U narodu našem, blagi dani ubave slave božje, ne samo da su svečani i veseli, nego oni još pokazuju, maldane u svemu, starodrevni svoj značaj. Crkva tek se dotakla poganskog obredovanja iz prvašnjih vremena. Pri slavskim obredima, hristjanska je navlaka sasma lagana; očigledno je, da svećenik sad tu dolazi kao noviji posrednik megju svecem i porodicom. Sve glavno vrši još domaćin i kuća.

Kuća je u poslu već dva dana pred krsno ime, na tako zvane ''miješnje.'' Zovu ih tako, megju jekavcima, što se taj dan mijesi krsni kolač7 uz još druge hljebove, koji imaju služiti za slavu. Dobro  je, u vrijeme sadašnje, ako se kolač zamijesi vodicom bogojavljenskom, ili od popa naročito za to osvećenom.8 Obično pop i dolazi na miješnje, ili prije toga dana, svečarevoj kući, da vodu blagoslovi, pa mu domaćica, megju ostalim, sprema i kitu bosiljka9; ali ona voda ne sveti se posvuda. Dovoljno je, ako se kolač zamješuje vodom cijelom, ili iz suda nenačeta. Po svoj prilici, obred je starinski samo  ovo, a ne ono drugo.

7  Vrčevića Tri glavne sveč., na str. 87.

8  Milićevića Krsno ime, na str. 113.

9  Id., na str. 119.

Dan iza miješanja, dan uoči krsnog imena, to je ''navečje'', ili ''navečeri.'' Posao je još veći u kući i žurba. Treba, da sve bude spremno i poregjano, jer se nadaju ''zvanicama'' do brza. Pozivlju se  na slavu sva čeljad, zbližena po tankoj krvi, po kumstvu, po prijateljstvu, a prilazi i gdjekoji božji namjernik. Sublizu, to je ona ista sprijateljena četa, koja se nahodi i na pogrebnoj daći. Odive dolaze s djecom u rod. Zvanice su obično stalne; ko je jedne godine pozvan, pozvaće se zatim i drugih godina, pa onda biva uzajmni poziv izmegju dvije kuće. Slava prijateljskog doma tako je znamenita, da ima zvanicâ, po Crnoj Gori i Hercegovini, koji putuju po dva i po tri dana,1 da na nju dogju. Zvanice u selu pozivlju se izričito, pred noć uoči slave. Jedan iz kuće zagje po selu, te ih redom zovne: ''Božja kuća i vaša! Što bude sveti donio, ne ćemo sakriti. Dogjite, nemojte da ne dogjete!''2 Kad ko svečarevoj kući prispije, prikazuje mali dar, i domaćinu svečaru obično govori: ''Dobar veče i čestito ti sveto! Slavio ga mnogo ljeta i godina u zdravlju i veselju!''3 Zahod je sunca. Prikupljeno je nekoliko zvanica, a sabrana domaća čeljad. Domaćin donosi slavsku svijeću i kadionicu sa žarom. Skinuvši kapu, zapali na žaru svijeću, privošti je negdje na strani istočnoj, okadi nju i svetačku ikonu, pa okadi sebe i čeljad oko  sebe, te se moli: ''Jutrašnje jutarce, jarko sunašce na radost mi osvani i ograni!''4

1  Vrčevića Tri glavne sveč., na str. 87.

2  Vuk. živ. i ob., na str. 69.

3  Id., ib.

4  Milićevića Krsno ime, na str. 122. Kaže i drugo, ali ja prebiram ono, što je, po najvećoj prilici; iz stare vjere.

Ova molitva; izrečena u sunčani zahod, a uz svijeću prilijepljenu na istočnoj strani, šiba, očevidno, na religiju Sunca. Već je kazano, da pokojni rajnici sunčaju se u raju istočnom.5 U srpskoj krajini do Timoka, troroga je ona svijeća slavska, i domaćin je privošti za veliki slanik, koji on svečano unese i metne na sofru.6 Već vidjesmo i to, da je so, po našem i po rimskom običaju, vrlo zgodan prinos mrtvima.7 U istoj krajini, jedan od gostiju s domaćinom prereže slavski kolač, što se zove ''večernjača'', pa onda svi uzmu prstima mrtačkog koljiva, jedući ga svaki po jedan put, i brišući prste o tavan. Dati će tako sveti, ''da domaćinu bude pšenica do tavana.''8 Onda napiju u slavu, i za večeru posjedaju. Večera, uz razgovor i pjevanje, dulji se do neko doba noći. Sutradan, eto prava slava. Već u svitanje svi se u kući dižu, i svak za svojim poslom. Valja rano ići crkvi, s kolačem, koljivom, punjem, svijećom, tamjanom i uljem.

5  Gore, na Str. 142.

6  Milićevića Krsno ime. na str. 123.

7  Na str. 155.

8  Milićevića Krsno ime, na str. 123.

Megju jekavcima, hoće s time na leturgjiju obično domaćinov sin, što ljepše obučen, a u pratnji zvanica.1 Domaćin ostaje kod kuće, kao da ga u crkvi i ne treba. Megju Srbijancima, ide glavom domaćin, ali, ako je inokosan, šalje koga drugoga, čak i od susjeda.2 U Temiću, po običaju ide crkvi samo koji mlagji iz kuće, više puta djevojka. To isto čine i Vlasi, u Srbiji 3 Iz toga je vidjeti, da obred hristanski prilijepi se slavi, koja iz početka bijaše strogo kućna. Iza svršene leturgjije, svećenik  pominje mrtve, i sva prikazana koljiva prelijeva vinom i prekagjuje tamjanom. U Hercegovini, nad koljivima on čita sve ono, što je red čitati nad panahijom mrtvih.4 Kad su koljiva već prelivena i prekagjena, svaki će svečar sa svojim kolačem pristupiti k svećeniku, koji nožem kolač siječe po  donjoj kori unakrst i prelijeva ga, kao i koljivo, vinom, na one četiri rezotine. Pjevaju se molitve, a svećenik i svečar okreću kolač tri puta, onda ga prelome, srknu oba od onog vina prelivenog, poljube kolač i poljube se megju sobom.5 U užičkom kotaru, u Srbiji, svećenik svakom svečaru čita čitulu njegovih mrtvih.6 Za službe, gòrê krsne svijeće. Koljivo i pola kolača,7 ponegdje u Srbiji, odmah kad  se služba božja svrši, razdijele se i pojedu pred crkvom, ali, na drugim mjestima, ljudi nose oboje opet kući, te se njima časte za trpezom.8

