U Rimljana, dva su poglavita mrtačka spomena: u februaru, koncem davne rimske godine, ''feralia'' s prilozima i molitvom na grobima za ispokoj duša, i u proljeće ''lemuria'', na ide maja u noći, s obredom u kući, na jednako upokojenje mrtvih.4 Za dostojnu sahranu i pokoj mrtvih mnogo su se starali i Grci, pa im je ta briga zabilježena valjda na najtužnijem listu atenske historije. Kad u peloponeskom ratu Atenjani nadbiše, svršetkom septembra 406 g., neprijateljsko brodovlje u žestokoj bici kod Arginuzâ, atenski stratezi od silnog vjetra, ili ne mogoše, ili ne smjedoše pokupiti morem razbacane ranjenike i mrtva tjelesa. Razgoropadi se svjetina, i šest slavodobitnih zapovjednika podleže žurnoj smrtnoj osudi, te oni ispiše kukutu. Jad s izgubljenih ranjenika, a ponešto i stranačka mržnja, skriviše naprasno to bezumlje i to nedjelo; no u stvari bijaše i vjera po srijedi. Morem proždrta i nesahranjena tjelesa priječahu, da preminuli dogju do svog pokoja.

4  Koji se zovu takogje ''lemures'', te su veoma slični larvama, kad nisu pokojni. Od prikaze nestašnih larva i lemura živi mogu poludjeti.

Ja držim, da se s mrtvačkim pokojem veže, s jednog kraja, i pretvrdi običaj osvete, radi krvi učinjene. U Crnoj Gori, gdje se starinsko mnogo koješta udržalo najtrajnije, običaj domaće osvete još prkosi državnome zakoniku. Dakako, osjećaj osvete prirogjen je prostu čovjeku, a i u prostu narodu, gdje je slaba državna obrana, osveta, što neumoljivo prijeti iz uvrijegjenog i ozlegjenog doma, pruža neko jamstvo mira od tugje obijesti i nasilja. Ali u nas Srba i Hrvata, u poslu osvete za počinjeno ubijstvo, svi su izrazi svečani i kao vjerski: ''svetiti, osvetiti, kajati, pokajati, miriti, podmiriti mrtvu glavu!'' Duša posječenog čovjeka, duša mrtvoga, kao da nema blažene sreće, ni pokoja, bez dužne

naknade za krv učinjenu. Osvetnik drugom riječju, u Crnoj Gori, zove se ''umirnik1'', onaj koji umiruje mrtvu glavu. A dužnost osvete za dom, ili bratstvo, onamo je tako prijeko potrebita, da crnogorska već poznata poslovica glasi: ''Ko se ne osveti, taj se ne posveti2''. Niti je ova preljuta izreka samo divlji izljev srdžbe, nego znači još, da će se onaj posvetiti, ko svoje mrtve pokaje i podmiri.

1  Medakovica Život Crnogor., na str. 115—22.

2  Vuk. posl.

U Crnoj Gori dogagja se više puta, da će krvnik umoliti osvetnika, ili umirnika, da mu ubijstvo oprosti. To je tako zvani ''umir osvete'', pa se pri tome obavljaju izvjesni obredi. Po mojem mišljenju, i ti obredi većim su dijelom vjerske, a manjim juridične naravi, premda mi sad dobro ne shvaćamo, šta simbolizam njihov znamenuje. Tako n.pr., kad se zamoljeni umirnik već sklonio na mir s krvnikom, ovaj, prije svega ostaloga, daje privesti pred kuću onoga dvanaest žena, dvanaest kolijevaka i u njima dvanaest djetica. Pred kolijevkama ide dvanaest glavara, koji, stavši na prag od kuće, viču osvetniku: ''Primi dvanaest kuma, primi Boga i svetoga Jovana, i primi blago, koje hoćeš!'' Po tom, na dan koji se ureče, druga dvadeset i četiri glavara osudiće krv pred kućom krvnika; tu se načini ''trpeza umira'', no u mjesto stolica za sjegjenje moraju biti ''kameni''. Krvnik izilazi s onorn puškom kojom je čovjeka ubio, s puškom ''krvnicom'', o grlo obješenom, i primiče se pokoljeničke. Glavari gologlavi skromnim  glasom reku u tri puta, gledajući na umirnika: ''Primi, kume, Boga i svetoga Jovana!'' Viče i krvnik, oborenim očima: ''Primi, kume, Boga i svetoga Jovana!'' Cjelivaju se krvnik i umirnik, pa se pored ovoga iznesu četiri kolijevke s djetićima, od dvanaest pomenutih. Te su kolijevke kao nešto živo, i  zovu se ''kume''. Umirnik prima kumu jednu i cjeliva; isto čine tri njegova brastvenika sa još tri kume. Ovim načinom megju dva krvna neprijatelja nastalo kumstvo, koje se pazi kao i kršteno. Iza

uhvaćenog pobratimstva, svi sjedaju za ručak, pogode oštetu, a ''krv je izimirena pozdravo i potpuno3.

