Drugi svijet, u koji duša poslije svog lutanja ulazi, ima dva mjesta, pakao i raj. Oba su mjesta  na visini, megju nebom i zemljom, a prvi je na putu pakao. Praslavenska je riječ pakao, što bijaše prebivalište jedno dušama još i prije, nego li nova vjera Hristova riječ preuze, da njom označi pakao hristjana. Pakao nosi: plamena magla, rudi oblak.1 To je, po poznatom arijskom vjerovanju, veličanstvena, ali kobna magla i oblak, usred kojeg, pri sutonu, pri večernjem požaru, zapada božje Sunce, u prvome od svojih noćnih triju obličja. Kadno duša do tog mjesta uzleti, ona će i dalje, jer je mjesto sumorno i nepogodno. Put joj je preko pakla, a tim putem ide k raju. To nam čisto kažu ljudi iz Podibra, u Srbiji, koji sud poslije smrti sebi umišljaju ovako: ''Na onom svetu svaku dušu dočeka Arangjeo, pa izmeri na terazije njena dobra i zla dela. Posle te mere, upućuje svaku k raju, a put ide preko pakla. Ako je na merenju preteglo dušino dobro ovoga sveta, njoj se učini, da je širok most  preko pakla, i ona pregje bez brige; ako li su pretegla zla dela, onda joj se učini prelaz uzan kao dlaka,  i tako ona pada u pakao.''2 U ovome prezanimljivom kazivanju Podibrana, jedino što je hristjansko, to je Arangjeo, koji i sam, inače, ovdje zar pristupio kao prestavnik sunčanog kakvog lica, ili zar višnjega Vida.3

1  Păclă u rumunskom jeziku, u koji pregje iz slavenštine, još znači: magla (Krek. Einl., s 422), kako to već drugdje navedosmo.

2  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, na str. 171. Tako i u jednoj tužbalici (Vuk. živ. i ob., s. 180) put ne vodi ravno u raj: ''Nije ti se načuditi, moj putniče! — gje si tamo uitio, moj itniče! — Tamo kažu dva svijeta, moj svijetu! — i u njima dva cvijeta, moj cvijetu! — Raj je jedan, drugo divan, moj delijo! — U raju je mjesto tebe, mudra glavo! — a divan ćeš prolaziti, divna diko!'' Divan stoji ovdje mjesto pakao; ali kako se tu uturi riječ ova, i šta zapravo znači. ja ne znam.

3  Pošto u Muhamedovoj vjeri angjeli vode račun o dušama, pa je i muhamedovski pakao odmah do raja,

mogao bi ko pomisliti, da vjerovanje Podibrana nije izvorno, nego uzeto od Turaka. Ali je ono ipak izvorno. Kod Turčina, na umoru, dva su angjela, od kojih jedan, stojeći njemu na desno, piše u knjizi dobra njegova djela, dok drugi lijevi u drugoj knjizi piše zla djela. Pa je i cijela prestava suda u duši drugačija. Ne sude angjeli, već sudi Bog, a ne sudi se duši odmah iza smrti, već na kijametu, na općenitom strašnom sudu, kad u posljednji dan zatrubi, unakrst svijeta, uskrsna truba. Ukazaće se onda angjeo Israfil, ali samo za to, da uskrsnute ljude privede na sud. Iza božjeg sugjenja, angjeli prate gomilama pravednike u raj, dok drugi angjeli prokletnike turaju u pakao ognjeviti. Do pakla je raj, ali k ovome ne vodi most. Kako kaže sedma sura korana o ''razdionom zidu'' (Der Koran, aus dem arabischen übersetzt von dr. L. Allmann, Bielefeld und Leipzig. 1881), jedan zid, kao zastor ili platno, odvaja pakao od raja.

Naš most mi nalazimo u knjizi starijoj od korana, u Avesti, gdje mu se Mazdejci mole: ''Most Cinvat veličamo mi'' (Vi-pered, VIII, 6.). Mazdejski most Cinvat, načinjen od višnjega Ahuramazde, gotovo je jednak s našim. Dolazi k mostu svaki umrli, da dâ o sebi računa. Ko je pravedan, preko njega ulazi u raj, dok grješnik tamo ne može, već ga otolen vuku u pakao. S toga, dušno sugjenje na mostu, megju paklom i rajem, čini nam se nazor starovjerski u Srbâ i Hrvatâ. Što se pak tiče Arangjelovih

terazija, to može biti i davno i novo: davno, pošto ih nalazimo, pri sudu duše, čak u drevnih Egipćana,

onda u rabinskim knjigama, pa i u koranu, U gore pomenutoj suri; a novo za to, što su mjerila sad posvuda obična slika pravde. Mjerenje dušâ Grci su zvali ψυξοστασια, koju riječ upotrebljavaju najviše gledom na egipatsku religiju. Ponegdje u Njemačkoj, mjeri duše arangjeo Mihovil.

Sad shvatamo cio smisao staroj kletvi, koju čusmo: ''Duša mu raja ne vid'la, — nego se vila i vila, — na sred se pakla savila!'' — ''Duša mu raja ne vid'la, — veće se vila i vila, — na dnu se pakla savila, — te paklu bila podnica!''1 Shvatamo, mislim, i mutan jedan izraz, što, kunući se, upotrebljavaju osobito jekavci: ''Tako mi ovoga i onoga vječnoga svijeta, i tako mi se š njim duša na oni svijet ne prepredala!''2 Za dušu davnoga Srbina i Hrvata nema žalosti veće do ove, da se ona vije i

prepreda s drugim dušama, na dnu plamenitih večernjih oblaka. Neuredne gomile vječno nemirnih duša sačinjavaju kao ogromni oblačni talog, u prostoriji izmegju neba i zemlje.3 Tu se nalazi prethristjanski pakao.

1  Gore, na str. 118.

2  Vrčevića niz prip., na str. 111—2. Biti će ista, po značenju, i druga kletva: ''Tako mi se duša s njim ne prela!'' (Vuk. posl.).

3  Gdješto, u našim pjesmama, duše u paklu ''plivaju po ognjenom jezeru.'' To bi moglo biti plameno

oblačno jezero, ili oblačno more. Ali ovi nazor, ako je nov, može da bude i hristjanski, pa i eranski, ako je od starine. Erancima grješne duše strujale niz rijeku ognjenu.

Pakao stoji tik do raja i u pjesmi crnogorskoj: ''Ognjena Marija u paklu.''4 Čudesnoj pjesmi početak je ovo:

''Boga moli Ognjena Marija: Daj mi, Bože, od rajevah ključe, da od raja otvorimo vrata,

da ja dogjem proz raj u pakao, da ja vigju ostaralu majku,

ne bih li joj dušu izbavila.''5

4  Vuk. pjes., knj. II, 4.

5  Poganština širi se i dalje, u pjesmi. Kći ne može mater da izbavi, pošto je mati srca odveć otvrdnuta i života raskalašena (v. 72—104). Po svemu, što u ovim radovima rekosmo, mi u toj zatucanoj grješnici vidimo Živu-Vidu, ili Zemlju. Višnja boginja, mati Ognjenoj Munji, ljeti raspustila se mlada u obilju prirode, a stvrdnula se, te i ostarjela, u zimnim mjesecima.

