ali ako nije pobuđen vjerom, stvara od čovjeka agnostika. Religija, u kojoj emocije igraju veoma važnu ulogu, postaje samo sentimentalizam ako nije ojačana filozofskom niti. Ona je praktična primjena filozofije na život, a filozofija joj pruža nepokolebljiv temelj.

Religija pruža aspirantu osjećaj ili strast, a filozofija sprečava da odluta u mračne ili slijepe ulice. Stoga su hindu-proroci uskladili u Vedanti religiju s filozofijom, vjeru s razumom, te je upravo zbog ove činjenice sistem primjeren i univerzalan. Istinski filozof ima u sebi nešto od strahopoštovanja i obožavanja, osobine koje njeguju religiozne osobe; a istinski religiozna osoba nije bez intelektualnog razumijevanja i uvida, što su glavne osobine filozofa.

Važno je primijetiti da kad god je religija naglašavala isključivo oblike i dogme, i time zamračivala čovjekovu viziju Istine, filozofija je digla svoj glas i protestirala da bi ispravila greške religije. Tako se Upanišade i Śankarina učenja mogu smatrati filozofskim protestima na religijske ekscese. Međutim, hindu-filozofi shvatili su važnost religije i nikad je nisu potpuno odbacili.

DOKAZIVANJE ISTINE

Konačna Stvarnost je transcendentalna. Nju ne možemo opažati osjetilima ili shvatiti umom. Ona je stvar nesumnjivog/neospornog iskustva unutarnje svijesti čovjeka. Ona se doživljava izravno, bez posredstva osjetila ili uma, te dokazivanje Istine ne ovisi ni o kakvom vanjskom autoritetu ili izvoru podataka. Percepcija vanjskog svijeta nije niti izravna niti neposredna, već ovisi o osjetilima i o umu koji ju uvijek oboje na određeni način. S druge strane, doživljavanje Stvarnosti je izravno i bez posredstva (osjetila i uma) te postaje moguće samo potpunim smirivanjem osjetila  i uma, što se postiže prakticiranjem krutih spiritualnih disciplina. Svjesnost u čovjeku doživljava Univerzalnu Svjesnost, i one su zapravo identične.

Međutim, postoji beskonačno mnogo načina samoobmane. Da bi se aspirant zaštitio od pogrešaka i zabluda, vidioci Vedante utvrdili su tri kriterija za opažanje Istine. To su: sveti spisi (Śruti), rezoniranje/zaključivanje (yukti) i osobno iskustvo (anubhava). Svaki od ovih kriterija pojedinačno može osposobiti čovjeka da realizira djelomičnu istinu, ali kad svo troje ukazuje na isti zaključak, aspirant može biti siguran da je realizirao cijelu Istinu. Značenja svetih spisa, koji sadrže zabilježena iskustva znalaca Istine iz prošlosti, treba objasniti kompetentan učitelj. Da bi se umovanje oslobodilo zamki racionalizacije, propisane su rigorozne mentalne discipline tako da aspirant bude utemeljen u nevezanosti, ne samo za vanjski svijet već i za vlastite omiljene ideje i ekskluzivne privrženosti. Aspirant mora biti u stanju objektivno sagledati vlastito razmišljanje te ga podvrgnuti detaljnoj analizi. O konačnim vrijednostima odlučuje standard vječnosti a ne vrijeme/prolaznost. I na kraju, aspirant osobno mora iskusiti zaključke svetih spisa a sve to skupa treba biti potkrijepljeno rezoniranjem/zaključivanjem. Konačna Istina, osnova univerzuma, očita je sama po sebi (dokazuje samu sebe), nije kontradiktorna, oslobođena je straha i razdora. Vidjelac  opaža/vidi  Istinu  u  svemu  i  svugdje  te  se  tako  potpuno  oslobađa  straha,  tuge  i

očekivanja koji karakteriziraju lažnost/neistinu u relativnom svijetu.

Duh sinteze općenito prožima filozofiju Vedante. Istraživanje/traganje je uvijek usmjereno ka otkrivanju Prvog Principa, putem kojeg možemo spoznati i objasniti mnogostrukost univerzuma. Hindu-vidovnjak naglašava da aspirant u potrazi za znanjem treba najprije realizirati Konačnu Stvarnost putem samokontrole i meditacije; tek tada može znati prirodu svijeta. Kao što je Ramakrišna rekao: "Znanje o mnoštvu bez znanja o Jednoti, jest neznanje, dok je poznavanje Jednote znanje." Međutim, ne treba zanemariti činjenicu da su pojedini znameniti indijski filozofi poput Kapile i Patañjalija pokazali veliku oštroumnost u svojoj analizi uma i materijalnog svijeta.