3  Medakovića Život Crnogor., na str. 115—22. Postupanje crnogorsko, u pogdjekojoj crti, podudara se  s karnim i vjerskim postupanjem za ubijstvo, na glasovitom Areopagu u Ateni. Ova strana kriminalnog prava atenskog izigje na veliki glas po svoj Heladi, jer se mislilo, da je to veoma starinsko, i da bi tako odregjeno od samog pravednog, no i primirljivog boga Apolona. U Atenjana, kao što u Crnogoraca, ne bješe dopušteno s krvnikom stajati pod istim zbog krvi opoganjenim krovom, nego se sve obavljalo na otvorenom; pa je u njih naći i obredno ''kamene:'' ''kamen nepomirljivosti'', na kome sjedi umirnik, i ''kamen bezakonja'', na kome sjedi krvnik. Kako puška krvnica crnogorska, tako bijaše osugjeno u Ateni oružje i svako ratilo krvničko. Krv se umiruje pomoću Apolona Delfinija, u Grnoj Gori primanjem svetoga Jovana. Zašto upravo sveti Jovan, nije jasno. Meni se sve čini, da svetac ovaj prikriva svetitelja davnijega. Za svetoga Jovana, za kumstvo i za dvanaest, odnosno četiri djetića, gl. Dio IV. i V.

Služba redovne sahrane, daće i spomena za blagopokojne oce obavlja se nasljedno. Kaže pjesma:

'' .....  roditelji,

koji su vas porodili,

na spomenak ostavili.''1

1 Vuk. pjes., knj. I, 216, v. 30—2.

U domu, sin sinu izručuje taj važni posao, od koljena do koljena, od vijeka do vijeka. Prijekoj potrebi pokojnika biti će udovoljeno sve dotle, dok se kuća drži. S toga, pučki govor slavi sina uprav uznositim riječima: ''Sin je kutnji temelj, krsna svijeća, vječna domaća čitulja, branič crkve i naroda

..... A djevojka? ona nije drugo, no tugja večera za sugjenu kuću.''2 Čitula, to je sada spisak kućnih pokojnika, što se svećeniku na zadušnice predaje, da on mrtve poimence spomene, a spominjao ih za cijelo sam domaćin, kad još ne bijaše svećenika hristjanskih. Izumre li u kući muški porod, prestaje i dvorba mrtvima. Gore nesreće od te nema: ''Znaš li, Mare! da je naša starinska kletva vazda najteža bila: tako mi se ne utrla tri sjemena, ljudsko, skotsko i zemaljsko ..... Sve četveronožno i letušte, pa što pupča, i što lista, sretnije je od mene, jer po božjemu daću imaše i imaće ploda, a mene se iskopa kuća  i ugasi krsna svijeća.''3 Ovdje krsna svijeća izrazuje pokojnike, kako ćemo do malo vidjeti. Strašna je,  u narodu, zakletva iskopanom kućom, ugašenom svijećom, ili ognjištem: ''Tako mi se krsna svijeća ne ugasila!''4 ,,Tako mi se ognjište na krsno ime mojijem punjem ne ugasilo!''5 — ''Tako svi od moga roda ne pomrli, i ne imao ko krsnoga imena slaviti i u slavu ustajući svijeće paliti!''6

2 Vrčevića, niz prip., na str. 306.

3 Id., na str. 100—1.

4  Vuk. posl. Ili: ''Tako od mojega traga svijeće ne ostalo!''

5  Id., ib.

6  Id., ib.

Grozno je, kad kući imena nestane: ''Ime ti poginulo!''1 Reći kome: ''iskopaniče!'' to je najkrvnija uvrjeda, a, pravo uzevši,2 iskopanik je svaki, ko iza sebe ne ostavlja izravna poroda, jer drugi niko iz kuće; kao što vlastita djeca, ne će njemu mrtvome ugagjati. Za iskopanu kuću kaže se, da je ''zatrnjena.''3 Pa isto ovako priča jedna iznosi nam zatrnjene mrtve: ''A šta su one osamljene travke, što su trnjem i korovom obrasle? Ono su ljudi i žene, koji onoga svijeta nijesu imali poroda, pa im nema ko trnje i korov da počupa i put očisti.''4

1  Id., ib.

2  Vrčevića niz prip., na 8tr. 100 —1: '' ..... brat mi Stanko ubi me po srčaniku, kad me na seoskom guvnu krvnički obruži, nazivajući me iskopanikom, a tebe bezrotkinjom, pa mi se nešto dalo po srcu i po mozgu; sve mi je omrznulo, i pred očima kao krvavo''.

3  Id., na str. 48: '' ...... što uradi te zatrnji čovjekovu kuću, i rastavi samohrana oca starca od jedinka

sina?''

4  U Vili Beogr., g. 1867, br. 49.

Prijeka potreba da se kuća nastavi zbog groba nigdje se ne osjeća jače, koliko megju uzdržnim jekavcima. Ta potreba jekavce po Boci, Crnoj Gori i Hercegovini, vodila, sve do naših dana, do misli i

35

riješenja čudnih. Da se kuća ne iskopa, u jednom slučaju žena nerotkinja oženila s mladom djevojkom svoga muža, i ženidbi ona glavom bila kuma, uz privolu popa, kneza i seoskih glavara.5 Tome čudu koji su glavni uzroci? Evo ih, po suštim riječima onamošnjeg naroda: ''Čovjek se ne ragja, da na pretek jede i pije, kao dobar pastug na punane jasli; ljudi se ne žene, da u igri svoje dane premeću, nego da nakon sebe svoj porod ostave, da na sinovljeve ruke umru, i da ih sinovi u grob polože.''6 Čovjek treba, da mu se ''kadgogj grob prekadi, ili leturgija preda, ili svijeća pred dušom uždi.''7 Radi svega toga,   žena ''ne će da nosi grijeh na oni svijet, nego hoće, da muža s drugom oženi.''8 Opet prigodom   iskopane kuće od muških glava, izim mladog jednog kalugjera, prisiliše ovoga, da vjerenicu svog preminulog brata uzme sebi za ženu.9 Ova i ovaka skrb, da se kuća po nesreći ne ''ugasi'', kako to tamo vele, uticala i na privatno pravo obiteljsko. U prkos zakonu austrijskom, u Boci očevina, još nazad malo vremena, nije se smjela dijeliti megju ženskinje. Eda bi kuća čvršće stajala, cijelo nekretno ''očinstvo" igjaše muškim glavama.

