Relativizam

Dodao je da su njegovi preci Skiti bili jedini pošteni ljudi koji su ikada živjeli na zemlji; da jesu, doduše, često jeli ljude, ali da su njihov narod unatoč tome drugi veoma poštovali.

Voltaire, Zadig

Ali tko kaže da većina ima pravo? Relativizam tvrdi da ne možemo uspoređivati kulture, da ono što je dobro za Petera ne mora biti dobro 1 za Paula, i da nijedno društvo Patricka ne može reći da je Paul u pravu a Peter nije. Relativizam se često primjenjuje na moral kako bi se potkopala ideja apsolutnog (često religijskog) moralnog autoriteta, a katkada se proširuje do tvrdnje o moralnoj neusporedivosti. To jest ako kultura A subotom uvečer tradicionalno peče na vatri neželjenu

djecu, prigovori kulture B trebali bi se smatrati valjanima za pripadnike kulture B, ali ne i za pripadnike kulture A; a u multikulturalnom društvu u kojem kulture A i B žive jedne pokraj drugih, zbog preosjetljivosti pripadnika kulture B ne bi se smjelo zadirati u tradiciju pripadnika kulture A.6 Ako je relativizam u pravu, iz toga jasno proizlazi da je anoreksičarkin cilj da bude što mršavija jednako valjan kao i želja njenih bližnjih da ona poživi, pa oni stoga nemaju pravo nametati joj svoja stajališta.

Relativizam je doktrina koja se na prvi pogled čini potpuno razu- mnom: poštivanje tuđeg mišljenja u svakom slučaju je hvalevrijedan cilj. Ali relativizam nije pravi način za ostvarenje tog cilja. Štoviše, neke od njegovih posljedica tako su pogubne da bi ih svaki nadobudni ispirač mozga trebao objeručke prihvatiti. Na području medunarodne politike, na njemu se temeljio čvrst stav Zapada da treba ostati sa strane dok su države poput Sjeverne Koreje, Ugande i Konga, svaka na svoj način, ubijale, zlostavljale, mučile i, u nekim slučajevima, ispirale mozak svojim građanima (sjetite se, na primjer, onih strašnih dječaka-vojnika Božje vojske otpora u Ugandi).

Primijeni li se na slučajeve pojedinaca koji pate od anoreksije ili nekih drugih mentalnih teškoća, relativizam vodi do situacije u kojoj se, kao što je ranije opisano, osobni izbor mora poštovati čak i kada je očito štetan. No u praksi najčešće osjećamo da to nije u redu, da imamo moralnu obvezu intervenirati. Tu dilemu rješavamo izuzimajući odredene pojedince iz relativističke tvrdnje da je svako stajalište jednako valjano. Činimo to tako da ih definiramo kao mentalno bolesne i lišimo ih svake osobne odgovornosti; ako nisu u stanju sami donositi odluke, tada je moralno prihvatljivo da drugi preuzmu kontrolu nad njima. Kao što smo vidjeli u četvrtom poglavlju, to je argument koji se koristi za opravdanje ispiranja mozga: "Bolestan si, ne znaš ni sam što misliš, pa ti mi moramo reći." Takva je logika krajnje dvojbena: netko tko pati od mentalne bolesti može donositi loše odluke na jednom području života, ali to ne znači da nije sposoban donositi bilo kakve odluke. Takva je logika također i vrlo opasna, jer potiče na primjenu prisile u pristupu mentalnim bolestima. I konačno, ona isključuje mentalno bolesne iz društva, pa oni postaju vanjska grupa, što za sobom vuče sve one negativne posljedice koje to podrazumijeva, i to ne samo za njihovo mentalno i fizičko zdravlje.

Neugodne posljedice nisu jedini problem s relativističkim argu- mentom. Kao što ističe politički teoretičar Steven Lukes, može mu se prigovoriti i na teoretskoj razini. Jedan od tih prigovora jest da se relativizam oslanja na

pogrešno shvaćenu i zapravo neprimjenjivu ideju kulture [...] Kul- ture nikada nisu (da ponovim zgodnu frazu Isaije Berlina) "kutije bez prozora". One su uvijek otvoreni sustavi, mjesta osporavanja i heterogenosti, hibridizacije i križanja, čije granice su nužno neodre- đene. Nikada ne smijemo zaboraviti da pojednostavljenu percepciju unutarnje koherentnosti i međusobne različitosti kultura redovito nameću zainteresirane strane...