Ako ovdje Ognjena Marija, t.j. Ognjena Munja, ne ide kroz pakao u raj, već obratno kroz raj u pakao, to je do toga, što svetica, ili boginja, ne krenu na put sa zemlje, no s nebesne visine. Ali i u ovoj pjesmi namješten je pakao odmah do uzvisitog raja.

Vruća je želja svakoga čovjeka, i svih svojta njegovih, pa i njegovih prijatelja, da ga pakao što brže mine. Valjda na oprost od pakla, koliko i na brzi oprost od mrtve truhline, ide današnji tužni obred ''opraštanja'', koje jedva da će biti sasvim hristjansko. U Srbiji, opraštanje obavlja se evo ovako. Kad je bolesnik na umoru, a još pri svojoj svijesti, zovne, pokraj kućne čeljadi, sve svoje prijatelje i poznanike, koji su tu blizu, te im govori: ''Oprosti mi!''1 Stavši predanj i skinuvšu kapu, odgovaraju oni: ''Da ti je prosto ovoga i onoga sveta!''2 A kad je bolesnik u teškim mukama, i ne može da ih se oprosti, svi viknu u tri maha nad njim: ''Bog da ti oprosti, i ovoga i onoga sveta!''3 Ovo: ''Bog da ti oprosti'' stoji, po prilici, mjesto starijega: ''Bog da te oprosti.'' Vidjesmo,4 da u drugom sličnom govoru izlazi na vidik ponajviše četvrti padež, osobito u navadnom uskliku: ''Bog da mu dušu prosti!''5 kad se za koga kaže, da je tu skoro preminuo, ili u opće kad se spominju ljudi umrli.6

1  Oko teško oboljelog čovjeka slično nešto vršilo se u Grčkoj i u Rimu. Obližnja rodbina skupljala se oko njega, pa molili Smrt, da ga mimoiđe, ili molili Hermu, dotično Mrkura, da mu dušu lijepo isprati k onome svijetu.

2  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII., na str. 168.

3  Vuk. posl.

4  Gore, na str. 128.

5  Ili: ''Bog da ga prosti!'' (Vrčevića niz prip., na str. 50.).

6  Ima i za žive ''oproštenih molitava'', na kojima je vidjeti odmah, i po ciglom nazivu, da više izrazuju oproštenje pogansko, nego li hristjansko pravo odriješenje od grijeha: ''Oba ih sastavi pod jedan petrahilj, očita ih prvo oproštenu, pa vračevsku molitvu'' (Vrčevića niz prip., s. 315—6). Ako su take molitve sada svećeničke, to nas ne smeta. Svećenici, naosob oni istotnog obreda, da puk od sebe ne

odbiju, nagodiše se s običajima od starine, kako tako ih zastirući nekom koprenom hristjanskom.

Zaostavši u tome paklu, na dnu meteorne prostorije, jesu li duše umrlih muku mučile? Rekao bih, da jesu. To mjesto svake večeri, pri zalasku sunca, prikazivalo se, na zapadu, kao zapožareno u plamenu nagomilanih oblaka, ili u rugjenju uhvaćene magle. Pa je duša bila nesretna već i time, što se

13

ona tu ustavi u svom putu k raju, i s drugim dušama zavi se, preprede se. To po vjerovanju našeg naroda. A, po vjerovanju ostalih Slavena, bilo bi misliti još ovo, da pakao sapinjaše sve nitkove, sve strašivce, koji na bojnome polju pustiše, da ih neprijateljski junaci sijeku: ko pada od ubojničke ruke, ubojniku je rob na onome svijetu.1 U paklu prepredaju se trome hrpe svakojakih nitkovića.

1  Dio VII, na str. 38 (218).

Ovo je kruta etika, kao što su kruti svi prvašnji narodi, makar pripadali izuzetno savršljivome rodu Arijaca. Ali, može ko pitati: Zar da s takim paklom udovolji se, i smiri se sasvim, podublja savjest naših otaca? Mimo junaštvo i stališnu razliku, zar ne bijaše u njih i tanjega razbira izmegju dobra i zla, izmegju ljudske pravde i nepravde? Ne osugjivahu li se veliki zločinci na teže muke, nego li one u ajerskome paklu? Da na taka pitanja damo odgovora, nama oskudijeva gotovo i sama mučna indukcija. Nego, površni jedan trag ima i tu. Iz naših izreka: ''teško do zla boga!'' — ''skupo do zla boga!''2 usporegjenih ga Helmoldovim svjedočanstvom o Crnom bogu sjevero zapadnih Slavena,3 mi nagagjasmo prisuće Crnog boga i u našoj staroj vjeri. Dalje nagagjasmo, osobito iz nekih naših pjesama (ako se u tom ne prevarismo), da mrkome napasniku naši oci dadoše u državu carstvo, pusto i tamno, to Legjan, ili Udbina.4 Moguće, da teško bezakonje bijaše ovdje kažnjeno, i da su se pravi veliki grješnici mučili žestokih muka pod rukom Crnog boga. No, ponavljam, ovo je dosta površna

pretpostava, bez stalna induktivnog temelja. Kod Arijaca, pakleno podzemno mjesto, uz žestoke muke

paklenika, stvori se tek u drugom mahu mitičnog mišljenja. Heleni ipak dosta zarana dogjoše do te novije tvorevine mitične, zamislivši, negdje pod zemljom na zapadu, τα Ταρταρα, tamna, ledena i grozovita.

2  Tome sad ovdje pridajem stih 85, u pjesmi: ''Ognjena Marija u paklu.'' Zla majka Ognjene Marije, nabrajajući svoja zločinstva, kaže:

''I tu ja bih u Boga zločesta".

3 Dio I, na str. 32 (72) i 41 (81).

4 Dio II, na str. 101—8 (199—207).

Čusmo, da kroz pakao sretna duša ide u raj. No, prije nego u raj ugje, bilo joj preći most, za koji mišljahu Arijci, da je prebačen preko ajerskoga mora ili vode. U našoj tradiciji sačuva se taj most i ta voda. Pjesme nam već izniješe vodu ''Stupicu'', što ''nije zdrava po junake'',5 pa isto čudnu, a megjašnu ''studenu vodu Jahoriku'',1 pa i mrazovitu vodu ''Trusovinu'', u ''kojoj su bilja od planine'', te od nje ''ko s' umije i ko se napije, — svoja će mu vjera omrznuti, — zaboravit' svoju porodicu'',2 tako da se od Trusovine žaca sve živo.3 U pjesmama, preko ovakovih voda svegjer vodi most. O naravi toga mosta mi ovdje nismo nimalo u sumnji. Čas prije4 reče nam pučko vjerovanje iz Srbije, da je ''širok most preko pakla'' za pravedne duše, što u raj idu, a ''uzan kao dlaka'' za druge duše, koje, upućene k raju opet raja radi zloće ne dostižu, nego padaju s mosta u pakao. Dušni most onoga svijeta stoji dakle, u mitologiji Srbâ i Hrvatâ, iznad svake sumnje.

5 Vuk. pjes., knj. II, 97, v. 58.

1 Id, knj. II, 95, v. 50.

2 Id., ib , y. 232—7.

3  Što se tiče ovih voda, koje nas sjećaju na grčku Letu, gledaj na str. 105-6 (203—4) Dijela II.

