Što se najvažnije radi kraj groba, to je davanje daće. Davali su daću svi redom Arijci, istočni i zapadni. Kod jednih i kod drugih, glodanjem vremena, a poglavito uticajem novih religija, hristjanske   i muslomanske, istroši se prastari običaj, pa ga i nestade po nekim zemljama. Izmegju Slavena, daća se zar najbolje uzdrža kod Srba

Mrtvi čovjek jede i pije, a daća ie jelo i pilo, što se mrcu daje. Da mrtac osjeća žegju i glad, to se u puku još misli i kaže izrično. U Srbiji, na ono mjesto, gdje je ko izdahnuo, metnuće ukućani, prve večeri, slanik sa solju, komad hljeba i čašu vina, jer se misli'', veli Milićević, ''da će se prvo veče njegova duša tu povraćati''.3 Isto u Srbiji, ponegdje, tome primeću i vode, i ostavljaju bar prve noći po ukopu, ''držeći'', opet veli pomenuti pisac, ''da mrtvaci mogu u grobu ožedneti, te s toga izlaziti iz grobova i tražiti vode ili vina''. Prema ovome, i pjesma pjeva o ''pokojnoj večeri''.

3  Živ. Srba, Gl. XXII, na str. 199.

4  Na str. 197.

U jednoj pjesmi zbirke Petranovićeve,5 brat kaže bratu:

''Za to vr'jeme ako ti ne dogjem, podaj meni pokojnu večeru,

za predušje milom bratu tvome''.6

5 Knj. II, 53, v. 252—4.

6 Pa dalje, u stihovima 541—2:  ''Bratu daje pokojnu večeru

za upokoj hercegu Marinku.''

Sa pokojnom večerom, a i sa svakom drugom daćom, valja se žuriti. Kad se daća daje lijeno, dešava se čudo: ''pokojnome onoga sveta stoji trpeza za legjima''.1 Za to, dati daću prije roka slobodno je, ali je grjehota zakasniti, te je dati, pošto joj progje dan.2 Slavenaki susjedi, Rumunji, u ovome su poslu prenježni: oni gledaju, da mrcu sve bude u dobar kus, te mu prilažu ona jela, koja su njemu za života najviše bila po volji.3 Po rumunjskom vjerovanju, mrtac može da se prene, pa će i krv njemu po loćkavim žilama nanovo teći, samo da on srzne rsom svojim.4

1  Milićevića živ. Srba, Gl. SXII, na str. 203—5.

2  Id., ib.

3  Slavici, Die Rumänen, s. 172—3.

4 Id., 169—70.

Ovo potonje ne biva kod Srbâ i Hrvatâ. Što mi možemo suditi, naš mrtac ne oživljava svoje tijelo, već jede i pije u laganom liku duše. To, prije svega, zaključuje se iz druge riječi za daću, koja je ''podušje'', ili ''predušje'', to jest ono, što se mrtvima daje za dušu, ili pred dušu.5 Što je pak još važnije, sav pučki govor pokazuje jedinu mrtačku dušu željnom jela i pila. Tako, na primjer, živinče, što se kolje za daću, zove se, postojano i posvuda, ''dušni brav'', ''podušni brav''. A kad se god prinosi daća, te

se s mrcem časte i živi, to se uvijek čini za pokoj duše, ili za dušu umrloga: ''Ukopaše ih uspored u dva groba. Izniješe pred crkvom muževi rakiju, piju redimice, i svaki uz času napija za upokojenje duše i oproštenje grehova umrših''.6 — ''Kad dogje, a otac baš njojzi za dušu daje (daću)''.7 Jednako i u pjesmi, Jelica gospogja veli svome Prijezdi:

''Pivnica ti puna janjičara, papučama piju vino ladno,

a za moje zdravlje namenjuju, a tebeka živa saranjuju, saranjuju, za dušu ti piju''.8

5  Riječ ''predušje'' ne bilježi Vukov rječnik, ali je ima u pjesmama Petranovićevim. Megju Slovencima,  a otolen i po zapadnim našim krajevima, u Primorju hrvatskom, to je karmina, od latinskoga: carmina diabolica, quae super mortuos nocturnis horis vulgus cantare solet'' (Miklošić, Etym. Wört.).

6  Vrčevića niz prip., na str. 317.

7  Vuk. prip., dodat. 8.

8  Vuk. pjes., knj. II, 84, v. 70—4.

Navedosmo tek ovo izmegju stotinu primjera, iz kojih je isto vidjeti, da daća svegjer stoji u odnosu s dušom pokojnikovom. Duša koja jede i pije, to ne bijaše nikakva umna poteškoća  priprostitim našim ocima. Šta je duša, i kako ona djeluje u čistom biću svome, niti današnja   psihologija ne zna, kako, s druge strane, fiziolozi pravo ne znaju reći, u čem bi se sastojala snaga životna. Naši oci pomisliše, da se duša nekako razmeće na lik tijela. Mi već smotrismo bestjelesne rajnike, gdje jedu i piju, sjedeći i stolovima zlatnim. U klasičnome svijetu, duša je još većma protanjena: ona je tek ειδωλον, effigies, a ipak može, dolazeći k rodbini, da se zagrli sa živim ljudima.

Na daći ili podušju, ''dušni'' je ''brav'' glavno jelo, što se mrtvacu prikazuje. Zove se to brav, jer je brav najobičniji, no se može klati i goveče, samo koza, ili jarac, ne smije to nikad biti.1 Po redu, ne kolje se živinče crno ili vrano, nego bijelo; a kolje se sa zapaljenom svijećom. Dok muškome mrtvacu daju u podušje muškog brava, ženskome ide ženski.2 Daća ide mrtvome tako, da u Valjevcu, u Srbiji, na ukopu djeteta, kome nije više od četrdeset dana, mjesto brava kašto kolju goluba.3 A u Aleksincu takome djetetu ništa i ne kolju, već mu kuhaju pirinča.4 Nego, sve što se mrcu prikazuje, ono živi jedu. Od dušnog brava ne valja ništa da ostane; poješće živi i sama crijeva. Ali poješće drugi, a niko iz kuće, iz koje je mrtac,5 što je opet dokaz, da je brav njemu namijenjen. Je li ko umro u postan dan, odgodiće

mu se prilog ukopnog brava do četrdeset dana, to, dašto, iz obzira prema novoj vjeri. Rekosmo,6 da jekavci još kod kuće okupaju i preliju mrca vinom; u Srbiji, preliju ga vinom i uljem na groblju, te se posuda baci i razbije o mrtački sanduk.7 Srbijanski običaj još čistije izražava, da je i to daća mrtvacu.