Lukes, Liberals and Cannibals

Ljudi koji nastoje diferencirati kulture imaju za to svoje razloge. Usto, relativizam "ne može objasniti praksu moralnog kriticizma unutar pojedinih i između različitih kultura".7 A kažemo li da su "sve kulture iste" ne rješavamo probleme moralnih konflikata između njih (osim ako ne dodamo "ali neke su jednakije od drugih"). Još uvijek nam ostaju ubogi pripadnici kulture B koji su prisiljeni podnositi miris pečene djece.

Relativizam podcjenjuje važnost očigledne istine da se i kultura A i kultura B sastoje od ljudi. Ljudi se mogu ponašati na iznimno mnogo različitih načina, ali to ne znači da su temeljne sile koje pokreću um različite u Teksasu i u Teheranu. Pojedinci se, dakako, mogu razlikovati po tome koliku važnost pripisuju temeljnim ciljevima, ali vjerojatno je da će postojati veliko slaganje oko toga što ciljevi jesu. Areopagitica Johna Miltona branila je slobodu objavljivanja, dok je Thomas Hob- bes, potresen Engleskim građanskim ratovima, u Levijatanu sigurnost pretpostavio slobodi - no oba pisca visoko su cijenila obje te vrednote. Tijela i mozak ljudi općenito su slične grade i slično funkcioniraju, stoga i možemo prevoditi s jednog jezika na drugi ili (da se poslužimo primjerom iz devetog poglavlja) razumjeti i Eshilov i Poeov opis straha. Ljudi diljem svijeta pridaju vrijednost zadovoljstvu, sreći i slobodi, a ne vole kad ih boli, kad su nesretni i kada su pod tuđom kontrolom. Općenito bolje postupaju s rođacima nego sa strancima, smiješe se

prijateljima i žaluju za svojim mrtvima. Ubojstvo, mučenje i sakaćenje obično su zabranjeni, osim u strogo kontroliranim uvjetima (primjerice u ritualima), a većina žrtava nisu pripadnici vlastite^grupe. Poput tabua, općeprihvaćeni društveni ciljevi razvili su se tijekom stoljeća suživota. Ideje su se prilagodile društvenoj sredini - onome što ljudima odgovara

-   ili su nestale. Stoga se može očekivati da se u njima prilično točno odražava ono što većina ljudi zapravo želi.

Obratite pozornost na izraze kojima se koristim: "većina ljudi", "obično". Individualne razlike su važne zato što različiti ljudi imaju različit "profil vrijednosti" (poput Miltona i Hobbesa). A čak i ako dva čovjeka imaju slične profile, njihove vrijednosti još uvijek mogu biti u sukobu, recimo ako i jedan i drugi visoko cijene pravo na život i vlasništvo, ali jedan mora krasti od drugog da bi preživio. Na razini pojedinca, ideje o vrednotama kao što je sloboda apstrahirane su od konkretnih primjera: sloboda da zarađujemo za život, da posjećujemo prijatelje, da na različite načine mijenjamo svijet. Kako se od pojedinca odmičemo prema skupini, od obitelji do susjedstva i dalje, do države, ideje postaju sve apstraktnije, eteričnije. Gube specifičnost i određe- nost, ali još uvijek se mogu povezati s pojedinim (katkada snažno emotivnim) iskustvima, i to je ono što eteričnim idejama daje moć da privuku pristalice.

Kao što je bilo riječi u devetom poglavlju, sklonost procjenjivanju ljudskim je bićima u krvi. Zamolite li nekog pojedinca da procijeni, kao dobar ili loš, neki koncept (recimo, "život bez mučenja", "varanje"), to mu uglavnom neće predstavljati problem. No proces apstrahiranja neke ideje u eteričnu, koju će prihvatiti svi ljudi u nekoj skupini, zanemaruje toliko individualnih razlika da to vodi do jedne nesretne posljedice: eterične ideje ne mogu se jednostavno procijeniti kao dobre ili loše. (Kontrola uma je dobra kada nastojite odgojiti dijete, ali nije tako dobra kada vam uspiju preko telefona prodati nešto što niste htjeli ni trebali.) Umjesto da se zapletemo u uzaludan pokušaj nametanja vrijednosnog reda ameboidno bezobličnim eteričnim idejama, možemo pokušati umanjiti - ne širenje samih eteričnih ideja - nego njihovo štetno djelovanje. Kako to možemo postići? Pomoću metoda kojima se ljudi oduvijek služe - metoda politike.