4  Na str. 133.

Prvom svojom mišlju, Arijci dušama sagradiše most velikačak. Bijaše to oni široki i svijetli pojas zvijezda, što osobito u vedroj noći bez mjesečine, sagiba se kao ogromni luk s kraja na kraj neba, te ga mi, po grčkom i rimskom načinu, nazivljemo obično: mliječni put. Osim toga noćnog mosta, imadijahu duše i drugi most dnevni, ništa manje veličanstven: dúgu, šarovitu i prekrasnu. Dvjema tima stazama silažahu, uzlažahu i sami bogovi. Od takoga vjerovanja Srbi i Hrvati ponešto uzdržaše. Našem narodu mliječni je put ''kumovska slama'' po tome, što se pripovijeda, da je kum u kuma ukrao breme slame, pa kumu kradljivcu slama ispadala i putem se prosipala, te je Bog odredio, da ono onako na nebu ostane za vječni spomen.5 Koja su ta dva kuma, narod ne zna, a ne znamo ni mi, to tim manje, što je riječ ''kum'' novijega postanja u Slavenâ,6 pa se za cijelo u priči namjestila, istisnuvši kaku stariju i

14

izvorniju. Ali ona slama dolazi iz davnine. U Rig-Vedi, nebrojeno puta na žrtvenu slamu prizivlju se bogovi, te bogovi idu putem, slamom posutim.

5  Vuk. rječ., pod Kumovska slama.

6  Miklošić, Etym. Wört., pod Kǔmotrǔ.

Hrvati, u lonjskome polju, skoro se dosjećaju, da je ''kumovska slama'' negda bila božji put, kad ono kažu, da je slama poispadala nekakome svetitelju.7 Isto tako Slavoncima privigja se, da se slama prosipala Bogorodici iz kola, kada je bježala sa Hristom.8 A ima još pomanjih znakova, da je mliječni put smatran bio u Slavena, a i u nas, kao što bogovskom, tako i dušnom stazom. Velikorusi kumovsku slamu zovu: ''myšíni trópki'', mišje putanjice,1 te po mišima nadjedoše i mnogim biljkama ime.2 Ovo potonje učinismo i mi, koji imamo kakvu dvaestinu trava i cvjetova mišjih, pa se neki i podudaraju sasvim s dotičnima ruskim, poljskim, češkim, te su postankom svojim praslavenski3 No, što su kućni miši, u simbolici Arijaca, ili barem u onoj Germanâ?

7  Maretić, Vjerov. Rad LX, na str. 171.

8  Id., ib.

1  Krek, Einl., s. 423.

2  Id,. ib.

3  B. Šulek, Jugoslavenski imenik bilja, u Zagrebu 1879, na str. 238—9.

U praznovjerju njemačkom, duše umrlih uobrazuju se kašto u miševe, a veli se i to, da miševi  iz kuće idu, netom u kući umre domaćin.4 Zbog mrtačkog značenja, miš sluti na zlo; u Rimu raspustili bi skupštinu, gdje bi se iznenada začuo mišji glas. Po tome, ruski naziv: ''myšíni trópki'' poteče, po velikoj prilici, od duša, što su onom stazom išle: a, pošto premnogo naše bilje nosi mišje ime, opet je neka prilika misliti, da je i to do vjere, i da s ruskim sličan nazor o mliječnom putu postojaše takogjer  u Srbâ i u Hrvatâ, pa da se s vremenom izbrisao, ostavši mu samo trag jedan u obilatome nazivlju bilja i cvijeća.5

4  Gubernatis, Myth. zool., v. II, p. 69—70.

5  Takogjer Litvinima mliječnim putem idu duše, uobličene kao tice, te se zove tičji put. Grimm,

Deutsche Myth., s. 691.

I što se tiče dúge, ima u nas jedno vjerovanje. Srbi kažu: da muško progje ispod duge, postalo bi žensko, a žensko da progje, postalo bi muško.6 Po mitovima meni poznatim, ja ne mogu da rastumačim to mišljenje, pa i čisto ne znam, da li se ono na duše odnosi. Samo mi je pripaziti, da ona izmjena spola šiba nekako na izvor života. Ali je Krek pokazao, da obližnji nam Slovenci dúgu pomisliše kao put neki za božanske duhove. Slovenski, ''mavra'', ''mavrica'', znači: dúga, a znači

takogje: mrkulja. Mrka ova krava nalazi se pak u praznovjerju sjevernih .Nijemaca, kojima je mliječni put ''kaupat'', t.j. ''kuhpfad'', kravin put, a pričaju, da, pri sutonu svijeta, preko nebesnog mosta  prevešće se rigjasta krava. Preko takog mosta dolaze i odlaze indijski bogovi, pa i ljudi mogu prebroditi rijeku pod mostom, ako prije prinesu na žrtvu taman mrkulju.7 Na prvi mah, ovo privezivanje jedne mitične misli sa čitavim slijedom drugih, može da se kome učini i mučno i sporo; ali, po mom sudu, Krekovo nagagjanje o ''mavrici'', dušnome mostu u slovenskih kajkavaca, ipak je posve prilično.1 U ostalom, kajkavci i o kumovskoj slami uz dva kuma pripovijedaju gotovo isto, što i Srbi.2

6  Vuk. rječ., pod Dúga,

7  Krek, Einl., s 423-4.

1  Hrvati kajkavski ne znaju mavricu, nego za dúgu kažu, na nekim mjestima, da je to ''božji pasec'' (pojasić), ili ''majke božje trak'', ili ''luna''.

2  Kukuljević, Arkiv XI, na str. 255.

Koja bi čestita duša prešla nebeski most, ona bi, najposlije, ušla u raj, i sebi ''mjesto uhvatila.''3

Raj, kao što i pakao, jest riječ praslavenska, a nizašto tek novom vjerom umetnuta u pučki rječnik.

Valjda je od rā, udjeljivati, te može da znači mjesto, gdje se dijeli i obilno uživa.5 Ističe se uživanje i u crnogorskom uskliku: ''Tako mi duša na oni svijet uživala!''6 Rajsko mjesto imalo je biti veoma prostrano, jer, osim jednine: raj, izilazi nam, u stajaćem govoru pjesama, množina: rajevi, koja nije prema hristjanskom παραδεισος, paradisus, već je prije blizu do latinsko-grčkih Elysii Campi. Od

rajeva načini se riječ: rajevina, kojom se takogjer ističe prostranost. Spominje se rajevina u ženskoj pjesmi iz okoline dubrovačke, gdje je govor o ''hladnoj vodici od ljepotice'', što je ''sa rajevine donesena.''7 Duša u raju, to je rajna duša; a koji u raju nastavaju, ono su rajnici. Riječ: rajnik, naša je i slovenska 8

3  U raju ''mjesto uhvatiti'', ili ''mjesto duši uhvatiti'', to je česta u puku izreka, koja zar naznačuje mušnoću prelaza.

4  Miklošić, Christ. Termin., s. 48.

5  Prigodno, spomenusmo to već u Dijelu I, s. 70 (110), i u Dijelu VII, s. 38 (218).

6  Vuk. posl. ''Duša mu se raja nauživala!'' veli se obično i po ostalom narodu.

7  Vidi u Dijelu I, na str. 70 (110).

8  U slovenskoj kajkavštini, rajnik sad znači pokojnik. U Vukovu rječniku nema ''rajnik'', kao što je ispuštena i ''rajevina.'' Ali gosp. Budmani meni reče, da ''rajnik'' još postoji u dubrovačkom govoru.