1 Vrčevića Tri glavne sveč., na str. 89—90.

4  Id , na str. 125.

5  Id., na str. 126.

6  Id., na str. 127.

7  Druga je pola (dvije četvrti) ostala svećeniku.

8  Milićevića Krsno ime, na str. 115.

U ovoj službi jutrenjoj, spleće se obred hristjanski s poganskim običajem, te dom i crkva jednako sebi prisvajaju slavu krsnog imena. Ali ima mjesta u Srbiji, gdje se ukazuje gola poganština, u kućnom obredu. U Vlahu, u Resavi, u Homolju i u Zviždu,9 rano u jutru, domaćin prostrijeti će nasred kuće jednu čistu košulju. Metne na nju kolač, slanik, čašu vina i zapaljenu svijeću. Pred tim red mu je udariti do četrdeset i četiri metanije, pri svakoj ljubeći slavski kolač. Pri prvih pet metanija. on govori ovako:

''Da metanišem prvo Gospodu Bogu, da mi pomogne!'' ''Da metanišem Svetome, da mi pomogne!'' ''Metanišem za sunce, koje nas greje!''

''Metanišem za mesec i sve zvezde, što nam svetle!'' ''Metanišem za zemlju, za vatru, za vodu!''1

Govor sa za, mjesto dativa, ne može da prikrije ovdje stare bogove Srbâ.

9  Id., na str. 133.

1 Id., na str. 133—4.

U metanijama dalje, starješina želi dobro domu, prijateljima, selu, ljudima na cijeloj zemlji, pa  i životinji u kući i van kuće. Još dalje, u dvije metanije, on kaže: ''Metanišem za pokoj duše sviju  mojih pokojuika; pokojnika komšiskih, kumovskih, prijateljskih; pokojnika sviju mojih gostiju; pokojnika svega sela; pokojnika svega sveta!'' — ''Metanišem za pokoj duše sve poklane i lipsale stoke svega našega sela!''2 Dok domaćin metanije meće, stoje oko njega kućna čeljad i gosti. Jedan od ovih drži jednu poskuricu, od koje, na svaku metaniju, otkida po komadić, i sve stavlja na jedan tanjir. Domaćica, poslije, to će dati stoci ''sreće radi.''3 S gostom, koji je ono vršio, domaćin se poljubi, kad obavi sve priklanjanje. Sličnih metanija, njili četrdeset, ima i po nekim selima u Bosni, na dan slave.4

2  Id., na str. 134.

3  Id., na str. 135.

4  Id., na str. 133.

Iza službe u jutru doručak je u kući, na kome jekavci, pri dugoj čaši rakije, spominju mrtve.5 Oko po dana, posjedaju svi za ručak, za glavnu trpezu, i tad domaćin ''diže u slavu''. U svemu  glavnom, ova slava ponavlja oni obred, koji se u crkvi držao iza leturgjije; samo, što se sada nazdravlja, pije i jede. Na stolu je kolač, prerezan u crkvi; ili, kad to nije učinjeno, sad se reže od svećenika, ili i bez svećenika sad će ga prerezati sam domaćin, uz pomoć najvigjenijih gostiju. U jekavskim krajevima, jedan od gostiju, koji sjedi u čelo trpeze, uzme krsni somun, kolač, i presiječe ga do polovice unakrst onako, kako se i u crkvi siječe, pa pruži dvije protivne četvrti najstarijemu do  sebe, dok sam dvije drži u obje ruke, i rekne mu: ''Daj, kumašine, da molimo i da vidimo, pri komu će se donji kraj zalomiti.''6 Svi za stolom pilje; pri kome se zalomi, taj je vrlo veseo. Biti će za to, što  njega čeka sreća od sveca, koji za ručka, kako mi već znamo,7 do domaćina stoji nevidljiv, al sve vidi i čuje. Onda s onim gostom domaćin lomi i polovični kolač, te se od ove dvije četvrti po komad razdaje svakome. U jednu četvrt ubodu svijeću, koja će gorjeti, dok ručak traje. U Hercegovini, a valjda i po Crnoj Gori, svijeća od žutog domaćeg voska gori pred kućnom ikonom; omotana je oko račvaste jedne palice, pa je drži, i, kako sagori, odmotava je jedno muško dijete iz kuće.1 Ponegdje u Srbiji, osim glavne svijeće, ima i pomanjih svjećica, te se razdijele po jedna svakome gostu, da je u ruci drži užeženu, kad se diže u slavu i kad se uzima koljivo.2 U slavu sveca, valja i na ručku koljivo okusiti.

5  Vrčevića Tri glavne sveč., na str. 93.

6  Id., na str. 25.

7  Vidi gore, na str. 176.

1  Vrčevića Tri glavne sveč., na str. 94—5.

2  Milićevića Krsno ime, na str. 112.

U početku ručka, domaćin službu služi. Stoji gologlav i služi krsno ime svoje, dok poslužuje goste, svecu na čast, osobito voćem i rakijom. Oko pola ručka, u Srbiji najviše iza četvrte čaše,3 ustaju u slavu. Svijeće se pale,4 kolač se lomi, kadi se, svak se obregjuje, pa bilo i malo dijete, po jednim gutljajem vina, svak uzima i jede nekoliko zrna koljiva. U to, domaćin napija prvom, drugom i trećom čašom vina. ''Za tvrde slave božje'',5 ili ''za slave nebeske, koja može da nam pomože'',6 pije prvom čašom, no, na nekim mjestima, tek trećom.7

3  Id., na str. 128.

4  Na nekim mjestima, kad se diže u slavu, svaki gost ima svijeću.

5  Milićevića Krsno ime, na str. 129.

6  Vuk. živ. i ob., na str. 70.

7  Vrčevića Tri glavne sveč., na str. 129.

Dok svi srču od vina i zoblju od koljiva, dotle dva i dva pjevaju u slavu, starinskim ritmom:

''Ko pije vino za slave božje,

pomoz' mu, bože i slavo božja!