Društvena  kohezija

Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe.

Donne, Devotions upon Emergent Occasions, "XVII Meditation"

Bez obzira na svoju kulturnu sredinu, velika većina ljudskih bića svoje najranije godine provodi u procesu socijalizacije. Uče što mogu očekivati od drugih ljudi, što činiti a što ne činiti, tko se može ubrojiti u "nas" a tko u "njih". Jedan važan učinak socijalizacije je izgrađivanje snažnih inhibitornih kognitivnih mreža povezanih s društveno neprihvatljivim ponašanjem. Na primjer, kao što opaža William Miller: "Svaki roditelj zna da jednogodišnjaci i dvogodišnjaci ne osjećaju nikakvo gađenje prema izmetu i tjelesnim izlučevinama i da mogu ostati blaženo imuni na gađenje koje im njihovi roditelji tako željno nastoje usaditi."8 Miller tvrdi da je "osjećaj gađenja ljudski i humanizirajući"; unatoč tome, "stvaran osjećaj gađenja treba prostora da se razvije". Isto vrijedi i za druge društvene tabue, kao što je ubojstvo, mučenje i drugi oblici ozbiljnog nanošenja zla.

U većine ljudi, kognitivne mreže stvorene tijekom prvobitne soci- jalizacije snažna su barijera protiv ozbiljnog nanošenja zla.9 One služe kao prag koji se može prijeći samo putem ekstremno snažnih emocija. Međutim, kao što smo vidjeli u drugom poglavlju, pripadanje grupi, osobito ako je ta grupa izrazito kohezivna (poput Mansonove Obitelji), može oslabiti inhibitorne kočnice i pružiti dodatnu emocionalnu ener- giju za probijanje tih barijera. Autonomija pojedinih pripadnika grupe smanjuje se kako oni sve više djeluju u stanju pokornog izvršavanja, kako ga je nazvao Stanley Milgram (vidi četvrto poglavlje). Kako bi se smanjila šansa da se to dogodi, inhibitorne kognitivne mreže treba ojačati, a koheziju grupe oslabiti. Jedan od načina da se to učini jest ublažavanje posljedica koje prijete pripadniku ako tu grupu napusti. Te posljedice mogu pokrivati širok spektar - od smetnji i neugoda, preko izbjegavanja, sve do prijetnji smrću, a možemo ih ublažiti ako zahtije- vamo da sve grupe djeluju unutar pravnog okvira koji podupire ljudska prava pojedinca. Drugi način je pobrinuti se da pripadnici grupe budu također i pripadnici drugih grupa, primjerice u sustavu obrazovanja ili na radnom mjestu, u kojima će biti izloženi alternativnim stajalištima. Najgore rješenje, kao što je naučila američka vlada u Jonestownu - a

zatim opet iznova u Wacou - jest uporno se sukobljavati s pripadnicima grupe i maltretirati ih; pretvorite li se u očigledno moćnog neprijatelja, samo ćete dodatno ojačati koheziju skupine.

Drugi problem koji proizlazi iz izravnog napada na grupu je opasnost da se u pokušaju uništavanja onog lošeg uništi i ono što je dobro. Nisu sve eterične ideje otrovne. Katkada mogu biti od koristi društvu naiđu li na dostatno priznanje. Ono što treba učiniti jest štetne posljedice svesti na minimum, istodobno ostavljajući prostora za razvoj korisnih ideja. Ranije spomenuti relativistički argument ističe jednu važnu stvar: i prečesto se dogada da jedna grupa tlači drugu. Ali takve nepravde neće se ispraviti tako da se odredenim grupama daju odredena prava (da se pravo grupe A da peče djecu zaštititi od neodobravanja grupe B), jer to neizbježno vodi do daljnjih nepravdi na račun pripadnika vlastite i vanjske grupe, kao i do povećanja broja grupa koje se nadmeću za povlastice. Ako je pripadnost grupi A dovoljna da prođete nekažnjeno za ubojstvo, oni koji joj ne pripadaju htjet će oformiti svoje grupe, pa makar i samo zato da bi se zaštitili. U međuvremenu će pripadnici grupe A, videći da je njihov privilegirani položaj narušen, reagirati obrambeno i jačati unutarnju koheziju, a pripadnike drugih grupa poimat će sve negativnije i stereotipnije. Tako to biva. I kako se sve više grupa bude nadmetalo za ograničene resurse, a totalističko razmišljanje bude postajalo sve uvriježenije, nepovjerenje među grupama bit će sve veće, a ne sve manje.