Pade nam iz pera riječ: Elysii Campi. A zaista slavenski raj nije mnogo različit od Elizija grčko-latinskog, u njegovu općem osnovu. Barem što se tiče raja ruskog i našeg, lasno je dokazati, da to bijaše, u pučkoj misli, neka preubava livada drugog svijeta. Naviše pomenuti Arap Ibn-Fadhlan,

koji je bio pri paljenju i pogrebu umrloga Rusa odličnika, vidje i jadnu djevojku, odregjenu da se udavi i spali zajedno s umrlim, u petak poslije podne. Nekoliki je ljudi uzdigoše na svojim dlanima, s te  visine ona onda pogleda na aftulju od vrata nekakovih, pa, kako je triput bila uznošena, reče u tri puta: ''Eno, vidim svoga oca i majku! — Eno, sad vidim sve pokojnike svoje, gdje sjede zajedno! — Eno tamo i moj gospodar, gdje u raju sjedi! Raj je tako krasan, tako zelen! Kod gospodara stoje i ljudi i djeca. On me pozivlje, nosite me k njemu!'' Djevojci dodadoše jednu kokoš kojoj ona odreza glavu i pobaci je. Posječenu kokoš ljudi uzeše, te metnuše u korab, što se imao spaliti.1 Ovako kazuje o  ruskom raju historijsko jedno svjedočanstvo iz X vijeka, pa, djelomice, to nama pripovijeda naša priča, a potvrgjuje još živo naše praznovjerje, evo i sada, nakon navršenih devet vjekova.

1  Krek, Einl., s. 429.

Naime, priča u Vukovoj zbirci: ''Očina zakletva'',2 govori o čudnoj livadi, na kojoj zeleni se i buja divna trava, što će je pokositi najmlagji od troje braće i položiti pred konjem svoga zeta, nekoga starčine čudotvorca. Zet zapita šuru: ''Kazuj, šta si video? Šura mu reče: Video sam prekrasnu livadu; onde bi stajao tri dana, da se one krasote nagledim. Na to zet reče: Ovaki je raj onoga sveta!'' Dakle je raj, kao što u Rusa, tako i u nas, prekrasna zelena livada. Uz to mi opažamo, i kod pogrebne ruske svečanosti i u našoj priči, skoro jednaki prizor dalekog vigjenja, pa i sličan govorni kret, amo čisto upitni, a i tamo, u verziji pisca Arapa, s upitom prikritim. U sva tri maha svoga vigjenja žrtvovana mlada Ruskinja nazire u raju okupljenu svu čeljad svoju, a tako i jekavske naše tužbalice pokazuju u raju na okupu ''velju svojtu'',3 kojoj ide umrli. Ta cijela kita svojati izlazi pokojniku na susret:

''E ćeš tamo dobra naći, divnu kitu svojte svoje:

Nać' ćeš tajka nać' ćeš majku; imaš milu braću tvoju,

koji će te dočekati, u putu te susretati  i željno te zagrliti.

Jesi 1l trudan upitati, i tebe će posaditi

u zlatnome svome stolu, pak će tebe prinijeti jedan imbrik ladne vode, a u drugi rujna vina.''4

2  Vuk. prip., 17. Pri sunčanoj religiji već od nas navedena (Dio III, s. 14 (158).

3  Vuk. živ. i ob., na str. 157.

4  Id., na strani 160. Ovo nariču u Paštrovićima.

Što svaki novi rajnik, u nas i u poganih Rusa, leti k svome jatn i ulazi u posebiti krug već pokojne porodice svoje, ono je veoma važno. To je crta posve sirove poganštine. Porodica i brastvo,  ne samo da polažu temelj društvenim i političnim uredbama u zemlji, već i tamo, na drugom svijetu,  po istom osnovu rasporegjuju raj i u njemu smještaju rajnike. O hristjanskoj općini svetaca ovdje, dašto, nije govora, kao što o njoj nema ni pojma. Hristjanski blaženici niti jedu, niti piju, dok rajnik iz Paštrovića sjedi u zlatnome stolu, pa pije rujna vina1 Mrtvi Paštrović najprve tamo ''nać' će tajka, nać' će majku''; a i Ruskinja, u rajskoj svojoj sanji najprije ''vidi svoga oca i majku.'' Što više? Ruskinja, nadomak lomače i pogreba, što čeka nju i mrtva gospodara, uze kokoš, usmrti je, i pobaci ukopnicima, da je u korab vrgnu;2 pa taj isti pogrebni obred svejednako pomiče se u Srbiji. Naši ljudi, u Krajini Negotinskoj, još sada ukopavaju s mrtvacem živo pile, ili kokoš.3

1  Iste ''od zlata stolove'' i nelomne čaše, pune vina, mi već nagjosmo na čudnoj gozbi, gdje sjedi ''na vrh sofre Gromovnik Ilija'' (Perun), i ''slavu diže svetitelj Nikola'' (Vid) (Dio VI, s. 9 (137). U kojem raju sjede poganski svetitelji, u onome sjede i poganski rajnici.

2  To po drugi put, jer i prije toga bijahu posjekli jednog pijetla i jedno pile, i na mrtački čamac metnuli.

3  Milićevića živ. Srba, Gl XXXVII, na str. 196—7.

U vjeri Arijaca, prvi i drugi pijetli oglašuju noć, ali treći bude Zoru.4 Na rano klikovanje pijetlovo, rastjerane su sve aveti noćne, kako naš narod tvrdo još vjeruje, te ižčezavaju i jadi i sumornost groba. Veseo vijesnik svjetlosti, što s danom nastaje, pijetao ujedno nagovješćuje jaču svjetlost rajskih dana. Od te pojane dvojake vijesti dogje budnoj tici domaćoj lijepo joj ime, u našem jeziku: pijetao, pijevac, mjesto starijega naziva: kokot. Oba naroda, ruski i naš, dakle žrtvuju, pri pogrebu, i pijetla i pile i kokoš, da mrtvacu pridruže vijesnika svijetle mu sreće u raju. Niti je time svršena starodrevna simbolika, kojom se umrlima bilježio i navješćivao raj. Vidje Ibn-Fadhlan, da do mrtvoga Rusa, već položena na korabu, stavljaju bosilja.5

4  Gubernatis, Myth. zool.: ''Le coq et la poule'', v. II, p. 294—308.

5  Krek, Einl, s. 428.

Ženska naša pjesma pjeva:

''Raslo drvo sred raja, plemenita dafina, plemenito rodila, zlatne grane spustila, lišće joj je srebrno;

pod njom sveta postelja, svakog cveća nastrta, ponajviše bosiljka

i rumene ružice;

na njoj svetac počiva,

1  Vuk. pjes., knj. I, 209.

sveti otac Nikola, k njem dolazi Ilija,

mironosna vojvoda, pa besedi Ilija, mironosna vojvoda: Ta ustani Nikola, da idemo u goru,  da pravimo korabe, da vozimo dušice,

s ovog sveta na onaj.''1

U Iliji već upoznasmo boga Gromovnika, a u ovome svetom ocu Nikoli posumnjasmo višnjega Vida.2 Ako to stoji, onda imamo ovdje najčistiju sliku iz starog vjerovanja o prelasku duša u poganski raj. Najveći bogovi, Vid i Perun, prave korabe za prevoz duša, pa duše oni sami prate u ubavi raj, gdje raste poznato nam plemenito drvo od svjetlosti. Svakako, u pjesmi spominju se korabi za duše, kako historija spominje ruske i skandinavske korabe za mrce.3 Dalje, pjesma prikazuje nam u raju ''svetu postelju, svakog cveća nastrtu, ponajviše bosiljka'', kako arapski pisac navodi izrično jedini cvijet bosiljak, kog ruski ukopnici staviše do lešine na korabu. Bijelo bosilje, kao nijedno drugo cvijeće ili bilje, spada na raj i na Vidovu religiju.4 A zanimljivo je, da u stajaćem govoru, u Boci kotorskoj,  dolazi sastavljena riječ: rajbosilje.5

2  Dio VI, na str. 10 (138), gdje je pjesmica u tom vidu ispitana. Što tu rekosmo, da se posljednja četiri stiha slabo privezuju za mišljenje nove vjere, to i jače ovdje ističemo. Pravije bi bilo reći, da se ne priveziiju nikako.

3  Mitologija skoro sviju Arijaca iznosi taj prevoz dusa. Pojedince, ili gomilama, voze se duše brodom na onaj svijet, voze se, u prvoj zamisli, ajerskim ili oblačnim morem. Ovo voženje ne isključuje prelaza preko nebesnih mostova, preko mliječnog puta i dúge.

4  Slijedom našeg rada, više puta to primjetismo.

5  Vuk. rječ.

Pošto onim svijetom vladaju bogovi vidjela i gromovnog ognja, sva je velika rajevina i vidna i sjajna. Rajevina je sjajna i s toga, što je rasvjetljuje božansko Sunce. Ako u požaru Sunca zapadnog Srbi i Hrvati spaziše na nebu pakao, oni na istom nebu, na strani istočnoj, sagledaše rajeve osvijetljene ranim Suncem.

Rajski sunčani prizor, što se u zoru s konjem dešava do svjetskog drveta, čisto nam  pripovijeda, uz poznatu Sunčevu trilogiju i dodekalogiju,6 ova priča iz Srbije, iz zaječarskog okruga.7 Bio je neki čovjek, pa imao dvanaest sinova ali, budući siromah, nije ih mogao iženiti. Za to, dvanaestero braće ide u svijet: zaradiće sebi najprije haljine, pa onda dosta blaga, a najposlije dobre konje. Prvo i drugo zaslužili svi skupa, ali treće bijaše teško, te svaki ode na svoju stranu. Od dvanaest braće najmlagji, lutajući po nepoznatom putu, dogje u neku veliku planinu, gdje ga zastane jedan mali čičica, u koga se najmi za devet mjeseci. pa da mu dâ ''takvoga konja, da ga boljega nema u cijelom bijelome svijetu.''

6  Dio III i IV.

7  I. B. Vojinović, Srpske narodne pripovijetke, Biograd 1869: ''Ženidba dvanajest braće.''

Kod svoje kuće čičica predao momka nekoj babi, da ga hrani što može bolje, i nakon tri mieseca on došao, te momka odveo u neku svoju sobu, gdje na prozor stavio veliki stakleni durbin. ''Šta vidiš na taj durbin?'' upita ga čičica, a on odgovori: ''Vidim jednu veliku livadu, u kojoj je uzrasla strašno velika i lijepa trava'' — ''Vidiš li još što?'' — ''Vidim još u sred te livade jedno sa svim visoko drvo.'' — ''Ali vidiš li još štogod?'' — ''Vidim na vrh toga drveta tri prekrasne od zlata jabuke''1 Te jabuke zaželio čičica; ako mu ih momak ne donese, ne će ostati živ. Na ovu zapovijed, siromah momak ne zna šta da radi. Ode u one babe, a baba mu pokaza, u bašti iza kuće, sve na koce nataknute ljudske glave, osim jednog posljednjeg koca, koji je jednako vikao: ''Kamo i meni glava?'' To su bile glave sviju onih, koji već zalutaše onim putem, a prazni kolac čekaše i momačku glavu.

1  Pada ovdje odmah na um sunačni grčki mit o Hesperidama. Tri su Hesperide, a imaju preubavu  gradinu sa zlatnom šumom uz zlatne jabuke. Dvanaestotrudni Herakle jabuke otuda mora donijeti kralju Euristeju. Pogubivši zmaja čuvara, Herakle izvrši kraljevu zapovijed:

zlatne jabuke uzbrane su i donesene. Hesperide sjede u zapadnom kraju, a i u našoj priči dalje javlja se mrtačka turobnost. To je s toga, što Sunce ima prevaliti zapadne sumorne pute, prije dolaska svoga do slave istočne.

Nego, momka lijepo uputi baba, koja mu umijesi jedan šeničan kolač i ispeče jednu kokoš,2 te će od toga, kad dogje k livadi, dati jednoj lisici dio veći da jede na večeri, a sebi će ostaviti manji dio. Udovoljena ovako lisica pouči ga: ''Vidiš ono visoko drvo u sred te livade! Tu će sjutra zorom doći bakarni konj da pase ispod istoga toga drveta, nego ćeš ti prije njega otići tamo, popni se na to drvo, i čim doleti bakarni konj da pase travu, a ti odmah s drveta skoči na njega. Kad on to vidi, a on će onda uzletiti uprav gore uz to drvo, i to vrlo brzo, ali se ti drži dobro na njemu, i kako doleti do jabuke, a ti  je skini i meći u njedra.'' Prije zore išao momak, a zorom na jedared stane huka i tutnjava; bakarni konj dolijeće, a momak skoči g drveta, uzjaše konja, uzleti uz drvo, dogje do jabuke, skine je i metne u njedra. Konj onda reče junaku: ''Sad sam tvoj!''

2  Ruskim mrcima, osim kokoši i pijetla, davahu i hljeba na put k rajskoj livadi (Krek, Einl., s. 42S).

Junak ponio jabuku majušnome čičici, koji mu i opet zaprijeti i zapovjedi, da mu s visokog drveta donese drugu jabuku. Jednakom pomoću babina kolača i kokoši, to i naputkom večernje lisice,

momak na novo, drugom zorom, popne se na konja srebrnog, pa uzletjevši š njim dvaput, a i većom brzinom uzbere i onu drugu jabuku. Potom, čičica hoće i treću. Momak uradi što i prije, a i po treći put, na konju zlatnom, triput uzletjevši još većom brzinom, odnese i treću jabuku, koju pokloni gospodaru čičici.1 Najposlije, momak postaje carev nasljednik na carskome prestolu.2

1  Priča je vrlo duga, pa se još nastavlja. Izregjale se u njoj malne sve obične prilike iz vidovne i sunčane mitologije. Imamo tu veliko brdo, aždaju, tri dlake od pomoći sa triju konja, prekrasnu djevojku (Zoru)  u cvjetnoj bašti, prividno malog i ružnog konjica izmegju lijepih i velikih, nedaću jedanaestorice braće i njihovih zaručnica, zlatnu kvočku s pilićima, sreću dvanaestoga brata.