5  Čitaj, u Vrčevićevu nizu prip., pripovijetku iz istinog skorašnjeg dogagjaja: ''Žena oženila muža'' (str. 98—106).

6  Na str. 100.

7  Na str. 101.

8  Na str. 102.

9  Čitaj, u istom nizu., drugu pripovijetku: ''Seljani oženili kalugjera''. Po narodnom kazivanju, to se dogodi u Hercegovini oko polovine XVIII vijeka.

Može ko da reče: to su misli i uredbe, zadahnute samim aristokratskim duhom. Svakoj iole oglašenoj kući stoji naravno mnogo do toga, da se od muških glava ne iskopa i da se vijekom proslijedi, pa nimalo ne treba, kako bi se ono razumjelo, posegnuti za kakovim vjerovanjem. Odgovaramo, da su pučki izražaji po onome, što čas prije čusmo, odveć jasni, a da bi mogli sumnjati o glasu vjere. Pa gdje će aristokracija, u prostome krugu seljaka srpskih i hrvatskih? Kod ovih, potreba muške obrane, osobito u nemirna doba, a i neki kućni ponos, mogu, dašto, uzbugjivati želju muških nasljednika; ali od te jednostavne želje do groze pred izumrćem doma razmak je velik u osjećaju. Groza počiva na strogo aristokratičnom, a još jače na vjerskom duhu. Sad u Europi, gdje vjera više ne nalaže, za ispokoj duše, daću mrtačku, i gdje naravito osjećanje ljudsko uzimlje sve to većeg maha, mala se razlika čini izmegju muških i ženskih nasljednika. Ma i poginulo ime kući, ćeri su mile kao i sinovi.

Po mojem mišijenju, iz početka vezala se s vjerom takogjer adopcija srpska i hrvatska. Ako je strašan, zbog nestatka daće i spomena, iskop kuće, ugašenje ognjišta, ovome zlu red bješe doskočiti na koji način. Nestane li čovjeku muškoga omlatka, on će posiniti koga iz druge kuće: poočim imaće posinka. U narodu, dosta je rijetko sada sinjenje, pošto, sve to većom promjenom misli, nikakova ljuta nevolja na to ne potiče. Ali izraz: ''od srca porod'', što mnogo puta dolazi u pjesmama, dokazom je, da su se negda često uzimala i sinila djeca iz tugjih kuća. Za to postojaše i tvrdi obred: prometnuće kroz njedra. Veli pjesma: ''Prometnu ga kroz nedra svilena, — da b' se dete od srca nazvalo'',1 a pri tome Vuk opaža: ''Pripovijeda se, da i sad tako čine oni, koji uzmu mjesto svoga djeteta.''

1 Vuk. pjes., knj. II, 30, v. 67—8.

Na adopciju s istog vjerskog uzroka svodi se i domazetstvo. Domazet je onaj, koji ulazi ženi u dom, mjesto da je primi pod svoj krov. Domazetstvo je sada rijetko, a nije ni cijenjeno.1 Poći na domazetstvo, na ženino imanje, to je kao bruka, pak je, u očima naroda, ''domazet'' isto, što i ''uljez'', ''pripuz.''1a Teško je i samome ocu, koji za to daje sina: ''Imah tri sina: dva su, dok Bog hoće, stankovici, a treći domazetović.''2 Ušavši u drugi dom, domazet mijenja porodično prezime i krsno ime: ''Znam, da Božo ima promijeniti prezime svoje porodice, a primiti mojega bratstva; a tako i njegovo krsno ime Nikoljdan, a slaviti moje Gjurgjevdan!3 No, čemu sve to? Glavni i pravi uzrok kaže nam jedan otac, koji k sebi uzima domazeta za ćer svoju jedinu: ''da mi ime u domaćoj čitulji zaostane  i po smrti spominju.''4 Dakle opet religija groba. Domazet je, ovako, odrasao posinjeni muškarac, koji, kad kući nestane izravnog muškog poroda, ulazi u nju, da se ona kuća ne ugasi, te da do vijeka ustraje domaći spomen pokojnicima. Ako je domazetstvo sad prezreno, to biva samo s toga, što oslabi, s vremenom, starovjerski osjećaj.

36

1  Vrčevića niz prip., na str. 222.

1a Vuk. rječ., pod tima riječima. Kaže se i ''privuk''.