A šta je ljepše od slave božje i od večere

s pravdom stečene?''8

8  Vuk. živ. i ob., na str. 70.

Za tim posjedaju. Jede se onda i napija na široko, megju jekavcima: u dobri čas od ručka, onda i u bolji čas, u vaslavu sveca u domaćinovo zdravlje a od domaćina u zdravlje prijatelja, u podržanje prijatelja i pokorenje dušmana, u zdravlje domaćice.9 U svemu tome glavno je ovo dvoje: hvaliti sveca, i od moćnog sveca moliti zdravlje domaćinu i napredak svačemu. S toga u Crnoj Gori, ako i nije zdravicama broj odregjen, svakako imaju biti dvije: prva u slavu božju, a druga u zdravlje domaćinovo. Nešto je čudno, te zvuči nehristjansko, da se pri prvoj onoj zdravici napija ''za zdravlje svetoga'', s ovim riječima: ''U veliki dobri čas, a u lijepu slavu božju, za zdravlje svetoga'' (dolazi ime sveca)9a, kao da svecu treba zdravlja.

9  Vrčevića Tri glavne sveč., na str. 99—103.

9a Medakovića Život Crnogor., na str. 66.

Svecu, napitnicom, vrši se poganska slava, pohvala i pamćenje.10 A, po jednoj zdravici hercegovačkoj, to je izrazito pamćenje mrtvih. Želi zdravica domaćinu, da bi još dugo mogao  ''prosfore mijesiti, punje točiti, bijeloj crkvi hoditi, svoje mrtve spominjati, da i njega njegovi mlagji pominju nakon njega.''1 U neznabožačko doba, kućne starješine, poslije smrti, vrstale se redom u domaće bogove, koje ''mlagji pominju.'' Može biti, da upravo za to, u pogdjekojem mjestu, kad je i svećenik za stolom pri kućnoj slavi, ovaj niže čitulu skoro neizbrojenih svetaca, molitvajući ''na slavu i pohvalu'' njih sviju.2

10  Id., na str. 97.

1  Milićevića Krsno ime, na str. 125.

2  I kad svećenika nema, istu ''vaslavu i pohvalu'' hoće izrediti jedan od gostiju, koji zna čitati, ili je zna na izust. Ovo biva i u Srbiji, ali osobito u Hercegovini i u Bosni.

Izregjalo se ovako do deset i više zdravica,3 a produžila se gozbina, s pjevanjem i razgovorom, sve dok se noć uhvati. Tad gosti poustaju i mnogi već polaze. Završeni su svi obredi blagog dana.

Ima gostiju iz drugih sela, koji će prenoćiti. Domaćin ih sutradan zaustavlja na ručak, pa ih ispraća do obornih vrata, te se taj dan zove, gdjegod po Srbiji, ''komšijski'' dan, u bosanskoj Posavini ''ispratnja'',  u jekavskim krajevima ''ustavci.'' Ali je danu drugi naziv ''okrilje'', ili ''pojutarje'', općenitiji; a to kao da znači drugo jutro pod okriljem sveca. Pije se u slavu ovoga i u domaćinovo zdravlje.5 Ipak, prestao svaki svečani obred; nema dizanja u slavu, premda kašto prilaze jednako na gozbu i jučerašnji gosti iz sela. Davna poganština zar se očituje samom ustrajnom rasipnošću drugoga, pa još i trećega dana, jer  je sutra opet ''gostinski'', ili ''prijateljski'' dan, ili ''ustavci'', a, po jekavskoj riječi, ''praustavci.'' Dakle svuda u narodu, po starom običaju, bijahu tri dana slave. Po mnogoj kući jekavskoj, slavljenje sveca, jelom i pićem, nekad se nastavljalo čak za osam dana.6

3  Milićevića Krsno ime, na str. 144—5. 4 Vrčevića Tri glavne sveč., na str. 126. 5 Id., na str 127.

6 Id., na str. 126.

Pridade li se tome navečje uoči krsnog imena, to je onda čitavo raskošje, koje osuditi bješe crkvi moralna potreba. S te osude slava, ili krsno ime, možda zarana izbrisa se u ostalih pokrštenih Slavena, a u nas se jedva očuva. Slavu izgubi takogje sav zapadni dio našega naroda, pa i na samoj istočnoj tvrgjoj strani, kad zakonodavci, kad kalugjeri, u opće strožiji od popova, ili je stezali,1 ili gledali, da je što većma pročiste.2 I zbilja srpska slava, kako može troškom da upropasti neimućne porodice, tako nosi najočitije biljege slavenskog naznaboštva.

1  God. 1853, crnogorski knez Danilo udari globu na gosta, koji bi zanoćio, i na domaćina, koji bi ga ustavio. Sad je, u Crnoj Gori, u Boci i u Hercegovini, dosta rijetko gozbovanje preko navečja i prvog pravog dana slave (Vrčevića Tri glavne sveč., s. 126).

2  Dopis u zad. Srpskom Glasu, g. l888, br. 21.

Pretili dugi dani slave dovodili, i dovode svejednako, u travinjanje i u rasipnost, te je veoma teško, a u stara vremena još teže bijaše, da se oni trjezmeno vrše. Što se mrtvi pominju, dok živi blaguju, to u prirodnoj religiji nije izvan reda, no to ipak sada buni našu tanju ljudsku ćut. Ali bi nepravedno bilo, kad bi se samo ovo istaklo, a pustilo iz vida ono, što slavu ublažuje. Po pučkom shvaćanju, ubava, krasna slava božja zapovijeda mir, koji niko ne smije ni u kakvu cijenu narušiti. Kad obijesni Turci hoće da gledaju, kako Kraljević Marko u Prilipu krsno ime služi, pa gradu vrata oboriše, razjareni Marko ide da svoj grad nakiti,

''ni bosiljkom ni rumenom ružom, već sve redom Turskijem glavama. A stade ga zaklinjati majka, plemenita gospogja kraljica: Nemoj Marko, moje čedo drago!

3  Vuk. pjes., knj. II, 72, v. 77—85

Majka vadi dojke iz nedara: Ne ubila t' rana materina! Nemoj danas krvi učiniti, danas ti je krsno ime krasno!''3

Pače, i suza prolivena muti čistinu toga dana. Svome slugi Vaistini, koji plače, Marko veli:

4 V. 45—7.

''Nemoj grozne suze prolivati, ne skrvi mi moje ime krsno!''4

A milota slave kao da obuhvaća sve ljude. Istom prilikom, Markova majka govori sinu:

''Tko ti danas u dvorove dogje,

5 V. 86—9.

napoj žedna, a narani gladna za dušicu tvojih roditelja

i za zdravlje tvoje i Jelino.''5

Ovako i u drugoj pjesmi, vojvoda Todor, premda i sam u nevolji,

6 Id., knj. 11, 21, v. 41—3.

''četvrti dukat ostavio,

da daruje sužnje po tamnici radi Boga i krsnog imena.''6

Ja ne cijenim, da je sama hristjanska ljubav nadahnula ove milostive osjećaje. Prije će biti to, da je takovo duševno raspoloženje, već od praslavenskih vremena, naravski nastajalo uz blage dane pokojnog domaćeg svetitelja. Ele, ćudoredna neka jasnoća prodire sa slave u tamu pogansku.