ČETIRI STADIJA U ŽIVOTU

Hinduski način života, onako kako je to zamišljeno u Vedama, je duhovan. Njegov spiritualni cilj zove se mokša ili Oslobođenje. Materijalni užici, potrebni i legitimni u određenim periodima života, trebaju se regulirati na taj način da konačno vode čovjeka ka postignuću Najvišeg Dobra. Nikakvo konačno iskustvo ne može trajno zadovoljiti čežnje duše koja je u svojoj prirodi Beskonačan Duh. Usprkos tome, u nižim fazama evolucije ne može se zanemariti želja za materijalnim stvarima. Potiskujemo li ili inhibiramo takvu želju, doći će do nezdravog stanja, kako za čovjekovo tijelo, tako i za njegov duh. Hindu filozofi žele da postepeno mijenjamo sklonosti svojih osjetila, volju i um te da oni budu naši pomagači u postizanju duhovnog cilja a ne da ostanu naši neprijatelji. Različite podjele života pojedinca i društvenog života, opisane u Vedama i Puranama potvrđuju/navode ideal duhovne sudbine čovjeka.

Navedimo ukratko četiri stadija na koje su stari hindusi podijelili životni vijek pojedinca. Prvi stadij pod imenom brahmaćarya, pokriva period školovanja mlade osobe. U to vrijeme, brahmaćarinima su se zvali studenti koji su živjeli u celibatu kod svojih učitelja, prakticirajući discipline kao što su spolno uzdržavanje, poslušnost i pokoru/askezu. Oni su proučavali Vede i sudjelovali su u prinošenju žrtava i ritualnom obožavanju. Znanje im je prenošeno usmenim putem. Živeći povučeno u šumskim nastambama van gradova, vodili su jednostavan život, brinuli se o učiteljevoj stoci, cijepali drva za žrtvenu vatru te su provodili velik dio vremena pomno proučavajući Prirodu. Bio je to život nevezanosti i uzdržanosti/izbjegavanja svijeta. Učenik se posvetio pamćenju vedskih tekstova. Nakon što je dovršio svoje obrazovanje, oprostio se s učiteljem, a ovaj  mu je rekao:  "Nemoj skretati s  istine, nemoj  odstupati od svakodnevnog recitiranja Veda."

Za vrijeme drugog stadija života, mladić bi živio životom kućedomaćina, što se nazivalo garhasthya, a njega samog su zvali grihastha. Zajedno sa svojom ženom prinosio je različite žrtve i izvodio rituale opisane u Samhitama i Brahmanama, dijelovima Veda. Kao građanin, obavljao je svoje građanske dužnosti u skladu sa svojim položajem u hindusko-kastnom sustavu, kao svećenik, vojnik ili trgovac.

Međutim, svjetovne dužnosti nisu ga mogle vezati za svijet zauvijek. Na temelju vlastitog iskustva i promatranja, postepeno je gubio iluziju o sjaju vanjskog svijeta. Čeznuo je za unutarnjim mirom. S pojavom znakova starenja, povjerio je svoje svjetovne dužnosti svojoj djeci te se povukao u šumu (aranya) zajedno sa svojom suprugom. Time je prešao u fazu vanaprastha, i nazivamo ga vanaprasthi ili stanovnik šume. U tehničkom smislu riječi, još je uvijek bio domaćin, i kao takav morao je obavljati određena svakodnevna žrtvovanja, obavezna za sve osim za monahe. Međutim, budući da mu nije bilo moguće pribaviti u šumi sve sastojke za takva žrtvovanja, Vede su za njega utvrdile tek simboličko obožavanje. Meditirao je nad simboličkim značenjem različitih faza žrtvovanja te je tako žeo plodove njegovog stvarnog izvođenja. Za ilustraciju recimo: Vede su  zapovijedale  svim  kućedomaćinima  svakodnevno  izvođenje  Agnihotra  žrtvovanja,  što  je

zahtijevalo nekoliko materijalnih sastojaka. Međutim, stanovnici šuma meditirali su na različite funkcije prane ili životnog daha, te su ih smatrali duhovnim pandanima različitih sastojaka. Treći dio Veda, naime Aranyaka, opisuje sve ove simboličke interpretacije žrtvi, kao i druge oblike takvog obožavanja. S jednom ili dvije iznimke, sve četiri Vede imaju njima pripadajuće dijelove: Samhite, Brahmane, Aranyake i Upanišade.