2  Vrčevića niz prip., na atr. 222.

3 Id., na str. 218—9.

4  Id., na str. 218.

Iz istog vjerskog vrela, iz nužde mrtačkog spomena bez pretrga, isteče adopcija latinska, tako često obavljana, a znamenita u privatnom i političnom životu Rimljana. Rimska ''adoptio'' neodraslih vrlo je blizu do pučkog našeg sinjenja male djece, kao što je blizu do našeg domazetstva ''arrogatio'', adopcija to odraslih. Osobito u arogaciji, koja je postankom drevnopatricijska i svečana, ističe se vjerska misao. Ne samo, da će arogirani promijeniti ime svoje porodice i primiti ime drugog bratstva, nego mu treba izričita ''detestatio sacrorum'' pred pontifeksima. Ovo su ''sacra privata'', ili religija groba i otaca: on se odriče pregjašnje obiteljske religije i dužnosti, a prima religiju nove porodice, kojoj pristupa i koju ima nastaviti. Po našu, to se kaže: pušta svoje krsno ime, a slavi drugo.

Više puta, mimogred, pod pero nam dolazilo krsno ime. Sad treba, da i to raspravimo. Krsno je ime srpski i hrvatski velik svetac, najveći iza božića.5 Pače i na božić, u prvoj svečanoj molitvi na badnji dan, srpski domaćin srce uzdiže, najprije Gospodu Bogu, pa odmah za tim svome krsnom imenu.1

5 Vrćević, u Tri glavne narodne svečanosti: Božić, Krsno ime i Svadba, na str. 86, piše: ''Sva svjetska na stotinama veselja nepoznata su našem prostom narodu. Njemu su izbrojene samo tri u godini svečanosti, a to o božiću, krsnom imenu i o svadbama''.

1  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, na str. 127.

Jednom u Dubrovniku, ''kolendari'' bi išli k prijatelju, da ga ''kolendaju'', u sama dva roka godišnja: u večer badnjega dana i imendana.2 Krsno ime ostade gdje i gdje usječeno u srcu i samoj poturčenoj gospodi od našeg roda. U Hercegovini, pogdjekoji beg, na dan slave negdašnjega svoga obiteljskog sveca, zamoliće u obližnjem manastiru, da se čati molitva i zapali svijeća.3 A sada, u svakoj pobožnoj srpskoj kući, kandilo dan i noć gori pred ikonom domaćeg sveca, krsnog imena. Čeljad iz kuće tome svecu obraćaju se najradije, i njemu najvruće se mole. Kad se neopredijeljeno veli: ''tako mi sveca!'' — ''tako mi svetac pomogao!'' razumijeva se svetac kućni, a te riječi skoro više vrijede, nego li druge: ''tako mi Boga!'' — ''tako mi Bog pomogao!''4 U puku našem, ništa jače i češće od kletava: ''Krsnoga mi imena!'' — ''Moga mi svetoga!''5 — ''Tako mi krsnoga somuna!'' — ''Tako mi slave i vaslave moga krsnoga imena!''6 Kad se sad ko ovako zakleo, teško da će kletvu, ma bilo za što, prekršiti. A kletva je od starine. Mi je pratimo, pisanim svjedočanstvima, sve do vijeka XIV nazad, gdje srpska gospoda na isti način svojim krsnim imenom tvrdo prisižu Dubrovčanima.7 S toga, pjesma punim pravom kaže, da je veliko ono ime: ''I velika slava Božja — i veliko krsno ime''.8

2  Bogišić, pjes., predg. na str. 104.

3  Vilovsky Die Serben, s. 169.

4  Id., ib.

5  Milićević, Krsno Ime, na str. 96.

6  Vuk. posl.

7  Milićevića Krsno ime, na str. 96.

8 Vuk. pjes., knj. I, 217, v. 7—8.

Slava božja i krsno ime izlaze nam naporedo kao prozivi jednoznačni, kao puki sinonimi. Pa  što je to krsno ime, ili slava božja? Vuk Karadžić ovako to označuje:9 ''Svaki Srbin ima po jedan dan u godini, kojega on slavi, i to se zove Krsno ime, Sveti, Sveto i Blag dan.10 Riječ krsno ime pokazuje, da je ova slava postala od imena, koje se u prvome kršćavanju naroda našega nadjenulo kome, na pr. kome je nadjeveno Gjorgjije, on je počeo slaviti dan Svetoga Gjorgjija, t.j. Gjurgjev dan; a budući da on nije gledao, da se i njegovu sinu nadjene ime kakvoga sveca, nego mu je nadjenuo ime srpsko, na pr. Živan ili Radovan, tako je po smrti njegovoj i njegov sin (ne imajući sveca imena svojega) počeo slaviti onaj dan, koji mu je slavio i otac, i tako je to ostalo u cijelome onome potomstvu.''

37

9  Živ. i ob., na str. 96.

10  Zove se takogjer Slava. Milićevića Krsno ime, na str. 95.

Vukovo objašnjenje važno je, ali nedostatno. Iz njegovih riječi mogao bi ko izvesti, da je krsno ime u narodu nastalo tek prigodom krštenja Srbâ i Hrvatâ; a to nije. Krsno ime, ili. da drukčije reknemo, slava božja, zalazi u preduboko vrijeme pogansko. Mimo ostale Slavene, sami Srbi, i pogranični im Bugari oko Timoka, sada slave krsno ime1; ali to nije za to, što bi jedini Srbi, pri kršćavanju, onaj običaj zaveli, već biva s drugoga uzroka, što su Srbi običaj slave, naslijegjen iz stare vjere, do danas očuvali. Vukove riječi treba rastumačiti.