Potekavši iz porodice, slava se obavlja u krugu obiteljske zadruge i brastva. Nego je vjerojatno, da opet i pleme imadijaše zajedničku svoju slavu. Pleme sastavljalo se od više brastava, te se i ono osnivalo na temelju roda. Po tome mogli ljudi misliti, da se i pleme, to prošireno brastvo, započe s nekim praroditeljem, koji cijeloj plemenskoj svojati bijaše branič i svetitelj. Ovoga bogosluženja u plemenu valjda nalazimo jedan ostatak u tako zvanoj ''zavjetini'', ili ''krstima''. U Srbiji, svako selo, a i svaki zaselak, ima svoga sveca, koga slavi jedan put u godini. Istina, taj se svetac, na prvi pogled, ukazuje kao hristjanski štitnik, ili, da reknemo, patron dotičnog sela, kao što to biva posvuda u narodima pokrštenim. Ali o toj slavi bogomoljstvo je hristjansko dijelom najmanjim, a najvećim pogansko. Sve, muško i žensko, ide iz sela u polje, najradije na kakvo brdo. Dozvani svećenici  sveštaju tamo masla i svete vodicu, pa se skupljeni narod digne, noseći ''krsta'' i ikone.1 Otud svečanosti, uz ime ''zavjetina'' drugo ime ''krsta''. Pošto se zavjetina obično drži u ljeto, mnoštvo krene po žitima i po livadama, kako bi poljskim usjevima izmolili rodnost.2

1  Vuk. živ. i ob., na str. 29—30.

2  Milićevića Krsta, na str. 151.

Povorkom idu okolo od svetog do svetog drveta,3 a gdješto i od kuće do kuće poljske.4 Iza dugog molitvanja i hodanja, čine veliko veselje, časte se jelom i pićem, i ta čast zove se ''zavjetina.'' Nego, čast nosi čistu oznaku ručka o krsnom imenu. Svećenik, uz poznati nam obred, lomi kolač s jednim od kućnih starješina, kome zapade odlikovanje, da ga za onu godinu umijesi i donese.5 A pije  se ''za slave božje'', ''za krsta i krsnih imena'', pa onda i u zdravlje ovoga domaćina.6 Puk misli, da je  ''taj dan selu ono, što je kući krsno ime''7; to još misli, premda se razvrgla stroga osnova starog društva, koje negda u krvnoj svezi nalažaše svome opstanku najjači uvjet. Što su sad često inorodni seljani iz istog mjesta, to bijahu, po svoj prilici, u prvašnja vremena, samo plemenici. Dovogjahu plemenici porijeklo svoje od jednog praoca, pak praoca valjda slavljahu godišnjom svetkovinom, gdje se pomen mrtvih slaže s proslavom drveta svetih, a moli se za ono dvoje, što je poglavita briga čovjeku prirodnom: lično zdravlje i plod zemlje.

3  Zakršteno drvo, ili zapis. Sravni Dio V, na str. 6—7 (126—7).

4  Vuk. živ. i ob., na str. 30.

5  Milićevića Krsta, na str. 156.

6  Id., ib.

7  Id., na str. 151.

Da je veselje zavjetine, ili krstâ,, naravi sasvim poganske, ima još jednog jakog dokaza. U Timočkoj Krajini, ljudi prinose žrtvu uprav neznabožačku. To, doduše, rade onamošnji Rumunji, no je sva prilika, da im običaj dogje od Slavenâ, te da ga oni uzdržaše. Pod zapis, ili pod sveto drvo, dovedu janje, kome na rogove pritakoše zapaljene dvije svijeće. Svećenik okadi janje i očita mu molitvu ''na zakolenie.'' Al je pravi svećenik, ili barem žrtvitelj, jedno mlado momče, čisto i neženjeno, koje će janje zaklati tako, da mu se sva krv salije u rupu, iskopanu megju žilama svetog drveta. Janje se ispeče

i pojede, no se ona krv zatrpa zemljom i dobro nabije.1 Lasno je razumjeti, da je krv prikazana nekome bogu, jer od žrtvovane životinje bogovi taman krv najvole.

1  Id., na str. 156.

U pogledu zavjetine, ja, kako rekoh, nisam baš na čistu, da li se toj svečanosti, u kojoj se čast odaje svetim drvetima, jošte priplete i spomen sveca plemenskog. Obred dizanja u slavu na ovu misao kao da nagoni; ali, da je uprav tako, ne da se pod izvjesno kazati. Moglo bi se prije misliti, no i to s dosta velikom sumnjom, da nam onog sveca spominje ''preslava''. Preslava, iliti ''prislava'',2 ili, kako jekavci kažu, ''prislužba'', ''poslužbica'', jest druga domaća slava. Kuća, naime, prislavlja u godini još jednog sveca. Prislava nije svečana, kao što slava; ali obično biva, da se pri njoj, uz manje svijeta i u manjoj mjeri, ovršuje sve, što i o krsnom imenu. Megju jekavcima, spominju se mrtvi i pije se u slavu božju3: pa i u Srbiji, ako i ne posvuda, a to u mnogoj kući, kuhaju koljivo i mijese slavski kolač.4 U Crnoj Gori, toliko čuvarnoj što se tiče starog društvenog rasporegjaja na brastva i plemena, svi domovi prislavljaju, ili prislužnju, drugog krsnog sveca.5 Čini se, da isti običaj imaju i ostali jekavci malne svi. I u Srbiji veoma mnoge kuće vrše prislavu.6