1 Po svjedočanstvu Ibn-Fadhlanovu (Krek, Einl., s. 428), mrtvome velikašu Rusu poklaše redom jednog psa, dva konja, dva vola, jednog pijetla i jedno pile, a k tome još dodaše drugog mesa, luka, voća, kruha i žestokog pića.

2 Milićevića živ. Srba, Gl. XXII, na str. 198 i 203—5.

3 Id., ib.

4 Id., ib.

5 Id., Gl. XXXVII, na str. 169.

6 Gore, na str. 148.

7 Milićevića živ. Srba, Gl. XXII, na str. 199.

Pokraj dušnog brava, drugo je jelo, na daći, koljivo ili panahija, što je skuhano žito, to skoro uvijek šenica. Obe su riječi grčke,8 i panahiju pop sada blagosilja, prelijevajući je vinom i čineći nad njom crkovni spomen mrtvome; ali je ona takogjer sveto jelo neznabožačkih Slavena. Koljivo je u Srbâ i Hrvatâ, na svakoj daći, tako znamenito, kao i dušni brav. Kad je koljivo povraćeno od svećenika, ili kad ga ovaj na samoj daći očati, ljudi pri stolu ustaju na noge, mole se Bogu, kade to

tamjanom, te svaki uzimlje po dva tri koljivna zrna, govoreći za mrca: ''Bog da mu dušu prosti; ostatku

život i zdravlje!'' Istom poslije toga posjedaju na tihu večeru, gdje, uz mirni i lagani razgovor, padaju riječi: ''E on je otišao na istinu, a mi smo na laži!'' ili čuju se glasne napitnice: ''Za ispokoj duše brata, sestre!'' kako bude ime mrtvome, s uzvikom sviju: ''Bog da mu dušu prosti!''1 Sastavni dio starinskog običaja jest i prekada, koja se čini nad koljivom, a, na nekim mjestima, vrši se svečano i nad samim grobom.2 ''Divna mu bješe prekadnja!'' vele u Boci kotorskoj, kad kazuju, da je gdje daća bila obilna jelom i pićem.3 Uz to, na daći skoro uvijek pale se svijeće.

8 Druga je grčka, bez sumnje: παναγια, presvetost. Du Cange (Glossariam mediae et infimae graecitatis) tumači: ceremonia quaedam, observata in buccellae panis benedictione, quam primo elevant, ac inde ex ea particulam delibant quotquot adsunt in honorem Deiparae. Što se tiče koljiva, to,  u nizokoj grštini, glasi: κολυβον, te je riječ neizvjesne etimologije. O koljivu kaže Du Cange: nec sabbato duntaxat primae jejuniorum hebdomadis, sed etiam in quibusvis liturgiis pro mortuis κολυβον, frumentum coctum. U svome pak rječniku ''infimae latinitatis'' navodi riječ: ''Colla'', sacrificium. Je li ''Colla'' u kakvom odnosu s κολυβον, koljivo? A nije li ''koljivo'' načinjeno od glagola ''klati'', kako od odnosnih glagola izigjoše samostavnici, s jednakom akcentuacijom: varivo, pecivo itd.? Ja ne mogu da to rasudim. Svakako, κολυβον je riječ u grčkome inokosna, bez svojte ikakove, pa je prvi iznosi istom skorašnji Suida. Kad bi riječ bila slavenska, značila bi na pogrebu žrtvovano roblje, koji običaj hristjanstvo ukinu, pridržavši drugi običaj prinosa žita.

1  Milićevića živ. Srba, Gl. XXII, na str. 203—5. — Vuk. živ. i ob., na str. 210.

2  Vrčevića niz prip., na str. 54: ''..... sudimo ..... pop neka mu okadi grob''.

3  Vuk. rječ., pod Prekadnja.

Dušni brav, koljivo, prekada, vatra, sve to pripada vjeri Slavena i Arijaca. Svećenici zapadne crkve kao da i ne pokušaše na tu poganštinu udariti znamen hristjanski; pokušala to istočna crkva, ali uzalud. Na cijeloj daći duboko je utisnut neznabožački žig. Rimljani kolju, kod mrtvoga još nezakopanog tijela, jednu prasica, koja se zbog toga i zove ''porca praesentanea''.4 Poslije, u deveti   dan, kad sahrane mrca ili mrtački pepeo, ponavljaju istu žrtvu (sacrificium novendiale), pa, pokojniku na čast, u ožalošćenoj kući slavi se daća, ali tako tiho i mirno, da ni same domaće živine ne smiju  raditi, ni razmetati se. Čas prije ove daće, preduzimalo se na grobu opće očišćenje vodom i vatrom, pa se vršila i prekada s lovorikovim lišćem.1 Bivale, o stanovitim mrtačkim godovima, i druge daće preminulim roditeljima i rogjacima (parentalia), kao što ćemo i u nas vidjeti, da se daće preko godine daju. Izmegju godova, slavila se najviše duga dušna nedjelja prije 21 februara (dies parentales), i na taj zaključni dan prikazivali se pokojnicima prinosi (feralia), pa zatim odmah dan slijedeći držala se po drugi put velika gozba u kući, zajednička mila daća živoga ostatka (caristia).2

4  Milićević, govoreći o dušnom bravu, kaže: ''I svinja se može ubiti, da je više jela'' (s. 203—5). Ovo je, valjda, istom nova motivacija, pa bih ja rad bio ubrojiti i svinju megju žrtvovne životinje na daći.

1  Sad se u nas to od popa obavlja tamjanom, protiv vraga. U početku, ono bilo srestvo čišćenja, a upotrebljavala se zar kadulja (žalfija, salvia officinalis), koja, spaljena, miriše kao i lovor. ''Kadulja'' biti će od ''kaditi'', a, po pučkom vjerovanju, zdrava je od mnogočega.

2  Preller, Röm. Myth., II B., s. 93—101.

U pogledu koljiva, običaj je rimski taman naš. Grčkom riječju to Rimljani nazivahu ''collyra'',3 a gotovljahu nju baš od skuane šenice, s kojom još miješahu suhog grožgja, badema i zrnja od šipka.4 To rimsko koljivo vidjeti je naslikano na grobnim rezbarijama, gdje su prestavljane mrtačke daće.5 Naši ljudi, u Srbiji, prilažu mrtvome slanik sa solju, komad hljeba, čašu vina. Malo što udovoljava i rimskoga pokojnika: nešto zrnja, štipac soli, čaša vina s umočenim komadom kruha, posute gdjekoje ljubice, crijep zastrt vijencima cvijeća.6 Još mnogo drugo jednako je u našoj i u rimskoj religiji groba.

3  Κολλυρα tumači se: panis secundarius qui pueris dabatur.