U svojoj knjizi Kultura i jednakost politički filozof Brian Barry uvjerljivo je pokazao da poticanje pripadnosti grupi (potez koji svakako neće smanjiti koheziju) nije najbolji način da se zaustave oblici grupnog zlostavljanja kakve on ondje opisuje. Umjesto toga, trebali bismo oslabiti stisak totalističkog razmišljanja tako da osnažimo temeljna prava pojedinca, kako nijedna grupa ne bi imala posebnih povlastica.10 Trebali bismo osigurati da grupe ostanu podređene zakonu, tako da nijedna doktrina grupe ne može zanemariti slobodan izbor pojedinca, bilo da je taj pojedinac član grupe ili ne. Trebali bismo zahtijevati da svaka takva doktrina bude otvorena za slobodnu raspravu, da glas svakog građanina vrijedi jednako, da cijena za napuštanje grupe nije pretjerano visoka i da nijednoj grupi ne bude dopušteno nametati svoju volju onima koji na to nisu dali svoj pristanak - ili su ga naknadno povukli. I konačno, budući da znamo da možemo sebe i druge mije-

njati tako da mijenjamo svoja uvjerenja, i zato što znamo da se protiv ideja najbolje boriti drugim idejama, trebali bismo javno raspravljati, poučavati i slaviti vrline antitotalitarnih ideologija, te upozoravati na one ideologije koje su dokazano zloćudne. Trebali bismo slaviti slobodu i moć slobodnog djelovanja, ideju da su ljudi sami po sebi svrha, a nikada samo sredstvo, trebali bismo veličati vrijednost svoje sposobnosti da učimo razmišljati o informacijama i djelotvorno ih analizirati, kao i neograničenu, nezatomivu složenost ljudskog iskustva i ideja do kojih držimo. Sloboda, djelovanje, "cilj a ne sredstvo", razmišljanje i složenost. Da bi nam bilo jednostavnije, i imajući na umu metaforu dijamanta koju sam upotrijebila u kritici kartezijanskog dualizma, presložimo malo početna slova tih riječi (Freedom, Agency, ends-not-

-means, Thinking, Complexity) i nazovimo to pristupom FACET. ' Da bismo vidjeli zašto takav pristup štiti od užasa ispiranja mozga, trebamo se prisjetiti lekcije iz prvog poglavlja - konkretno, da ispiranje mozga počinje s totalističkim razmišljanjem.

Mijenjanje  politike

Sloboda ima čari tisuću

Sto robovi ih, niti sretni, nikad ne upoznaju.

William Cowper, Table Talk

Za kraj, osvrnimo se još jednom na osam tema Roberta Liftona koje karakteriziraju totalitarne ideologije: kontrolu miljea, mističnu mani- pulaciju, zahtjev za čistoćom, kult ispovijedanja, sveto znanje, opte- rećivanje jezika, prvenstvo doktrine pred osobom i krojenje sudbine (vidi tablicu 1). Pogledajmo ih jednu po jednu da vidimo kako nam pristup FACET može pomoći.

Kontrola miljea

Pristup FACET ne samo da daje prvenstvo pravu pojedinca u odnosu na pravo skupine,nego i stavlja naglasak na moć slobodnog djelovanja. Potiče razvoj kritičkog razmišljanja, a na druge kulture i skupine ne

Engl, facet - faseta, ploha brušenog dijamanta ili kojeg drugog kamena (op. prev.)

gleda kao na zatvorene i kohezivne, nego kao heterogene i porozne. Na taj način slabi, umjesto da jača koheziju skupine, čime pak sma- njuje vjerojatnost da će skupine moći provoditi kontrolu miljea. Ako potaknete ljude da na sebe gledaju kao na aktere koji su slobodni da promijene svoj život, vjerojatnije je da će se suprotstaviti totalističkom načinu razmišljanja koji ih ne smatra ciljevima nego sredstvima, kao i to da će se usprotiviti zadiranju u svoje osobne slobode.