2  U Valjevu, u Srbiji, zovu prislavom zavjetinu (Vuk. rječ.).

3  Vrčevića Tri glavne sveč., na str. 130.

4  Milićevića Preslava, na str. 147.

5  Vuk. živ. i ob., na str. 71.

6  Milićevića Preslava, na str. 147.

Pače, ima kuća, koje, mimo glavnu slavu, prislavljaju još po dva sveca, a to rade za to, ''da im se drže djeca'' pod okriljem jednoga, a uz drugoga ''da im ne lipsava stoka.''1 Ovu pomisao nadahNu zaista stara vjera. Običaj je starinski i po tome, što se, manje ili više, drži u svakom kraju istočne strane naroda. U vrijeme potonje, rnogla je prislava, u nekim prilikama, nastati slučajno, a i samovoljno, po doseljenju, po ženidbi, po novoj pobožnosti. Nego je opet, naročitim obzirom na Crnu

Goru, za staro doba misliti, da slava i prislava nikoše iz brastva i plemena. Stoji li prislava u odnosu s plemenom, onda bi imao biti plemenski i njen svetac. Ali dokaz nije čist. Bio bi čist, kad bi čitavo jedno pleme crnogorsko prislavljalo zajedničkog sveca. Što ja znam, prislava se sada ne obavlja u plemenu, već u porodici ili brastvu.

1 td., ib.

Obrana metode iztraživanja

Nešto malo na obranu metode iztraživanja kod ovih radova. Vele cijenjeni g. St. Novaković, govoreći (u Archivu für slav. Philologie, XI B., III H.) o Edipovoj legendi, pa donoseći joj prilog u jednoj pisanoj verziji sredoviječnoj, svrnu se na moj odlomak o Momiru i Grozdani. Na podesnim, koliko i prijaznim, riječima g. Novakovića ja imam samo da zahvalim. Njegove biljeske poučne su. Jednu samu opasku, koja se tiče metode, ja ne mogu da u svoj njenoj cjelosti primim. G. Novaković vidi veliku prazninu u tome, ako se iztraživalac, pri ispitivanju tradicionalnih pučkih mitova, prije ostaloga ne obazre na sve sredoviječne pisane verzije i napomene. Kad ko drži, veli on, da iz indo- europske zajednice može što da izvede, prije mu je riješiti pitanje, da li tu ne bijaše po srijedi zamjeniti odnos naroda balkanskih što potraja vjekovima, ili književno izragjeni kakav predmet sredoviječni,  koji je priču stvarao, djelovao na nju, ili je preinačivao. Novakovićevo ovo pravilo prestrogo je. Svakako, nije baš česte zgode, da se ono upotrebi.

Sredoviječnih pripovijesti, što bi iz književnog kruga bile prešle u pričanje pučko, ja posve malo poznajem, dok znam, da mnoge iz pučkih usta, preko onog ili ovog pisca, upadoše u sredoviječne knjige. Od književnika prosti narod drage volje ne prima gragju pričanja, kojim će dokone svoje čase zabavljati; obratno pak, pismeni ljudi obilno zahvatiše, i još svejednako zahvataju, sa pučkih širokih izvora. Pučka je ćud na selu vrlo opora i uzdržna, a kao trojakim čelikom opasana protiv misli gospodske. Što je mitska pisana pripovijest iz srednjeg vijeka, koja s pučkom pričom

48

naporedo ide? Najčešće ništa drugo, do zadnja degeneracija kakvog davnog vjerovanja, što već i u samoj priči nepisanoj dospje do kvara i zamrsi se.

Ako M. Müller za priče pučke reče, da su ''detrit, posljednja transformacija mitova, zaostatak vjere naroda'', još dalju transformaciju ukazuje nam pripovijest, iz puka uzeta, i prenaregjena na književnu zabavu, ili na potkrjepu pobožnosti. A baš kao takovu ja smatram i pisanu verziju o Momiru-Edipu, od g. Novakovića sad na svijet iznesenu. Dvogubo prikrvje, jedno s materom i drugo sa sestrom, odavna oglašeno po narodu, svećenik jedan sjedini i prenapravi u homiletičnu svrhu, da pokaže, kako i bezakonja najteža mogu da se ljutom pokorom i skrušenim srcem okaju. Da se pričanje o prikrvju nije od vajkada u narodu raznosilo, svećenik ne bi se zaista bio ni dotakao toga grozno sablažnjivog predmeta, a nekmoli na dugo sve ono svojoj pastvi ispripovjedio. Onakove ljute stvari oltar i homiletika ne pozaimaju ni od Grka, ni od Latina, niti od kogagod na svijetu. Pisana verzija Novakovićeva meni prestavlja pučki mit, preuzet iz narodnih pjesama, pa još više, nego u samim pjesmama, što do nas dogjoše, izvržen od prvobitne mu osnove, jer jače preragjen u smislu hristjanskom. Ne će dakle baš pogrješna biti metoda, koja na bogoslovske taloge mitova, u srednjem vijeku, mnogo se ne osvrće, ili barem ne vidi, u tima talozima premutnim, nešto izvorno i poglavito.

To može glavno da bude u jednom jedinom slučaju. Ako s dubljim svojim žilama mit ne hvata se tla arijskog, već je arijskoj vjeri mehanično pripojen, pa se pokaže, da je u posebnoj zemlji nikao, tu se razvio i otud krenuo, da putuje vjekovima kroz druge narode, koji ga primiše u karakternom obličju nastranog njegova postanka, e tada je doista prazno maštanje mitologovo svaka zajednica arijska, makar da se i mit onaj nalazi na stanu kod više arijskih plemena. Ali taki dokaz, ma da se koji put i  dao dosad za neke vjerske zamisli iznijeti, spada, ako se ne varam, u dosta rijetke sreće naučenjaka, sklonih da sustavno poriču arijsku izvornost. Nasuprot dosta tvrdo stoji, da plemena od roda arijskog, uzevši iz zajedničke hazne jezik, otolen ujedno uzeše i mišljenje i vjerovanje. Stoji tvrdo i to, da istom ispred jake moralne nužde ona plemena napustiše uobičajene nazore, otaca mile zamišljaje, pri tom čuvajući opet ulomaka razvaljene im vjere. Sadašnjim napretkom uporedne mitologije ovo je već tako razjašnjeno, da se nasljedovanje mitova, u zajednici arijskih naroda, smatra pravilom, a pozaimanje izuzetkom. Ja prevraćam Novakovićevu formulu, i velim: taj izuzetak treba, u pojedinim slučajima, da se dokaže.