4  Srbi, po varošima, u tijesto krsnog koljiva umiješaju ''tučenih oraha, badema i šećera'', a u Mostaru ga ''šaraju zrnima od šipka sladuna glavaša'' (G. Milićević, Krsno Ime, u Godišnjici N. Čupića, u

Beogradu 1877, s 115). Ali to ne čine Srbi seljački, a, pošto su južno voće i šipak i bademi, taj je dio srpskog običaja, u takoj vanjštini, uzajmljen.

5  A. Dumont, Mémoire sur les bas-reliefs, representant le banquet funèbre (u V. Duruy, Histoire des Romains, Paris 1882, v. V, P. 766).

6  Ovidii Fasti, 1. II, v. 535—9: ''Parva petunt manes: pietas pro divite grata est

munere: non avidos Styx habet ima deos. Tegula projectis satis est velata coronis. et sparsae fruges. parcaque mica salis,

inque mero mollita Ceres, violaeque solutae'',

Kuća, iz koje je iznesen naš mrtac, mete se najvećom pomnjom, i metla se onda pobaci sa smećem; Rimljani svoju žalosnu kuću (domus funesta) čiste naročitom vrstom metle, a to je toliko važno, da taj posao obavlja nasljednik pokojnikov, te se zove smetar (everriator).1 Našemu mrcu u grobu meće sin bus pod glavu; kod Rimljana, nasljednik, što je redovno sin, priprema sve potrebno mrcu, i najposlije u grob njegov polaže isti bus.2 Naša pjesma uzdiše: ''Crna zemlja ne budi joj teška!'' koje bi se reklo kao prevedeno s rimskog poznatog uzvika, što se, iz usta rodbine i cijele pratnje, na rastanku, orio ukopanome pokojniku: ''Sit tibi terra levis!''3 Ista naša pjesma obasiplje grobnu zemlju ružom i bosiokom, a zalijeva je živom vodom. Ako to nije prosto podudaranje svuda jednake tanke ćuti ljudske onda i ovdje vjera rimska slaže se sa srpskom i hrvatskom. Rimljani oko grobova rado izvogjahu malenih bašća s vodama, uz ruže i ljubice, mrče i ljiljane.4

1 Preller, Röm. Myth., II B., s 93.

2 Id., s.94—5.

3  Slično je i u Rig-Vedi, X, 18, v. 11: ''Otvori se, zemljo, ne tišti ga, dopusti mu lasan ulaz, zaklonište pouzdano; zaodjeni ga, zemljo, kako sina majka odijeva u svoje ruho''.

4  Preller, Röm. Myth., II B., s. 96—7. Dalo bi se još isporediti slavensku ''triznu'' (borbu) s rimskim ''ludi funebres'', ''ludi novendiales''. Mrtac željan je krvi, te njemu na čast, prije nego što se zapali

lomača, krvno se bore gladiatori u Rimi i ''triznici'' u Rusiji, kako ovo svjedoči hroničar Nestor. I Rusima i Rimljanima biti će to običaj od stairine, premda se navadno kaže, da ovim potonjima  pogrebne gladiatore dadose Etrurci. Ali je moći isto ovako, bez punog dokaza, pretpostaviti, da doseljenim Etrurcima običaj uzajmiše italski Umbri. Bilo što mu drago, mi triznu amo ne pritežemo, jer

joj nema spomena u našem narodu.

Daća, uz svoje najglavnije obrede, vršena je u vremenu, što je starije od slavenskog i rimskog. Ne samo da je imadu Grci, koji je zovu περιδειπνον, pa i Eranci, kojima bijaše veoma omiljena, kao što im premili bijahu čisti duhovi pokojnika, no se ona obilno daje mrtvima već u doba vedično. Najjasnije svjedočanstvo o tome pruža nam Rig-Veda, iz koje je osobito vrijedno da se navede himna 15, knjige X, gdje pokojne roditelje nasljednici pozivlju na daću ovim usrdnim riječima: ''Oj oci, s

pomoću približite se po slami5; mi vam ovdje priredismo piće, uživajte ga: dogjite amo s pomoću

prejakom, i podajte nama spasenje i zdrav blagosov! K dragim jestivima, što na slami stoje, pozvani su oci, koji se Somi raduju; neka dogju, i nas ovdje usliše, i nama progovore, i nama pomognu. Pošto vi

budete s prignutim koljenima sjeli na desno, uzmite svi drage volje ovu žrtvu; ne kaznite nas, vi oci, radi kakvog grijeha, koji, po ljudskoj naravi, činimo na vama. Sjedeći tamo u krilu zorâ, dajte smrtnome poštovatelju dobro; od bogastva ovog udijelite vašim sinovima, o oci, i donesite moć veliku. S pregjima našim, koji vole Somu najbolju, koji napitku Some dogjoše, nek blagostivi Jama1 lagodno uživa naša pića, on lačan s lačnima. Dogji, o Agni, s blagim ocima, s vjernima, s mudrima, koji u svjetlosti prebivaju, koji kod bogova sjede s čežnjom i žegju, a poznaju žrtvu, pa ih veličamo pjevanjem. S onima, koji žrtvu jedu, žrtvu piju, a vjerni su, i voze se s Indrom i s bogovima udruženi, s tisućom otaca, prijašnjih i potonjih, koji u svjetlosti bogove hvale, dogji, o Agni! Vi, koji lijepo vodite, vi negda ognjem istrošeni oci, približite se, sjedite svaki na svoj sto; uživajte na slami priložena jela, i darujte nam dobro, što sve ljude obilno hrani. Za oce, koji su ovdje i koji nisu ovdje, koje mi poznajemo i koje mi ne poznajemo, ti znaš, koliko ih ima, ti znalče bića (Agni); voljno ti uživaj lijepo spremljenu žrtvu. Sa spaljenima i sa nespaljenima, što se veselo goste u sredini neba, š njima odvedi, ti gospodaru (Agni), k carstvu duhova ovo tijelo,2 pa ga tvori po volji''.3

5  Posuta žrtvena slama, što ju mi mnogo puta opazismo u našim vjerskim običajima.

1  Mrtački bog.

2  Kako je vidjeti, pjesmi dade povoda spaljenje jednog mrtvaca.

3 Rigv., X, 15, v. 4—14.

Pjesma vedična opisuje daću i ističe joj vjersku narav, da se jače ne može. Dakle, daća uzlazi u same početke našega arijskoga roda. Po indijskim tumačima Veda, znamo i životinje, što su se s mrcem vodile i za daću klale. Bijaše to goveče, no redovno krava; ili bijaše koza mrke dlake.4 U ovome vedični običaj razilazi se od našega, koji uprav kozu zabranjuje.