Posljednji stadij u životu pojedinca, poznatu kao sannyasa ili redovnički život, živjeli su stanovnici šuma koji su se u potpunosti odrekli svijeta u potrazi za Istinom i Slobodom. Oni su tako postali bhikšui, lutajući redovnici ili sannyasini koji su se odrekli svijeta. Realizacija Vrhunske Istine opisana je kao "let Samca prema Samoći/Sebi Sâmom". Čovjek treba posljednju fazu u životu proći sâm. Odrekavši se svake težnje za materijalnom srećom, kako u životu tako i nakon njega, kao i želje za samo-zadovoljenjem putem potomstva, bogatstva ili nebeskog blaženstva nakon smrti, ovi redovnici prakticirali su potpuno odricanje, i unutarnje i vanjsko. Budući da je konačan uspon veoma strm a zrak je u velikim visinama izrazito prorijeđen, oni ne samo da su za sobom ostavili materijalnu imovinu već su se također lišili ega i želja. Materijalni objekti nemaju sjaj za one koji su realizirali Atmana, Jastvo u Sebi Samom, kao izvor sveg blaženstva i sreće. Bili su izvan svih kasti i van svih društvenih konvencija. Napustili su sva žrtvovanja i ritualna obožavanja propisana za ostala tri stadija. Živjeli su slobodni, a to su zaslužili striktnim obdržavanjem religijskih i moralnih zakona. To su bili duhovni učitelji ostalih ljudi i sjajni primjeri spokojstva i nevezanosti. Sannyasin nije ni u kojem slučaju sebična osoba. Njegov život je posvećen služenju svima, bez obzira na kastu ili vjeru.

Sannyasini su proučavali Upanišade, zaključne dijelove Veda, koji opisuju Znanje o Brahmanu ili Apsolutu, te discipline za Njegovo postignuće. Duhovno nastrojeni hindusi su ih visoko cijenili radi njihove čistoće, nevezanosti, nesebičnosti i potpune predanosti Istini. Kao što gorući vrh fitilja pokazuje da je svjetiljka upaljena, tako je i prisutnost ovih slobodnih duša u vrhu hinduskog društva pokazivala da je društveni život vrlo dobro funkcionirao.

Iako je općenito život indo-arijaca u staroj Indiji slijedio ovaj obrazac, te je redovnički život bio prirodna kulminacija prethodna tri stadija, aspirant za Istinom mogao je postati redovnikom u bilo kojem stadiju života. Vede izjavljuju: "Onog dana kad čovjeka obuzme duh nepristranosti, on se treba odreći svijeta." Vede govore o mladićima i djevojkama koji su položili zavjet odricanja, a da nisu prošli kroz stadije kućedomaćina i života u šumi.

Brahmaćari treba pročitati sve Vede, premda Samhite doista oblikuju njegov život. Slično tome, kućedomaćini su slijedili naloge iz Brahmana, stanovnici šuma Aranyake, a redovnici Upanišade.

ČETIRI IDEALA

Već smo govorili o podjeli Veda na Karmakandu i Jñanakandu koje obrađuju čovjekovu prirodnu želju za uživanjem materijalne sreće te postignućem Najvišeg Dobra. Vedski vidovnjaci također govore o 4 ideala koji vode ka cilju čovjekovog traganja (purušartha). To su pokretači/izvori čovjekove akcije i poznati su pod nazivom dharma, artha, kama i mokša. Dharma je pravičnost/poštenje; ona je zakon unutarnjeg rasta i osnova čovjekovog djelovanja. Ona je u harmoniji s čovjekovom duhovnom evolucijom/razvojem. Tako, slijedeći dharmu postižemo uspjeh u svakom djelovanju. Negirajući dharmu, dovodimo zbrku u svoj život i usporavamo svoj napredak. Dharma nije neka vrsta dužnosti nametnuta izvana već osjećaj za pravičnost, integritet i čast, s kojima je osoba rođena kao rezultat prošlih djela. Tako svaki čovjek ima vlastitu dharmu, na temelju koje na sebi svojstven način dolazi u interakciju s vanjskim svijetom. Njegovo obrazovanje i okolina daju ovoj osnovnoj životnoj formi samo vanjski oblik. Ispunjavajući svoju dharmu čovjek napreduje sve dok ne postigne vrhunsku dharmu svih bića, naime, dok ne realizira

Istinu.

Artha, ili bogatstvo, jest legitiman cilj u čovjekovom traganju u određenom stadiju njegovog života. Za većinu ljudi, ovo je efikasan način izražavanja svoje ličnosti i važno sredstvo za uspostavljanje drugarstva s drugima. Međutim, bogatstvo treba steći u skladu s dharmom, s poštenjem; inače će ono, umjesto da posluži u duhovne svrhe, povećati pohlepu i želju za moći te će konačno uzrokovati jad i bijedu.