O čemu je g. Novaković s opazom pisao, i čega se on kao blagom rukom tek dodjenuo, u to najčvršće upro g. Lj., u broju 2 biogradskog ''Kola''. G. Lj. izlazi odmah na srijedu sa školama, te mene ubraja u ''tako zvanu mitofilsku školu, koja gotovo svaki proizvod narodne usmene književnosti smatra dragocenim ostatkom daleke starine.'' Pustimo mitofile i nemitofile! Kad bih i ja hotio o školama govoriti, primakao bih časnoga g. Lj. školi pustih fonologa, kojima trepet duše naroda arijskih, prirodom obujmljenih, za mitove ništa ne kaže, nego vole pučkome vjerovanju i pričanju Slavena  tražiti prvu pobudu u šturim plodovima crkovnjaka srednjega vijeka. Besjedica bogoslovna, igrarija nabožna, doskočica nesklapna, omućine iz jadnih ondašnjih učiona, to su živa vrela krilatoj pjesmi mitskoj i sklopljenoj priči čudesnoj našega naroda! to su istom dragocjeni ostaci! Da je meni, kao gospodinu Lj., do škole, mogao bih izvesti, za živi primjer, odlična prestavnika slavenske filologije,  koji kao sustavno od Slavenâ otklanja gotovo svaku riječ i svako ime kulturnog i vjerskog zamenovanja, a postanka prepornog, pa ono odbija na kakav mu drago u boga narod, kano da Slaveni jednom bijahu neduhato ogledalo, što samo odrazuje tugje slike, ili čak divljaci na golo. Ta škola, dakako, ne puni slavenske hramove ni bogovima, ni boginjama, već iz njih tjera i one, koji su tu od starine, i koje nam zasvjedočiše germanski hroničari. Na primjer, Svantovit prometnut je, čisto fonetično, u svetoga Veita (Miklošić, Etym. Wört.), a taman u onoga, koji 836 g. bi prenesen iz Francuske u Njemačku, iz Saint-Dénisa u Corvey! Je li to moguće u vidu etnološkom i moralnom, za  to se i ne pita. Ni Bušmeni, niti Papue, ne bi, mislim, tugjeg sveca postavili, onako lake ruke, na uzvisito mjesto velikog narodnog boga, a Slaveni eno ga uznesoše! Čudesa, kako g. Lj. može vidjeti, zbivaju se u svakoj školi, mitofilskoj i nemitofilskoj, kad je škola jednostrana. S toga gubi nešto od svoje vrijednosti kritičarova opomena: ''Uporedna se mitologija ne bi nipošto smela puštati na drugi  put nego na onaj, kojim sad ide s onako lepim uspehom uporedna filologija, pošto je i ova dugo vremena lutala bespućem, kojim još idu mnogi mitolozi.''

Mnogim mitolozima te opomene i ne treba. To se samo sobom razumije, da svaka nauka sad ide putem skupljanja, čišćenja i poregjenja pojava ili činjenica, i da ona onda gradi indukcijom. Mitologija uporegjuje mitične pojmove isto onako, kako filologija uporegjuje riječi. Ako s nepomnog

49

prebira, ili sa hitnog zaključivanja, nastaju ipak bludnje i pogrješke u našoj mitologiji, to još nije nikakovo bespuće, kako nije izvan svoga puta ni filologija, kad ona što griješi sa jednostranosti, ili s premudrosti procijegjene. Metoda tu ne ulazi nizašto. Tu ulazi ona francuska: ''Je crains l' homme d' un seul livre.''

G. Lj. prigovara ovo glavno: ''Novija istraživanja slavenske filologije utvrdila su nesumnjivo, da je velik deo sadržine u delima narodne usmene književnosti crpen iz pismenih izvora.'' Kad bi to  bilo tako, onda leglo sve. Pada onda naravno, od jednog udara, svaki pokušaj rekonstrukcije stare vjere pomoću predanja. I sam moj naslov: ''Religija Srbâ i Hrvatâ, na osnovi pjesama, priča i govora narodnog'', ostaje bez smisla. Ali odtkud gospodinu Lj. ono ''utvrgjenje nesumnjivo''? Ja za to baš ništa ne znam, a valjda to ni mnogim drugima nije bolje poznato. Ja tek znam evo ovo. Neki izmegju slavenskih filologa, koji od uporedne mitologije nekako zaziru kao od neuspjeanog rada, te se njome izravno i ne bave, nastojaše skoro cijelo mitsko pričanje Slavenâ prikučiti pismenim bilješkama srednjih vremena. Za takav vještački postanak omašitog dijela pučke krijiževnosti nije nikako u drugih naroda naći analogije; ali ništa za to. Puk bio bi mekan poput voska, pa ko što htio pečatiti, to na njem sve i utisnuo. Iz crkve i iz škole prodrlo u prostrane slojeve naroda blago božje i pričanja i pjevanja. Prosti puk čuo s predikaonice mnogi primjer hristjanske vrline, dočuo iz škole koješta mudro. Duboko odmah zasjeklo to u narodni život; to sve puk preručio u pjesmu pobožnu, u zimnju svoju priču, kojom da potkrati duge noći. Od pjesme prethristjanske skoro ni traga, od pričanja arijskog ni mrve! Utvrgjeno je, kažu, da se to istrijebi, po kojem zakonu, po kojoj normi etničnoj, niko ne može da reče; ali eto ode nevidom! Nego, što ja znam, posao je sasvim drukčiji.

Kako god i svi drugi Arijci, tako Srbi i Hrvati, ti slavenski pa i arijski ogranci, za vrijeme predugo živjeli u obimu i pod tlakom prirode. Gledali oni, s uzbunjenom dušom, dnevne i godišnje prizore svjetlosti i sjena; upirali oči u olujni prelom ognja i tame; prisluškivali romone i šutnje otajne, pa od svih svojih dubokih utisaka stvarali sebi i čudesa i žive bogove. Privedeni punoj vjeri Hristovoj dosta kasno, barem u nekim krajevima ilirske domovine, Srbi i Hrvati mučno i sporo odvajali se od onih čudesa i od onih bogova, kako nam to dokazuju vjerski običaji od starine, cjelokupniji i jedriji u našoj zemlji, nego li drugdje. Uz to, ti isti Srbi i Hrvati, pošto su svejednako mahom seljaci i čobani, jošte traju s prirodom u velikoj pouzdanosti, te nije ni pomisliti, da se izbrisaše i najzadnji tragovi onih naravnih privigjenja. Ta i mi sami, koji smo izobraženi, češće stojimo pred mnogom prikazom tajnovito uzbugjeni, i od prirode tužno tražimo, premda još uzalud, odgonetljaja našem biću. Drugo meni poznato jest opet ovo. Uporedna mitologija jednom bijaše u pelenama. Suzvučno ime koje, istom spoljašnja i neorganična naličnost kakove pojave, prvim mitolozima pružaše gradivo na svakojako sravnjivanje i na dosljedno gragjenje kula u oblaku.