2  Sve ove božje historije jednako se svršuju: naraslo mlado Sunce zamijeniće, u gospostvu dana, nebesnog Vida, koji je manjo u noći, a manjo opet i nakon veličanstvenog praskozorja, kad svoje vidjelo, te i mjesto svoje, on ustupa Suncu.

Sad izložena priča prikaza nam sunačni raj sa svjetskim drvetom. U Perziji bijaše običaj,3 koji se držao barem do vijeka XVII, da tri čovjeka, pri svečanoj pogrebnoj pratnji, nose do mrtvaca tri drveta s obješenim rumenim jabukama. Na svakom drvetu visile i vitice od kosa, što ih sebi šišahu, pa tu metahu ženske od doma pokojnikova, kako ćemo vidjeti, da i u nas rade. Nosili se i šećerni somuni, a na svakom somunu po tri svijeće užežene. Kod Rusa jednako, pokraj čovjeka na umoru, tri se samrtne svijeće užižu. Perzijska pogrebna drveta simboliziraju onaj isti raj, koji opisuje naša priča.

3  Gubernatis, Storia comp. degli usi funebri, p. 110—1.

Hoćemo li u kratko prebrati sve napomene o raju u našoj pučkoj literaturi, raj Srbâ i Hrvatâ, bijaše ovaki. Širio se u ajeru na kraju istočnom, otkle sunce izlazi; širio se do zapadnog pakla, kroz koji pokojnicima bilo proći, da unj uljezu, putujući, kako i Sunce noćno, sa zapada na istok.4 Sva je rajevina protkana čistinom i vidjelom; nju obasjavaju blagi trakovi ranog sunca. Preubava je to livada, posuta cvijećem, ponajviše bijelim bosiljem. Krasote njene, ljepote cvijeća i biljnog zelenila, čeljade ne bi se moglo dosta nagledati. Usred livade, diže se u visinu plemenito drvo od svjetlosti, ogromni jasen,1 s koga pada medna rosa, dok ispred njega žubori voda.2 Ta je voda životvorna i stječe se u čudni studenac. Pod drvetom, pred cvjetnim posteljama, bogovi se raje, sjedeći u stolima od zlata i pijući iz čaše vjekotrajne. Zajedno s bogovima nauživaju se i pokojoici, koji su se raja dostali. I ovi rajnici sjede jednako u stolima od zlata.3

4  Naći je slično putovanje duše k sunačnome raju i u vjeri Egipćana. Kad duša ide u drugi svijet, ament (skrovito mjesto), ako je pravedna, krene k istoku u svijetle poljane boga Ra (Sunca), gdje su voćke i mirisavo cvijeće, sjenasti perivoji, jasna kupališta.

1  Ili može biti lipa.

2  Gledaj ovo u Dijelu III, na str. 9—14 (153—8).

3  Valjda na uzvisiti ovi položaj smjera i pučki uzvik: ''Tako mi duša carovala!'' (Vuk. posl.).

Toliko mi pod izvjesno prebiremo iz pučkog mišljenja, koje još u nas postoji o davnome raju.  A s ovom slikom raja u skladu je i ono drugo, što se ne da čisto razabrati iz naše tradicije, ali se crpa iz tradicije ostalih Slavena. Raj je mjesto vječitoga proljeća, a lagodno počivalište Sunca boga. Iza dovršenog dnevnog rada, Sunce svraća se u raj na noćni odmor. Prostire se raj negdje onamo preko ajerskog mora, ili stoji u sred ajerske pučine, kao neko ostrvo. Kad je dolje na zemlji zimno doba,  život prirode sklonio se u raj, i tamo drijemlje. Borave u raju, ne samo duše pokojnika, nego i duše nerogjenih.4

4  Krek, Einl., s. 420—1.

Inače, slavensko ovo posljednje mišljenje o dušama nerogjenih, koje su u raju, prikrito se  nalazi u nekim navičajima, kod žena u sadašnjoj Srbiji. u Podgorini. Milićević piše:5 ''Nerotka da rodi, metne svoju košulju na kalem-drvo, strmoglavce obešenu, i pod košulju na zemlju pod rodan kalem čašu vode, te tako prenoći, pa sutra dan tu košulju obuče, a času vode pije, da rodi.'' — ''Koja je rada da zna, nosi li muško ili žensko, nagje u bašti dve dugačke i jednake travke, nameni jednu na muško, a drugu na žensko, pa onda do pola obe pregrize. Kad sutra dogje, koja bude veća, muška ili ženska,

19

onako će biti dete.'' — ''Da bi drugo dete bilo muško ili žensko, porodilja onu košulju, u kojoj je ovo dete rodila, meće na muško ili žensko drvo,6 te prenoći.'' Jasno je vidjeti iz svega ovoga praznovjerja, da klica ljudskog stvora ili muškog ili ženskog, da začeće života stoji a nerazdružnom odnosu s nekim drvetom i s noćivanjem pod istim drvetom.

5  Živ. Srba, G1. XXXVII, na str. 134—7.

6  Muško je drvo, na pr. orah grm, grab, a žensko: bukva, breskva, granica.

S druge strane mi znamo, da Arijci, navlaslito Heleni i Skandinavi, pričahu o rogjajnom drvetu, o drvetu što je izvor prvotnome čovjeku1 I vrstu čovjekorodnog drveta naznačivahu Heleni i Skandinavi: onima bijaše to μελια, a ovima askr (esche) jasen.2 A da koje čudesno drvo može to biti? Po našem mitu, zaista nijedno drugo, do li plemenito drvo, plemeniti jasen, usred raja. Već kazasmo,  da svjetlost, što u cik od zore na nebo uzlazi i razgranava se po oblacima rasvijetljenim, privigjala se i našim ocima, i Arijcima, kao veličanstveno božje drvo, koje od sjajnog debla pušta sjajne grane.3 Što  se pak tiče ljudskih duša, ovo isto drvo evo pomišljeno je kao rogjajno. Iz njega vrca za svaku dušu iskra života. I sam adjektiv ''plemenit'', što se pridaje našemu ''drvetu usred raja'', može biti, da hoćaše reći, a davnoj misli naroda, taman ''rogjajni.''4

1  A. Kuhn, Herabk. des Feuers, s. 25.

2  U srpskom praznovjerju jedino što ispade, to je prava vrsta drveta, jer se ne kaže, da ono ima biti jasen. Ali opet jasen izlazi i u nas, kao svjetsko drvo u raju.

3  Dio III, na str. 11 (155).

4  ''Plemenit'' tako se upotrebljava u ovoj šali: ''Od krmače kud će plemenitije šta biti, koja po osmoro oprasi!'' (Vuk. rječ.).