1  Slave ga i Rumunji po Srbiji, pa i susjedni Rumunji u Maloj Vlaškoj. Milićevića Krsno ime, na str. 100—1.

''Krsno'' ime prozvano je, dašto, po hristjanskoj terminologiji, a postade od prilike onako, kao što Vuk veli. Kad Hrvati i Srbi primiše Hristovu vjeru, u svakoj porodici bude svecem pokroviteljem oni svetac hristjanski, na čije se ime krstio domaćin, ili, ako domaćin ime svoje slavensko ne izmjeni,2 kojekakav svetac iz nove vjere. Taj novi svetitelj osta navijek ''krsno'' ime dotičnoj porodici. Zbog primljenog krštenja i priznate Hristove vjere, ''krsnim'' reče se ime, pa tako isto ''krsni'' kolač3 ''krsna'' svijeća, a ''kršnjaci'', po zapadnim krajevima, svečari, koji će obiteljsko ime slaviti. Ali kao što ne treba da riječ ''svečari'' novoj vjeri privalimo, tako za ovu ne ćemo privezati niti riječi s krsnim imenom jednoznačne: ''blag dan'', ''slava'', ''svètô'', ''svètî''.4

2  Sudeći po čitavoj historiji obraćenja slavenskih i germanskih naroda, pokrštenici najvoljahu pridržati svoje ime neznabožačko.

3  Ovo ''krsno'' kao da baš uvijek ne ide od srca, pošto se to može naći katkad kao provrgnuto u ''krasno''. U ostalom, kaže se takogjer ''slavski'' kolač.

4  Milićević (Krsno ime, na s. 98—9) vrlo zgodno opaža: ''Krsno je ime kao neka spona megju životom narodnim pre pokrštenja i životom posle krštenja. U tom su se običaju udružile uspomene starine s oblicima nove vere''.

Što je to ''sveto'', ili taj ''sveti'', o tome smo na čistu, po jasnoj svjedodžbi samog naroda. Krsno ime slave osobito za to, da čine spomen mrtvima. Marku Kraljeviću majka govori:

''Danas ti je krsno ime krasno: tko ti danas u dvorove dogje, napoj žedna, a narani gladna za dušicu tvoji roditelja

i za zdravlje tvoje i Jelino.''5

5  Vuk. pjes., knj. II, 72, v. 85—9.

Skoro u svakoj napitnici, na krsno ime spominju se mrtvi. A i molitvama u crkvi glavno je mrtački spomen, to barem u svakom kraju jekavskom, u Boki, u Crnoj Gori i u Hercegovini.1 Na dan ''svetoga'' služi se, dakako, leturgija hristianska no ranije, nego obično, ako su u istoj nuriji mnoge  kuće jednokršnjaka; ranije zbog toga, ''što je pop dužan poći u svakoju kuću, koja služi oni dan krsno ime, da izvrši spomen svim mrtvima one kuće, i uždi krsnu svijeću, koja ga čeka posagjena u jedan kruh koji se zove krsni somun.''2 Ne dospije li pop svakoj kući u jutro, valja da opet zaredi poslije podne.3 Kućnim mrtvima čini se spomen, svakome od njih poimence. Za to pop drži mrtačku čitulu, ili je drži kuća, a u čitulu sve redom primeću se pojedini domaćini i domaćice, pošto umru.4 Ovo o domaćinima i domaćicama posve je znamenito. Po pravoj misli hristjanskoj, ne gleda se izmegju mrtvih ko je ko, jer svakoj duši jednako treba spomena i oprosta. Naprotiv, po poganskome  vjerovanju, spominje se sama susljedica otaca, a naosob prvi onaj otac, ili praroditelj, koji porodici, te  i bratstvu, dade početak i ime. Krsno ''ime'', to je, u poganštini, ime praroditelja; ''svètô'', ili ''svètî'', to je početnik roda, smatran kao domaći svetitelj.

1  O neuklonivoj dužnosti, da se mrtvi spomenu, Vrčević (Tri glavne sveć., s. 83) piše: ''Kod sva tri napomenuta naroda nema kuće, koja ne slavi svoje starinsko krsno ime i poslužbicu; pa bila ona siromašna, ili imutnja. Šta više, i samorana prosjačica, ako i nije kadra nikoga ugostiti, hoće da ga slavi, i ne će zaboraviti, na obje slave, poslati punje i proskuru sa domaćom čituljom, u kojoj su napisana imena mrtvih one kuće''.

2  Vrčevića Tri glavne sveč., na str. 89.

3  Id., na str. 122.

4  Id., ib.

Naravno, bogovi su svetitelji poganski svi, pa je već po sebi velika prilika, da bog bijaše i svetitelj domaći. Nego, i ne sudeći a priori, ima za to nekoliko znakova. Ako nova vjera svojom  žicom preplete krsno ime, ipak ne poplete ga tako da božanstvo ''svetoga'' ne bi se i kroz nju   promolilo. Vrlo je česta naša izreka: ''Bog ti dao i ko te rodio!'' u kojoj se do višnjeg Boga ukazuje i roditelj kao neki bog podatljiv. Gore navedosmo,5 da na badnji dan, u srpskoj kaći, starješina, kod prve

svečane molitve, iza Gospoda Boga odmah se obraća svome krsnom imenu, pa on to čini s ovim riječima: ''Bože, molim ti se, pomozi mome evladu (porodu), sveti Luko (ili već koji mu je svetac), moje krsno ime!''1 Po sklopu ove rečenice i molitvice ja cijenim, da se krsno ime javlja ovdje kao bog, ma da na to i ne misli sadašnji starješina. Ponegdje i u pjesmama nailazimo na takav govor, u kom odmah do krsnog sveca stoji riječ ''bog'', te se može u dvojakom smislu razumjeti, ili kao da je to jedini Bog, ili kao da je bog baš svetac dotični. A bogu poganskog vremena, više nego svecu hristjanskom, dolikuje svetačka slika, kakovu je narod sebi utvara na krsno ime. Ljudi u Crnoj Gori drže, da na taj  dan sam svetitelj glavom dolazi u kuću, te, gdje im prispije krsno ime, kažu: ''Došao mi je sveti Jovan, ili sveti Gjuragj, u kuću''.1a

5 Na str. 172—3.

1  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, na str. 127.