4 Gubernatis, Storia comp. degli usi funebri, p. 64. Mrcu prilagahu Indi takogje graška, što se može smatrati kao neko koljivo. To pridržaše Heleni, koji svojim mrtvima davahu sočiva, kako bi se u putu hranili i platili onamošnji ulaz. Običaj još se drži ponegdje u Europi, ali pod drugim oblikom: na dušni dan, u novembru, sočivo, navlastito grah, udijeli se siromasima, što mole za duše pokojnika (Id., Myth. zool., v. 1, p. 177).

Pošto smo na religiji groba kod Inda. još dvije riječi o njezinu odnošaju prema vjerovanju Slavena. Gore navedena pogrebna pjesma indijska kaže, da bog Agni, Oganj, pokojniku ''tvori tijelo po volji'', koje znači, da mrtvo tijelo na nov način Oganj saobrazuje, kako bi ono duši na drugom svijetu služilo. To je tijelo novo i kao različite vrste. Još jedna pogrebna pjesma Rig-Vede veli mrtvome: ''Udruži se s Jamom i s ocima, na nebu najvišem, s ispunjenjem svake požude; oprošten manâ, idi u postojbinu svoju, sjajan prioni uz novo tijelo.''1 Dakle vatra, dok truhlu lešinu uništava, u istom času tvori pokojniku novo tijelo, nebetežno i prosvijetljeno. Valjda i Slaveni mislili, da se na lomači zbiva baš ovakovo prosjaivanje mrtvaca. A drugi slavenski nazor ova ista pjesma čisto iznosi na vidjelo. Pominje se rajska poljana: ''Najprije je Jama našao put k onoj poljani, koju niko ne može da nam otme, u koju su naši pregji prispjeli, kadno staze njegove (Jamine) raspoznaše.''2 Ova poljana ne luči se od naše rajske livade.

1 Rigv., X, 14, v. 8.

2  Id., ib, v. 2.

Držana je daća rimska i naša, kako ono rekosmo, bez vike i buke, uz tihe razgovore. To se i pristoji, radi tuge i obiteljske žalosti. Ali dionici su, ako ne prve daće na dan ukopa, a to susljednih daća, takogjer drugi ljudi, koji nisu rod mrtvome. Što ih je više, tim je pokojniku veselje jače, čast veća. Običaj bijaše to rimski, te se zvao silicernium, visceratio, a i grčki, s odnosnom riječju κρεωνομια, κρεωδαισια. Iz imućnijih kuća, u podušje njihovim mrtvima, razdavalo se svjetini kuljenâ, utrobicâ, mesa. Od prilike isto ovako radi se i u nas. Na poveće daće zove se seljačko mnoštvo; ko časti pokojnike, ide redom od kuće do kuće govoreći: ''Dogjite doveče, da spomenemo

mrtve.''3 Daleko od groba, a sa već otančanim bolom za mrtvima, naravno, da taka daća nije svagda trjezmena. Naša jedna poslovica veli: ''Najeo se kao siroče na zadušnice'', a druga još ljuće: ''Beneće kao pijan na daći.''4

3  Vuk. živ. i ob., na str. 210.

4  Vuk. posl.

Raspuštenu daću, uz silno pijančenje, zabilježila slavenska historija. U velikome ratu megju carem Mauricijem i moćnim avarskim haganom Bajanom uz slavenske mu podanike i saveznike, vizantijski vojskovogja Prisko preduze, godine 585, napadni boj na Slavene s onu stranu Dunava, u sadašnjoj Rumuniji. Prisko zaskoči i razbi kralja Ardagasta, neopreznu junačinu, pa, dalje išavši preko močvara, u ponoći zateče nepripravna i drugoga kralja Musoka. Slavenski kralj, i njegova vojska, ležali mrtvi pijani. Vojska je isječena, a kralj živ uhvaćen. Šta bi? Musok bijaše spremio daću svome

pokojnome bratu.5

5  Teophanis Chronographia (Bonnae 1839, v. I, an. 585): 'επιταϕιον γαρ εορτην του ιδιου αδελϕου εωρταζεν.

Ogromne daće Slavena pregjoše i na obližnje Turane. Poznat je ukop, u Panoniji, groznoga Atile. Kad on preminu iznenada 453 g., njegovi Huni, pred što će ga noćno u zemlju veličanstveno sahraniti u trostrukom sanduku od zlata, srebra i gvoždja, po danu neizmjerno njega oplakaše, a pri tome neizmjerno jedoše i piše. To im bila ''strava'', koja je riječ prije slavenska, nego li gotska.1 Neurednu daću Arijaca nalazimo, valjda, i u samoj crkvenoj historiji. Stranom jednom, oglašene ''agape'' prvih hristjana jesu mrtačke daće, jer se često drže i na grobljima. To crkva primila pod okrilje svoje, i gledala oplemeniti lijepim naukom ljubavi. Ali kvas starovjerski pokaza se jači od novoga hristanskog. Mnogo jedenje i pijenje na brzo uze sve to većeg maha pa sabori svećenički ukinuše  agape odvrgnute od početne misli, ili, bolje da reknemo, povraćene na kruti običaj poganskih daća.

1  Krek, Einl., s. 435-7 — Miklošić, Etym. Wört. Slavenski, ''strava'' znači: hrana, jelo.

S daćom Srbâ i Hrvatâ uporedo ide naricanje. Rodbina, kako navadno sama jede u ime mrca, tako najčešće ona sama za mrcem i nariče. Na to je najprikladnije u rodbini ženskinje, te će osobito mati tužiti za sinom, sestra za bratom. Tužaljka se čini iz svega glasa, ponajviše u stihovima, kao pjevajući; a, pošto se s običajem ovdje stječe naraviti bol, tuženje je više puta tako žalostivo, da gdjekoji na daći plaču, pa gotovo nema oka, što nebi prosuzilo.2 Iz takovih suza niče jedan biser našoj književnosti. Divna je, i nedostižna sadašnjim imitatorima, naricaljka sestre Batrićeve za bratom, koju vladika Petrović sastavi po pučkom načinu crnogorskog tuženja.3 U jekavskim tužbalicama, kratki četverosložni drugi stih, kao: ''Jaoh nama!'' — ''Nama prazno!'' iznosi, bez sumnje, bolne uzvike mnogobrojne domaće čeljadi, ili, kako jekavci kažu, vojske, koja je, navlastito u starije doba, okružavala mrca i njega žalila.4

2  Milićevića živ. Srba, Gl. XXII, na str. 206—7.

3  U Gorskom Vijencu.

4  Žensko skoro jednako naricanje, uz taki izraziti pripjev, ima na Sardegni. Jezuit A. Bresciani piše: ''Questi canti funerali son dalla prefica declamati quasi a guisa di canto con appoggiature di ritmo, e intrecci di rima e calore d' affetti e robustezza d' imagini, sceltezza di frasi e voli di fantasia rapidissimi; termina ogni strofa in un guaio doloroso gridando: ahi! ahi! ahi! E tutto il coro delle altre donne, rinnovellando il pianto, ripetono a guisa d'eco, ahi! ahi! ahi! (Gubernatis, Storia comp. degli usi funebri, p. 58).