Mistična manipulacija

I u ovom slučaju pomoći će jači osjećaj slobode. Onome tko vrši ispiranje mozga teško je u potencijalnim žrtvama pobuditi snažne emocije kada one brzo reagiraju snažnom reaktancijom, a još mu je teže na prevaru ih navesti na pomisao da su te emocije spontane, kao što zahtijeva mistična manipulacija. Korisna je i vještina kritičkog razmišljanja, jer ona omogućava ljudima da bolje razumiju vlastita uvjerenja i motivacije, pa oni znaju prepoznati koja od tih uvjerenja i motivacija potječu od njih a koja od ispirača mozga. Sjetite se metafore iz dvanaestog poglavlja o mozgu kao vrtu, kada je rečeno kako je dobro održavan vrt teže redizajnirati. Ako mozak zna u što vjeruje a u što ne vjeruje, mnogo mu je teže nametnuti nove ideje.

Zahtjev za čistoćom

Kod pristupa FACET, složenost se slavi kao vrlina, umjesto da se smatra porokom - ili se u najmanju ruku prihvaća kao prirodna činje- nica. Čistoća je u redu ako se bavite dijamantima, ali jednostavno ne postoji nešto što se zove čisto ljudsko biće, idealan građanin, savršen pripadnik skupine. Ljudska bića jednostavno su previše komplicirana i previše promjenjiva da bi se uklopila - ili se bez prosvjeda zadržala - u pojednostavljenim kategorijama kakve smišljaju totalisti. Time zahtjev za čistoćom postaje besmislen, budući da kategorijama kao što su vlastita i vanjska grupa pridaje apsolutnu stvarnost. One nemaju takvu snagu; one su koncepti, a ne činjenice. Kako onda mogu, kao što to zahtijeva traganje za čistoćom, opravdati uzimanje ijednog ljudskog života? Zahtjev za čistoćom hrani se jednostavnim, eteričnim idejama. FACET nas podsjeća na opasnosti od pretjeranog pojednostavljivanja.

Kult ispovijedanja

Priznajući složenost čovjeka, FACET priznaje krajnosti i razlike između pojedinih ličnosti. Usto slavi slobode pojedinca - uključujući i slobodu da ne otkrivate svaku svoju misao ako to ne želite. Naglašavajući slobodu djelovanja i umijeće kritičkog razmišljanja, građanima daje moć da prozru totalističku netrpeljivost prema povučenim, neovisnim umovima koja se krije iza kulta ispovijedanja i da joj se suprotstave.

Sveto znanje

FACET je pragmatičan pristup koji funkcionira po načelu pokušaja i pogreške. Poput znanosti, testira se u odnosu na ono što funkcionira, a svoja načela oblikuje na temelju pojedinačnih slučajeva iz stvarnosti. Za razliku od toga, totalitarističko razmišljanje stvarnost podređuje načelu, pragmatično promatranje pojedinih slučajeva podređuje apsolutnom autoritetu, a pojedinca podređuje skupini. Relativizam se, utoliko što tvrdi da kulturne razlike pobijaju temeljne sličnosti, oslanja na totali- stičke ideje kao što je moć skupine. Drugim riječima, pretpostavlja, što Steven Lukes osporava, da su "kulture" homogene i izrazito kohezivne skupine. One to nisu, što postaje očito ako ih usporedimo s istinski kohezivnim skupinama kao što je Mansonova Obitelj.

Totalitaristi jako vole apsolute. Tako, na primjer, autoritet mora biti apsolutan da bi bio valjan. Pronalazak samo jedne kulture koja prakticira infanticid koban je za tvrdnju da su takve prakse moralno pogrešne (u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu), zato što je ta tvrdnja utemeljena na nekom moralnom autoritetu koji se smatra primjenjivim na cijelo čovječanstvo ("ubojstvo je grijeh zato što naše božanstvo tako kaže" - ili Priroda, Razum, a katkada čak i Znanost). Bez nekog takvog univerzalnog moralnog autoriteta, tvrde totalistički mislioci, nemamo razloga jednoj kulturi priznati, a drugoj osporiti neko pravo. No je li to točno?