1a Medakovića Život Crnogor., na str. 64.

Puk u opće vjeruje, da, pri velikom ručku toga dana, ''oni svetac, kojega domaćin slavi, stoji mu na desnom ramenu, pa da sve vidi i čuje.''2 Ovu sliku obesmrti pjesma, pjevajući o Dušanu:

''Sveca slavi Srpski car Stepane, sveca slavi svetog Arangjela, svu gospodu na sveca sazvao ..... Prevari se Srpski car Stepane,

te on sede s njima za trpezu, a još nije ni slave napio,

a zaista ni metanisao,

slugam' dade, da mu vino služe, ne posluži krsno ime svoje

jedan danak, kako jedan časak. Dok car Stepan na nogu stajaše, stajaše mu sveti Arangjeo, stajaše mu na desnom ramenu, miluje ga krilom po obrazu;  kad car Stepan sede za trpezu, rasrdi se sveti Arangjeo,

udri cara krilom po obrazu, pa otide iz careva dvora.''3

2  Vrčevića Tri glavne sveč., na str. 94.

3  Vuk. pjes., knj. II, 20, v. 1—34

Nije nam ni to zaboraviti, da se za slavu krsnog imena uvijek veli, da je ''božja'':

''Usta Todor, u slavu napija: O ubava lepa slavo božja!

Sveti Grjorgje, krsno ime moje!''4

Sad se ovo razumijeva u odnosu s Bogom, ali nije nipošto izključeno, da se nekad razumijevalo o božanstvu svetitelja, domaćeg boga.5

4 Id., knj. II, 21, v. 49—51.

5  I sama ''slava'' izlazi katkad kao živo što: ''Još Boga molimo i prečistu slavu'' (Vuk. pjes., knj. I, 129)

—   ''Pomoz' mu, Bože i slavo božja!'' (Id., knj. I, 156).

Svakome domaćem bogu zadaća je, da brani kuću, da sve svoje čuva i spori. Tako isto svetac krsnog imena pod okrilje svoje uzimlje dom, donosi mu sreću i blagosov, goji voće i njivu, brine se za stado.6 Ljudi u crkvi mole se, na krsno ime: ''Svete božje molitve izbavite me od svake muke i bijede nevidovne! Svi božji ugodnici, koji ste okolo prestola nebesnoga, učuvajte moju kuću od napasti i vražje pritrune''!7 Ali ie značajnija molitva u kući, kad se pri ručku pije u vaslavu sveca: ''Sada ćemo piti u vaslava svetoga N., božjega ugodnika, domaćinova krsnoga imena, da mu uskrsne i pomože na svako strašno mjesto, gje ga prizivao, i kad gogj mu se molio, da Bog da! Naš ga brat domaćin slavio punjem i proskurom, a on njega svakom srećom i berićetom''.1 Da domaćinu i domu pomogne, svetac roditelj eto hoće kao da ''uskrsne'' iz mrtvih. Megju domaćinom i svecem njegovim postoje odnošaji obzira i pripomoći zamjenite: što se ljepše kolje svecu na žrtvu, to je domu obilniji plod i rod. Kad se nekome ne dadu goveda, nego sve natraške idu, ''to je za to'', veli se u jednoj priči, ''što on o krsnom imenu najgore zakolje, a da zakolje što najbolje ima, sve bi štrkljala goveda''.2

6  Vilovsky, Die Serben, s. 168.

7  Vrčevića Tri glavne sveč., na str. 91.

1 Id., na str. 99—100.

2  Vuk. prip., 13. Iz ovoga je skoro čisto i to, da u staro doba bijaše namijenjeno svecu ono, što se sad na krsno ime kolje.

Kako je praroditelj i vjekovni štitnik, svetac rodu daje ime. Žensko, kad iz svoga roda pregje u nov dom, slavi muževlje krsno ime.3 Sva je prilika, da su se iz prva, megju Srbima i Hrvatima, porodice, pa i razgranjene porodice, ili brastva, razlučivale jedna od druge po samom prezimenu, što svakome rodu dade svetac praroditelj.

Zaostalo ovo još nepromijenjeno u Crnoj Gori, gdje ''ljudi od jednoga bratstva imaju jedno prezime i slave jedno krsno ime, i tako su svi kao od jednoga roda'', veli Vuk.4 Izvan Crne Gore takogje ljudi, koji slave jednoga sveca, svojakaju se i drže kao jednobrastvenici, pa da i nisu istog prezimena.5 To je opet pučko svjedočanstvo, da sveza po obiteljskome svecu jednom bijaše krvna, te i svi svečari megju sobom rogjaci, kano natraga svečeva. Svi jednokršnjaci sada već ne mogu biti sebi rod, makar da to puk i misli.