Na daći, u Srbiji, nariče najbliža rogjaka, i uz druge žene obilazi nekoliko puta oko sofre sve dotle, dok joj se veli: ''Dosta, za Boga! Božja je volja! I mi ćemo svi tamo; nemoj gnjeviti Boga. Neka je živ ostatak!''1 Koja majka ili sestra oplakuje pokojnika, ona se ne će brzo smiriti. Tuži sama, i kod kuće i u polju, kašto po dvije i po tri godine2; pa istinitome bolu ni malo ne smeta, što je to tuženje glasno i ponajviše ritmično. Nije sada u običaju, ali pjesme kazuju, da je negda i žena ovako tužila za mužem, te i djevojka za vjerenikom.3 Po svemu je vidjeti, da svečano žensko naricanje bijaše izvanredno razvijeno u našeg naroda, valjda zbog slavenske mu mekane, ljubavne ćudi Ali žene nariču

već u vedično doba, te je i običaj općenito arijski. Manje ili više, na svakom pogrebu arijskog čovjeka ima tužilaca i tuškinja. Najmanje ih je kod Nijemaca, može biti za to, što Nijemci rado ne plaču.

1  Milićevića živ. Srba, Gl. XXII, na atr. 207.

2  Vuk. živ. i ob., na str. 154.

3  Id., ib.

Kako naricanje obično slijedi uz daću, gdje se jede i pije, naravno je to, da se ono, s neke  strane, okrenu u formalnost. Osobito, kad nariču ljudi izvan pravog porodičnog kruga, onda vapaji žalostivi imadu tek vrijednost pogrebne gizde. To je tako zvano ''pokajanje'', u Crnoj Gori. Čini se pokajanje, ili odmah prvi dan na pogrebu, ili drugi i treći dan u kući pokojnikovoj. Iz istog sela, ili čak iz drugih sela, dogju ljudi, to dalja rodbina, prijatelji i poznanici, naoružani i poregjani, pa jedan   nariče, a, napomol grobu ili kući, svi potrče bez reda i u glas zajauču.4 Na to, tuže nad oružjem i nad iznesenim haljinama umrloga. Kako se obred zove pokajanje, tako se ti obrednici nazivlju ''pokajnice.'' Časte se onda jelom i pićem iz one kuće. Viteško tuženje nad oružjem preminulog viteza starinsko je, bez sumnje. U starinu sižu i primorske plaćene narikače, ili tuškinje, koje pokojniku nisu nipošto rod, nego se, časti radi, od prijatelja šalju na sprovod. Plaćene, ili kojekako nagragjene narikače, još postoje u Kaštelima, megju Spljetom i Trogirom,5 i u Boci kotorskoj6 te i svoj onamošnjoj okolini gdje ih zovu takogjer tuškinje. Naše su narikače prava prilika rimskih praefica, ali nisu prešle od Rimljana k nama. Ne samo da ih je još naći u Italiji, već plaćeni svoj posao tjeraju i u Irskoj, kud zaista ne doprije rimski uticaj. Što se one na mnogim mjestima ukidoše, pa se i u nas izmiču svejednako, tome je uzrok vjera Hristova. Crkvu je uvijek mrzilo svako neuredno i bučno tuženje za pokojnicima.

4  Id., na str. 155.

5  Vuk. živ. i ob., na str. 210.

6  Vrčevića niz prip., na str. 270: ''Nikolina je bila malo starija godinama od Jovanove, zdrava, mlađa, darovita, jedna od najoglašenijih narikača one prostrane knežine. Kad god bi kakav odličan čovek

umro, ili momak u boju poginuo, za nju su šiljali s molbom, da dogje naricati nad mrtvim''.

Gledom na daće, ili podušja, u Srbâ i Hrvatâ, još jedno nam je ispitati: vrijeme, kroz koje se daju. Sabirući sve odnosne vijesti, možemo reći, da se daće daju u četiri navrata: na ukopu mrca i mahom po ukopu, onda u četrdeseti dan, pa do po godine, a najposlije s navršenom godinom. Tri potonje ove daće zovu se svuda jednako: četrdesnica, polugodišnjica i godišnjica.

Što se tiče vremena glavne prve daće, običaj se ponešto razilazi po različitim krajevima zemlje. U svakom kraju navadno je to, da se mrtvacu daća prikazuje na ukopu i sutradan poslije ukopa, kad se ovo drugo ne odloži do prve subote ili nedjelje.1 Daća na ukopu, kao i žalba, jeste obiteljska u strogom smislu; no sutradan ljudi i nezvani dogju na groblje, donoseći sa sobom jela i pića, da i oni ožale ne svoga pokojnika.2 Taj drugi dan već nema popa, koji ne bi pravo ni znao, šta da tu radi; nego se čeljad, kućna i nekućna, sama prekrste, jedući i pijući ''za ispokoj duše pokojnika N. N.'',3 kako mu bude ime. U gdjekojim krajevima, nastavlja se daća i treći dan. Tako u Crnoj Gori, pokajnice idu i treće jutro na grob, te poslije žalovanja jedu i piju.4 Iz ovoga kao da bi nam bilo izvesti, da glavna prva daća Srba i Hrvata neznabožaca trajaše za tri dana. Ali u Sinju, na starom hrvatskom zemljištu, nalazimo ''sedminu'', što je daća, koju rodbina i prijatelji donose kući pokojnikovoj.5 U Slovenaca takogje ista riječ ''sedmina'' hoće reći: daća.6

1  U subotu na veče, a u nedjelju u jutro.

2  U Srbiji, osobito oni, koji se u isto groblje kopaju — Milićevića živ. Srba, Gl. XXII, na str. 205.

3  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII na str. 169.

4  Vuk. živ. i ob., na str. 155—6.

5  Vuk. rječ., pod Sedmina.

6  Krek, Einl., s. 439.

Ne bi to imalo značiti, da se ukopna prva daća, kod Hrvata i Slovenaca, produljivala za čitavu nedjelju dana?1 Na velikim ruskim pogrebima u X vijeku, ako je dopušteno to zaključiti po jedinom

slučaju, navedenu od Arapa Ibn-Fadhlana, častili se ljudi za devet ili deset dana, jer devet dana mrtac stajao izložen, dok ga u deseti spališe. Pilo se kroz to vrijeme dan i noć, dašto u pokoj mrca, na taj način, da trijezni Arap osta presenećen: ''često'', veli on, ''jedan od njih umire s čašom u ruci.''2 Daća ruska pri ukopu traje dakle, na temelju ovoga svjedočanstva, čitavih devet ili deset dana.