Ali u novije vrijeme, osobito u ovo posljednjih dvaest ili triest godina, mitologija postade naukom time, što, uz strožiji uporegjaj riječi, uporegjivale su se i čitave concepcije, čitavi mitovi indo- europskih naroda. Ovako je već proučena vedična Indija i mazdejski Eran, razbistrena je klasična religija Helade i Lacija, i odastrte su poglavite vjerske tajne stare Germanije. Mitološki je rad, ako ne u velike, a to dosta odmakao. Pošto se govori o stvarima ''nesumnjivo utvrgjenim'', i ja ću reći, da je nesumnjivo utvrgjena zajednica osnovnih vjerskih misli Arijaca. Čudesne priče, u jezgri svojoj, većinom su zajedničkog postanja, ne isključivši priča slavenskih, te i naših. Tome duševnome spoju nijedan narod arijskog porijekla ne izmiče se. Heleni, koji, svakim pirenjem svog pjesničkog i tugjem uticaju otvorenog duha, na svaku ruku okrenuše arijske prve podatke, pa davne mitove razvrgoše, i sami Heleni, velim, već su čvrsto privezani onoj zajednici. Čak i mnogi nazivi helenskih božanstvenih bića uzlaze do vedičnih vremena. Utvrgjeno je, da najveći dio mitskih prikaza, u pojedinih naroda indo-europskih, poteče iz pradavnog vrela, a dio najmanji da je narod pozajmio od naroda.

Što se tiče zajma kod nas Srba i Hrvata, nije nikad smetnuti s uma to, da je naročito srpska strana našeg naroda izvanredno čuvarna, te da ona obično više dava, nego li prima. U pučkim umotvorinama svojim, srpsko pleme stoji, u opće, na visokom stupnju izvornosti. S toga malo mu trebovala pobuda tugja, a najmanje ona pedantična ''iz pismenih izvora.'' Meni se čini, da se g. Lj. prenaglio, kad ono reče, da ''je velik deo sadržine u delima narodne usmene književnosti crpen iz pismenih izvora'', i da je to ''slovenska filologija utvrdila nesumnjivo.'' Nek se uvjeri g. Lj., to još nije baš tako čvrsto zavezano.

Istom odlučnošću g. Lj. osječe i ovo drugo: ''Dovoljno je, nadam se, napomenuti fakat, da su mnogoj pesmi i priči izvor sami istorijski dogagjaji, bilo što je pričanje o njima neposredno poslužilo

50

kao gradivo, bilo što je pobudilo na stvaranje narodni tvorački duh''. To nije tačno. Da, historijski dogagjaji su izvor mnogoj pjesmi ali mnogoj priči ne. Mitologija je sada već na čistu o tome, da pučka priča u prerijetkom slučaju poteče iz take zgode. Ako se priči i prilijepi, a i to slabo kad, lice koje iz historije, ipak joj je sadržaj ponajviše iz starine, pa i ponajviše mitičan. Vrlo je mutna, doista, ta sadržina, no to je drugi posao, o kom ovdje nije govora. Što se pak ''mnoge pjesme'' tiče, i tu nam je ponešto razlučiti. Bez sumnje, još postoji mnoga stara pjesma historijska, premda je historijski dogagjaj obično u njoj već protanjen, izvjetren, skoro do potpune neteživosti. Sve to većma, s vremenom, u historijske se pjesme uvriješe uobičajeni motivi davnog epskog pripovijedanja. U tome mi imademo drugo gradivo, nego li je čisto historijsko; slušamo druge kajde, nego li su one iz realnog svijeta. Ali se ne radi ovdje toliko o mnogoj pjesmi iz historije, koliko o mnogoj pjesmi iz nikakove historije. Šta da reknemo o krilatome Hrelji, o Zmiji mladoženji, o Zmaj-Ognjenom junaku, o Radu neimaru, o svetoduhoj Janji? Šta o samom banu Strahinji, o Jakšićima, o Jug-Bogdanu i o svima Jugovićima? Ko drži ovo, i s ovim slično, da u kakvom odnosu sa historijom stoji, njega protiv historične kritike krijepi vjera prejaka, ''la foi du charbonnier''.

Što se tiče metode iztraživanja, pitanje je, šta da radimo s našim mitovima. Megju slavenskim narodima, mi smo Srbi i Hrvati skoro u izuzetnom položaju. Nikakav Helmold, ili Sakso Gramatik, ne bio u nas svjedok prelasku iz stare u novu vjeru; niko od pisaca ne vidje, niko ne opisa, posvećenih naših gajeva, naših hramova u pradomovini, naših tamošnjih kumira. Mi se ovako, sa strane jedne, nalazimo u potpunoj nestašici historijskih svjedočanstva o davnoj vjeri otaca, koja je za nas, u tom vidu, čitav x. Ali, s druge strane, po još izvornoj ćudi naroda, imamo, spram ostalih Slavena, najviše svečanih običaja i preobilato gradivo konfuznih pučkih napomena o negdašnjim mitovima. Valjda su Srbi, megju Slavenima, najpouzdaniji čuvari pučkih ostataka stare vjere. Ako je to tako, što da se radi? kako da se oni x razriješi? Po mom mnenju, ima nam biti pravilo, kao što u svakoj nauci, da

idemo od znana na neznano. Znana nam je posve dovoljno arijska mitologija, ponešto znana i opća slavenska, koja se s onom veže; dakle treba našim običajima iz starine, našim pričama o čudesima, našim pjesmama mitskim, prikučivati, da se to sve osvijetli i objasni, već poznate obraze i likove iz arijske i slavenske mitologije.