Helensko i arijsko drvo čovjekorodno bijaše pomišljeno takogjer u tijesnoj svezi s postankom prve ljudake vatre.5 Ovaj se mit dotiče prvoga ognja života, ili dušine iskre. Opet u jednom srpskom praznovjerju najčistije je izraženo to da živi oganj s badnjaka biva sa svetog drveta podaje začeće, ili početak životu. U Starome Vlahu ženama, kad žele ponijeti ili ne ponijeti, pravila su ovaka: ''Koja ne će da ragja dece, neka na božić uzme od badnjaka jedan živ ugljen, neka ga pogasi, rekavši: Kad se ovaj ugljen zapalio, onda i ja ostala teška. Posle taj ugljen nek ušije u pojas, i nosi sa sobom. Dete ne će poneti, doklegod taj ugljen ne izvadi iz pojasa, i ne baci ga u vatru, da se opet zapali.''6

5  A. Kuhn, Herabk. des Feuers, s. 25, pa i dalje.

6  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, na str. 135—6.

Dakle, po staroj vjeri Srbâ i Hrvatâ, životna iskra, ili, da drukčije reknemo, početak duši, dolazi sa zapaljenog božićnog svetog drveta, što će, po simbolu, biti ono isto drvo plemenito, koje vidjesmo da sjaje ugred raja. Po tome čovječja duša, ako se i u tijelu javlja dihanjem, prosta od tijela, ona je naravi ognjene; čista je to iskra, što odletje s ognja nebesnog. U raju se svejednako krese varnice, ljudma buduće duše. Duša je od ognja, a i vraća se k ognju, k nebesnom Kresu.1 Slaveni valjda radi toga, kad s drugom vjerom primiše novi nazor o konačnom ustajanju mrtvih tjelesa, ovo prozvase ''uskrsnućem'', gradeći riječ u neku ruku po staroj svojoj misli. ''Krsnuti'',2 ili ''uskranuti'', zapravo znači: zasijati se, pokazati se u plamenu. Za plameno postanje duše ne zna dogma hristjanska.

1  O Kresu gledaj Dio VI.

2  Jednostavno ''krsnuti'' dolazi u starijemu govoru dubrovačkom. Vidi: Poslovice, na svijet izdao Gj. Daničić u Zagrebu 1871.

Što se obično drži, da samrtna svijeća, koja se pali kod čovjeka na umoru, pripada, od prvog početka, u hristjanaki trebnik, to ne stoji. Istina, može svijeća da bude i hristjanska po tome, što je zgodan i lijep simbol duše pročišćene, duše, koja se k nebu uzdiže poput plama u svijeće. Ali samrtna svijeća našemu prostome čovjeku tako je sveta i prijeko potrebita, da svetošću i nuždom svojom prevršuje mjeru crkovne blage simbolike. ''Tako mi ove svijeće, i tako mi se našla na umrli čas!''3 kunu se naši ljudi, a proklinju: ''Nem'o sreće, ni samrtne svijeće!''4 Grozotu toga nestatka svijeće samrtne,

izmegju ljudi današnjih, najživlje osjećaju Rumunji.5 Seljaninu rumunjskom upravo je nesnosna misao, da bi on po nesreći mogao bez te svijeće umrijeti; a pravo je zločinstvo pustiti, da se bez nje prestavi makar i najkrvniji neprijatelj. Nesretnika, kome na umoru svijeća nije užežena, zakopati će odmah na istom mjestu, gdje umrije, il ga nagjoše mrtva: njemu ne pristoji se ni naricaljka, niti ''pomana'' (pomen) kakva; poslije, ko progje pokraj kobnog mu groba, baca na grob suhu granu ili nešto trnja.6

3  Vuk. posl.

4  Id., rječ., pod Samrtni.

5  Primili Rumunji taj vjerski osjećaj od Slavena, što je vjerojatnije, ili ga sačuvali od Latina, te za to spadao u zajedničku ostavštinu arijsku, sve jedno za nas.

6  Slavici, Die Rumänen, s. 170—3. Ja cijenim, da to čine od milosrgja, kao da bi se ko smilovao mrcu, pa taj šušanj zaždio.

Otkud ta silna potreba svijeće? Otud, mislim, što je svijeća užežena ne samo lik ognjevite duše, nego je duši, koja se od tijela dijeli, kao ominozni započetak bestjelesnog, čisto duhovitog a kao ognjenog života. U svih naroda arijskih, bez ikakva izuzetka, upaljena je pogrebna zublja. U naših je ljudi običaj, da svijeća gori i poslije umrloga časa. U Srbiji, na mjestu, gdje je mrtac izdahnuo, prve večeri zapali se voštanica, ili kandilo.1 U Boci, ta je voštanica zapaljena nad glavom mrca odmah iza smrti.2

1  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, na str. 199.

2  Vrčevića niz prip., na str. 374: '' ..... nad glavom mu snaha uždila voštanicu, a na ožegu zaždila tamjana''

Dovle najviše pratismo dušu, učeći joj pravo biće i gledajući njene pute k paklu i raju. Bavismo se uz to i sa smrću. Sad nam je obratiti poglavitu pažnju na ukopanog mrca, pa ispitati još druge pogrebne obrede, koji će nam opet i dalje objasniti religiju groba kod Srbâ i Hrvatâ.

Nakon incineracije mrtvog tijela slijegjaše, dašto, ukop. Grob isto prima spaljenog, kakogod i nespaljenog mrca. A i napomenusmo, da u svih Slavena običajno ne bijaše spaljivanje. Mnoga porodica, mnogo pleme, valjda i narod koji slavenski, voljaše zakopavati svoje samrtnike čitave. Što  se tiče Hrvatâ i Srbâ, misliti nam je, da oni, iselivši se zarana iz pradomovine poganske, i pokrstivši se prvi od Slavena bar po imenu, doskora, na rimskoj zemlji, većinom napustiše paljenje, dosta zazorno novoj vjeri, te da u njima najvećeg maha uze prosto zakopavanje. Ali u mnogočemu i taj ukop ne oprosti se poganštine.

Prije ukopa, mrtvo tijelo valja opremiti što ljepše. U nekim krajevima, zaliju ga vinom, pa onda okupaju,3 to valjda s uzroka, da se, po mogućnosti, suzbije mrtački kužni zadah. Zalijevanje, ili prelijevanje vinom, rekao bih, da se čini na korist, ne samo živima, no i mrtvome. Barem u pjesmi, čovjek, koji će do brza biti pokojni, veli:

''Nek očita časno evangjelje, nek očita, prelije me vinom ''4

Pa to se vrši po starom zakonu:

Da njegove kosti ukopamo, po zakonu vinom prelijemo.''5

Ovo je lijevanje vina, libatio, λοιβη, takogjer pogrebni obred rimski i grčki. Opremanje i kupanje, u Srbiji, ne će rado obavljati ko od porodice, nego dozvano čeljade koje iz susjedstva.6 Može biti da i tu ulazi zazor od priljepčivosti: mrtac k sebi najprije priteže svoje. U svemu ostalome, pri ukopu, ukazuje se pažnja i ljubavni obzir prema mrcu. Pogreb će biti uvijek najpomnjiviji i najzgodniji, te nekako namijenjen životu drugoga svijeta.

3  Zaliju ga vinom osobito jekavci: ''Pošto ga zališe vinom, okupaše i ukopaše'' (Vrčev. niz. prip., s. 44).

4  Petranovića pjes., knj. II, 14, v. 152—3.

5 Id., knj. II, 12, v. 192-3.

6 Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, na str. 168.