1  U našem jeziku, ''sedmina'' izrazuje, više nego sedmi dan, broj od sedam dana.

2  Kod Kreka, Einl., s. 426—7.

Dosta je prilike misliti, da se prva daća mrcu manje ili više duljila, po kraćem ili dužem obredu pogrebne svečanosti. Može biti, da u hrvatske gospode mrtvo tijelo stajaše izloženo, i samo napola sahranjeno, za sedam dana, kako ono čusmo, da u gospode ruske stajaše za punih devet, dok bi se spalilo u dan deseti, pa, kad crkva zabrani dugotrajno izlaganje, da onda daća sedmina pretvori se u gozbu sedmoga dana, koja se sada čini u Sinju. U ostalom, ruskih devet dana žalosne daće kao da je u nekom suglasju s običajem korotovanja u Srbiji. Kad u Podgorini nastaje žalost za mrtvim, tad muškarci devet dana idu gologlavi i ne briju se, a devet dana idu porušene i ženske, koje prevrću

haljine na sebi i povezuju se crnom mahramom.3 Devet dana intenzivnog žalovanja i obilate daće, to je takogjer običaj grčko-latinski. Uprav toliko dana poteže se rimska daća, što uz druge nazive nosi i  ovaj: ''novendialia''.4 U staro doba, Atenjanima red bijaše za devet dana izlagati mrca.5 I u davno doba homersko, narikače tuže za devet dana. Poznata je zgoda s mrtvim tijelom Hektora junaka, koja završuje Iliadu. Trojanci ''dovozili za devet dana silesiju drvlja, a kad sjajna ljudima zabijeli deseta zora, tad već suze roneći iznesoše smiona Hektora, i postaviše na vrh lomače, i u nju baciše vatru.''6 Hektorovo tijelo izloženo je devet dana, a sažgano deseti, isto kao i tijelo ruskog velikaša.

3  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, na str. 169.

4  Adjektiv ''novendialis'' ima, kao i riječ ''sedmina'', dvojako vremenito značenje: quod novem diebus, vel nono die fit.

5  U peloponeskom ratu, za sama tri dana izlažu se kosti palih vojnika. Izlažu se zajedno pod jednim šatorom, pa kostima svoga mrca, ko hoće, donosi prilog, a žene iz doma za njim nariču na ukopu,

kazuje Tukidid (II, 34). To se čini, veli on, ''po običaju otaca''.

6 II., XXIV, v. 784—7.

Obilatija daća za sedam, ili devet, neprekidnih dana valjda obdržavala se s tom namjerom, da bude mrcu potpuno udovoljeno, dok mu tijelo, prije konačne sahrane, još postoji sačuvano u  čovječjem obličju: pri cjelokupnome tijelu, duša eto jače gladuje i žedni. Dapače, skrb za mrca, makar sve to manja, proteže se i dalje. Mi rekosmo, da je daći drugi mah tako zvana četrdesnica. I ovoj je riječi značenje dvostruko: četrdesnica je daća nakon četrdeset dana po ukopu, a podjedno znači spomen mrcu za cijelih četrdeset dana.1 Ima i drugi četrdesetdnevni spomen, ali ne za mrtvog pojedinca, nego za sve mrtve, megju uskrsom i Spasovim danom, te se novogrčkom iskrivljenom

riječju zove ''salandar'', od σαραντα,2 jer ga grčka crkva od puka k sebi preuze, pa kalugjeri primaju priloge i mole se za mrtve. Od prilike, istu našu četrdesnicu drže i Rumunji; jednu daću oni davaju

poslije šest nedjelja dana,3 koje opet izlazi na približni broj četrdeset. A u Srbiji, u okrugu užičkom, iza glavne ukopne daće, ''pre četrdeset dana daju dve daće kod kuće i kolju dušnog brava''4; tada ženskinje opet nariče, no sa malo stihova, i nikad onako žalostivo, kao što prije. Ove dvije kućne daće s dušnim bravom, davane u dnevima neizvjesnim, no prije četrdesetog dana, služe dokazom, da je taj tečaj vremena, ta cijela četrdesnica pomišljena bez pravog prekida i kao ukupna. Ali na što četrdeset dana njege i brige za podušje? Ja mislim, da je to sve bivalo s toga, što se vjerovalo, da duša, prije

nego će u raj, skiće se po zemlji za četrdeset dana,5 pošto je tijelo nekako ovamo privlači.

1  Vuk. rječ.

2  Vuk. rječ., pod Salandar.

3  Slavici, die Rumänen, s. 170—3. U njih, za šest nedjelja ljudi idu gologlavi, a žene raspletene i porušene.

4  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, na str. 169.

5  Vidi gore, na str. 120.

Može da bude neprilike izvanredne te i jada za dušu, ako se tijelo po slučaju pokaže uporno raspadanju.6 Za to daje se i dalje daća, no sve to rjegja. Takova je polugodišnjica i godišnjica, koje su obe u običaju i kod Rumunjâ.7 U ovom su poslu Rumunji uopće vrlo zabrinuti, a brigaju se posve poganski. Ukaže li se umrli kome od porodice u snu, daj odmah da se obavi jedna pomana s vodom, s jelom, s odjećom, po izraženoj želji umrloga. Rumunjske daće prilažu se dugo, sve do navršene sedme godine iza smrti pokojnikove, a to na godinu barem jedna.1 Red daća hrvatskih i srpskih svršava se s godinom, kadno se daje posljednja obilata godišnjica.2

6  Gore, na str. 120—2.

7  Slavici, die Rumänen, s. 170—3.

1  Id., ib.

2  Ili se barem davala obilata, sudeći po ovoj staroj poslovici: ''Na svrhu od godišta više ije mrtvi, nego živi''. Poslovice, na svijet izdao Daničić.

Godišnje zaregjivanje daćâ i godišnja korota čvrsto se drže megju sobom, u našem puku. U Srbiji, kad se u kojoj kući, radi ženidbe ili udaje, smetne korota, onda su prekinuta i podušja, ali, da ne bi pokojnik na tome štetovao, valja mu ''izdati godinu'', kako tamo vele. Na primjer, udovac, koji hoće da se ženi prije korotne godine dospivene, svojoj prvoj ženi godinu izdaje time, što za kraće vrijeme njoj prilaže sve redovne godišnje daće.3 Koji se oženio drugom, taj ne smije i ne će nikad umrloj žeai ''izdati za dušu.'' Godišnja korota, što je u Europi posvuda uobičajena, biti će starodrevna, jer ona već postoji u davno doba Helade. Za godinu duljeno korotovanje i davanje daćâ jamačno se veže s godišnjim tečajem sunca. Veza je valjda ova: čovjek živi, umire i uskrsava na lik Sunca boga, koji svake godine sjaje, propada i nanovo se uzdiže.