Kama je ispunjenje osjetilnih i estetskih želja. Čežnja za osjetilnim zadovoljstvima prisutna je u mnogim senzitivnim/nježnim osobama, za koje užitak u bogatstvu djeluje grubo i stoga neprimjereno. Međutim, kama također mora biti vođena dharmom, u protivnom ona degenerira u razbludnost/razvrat.

Satisfakcija/zadovoljstvo koje proistječe iz slijeđenja dharme, arthe i kame nije duboko niti trajno. Duša ostaje i nadalje gladna a tu glad može utoliti samo postignuće mokše ili Oslobođenje. Prva tri ideala pripadaju materijalnom svijetu, a sreća s njima u vezi je stoga efemerna/prolazna i iluzorna. Međutim, ideal Slobode moguće je realizirati samo u kraljevstvu Duha pa je Blaženstvo koje iz toga proizlazi trajno. Stoga, realizacija mokše, slobode, je kruna/završnica ljudskog života; dok ga prakticiranje pravičnosti/pravednosti, stjecanje bogatstva na pošten način i estetsko zadovoljstvo samo podupiru.

ČETIRI KASTE

Podjela indo-arijskog društva na četiri kaste opisana je u Vedama. Sustav kasti služio je za promociju/unapređenje jedinstva i solidarnosti hinduskog društva te za uklanjanje neizbježnih razdora među ljudima rođenim s nejednakim i različitim sklonostima. Takav sustav bio je osnovni podupirač hindu-civilizacije sve do današnjih dana, održavajući ju u mnogim teškim kušnjama i opasnostima. Tijekom mnogih tisućljeća, ona je sačuvala koheziju i vitalnost više od 200 milijuna ljudi.

Moguće je da se sustav kasti u svom naročitom obliku razvio u Indiji, ali njegovi osnovni principi su univerzalni. Sva ljudska bića, u skladu s koncepcijom vedskih vidjelaca, tvore fizičko tijelo Puruše ili Kozmičku Osobu. Duhovni (spiritualno orijentirani) ljudi tvore, prema toj koncepciji, Njegovu glavu, ratnici Njegove ruke, trgovci Njegova bedra, a radnici Njegova stopala. Zdrava koordinacija između ove četiri klase ljudi održava snagu i blagostanje društva, kao što harmonija između četiri glavna fizička dijela tijela osigurava snagu i blagostanje tijela. Indo-arijci su spoznali ovu prirodnu podjelu ljudskog roda te su je prikazali u sustavu kasti. Brahmani su bili čuvari učenosti i duhovne nauke (spiritualne znanosti); kšatriye su bili kraljevi i vojni zaštitnici; vaiśye su kontrolirali trgovinu i privredni život, a śudre su obavljali manualni rad. Četiri su kaste tvorile važne dijelove društva i ujedinjavale stare hinduse. Sve su kaste bile neophodne za očuvanje društva te je blagostanje i sigurnost bilo međuovisno. Niti jedna kasta, bez obzira na to koliko visoka i moćna, nije mogla prosperirati na račun druge. Duhovni ideal društva može uspješno sačuvati samo kastinski sustav, onakav kakav su organizirali Hindusi iz vedskog razdoblja.

Mnogo kasnije, Bhagavadgita je definirala sljedeće dužnosti ovih četiriju kasti: "Kontrola uma, kontrola osjetila, askeza (pokora, samodisciplina), čistoća, strpljivost/obzirnost i čestitost, također i znanje, realizacija i vjera – ovo su dužnosti brahmana, rođenih u skladu s vlastitom prirodom."

"Junaštvo, srčanost, čvrstoća, snalažljivost, neustrašivost u bitki, velikodušnost i nadmoćnost/suverenost – ovo su dužnosti kšatriya, rođenih u skladu s vlastitom prirodom."

"Poljoprivreda, uzgoj stoke i trgovina , dužnosti su vaiśya, rođenih u skladu s vlastitom prirodom.