3  Vuk. živ. i ob., na str. 71.

4  Vuk. rječ., pod Bratstvo.

5  Vrčevića Tri glavne sveč., na str. 84: ''Ovi se izmegj sebe svojakaju i zovu se jednobrastvenici, držeći, da su nekad jedno brastvo bili, pa se posle po prezimenima razlučili'' — Milićevića Krsno ime, na str. 98: ''Koji jednu slavu slave, smatraju se kao rogjaci, makar da bi bili jedan s Timoka a drugi ispod

Velebita''.

Kad Srbi i Hrvati zamijeniše praroditelja sveca sa svecem hristjanskim, pomutnja nastala odmah. Porodičnih svetaca bio kao neograničen broj, dok je svetaca hristjanskih bila malina krštenicima na obir. Peraštani, na p., svi slave, ili tu skoro slaviše, Krstov dan,1 najveći dio Srbijanaca slavi sada svetoga Nikolu,2 a manji dio ponajviše svetoga Jovana, Gjorgjija i Arangjela,3 pa nije ni pomisliti, da bi Nikoljštaci ili Nikoljci, kako se sad zovu, a i drugi svečari, svi bili u rodu izmegju sebe. Ali u stara doba, prije primaknuća svetaca iz hristjanske vjere, svi domaćini, koji služahu istoga svetitelja, zajedničkoga brastvenog boga, mogahu se slobodno smatrati kao pravi rogjaci. Od boga praoca cijelome brastvu ishogjaše porijeklo.

1  Bogišića pjes., 67, v. 70: ''Peraštanom bješe krsno ime Krstov danak''.

2  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, na str. 117.

3  Vuk. živ, i ob., na str. 71.

Domaćemu bogu Srbâ i Hrvatâ mi ovako ugjosmo u tragove, koji se nama čine dovoljno jasni.4 Pa da onoga boga ne nagjosmo, nestajalo bi karike jedne u lancu mitologičnom. Svi narodi arijske krvi drže praoce kao domaće bogove, kojima svaki dom službu služi od koljena do koljena. To bogoštovje proteže se, vjekovima, od Indâ do Litvinâ. Postoji historijsko svjedočanstvo, da Slavenima najbliži Litvini, još pri svršetku XVI vijeka, obožavahu praoca, gospodara ognjišta. Kućna čeljad sa susjedima

slavljahu ga žrtvom dvaju pijevaca, pa onda gozbom; tako će bog uslišati molitve i dom svoj nasporiti.5 Za pijevce, mi ih vidjesmo od Slavenâ žrtvovane pokojnicima. Što se ostaloga tiče, taman kućna čeljad sa susjedima i u nas služi gozbom krsno ime, koje, na slavi božjoj uzneseno, rodom i plodom daruje kuću.

4  Ovo već kazaše i drugi. Vilovsky (Die Serben, s. 166) sravnio krsno ime s rimskim penates, a Milićević (živ. Srba, Gl. XXXVII, s. 117) pisao: ''Koljivo po samoj reči kao da znamenuje žrtvu onome domaćem bogu od starine, mesto kojega dogje u hrišćanskoj veri svetac''. Milićević je izvrsni znalac riječi i misli srpske.

5  Brückner, Beitr. zur lit. Mythol., Archiv IX. s. 118: ''Larem pagani, Dimstipam vernis suis dictum, fumi focique Dominum colebant; huic oblato gallinaceorum pari, litabantur, inde epulum, quo exoratus Lar familiarem suam unicuique rem fortunaret, cognati vicinique celebrabant''. Brückner opaža, da je Dimstipam valjda pisano mješte Dimstipats, koje bi značilo: doma gospodar.

Može biti, da i primorsko naše jedno praznovjerje udrža nam boga spadnuta i nakažena. U  Boci, ljudi vigjaju macarule s malom svjećicom navrh glave, gdje noću idu u društvu, rukama  pljeskaju i podvikuju. Macàruo je ''dijete, koje umre nekršteno, pa poslije u grobu oživi i iz groba   kašto izlazi, i malu djecu muči i davi''.1 Amo od Boke, po dalmatinskom Primorju, vigjaju mačìća, ili macića, kako to u čakavskim gradovima izgovaraju.2 Mačić je neka majušna avet, koja se vrze i krije najviše po podrtinama srušenih kuća, te straši djecu. Poznato je, da domaći bogovi bijahu u stara vremena prikazivani u maloj slici; svoje ''lares familiares'', ili ''penates'', Rimljani obično prestavljahu samim kipićima, što ih držahu kod kućnog ognjišta. S druge strane, mačak, kod nekih naroda arijskih u Europi, kako on čvrsto za kuću prianja i kuću čuva, teriomorfična je slika za domaćeg genija, ili boga branitelja svog doma.3 U toskanskoj jednoj priči, siromašna mati uz mnogo djece ide za pomoć u  mačju presjajnu palaču; mačić neki uvede je unutra, a kralj mačaka, pošto od ovih dozna, da ih je siromašica svegjer pazila i njegovala, sasu joj u pregača silu dukatâ.4 Nego u Italiji, pa i u Njemačkoj, mačak je jednako a tijesnoj svezi s grobom, i nagovješćuje smrt.5 U ovakove božanstvene mačke pripada, valjda, i mačić i macaruo. Inače, narod još jednako pomalo se sjeća ovih svojih božića i neteriomorfičnih, neoživinčenih. Priča se megju Srbijancima, da su ljudi ''u staroj svojoj veri imali  neke zasebne kućanske božiće''.6 Svaka se porodica svojima molila, ''smatra|ući sebe pod osobitim njihovim zakriljem''.7

1  Vuk. rječ., pod Macaruo.

2  Potonje u Omišu i u Trogiru.

3  Gubernatis, Mythol. zool., v. II, p. 64.

4 Id., p. 65.

5 Id, p. 65—7.

6  Milićevića Krsno ime, na str. 99.

7  Id., ib. Milićević dodaje: ''Izgleda još, da je o svetkovini tih kućanskih božića bivao i spomen mrtvih iz toga doma''.