3  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, na str. 170.

Izvjesno je barem to, da Arijci, na svršetku godine, žaljahu podjedno Sunce umanjeno i sve pokojnike svoje. Davala se onda daća, ne samo za preminule pojedince iz vlastitoga doma, već za opću zadrugu umrlih iz plemena i iz naroda U Eranu, taj običaj usavrši se do veljih dušnih blagdana. Pokojnici eranski proslavljali se za deset posljednjih dana godine. S rajskih visina hrljahu najprije   svoji k svojima; onda silažahu i svi rajnici, svi sveci mazdejske vjere. Da se pristojno dočekaju, svaka

se kuća čistila i kitila, pa, blaženicima na dar, iznosilo se cvijeća, voća, mlijeka, vina i mesa.4 Pri koncu godine, navlastito megju božićem i bogojavljenjem, na jata izlaze mrtvi, po njemačkom praznovjerju; a kako oni okolo idu, to i sad vigjaju mnoge oči. Jednako i u Italiji, u Piemontu, ukazuju se pokojnici u mrtvu jesen, pred zimno doba: običaj je, da u oči dušnoga dana (2 nov.) večeraju svi skupa srodnici, pa da se na stolu ostavi štogod od jela; doći će noću mrtvi i poješće ono.1 U nas, pučki praznici, ''materice'' i ''oci'',2 što padaju u pretposljednju i u posljednju nedjelju prije božića, po velikoj prilici jesu spomen-dani preminulih matera i otaca. Po kućnom obredu, sad djeca vežu, tih dana, užetom, ili čim drugim, majke i oce svoje. Mi već pokušasmo to izjasniti kao zimsku općenitu vežnju umrloga ljudstva i Sunca3: Sunce posljednjih dana godine polama se i umire. Da su ''materice'' i ''oci'' dušni god, to i Vuk mutno osjeća, veleći: ''materice su kao žensko krsno ime.''4 Što je zapravo krsno ime, vidjećemo dalje.

4  Spiegel, Avesta, II B., Einl., s. 101.

1  Gubernatis, Storia comp. degli usi funebri, p. 109.

2  ''Očići", kažu u Boci.

3 Dio III, na str. 57—8 (201—2).

4  Vuk. rječ., pod Materice.

I povrh toga, ima u narodu još drugih ''zadušnica zimnjih'', samo što ove padaju u novu godinu, u pokladne dane pred bijelu nedjelju. Zimnje zadušnice traju za svu nedjelju dana izmegju bijele i sebične, pa se zovu ''zadušna nedjelja''5 Glavni obred vrši se pod domaćim krovom, što je znak njihova postanka neznabožačkog. Koje mrtve domaćin pamti, ili drži zapisane u čituli, tima svima za dušu pali po jednu svijeću, namijenivši izričito svakome: ''ovu ocu, ovu materi, ovu babi'',6 i tako dalje. Ako je  tu blizu manastir ili crkva, obred, dakako, biva i hristjanski; obslužiće svećenik, pa će on spominjati

mrtve, a domaćin paliće redom svijeće, kako budu čitana imena. S popom, na nekim mjestima, idu i na groblje, da uz upaljene svijeće spomenu i ondje mrtve. Siromasima, koji dogju, daje se jela i pića, to ''dijeleći za dušu''7; daje se, naime, starinsko podušje, ili daća.

5  Vuk. živ. i ob., na str. 23.

6  Id., ib.

7  Id., ib.

Spomen za sve mrtve pomiče se dalje kroz godinu. Nije sumnje, da Srbi i Hrvati živo i često spominjahu mrtve iz doma, brastva i plemena, spomen udešavajući prema godišnjim mijenama  prirode. Skoro u svačemu čvrsto privezani i priljubljeni silnoj prirodi, naši oci u nju uvukoše, s njenim životom skopčaše i mile svoje pokojnike. Kazasmo, da se mrtvi spominju u zimno doba, u sumornim danima polomljenog Sunca. Brzo za tim, eto gdje se spominju s jakim Suncem, u jek proljeća. Oko aprila mjeseca, kad se rudine već preodjedoše travom a gora listom, slavi se, u narodu, ''pobušeni ponedjeljnik'', što je, po sadašnjem kalendaru, drugi ponedjeljnik po uskrsu.1 Idu ljudi na groblje, i ''pobušavaju'' grobove od one godine. Pobušavanjem sad se osobito bavi ženskinje, ne valjda toliko s toga, što su mile ruke najprikladnije na ovi iskaz ljubavi, koliko s drugog razloga, što žene čuvaju najduže i najvjernije pučku predaju. U pobušeni ponedjeljnik, dijeli se za dušu.2 Starinski običaj osvetili popovi, čateći mrtačke molitve; ali poganština najsvježija izvire opet iz drugoga obreda, što se u isti ponedjeljnik obavlja po nekim mjestima Srbije, kao u Negotinu i u Ršavi.3 Momci i djevojke sastaju se na igru poslije podne, i ''družičaju se.'' Opletavši vijence od vrbovih mladica, kroza njih se ljube, dok mijenjaju uskrsna jaja. Ovo sada ponajviše rade momci megju sobom, a tako i djevojke; koje pak goni osobita ljubav, oni će vijence svoje izmijeniti, metnuvši ih jedno drugome na glavu. Postaju ovako momci godišnji prijatelji od zakletve, a djevojke godišnje drûge. Igra se zove ''družičalo'' ili ''ružičalo'', pa do godine, na novi pobušeni ponedjeljnik i novo ružičalo, gdjekoji ostanu taki drugovi, a gdjekoji se ponove.4 Dotaknuće groblja i ružičala, tužne smrti i radosne ljubavi, tanjemu našem osjećanju mnogo ne prija, no ono naravno bijaše davnim ljudima, odhranjenim prirodi pod skutom. Mislilo se, da sa živima i sami pokojnici, iz svojih pobušanih grobova, raduju se krasu i sjaju proljeća.