Prizor svečanih starinskih pogreba sačuvaše nam narodne pjesme. Kad ono, od matere urečena, iznenada preminu zaručnica Laza Radanovića, svatovima vjerenik zapovjedi:

''Sad na noge, kićeni svatovi! S nadžaci joj raku iskopajte  a sabljama sanduk satešite, više glave ružu usadite,

oko groba klupe napravite,

niže nogu bunar iskopajte: rad' mirisa nek se ružom kite, od umora na klupe sedaju,

a od žegji ladne vode piju.''1

Ova je motivacija skorašnja. Mirisave ruže i bunar hladne vode do groba, to ne služi kakvim putnicima, već služi onoj pokojnici; to je miniaturna slika ubavog raja. Nije s uma smetnuti još ovo, da grob Lazove zaručnice leži ''sredi gore čarne'',2 i da zaručnica, na čas prije smrti, svatu ''svakom dala  po kitu bosiljka.''3 Raj-bosilje mi već poznasmo.4 A ovaki pogreb nije usamljen u pučkoj literaturi.

1 Vuk. pjes., knj. II, 7, v. 142—50.

2 v. 107.

3 v. 124.

4 Vidi, gore na str. 142.

Opet pjesma spominje i drugu djevojku, po isti način ukopanu:

''Sahraniše lepotu devojku, od kuda se jarko sunce ragja, posuše joj groše i dukate, čelo glave ružu posadiše, čelo nogu vodu izvedoše.

Ko zakrene, nek se kiti ružom za dušicu lepote devojke ....

Čarna goro, ne budi joj strašna, crna zemljo, ne budi joj teška, kukavico rano je ne budi,

neka s mirom u zemlji počiva. Vita jelo pusti šire grane, načini mi zaručnici hlada!''5

Nježni potonji stihovi skrojeni su po ljudskom općenitom osjećaju, ali prvi i ovdje odaju staru vjeru. Važna je napomena, da djevojku sahraniše ''od kuda se jarko sunce ragja'', pošto malo prije sagledasmo rajska prisoja, obasjana jutrenjim suncem.6

5 B. M. nar. pes., 56, v. 186—94 i 177—82.

6  Gore, na str. 142—2.

Tako je isto važno i ono, što se kaže, da njoj posuše groše i dukate.'' U otvorenoj mnogoj grobnici slavenskoj, iz neznabožačkih doba, otkrivačima ba upade u oči mnoštvo predmeta, potrebitih putovanju7: groši i dukati posiplju se, u našoj pjesmi, zbog toga, što trebaju djevojci za put u oni svijet.8 U očitu svezu s onamošnjim svijetom, s dušom, pjesma stavlja i ruže, čelo glave posagjene: ma da se njima i kite živi ljudi, ipak to čine ''za dušicu lepote devojke''. U obe pjesme, svečani ukop desio se u ''čarnoj gori''; pa i slavenske grobne hrpe, takozvane mogyle (gomile), ne dižu se u zajedničkom groblju, nego ponajviše na osami, u polju, u šumi, na humcu, na brijegu.

7  Krek, Einl., s. 418.

8  To davanje novca još se drži u Srbiji, u Podgorini. Milićević bilježi (živ. Srba Gl. XXXVII, s. 170): ''Kad umre otac, sin treba da baci za njim u grob koju paru, i bus pod glavu. Običaj takogje je ruski i

njemački, a postojaše u Rimljana, u Grka, u Kelta i u starih Inda, pa se, s početka, baš zlato na to

davalo. Indi metahu do mrca zlatni novac. Zlato da se ne stavi u raku s mrcem, zabrani Rimljanima zakon iz dvanaest tabla. Gubernatis, Storia comp. degli usi funebri, p. 49.

Što sada naši južni ljudi, jekavci, kite grob narančami i šipcima,1 u tome teško da bude kakova izrazita simbolizma iz stare vjere. A nema ga ni u tome, što oni osijeku lijepu granu zelenu, te je

narese crnim vrpcama, ili platnom bijelim, ili, ako je umrlo mlado, vijencima od cvijeća, pa granu usade u zemlju nad mrtvim tijelom. Sestre i rodice od kosa svojih šišaju vitice, i na onoj grani meću.2 Ponikoše taki običaji iz naravitog osjećanja koje je ljudima posvuda jednako 3 Ali u jednom srbijanskom običaju valjda je čisto opaziti starovjerski biljeg. Po sadašnjoj Srbiji, ako mrtac ima   sestre, načini se kukavica od drveta na onome krstu, što se mrcu pobije više glave.4 Prema tome i sestra, kojoj brat preminu, oplakuje ga, kad god čuje, da kukavica kuka. Pače, Srbi pričaju, da je kukavica postala od sestre, koja se u nju pretvori zbog čemera i dugog tuženja za umrlim bratom.5 Ovo prometnuće čeljadeta u drugojačiji živi stvor pripada onim metamorfozama, kojima toliko obiluje grčko-latinska mitologija. Sva je prilika, da je pričanje o kukavici odavna u narodu, kao što će biti davno i neznabožačko ono slikanje tice, na krstu iznad groba. Srbima i Hrvatima kukavica bijaše sveta simbolična tica, pa se i sada u Srbiji misli, da je grjehota nju ubiti.6

1  Vuk. živ. i ob., na str. 197.

2  Id., ib. — Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, na str. 169.

3  Za ošišane vitice treba ipak pripomenuti, da se Grcima prizirao crni Θανατος, Smrt, kako on čovjeku na umoru mačem šiša viticu od kose. S toga, Grci mrtvome šišali jednu viticu, i od tuge za njim to isto činili sebi rogjaci njegovi.

4  Vuk. živ. i ob., na str. 224.

5  Id., ib.

6  Id., na str. 225.

A šta ona znamenovaše? Ja bih rekao, da znamenovaše dvoje: sa svojim kukanjem žalost groba, no ujedno i rajsko proljeće, zbog rane joj s proljeća pojave. Možda s oba razloga naši oci stavljahu sliku kukavice na grobu, više glave mrca. I jedno i drugo znamenovanje kao da još osjeća naš prost čovjek. Ko prvi put u godini čuje kukavicu da kuka, ''ako je prije sunca'', valja tri puta da reče: za mojim zlotvorom!1 dakle, ''poslije sunca'' kukavica ne sluti na zlo. A hajducima ona javlja proljetnu sreću: ''Listaj goro, kukaj kukavico, — nek' se čini ora za hajduke!''2

1 Id., na str. 224—5.

2  Id., ib. Kukavicu na vrh motke, ili koplja, susretamo i u jednoj zgodi langobardske historije, kada g. 736 na smrt obolje kralj Liutprand: ''Ipse rex (Liudprandus) eo tempore in languorem decidens, morti

approximavit. Quem Langobardi vita excedere existimantes, ejus nepotem Hildebrandum foras muros

civitatis, ad Sanctae Dei genitricis Ecclesiam, quae ad perticas dicitur, in regem levaverunt. Cui dum contum, sicut moris est, traderent, in ejus conti summitate cuculus avis volitando veniens, insedit. Tunc aliquibus prudentibus hoc portento visum est significari, ejus principatum inutilem fore'' (Pauli Diaconi De Gestis Langobardorum, 1: VI, c. 55). Vrijedno bi bilo znati, šta bijaše ''Ecclesia ad perticas'', ''crkva do motaka.'' Nisu li to grobne motke?