Kako su ono čisti rajnici i moćni bogovi, praocima udvorba čini se s veseljem. Našem puku  dani krsne slave spadaju megju najradosnije u godini. U kući sve se sprema, sve namješta; u mnogom kraju, kuća se kiti zelenilom i cvijećem, naročito bosiljkom.8 Svak će se preobući u što bolje haljine, a zagladiće se ženskinje, što ljepše može.9 Slava ni u čem nije turobna. Drži se ona, u istinu, preminulim ocima na čast; ali na smrt potsjećaju prilike tek iz daleka. Mrtve oce, početnike roda, dugo prevaljeno vrijeme već odmaknu od potomaka njihovih. Ovima izbrisa se tuga sa srca, a s groba prastarog odminu sumornost, pa nasljednicima u pameti živo ostade samo božanstvo praroditelja. Samrtno teško skončanje otaca, u prošlosti odaljenoj, rastanji se i razvedri; vedro je i slavlje krsnog imena.

8  Vilovsky, Die Serben, s. 170.

9  Vrčevića Tri glavne sveč., na str. 87.

Ipak mnogo koješta, pri pojedinim činima blage slave, potsjeća na mrtve oce. Već je prije kazano, da u slavskim molitvama i zdravicama česti su pomeni domaćih pokojnika. Znamenito je pak to, da su prinosi i obredi kod slave, u suštini, oni isti, koji su kod mrtačke daće i kod pogreba. Od

svakog domaćina, koji sveca služi, valja da se spremi svijeća, kolač, vino, koljivo, tamjan i ulje.1 Bez sumnje, ulje pridogje docnije, radi nove vjere, za kandilo u crkvi; al sve ono prvo mi vidjesmo upotrebljeno, kad čovjek umire, kad se sahrani i njegov grob prekadi, i kad se umrlome na čast prinese daća jela i pila. Označno je, da na srijedi krsnog kolača, to u Srbiji, ''usadi se od testa cvet, u koji se zadene i stručak suha bosiljka''.2 Pogrebni bosiljak poznat nam je od ruskog ukopa.3 No je najviše označno koljivo. Ta kuhana šenica pripada isključivo mrtačkoj daći i svetačkoj slavi. S pogrebnim obredom tako se veže koljivo, da se ono, na slavi, ne kuha sv. Arangjelu i sv. Iliji, ''jer se drži da su ti sveci živi na nebu''.4 To jest, Arangjeo je čist neumrli duh, a za Gromovnika Iliju misli se, da on ne bijaše umrli čovjek. Koljivo ide umrlim ocima, svetiteljima potonjim.

1  Milićevića Krsno ime, na str. 111.

2  Id., na str. 113.

3  Vidi gore, na str. 142.

4  Milićevića Krsno ime, na str. 116.

Razlika megju službom skorašnjih mrtvaca i službom posvećenih pradjedova biva tek u većoj svečanosti ove. Kod službe sveca, sve ima biti izborito. Krsno je koljivo od bjelice šenice, koja se ponajviše i prebira zrno po zrno 5 Kolač, a uzanj drugi krsni hljebovi, osobita su oblika i namjene, pa  se zamješuju, ili osvećenom vodicom, ili cijelom vodom iz suda nenačeta.6 Domaćica kolač peče tako, da nigdje ne prepukne, a šara ga što bolje umije, no njoj ne smije se za to reći: ''Lijep ti kolač!'' Kad bi se ovo reklo, ona će žurno odgovoriti: ''Nije on lijep, nego dobar, ugledan!''7 Isto je i svijeća ugledna,  te kao živ simbol nekog uzvisitog moralnog bića. U Boci kotorskoj, u Grblju, ne valja kazati: ''Ugasi svijeću!'' nego: ''Obeseli'', ili ''ućeši svijeću!''1 Krasna svijeća, s kojom se u slavu ustaje, ne gasi se ustima, već je domaćin zalije vinom, ili komadićem kruha, u vino umočenim, pa kruh onaj izjede,2 kao da duh svijeće u sebe prima. A kad domaćin svijeću užeže, on je ''prislužuje''.3 Svečano je takogje i krsno vino, koje, u Crnoj Gori i u Lici, posebitom riječju zovu ''punje''.4 U krajevima, gdje vino ne  rodi, i gdje se mučno nabavlja, rakijom se pije u slavu.5 Valjda je to, sa slavenskom medovinom, i najdavnije piće o ovome godu. U Bosni, u koljivnu šenicu uliju pomalo i cijegjena meda.6

5  Id., na str. 115.

6  Id., na str. 113.

7  Id., ib.

1  Vuk. rječ., pod Slava.

2  Id., ib.

3  Milićevića Krsno ime, na str. 112.

4  Vuk. rječ.

5  Milićevića Krsno ime, na str. 116.

6  Id., ib.