1  Id., na str. 27.

2  Id, ib.

3  Id , ib.

4  Isporedi Dio V, na str. 29 (149).

Naprijed u godini, radovali se svi mrtvi punoj toploti ljeta, pa živi opet usrdno njima činili spomen. Za subotu uoči Trojica, ili Duhova, kažu sada, da je to ''zadušna subota.'' Pada ovi zadušni dan okolo mjeseca junija, kad se sunce na nebu najviše uzdiglo, te je zemlja u naponu svog zelenila. S Trojicama, ili Duhovima, crkva svetkuje silazak Duha svetoga k apostolima; no može biti, da pluralni naziv Duhovi, što puk osobito u Vojvodini potrebljava,5 iskoči nam iz poganštine, i da iz prva ono bijahu duhovi blagih pokojnika, koji dolje k svojima silažahu u pohode, a svoji ih čašćahu. Svakako stoji to, da sada u Srbiji, na mnogim mjestima, u zadušnu subotu daju za dušu.6

5  Vuk. rječ., pod Duhovi.

6  Milićevića živ. Srba, Gl. XXII, na str. 99.

Još na drugim mjestima, spominju se mrtvi na Petrove poklade. Ove se dotiču mjeseca julija, kad se ljudi, pri svrsi rodnih mjeseca, vesele sabranoj i spremljenoj ljetini. Ovako, uz neprekidno pominjanje, živi druguju s milokrvnim mrtvima kroz godišnji cijeli okret prirode. To, u staro doba, bijaše na djelu vječna pamet, što se i sad svejednako klikuje i obećava dragim pokojnicima.

Ovdje gore rečeno je, da pokojni duhovi prilaze k živima svojim. To je drevno vjerovanje svih Arijaca, a eto još nimalo ne popusti u našem narodu. Nesretna je, tuguje svaka kuća, kojoj pokojnici ne dohode. U jednoj pjesmi, kućna čeljad uzviknje:

''Da smo jadni i žalosni,

e se za nas ne spominju svojoj kući ne dohode!''1

Za to, u drugoj tužaljci, tuškinja preporučuje novome pokojniku, koji na onaj svijet ide: ''Još te molim s jadovima,

ah! za naša velja dobra!2

nemoj nam ih zagovorit; nego ćeš ih k nama spravit', da se željno izgrlimo,

i od plača ućešimo.''3

Ovo ovako govore Paštrovići, ali odaju mišljenje svega naroda srpskog i hrvatskog.

1 Vuk. pjes., knj. I, 151, v. 12—14.

2 ''Velja dobra'', to su sami pokojnici.

3 Vuk. pjes., knj. I, 152, v. 16—21.

Mrtvi prilaze k svojima tiho i blago, ako su izdovoljeni redovnim daćama i spomenima. Dapače, samo takom dvorbom i ugodbom mrtvi imaju mira, postaju zapravo pokojni. Što se mrtvima prilaže, sve se daje ''u pokoj'' duše njihove, pa se i večera pogrebna zove ''pokojna večera.''4 Kad je govor o daći i o mrtačkom spomenu, pučka usta kažu uvijek, da je to za ''pokoj'', za ''ispokoj'', za ''upokojenje'' duše. Dolazi ovako i stajaća, a istoznačna, riječ ''okajati'': ''Pa ti hajde, okaj svoju majku,

—  i zakopaj staru milu majku.''5 Taj se pokoj svečano zaziva mrtvome: ''Pokoj ti ocu!''6 ''Bog da mu duši pokoj da!''7 — ''Bog ti dušu upokojio, a laka ti crna zemlja!''8 U isti red riječi ide i ''pokajnice'' i ''pokajanje'', u Crnoj Gori.

4  Vidi, gore na str. 151.

5  Krasića pjes., knj. I, 5.

6  Vuk. rječ., pod Pokoj.

7  Id., posl.

8  Vrčevića niz prip., na str. 43—4.

S ovim izrazima donekud regjaju se izrazi hristjanski. Na pr., zapadna crkva želi umrlome ''requiem aeternam.'' Ali ovdje tek slučajno stekle su se nalične ili slične izreke. Najprvo nam je opaziti to, da pokoj ne naglašuje se onoliko u crkvi, koliko unj upire pučki govor, a upire s osobitim pogledom na daću i na spomen. Drugo je opet to, da mrtvi, po hristjanskoj misli, više nego počivaju u miru, leže kao u snu, iz koga će svi ustati ''u jedan put u trenuću oka, u pošljednjoj trubi.''1 Radi ovoga

hristanskoga sna, pokršteni Grci upotrebiše, za mrtačko počivalo, riječ κοιμητηριον, koja pregje i u mnoge druge jezike. Doduše, hristjansko groblje nazivalo se, latinski, i requietorium, pokojište, no je riječ dosta rijetka, a s vremenom istrijebi se pred običnijom, premda tugjom, coemeterium. Mi, i  pored nove vjere, pridržasmo svoju staru riječ: groblje, ne gradeći sebi druge koje prema pojmu sna mrtvih hristjana. Isto tako pridržasmo uobičajenu riječ: pokojnici, koju nam jamačno ne dade ni grčka, ni rimska crkva. U dva klasična jezika, preminuli hristjani zovu se naprosto νεκροι, mortui, defuncti, a to se ne slaže s pokojnicima. Mi dakle ne velimo: pokojnici, po novoj, nego po staroj vjeri.

1  Korinćanima posl. prva, XV, 52.

Za ovo naše mnenje ima još jačega dokaza. Ne samo u nas Srba i Hrvata, veu i u starih Nijemaca, čisto se javlja prethristjanska misao o pokoju i nepokoju mrtvih. Nijemcima mrtvi bijahu, ili ''geheuer'', pokojni, veseli, ili ''ungeheuer'', nepokojni, neveseli,2 otkle ''Ungeheuer'' za svako biće nakazno i grozno. Tako i rimskome nazivu ''manes'', što su blagi duhovi pokojnika, odgovara niječni adjektiv ''immanis'', nečovječji, grozan. A nijedno nam poznato vjerovanje valjda toliko ne ističe pokojne i nepokojne duhove umrlih, koliko rimsko. ''Manes'' i ,''lares'', to su tihi i zaštitni duhovi praotaca; ''larvae'', to su duhovi nakazni, više puta u obličju živina, koji nemaju mira, te, ulajući se

noćno, prestravljuju ljude, osobito svojat po kućama.3 Postaju mrtvi ''larvae'' nesretne, razmeću se nemirno, kad im je što teško skrivljeno, ili na pogrebu nije im po redu ovršeno što treba. Mi već rekosmo, da mrtvacu rimskom, kao što i našem, ponajprije trebaše uredni ukop s daćom. Nego i preko godine sve mrtve svoje Rimljani spominjahu isto onako, kako još to čine naši ljudi na selu.

2  Grimm, Deutsche Myth., s. 762.

3  Sada Rumunji zovu ih ''strigoi'' (Slavici, die Rumänen, s. 173). Gledaj naše tence, gore na str. 121— 2.