A dužnosti śudra sastoje se u djelima služenja."4

Gledano s društvenog stanovišta, sustav kasti je priznavao već urođenu  nejednakost  među ljudima te je svakome određivao dužnosti u skladu s vlastitom dharmom, ili zakonom unutarnjeg rasta. Međutim, ove dužnosti, bez obzira na to kako nejednake mogu izgledati, nisu sprječavale nikoga u postizanju konačnog duhovnog cilja. Svaka dužnost postaje sveta ako je obavljana u pravom duhu. "Čovjek postiže savršenstvo predajući se vlastitoj dužnosti. Obožavajući Onoga od kojeg potječu sva bića i koji prožima cijeli univerzum – obožavajući njega u obavljanju svojih dužnosti, čovjek postiže savršenstvo. Bolja je vlastita dharma, premda nesavršena, nego li dobro obavljana dharma neke druge osobe. Onaj tko vrši svoju dužnost u skladu sa svojom prirodom ne čini nikakav grijeh. Ne treba napustiti rad za koji je netko rođen, o Kuntin sine, makar taj rad ima svojih nesavršenstava; jer u svemu što činimo ima nesavršenstva, kao što u vatri ima i dima."5

Prema vedskoj teoriji o ponovnom rađanju, član niže kaste, ako vjerno obavlja svoje dužnosti, rodit će se ponovno u idućem životu u višoj kasti, bude li to želio. Hijerarhija sustava kasti određena je duhovnim kvalitetama kao što su odricanje, nesebičnost, čistoća, posvećivanje života stjecanju spiritualnog znanja, te materijalno nemotivirano služenje drugima. Oni obdareni ovakvim vrlinama spadaju u potpunosti u kastu brahmana. Budući da su drevni indo-arijci duhovnu mudrost cijenili više od zemaljske imovine, brahmani su zauzimali najviše mjesto u hinduskom društvu. Kšatriye su zauzimale drugo mjesto zato što su riskirali svoje živote u poštenoj borbi za zaštitu kreposnih i za kažnjavanje zlih. Sljedeći na ljestvici duhovnih kvaliteta bili su vaiśye. A śudre su bile na kraju. Međutim, treba shvatiti da su 4 kaste tvorile cijelo tijelo hinduskog društva. Stoga nije bilo govora o tome da li neka kasta eksploatira drugu. Naprotiv, dužnost i privilegija nekog člana više kaste bila je da se brine za blagostanje i interes onih koji pripadaju nižoj kasti.

Kasta je bila određena vrlinom (guna) i akcijom (karma)/djelatnošću. Naravno, u drevnim vremenima, čovjeka se moglo premjestiti u nižu kastu ako nije obavljao svoje dužnosti ili u višu kastu ako je za to bio sposoban. Cijeli sustav bio je fleksibilan. Hindusko društvo doseglo je kulminaciju svog razvoja kad su brahmani i kšatriye radili usklađeno na zaštiti i očuvanju indo- arijskog duhovnog ideala.

Premda su brahmani bili prirodni čuvari ovog ideala, ipak im je trebala fizička podrška vojske da bi zaštitili društvo od moćnih neprijatelja, unutar i izvan njega.

Kad god je hindusko društvo upalo u stanje degeneracije, glavni uzrok tome bio je nedostatak koordinacije između ove dvije kaste te njihovo odstupanje od dužnosti.

Kao što svjetska povijest obilato dokazuje, ako netko u svojim rukama predugo ima vlast, ona korumpira i ljude najodličnijeg karaktera. Što je veća moć, veća je i korupcija. Hindusko društvo nije ni po čemu iznimka. Brahmani su s vremena na vrijeme zloupotrebljavali vlast te su bivali kažnjavani od strane kšatriya. U Upanišadama nalazimo kraljeve iz kaste kšatriya, koji su ponekad postajali učitelji drevne vedske mudrosti. Tako čitamo u Ćandogyi Upanišadi, da su baš kšatriye poznavale Tajnu Pet Vatri te su je prenosili brahmanima. Kralj Janaka iz Upanišada, Śri Krišna, učitelj iz Bhagavadgite te Buddha, svi oni su pripadali kasti kšatriya.

Kasnije, kada se broj hinduskog stanovništva znatno povećao te su se pojavile razne kompleksnosti, sistem kasti nije se više osnivao na kvalitetama pojedinaca, već je postao nasljedan. Kako je Indija izgubila svoju političku slobodu te je postala žrtvom stranog utjecaja,

4  Bhagavadgita, XVIII, 42-44

5  Bhagavadgita, XVIII, 45-48

hindusko društvo postalo je kruto a kastinski sistem nefleksibilan. Ljudi koji su pripadali višoj kasti zahtijevali su privilegije a da ih nisu zasluživali, te su iskorištavali prirodnu bespomoćnost nižih kasti. Ovakva je korupcija zarazila društvo u cjelini i dovela do opće degradacije. Umjesto da djeluje jedinstveno, kastinski sistem je sada podijelio društvo na strogo odijeljene “vodonepropusne” dijelove.