Samo jedno, primjera radi. Imena Vid i Vida čudno zvuče u mnogoj pjesmici i a pogdjekojoj priči; Sutvid, Sveti Vid, glasi se prečesto po crkvama i crkvicama starinskim; u našem Primorju još pokazuju oni ili ovi Vidov planinski vrh. Što ću ja s time? Ja puštam, nek u svom poštovanom prahu spokojno leže pismeni izvori, g-u Lj. omiljeli, a silazim od baltičkoga Svantevida do našega Sutvida. Poregjenje ovo, ne bude li površno i neoprezno, može da bude dosta uharno. Naravski, ovdje nije govora o onakom poregjenju, kakvo su poduzimali stariji mitolozi. Vrijeme nesvijesti i zbrke bilo, pa prošlo. Valja da se podublji konci uporegjenih mitova stječu; mit valja da se spaja s mitom, bez natege i bez samovolje uporegjivača. Jednom, mitolozi išli besputno po gustoj šumi svojih vlastitih privigjenja; mitolozima sad ne treba fantazmagorija kakovih, pošto mogu da idu po čistini i po tragu mnogih već razjašnjenih mitičnih concepcija arijskih.

Nasuprot oni put, koji preporučuje g. Lj., rekao bih, da nikud ne vodi. Imajući za prvo uporište tobož važne pismene izvore iz srednjeg vijeka, mi nismo ni na čemu, pošto tima izvorima osamljenina malo, ili ni malo, ne dokučnjemo mitičnu sadržinu. S takim uskim postoljem, mi bi mitologiju gradili kao izvrnutu piramidu. Ako pak uzmemo, kao što pripomenusmo, i kako je sva prilika, da su oni pismeni izvori, velikim dijelom, truhla najzadnja degeneracija pučkih mitova, onda staza, naznačena g-om Lj., vodi, mislim, u ono mitološko bespuće, koga se on toliko boji. To je isto, kao da ko reče: Ja hoću da mitičnome liku obris uhvatim, ali prije čekam, da se lik natruni i raščini. Na primjer, u pogledu vila, koju pomoć da nam pruža ''naročito dubrovačka i dalmatinska književnost, pa i bogoslovska poučna'', kako ono veli g. Lj.? Ta, to je prazno za mit; ta je sva književnost plod novijega umovanja. Je li mi baš do toga, da našoj vili starije izvorne niti prikupim, ja se radije obraćam davnoj valkiriji, pa i još davnijoj apsari. Kugjenje gospodina Lj. a tome me ne ometa.

G. Lj. kaže, da će ''mnogo moje tvrgjenje ostati pod pitanjem''. U ovom se slažemo. Svaka nauka ima svoj krajni porub strogo nedokazanih predmnijeva, tek nagoviještenih hipoteza; a taj je porub baš ponajširi u mitologiji, koja se kreće u prostoru neizvjesnom, kao ni na nebu ni na zemlji. Moguće i to, da ja više puta idem predaleko u nagagjanju. Mnogo još ima naših mitova, no sve je prelomljeno. Sastavljajući komade jedan uz drugi, sva je prilika, da ja nerijetko u namještanju griješim. Kao i ko drugi, ja sam uvjeren, da u ovim raspravama ima dosta lagane suhadi za klaštrenje i

odbacivanje. Toga će biti najviše u Dijelu II, gdje mi nestajaše potvrgjeg mitičnog oslona. Ali za to mitologija naša valjda se ne pokvari. Sve će pogrješke najlakše iščeznuti, kad bude dokazano, da su ovome ili onome nagagjanju mojem trošni temelji, i za pučke mnoge netajive mitove bude izneseno jasnije osvijetljenje. Ja to čekam.

U ostalom, g. Lj. vara se, ako misli, da ja mnogo tvrdim. Ja se maldane načelno sustežem od odrješitog i čestog tvrgjenja, no ponajviše postavljam hipoteza. A to je i naravno. Mitologija predmet je taki, koji ne podnosi govorenja apodiktična, pa ima i to, što sam ja od nevolje i kao bojažljiv mitolog. Ove studije, na osnovu pučke literature, ja sam poduzeo, pošto, za cijelu staru vjeru, doslije kod nas to podobniji mitolozi ne učiniše. G. Lj. veli: ''Treba i govor narodni potpuno radi ovoga posla proučiti''. I u tome smo jedne misli. G. Lj. eto gotovo ponavlja moje riječi, u predgovoru: ''Ja sam nakan, da pokupim i složim čitav naš mit, zahvatajući ga iz svih domaćih izvora; pa da sam ga cijela sabrao i proučio, sumnjam se vrlo''. Od g-a Lj. s pouzdanjem očekivati je, da će nam pokazati što važno, a dosad neopaženo te propušteno, u živom narodnom govoru. Biti će nova pomoć, pri teškom poslu poznavanja i bistrenja naših mitskih starina.

U pitanje metode ulaze, nekako, i dvije želje g-a Lj. Prvo on poželjeo to, da se dobro pregledaju, za veću svjetlost, takogjer vjerovanja naših susjeda, Arbanasa, Rumunja i Grka. Ja sam se uzgred svratio, i svraćam se, na ta vjerovanja, gdje mi se god činilo korisno. Da bi iz toga sjemenja, još širim uporegjivanjem, moglo za nas nicati velikog ploda, ja ne cijenim. Ako je i pri tome, po mnenju g-a Lj., znamenito što ispušteno, zar ne bješe s gorega, da on, barem jednim potezom pera, to pobliže označi.

Druga je želja g-a Lj., da bi ''uporedno proučavanje ostalih slovenskih i drugih indo-europskih starina'' bilo, ne znam što, ili obilnije, ili tačnije. ''Mnogo štošta'', reče, 'moglo bi se poželeti''.

ovdje je g. Lj. kao bogat čovjek, koji drži negdje u potaji nagomilano blago, a od toga nikome ne će da dâ ni trine jedne. Za ''indo-europske starine'', zna li g. Lj. Što izvornije od Rig-Vede, od Aveste, od Ovidijevih Fasta? a za ''starine slavenske'', što pouzdanije od vijestt o slavenskim bogovima u hronikama sjevernim?

To pročitavši, ja drugo važno ne nagjoh, za komparaciju s našim mitom, mimo ono, što je u ovim raspravama izloženo. A ne valja ni to pustiti s oka, da je raspravama ograničen zadatak: religija Srbâ i Hrvatâ. No može biti, da iz pomenutih izvora koješta zanimljivo nije zahvaćeno, te ni amo preneseno. Kad bi g. Lj. riječju i savjetom bio podašniji, kad bi pokazao prstom, gdje je praznina, veliku bi uslugu učinio meni, a neku i našoj mitologiji.

www.prosvetljenje.net