Ne nužno. Ako se više ne možemo osloniti na apsolutni autoritet, možda njegovu strogu čistoću možemo zamijeniti neurednijim i prag- matičnijim statističkim pristupom. Statistička predviđanja mogu biti jednako korisna, pa čak i korisnija od onih koja se izvode iz jednadžbi. Matematičke modele podupire snaga logike; jednom kada su prihvaćeni temeljni aksiomi jednog takvog modela, istine koje on jamči istinite su

u svim mogućim okolnostima. Statistički "zakon" koji kaže da kronično pušenje izaziva bolesti istinito je utoliko što za ljude koji godinama puše postoji veća vjerojatnost da će se razboljeti nego za ljude koji ne puše. To što neki godinama puše a ne razbole se, ne znači da pušenje ne izaziva bolest. Znači samo da postoje neki sretnici koji nisu toliko podložni bolesti.

Ono što vrijedi za matematiku, vrijedi i za moral. Čini se da su neka moralna načela doista široko prihvaćena u ljudskim društvima. Činjenica da tu i tamo postoji poneki psihopat koji se uživa upustiti u orgiju serijskih ubojstava ili siluje svoju kćer ne opovrgava tvrdnju da ljudi obično ne odobravaju ubojstvo ili incest. Drugim riječima, ne trebamo zahtijevati apsolutnu čistoću i točnost u svakom pojedinom slučaju da bi nam ta tvrdnja bila informativna. Sličnost u temeljnim ljudskim potrebama znači da ono što funkcionira za većinu nas vjerojat- no funkcionira i za vas (i obratno). Uvjerenja se dakle mogu procijeniti (bez obzira na to iz koje kulture su potekla) prema tome jesu li štetna ili nisu za osobu koja ih je usvojila ili za druge ljude; i to je ono što u praksi uglavnom radimo.

Opterećivanje jezika

Vrednujući kritičko razmišljanje, pristup FACET pomaže građanima da postanu svjesniji toga kako vršitelji utjecaja manipuliraju jezikom. Naglašavajući slobodu i djelovanje, pruža im samopouzdanje da pre- ispitaju simplicistička tumačenja i totalističke ideje, i da tako znatno otežaju nekome da kontrolira njihov um.

Prvenstvo doktrine pred osobom

Pristup FACET potiče građane da prakticiraju što hoće, sve dotle dok poštuju neka ograničenja. Ta su ograničenja što je moguće manje definirana, a cilj im je maksimalno smanjiti sferu državne kontrole (ili kontrole neke druge skupine) i maksimalno povećati slobode pojedinca (a ne skupine). FACET ne tvrdi da smo svi isti; jednostavno kaže da bi nas sve trebalo jednako tretirati (kao građane), bez obzira na to kojim skupinama pripadamo. U tom smislu izrazito se protivi svakoj doktrini koja tvrdi da ideje ili skupine koje zastupaju te ideje trebaju imati prioritet pred ljudima koji se s njima ne slažu. Ispiranje mozga,

koje nameće ideje - silom, kradom ili pomoću tehnologije - nikada ne bi moglo naći opravdanje u okviru FACET-a.

Inzistirajući na stajalištu da je stvarno ljudsko iskustvo važnije od ideala, pristup FACET ideje podreduje stvarnosti. U tom smislu on je odraz strategije koja na individualnoj razini mozgu daje najbolje izglede za opstanak: strategije koja s jedne strane podrazumijeva pre- cizno uočavanje dogadaja iz okoline i prijemljivost na te dogadaje, a s druge strane dobro definirane ali fleksibilne kognitivne mreže. Totalističko razmišljanje, u kojem je redoslijed obrnut i eterične ideje se veličaju, može se usporediti s mozgom koji ne funekionira dobro, čije sve veće zanemarivanje vanjskog svijeta često može biti kobno. Čak i na udobnom i zaštićenom Zapadu, navodnom domu liberalne demokracije, vidjeli smo kako cijela društva postaju opsjednuta tota- lističkim razmišljanjem i svjedočili katastrofalnim posljedicama takve opsjednutosti. Istina, FACET je složen i pragmatičan pristup, i kao takvog teže ga je primijeniti nego totalitarne sheme. No za nas je on mnogo bolji, ako ni zbog čega drugog, onda zato što točnije odražava svijet kakav doista jest."

Krojenje  sudbine

Kao što sam već rekla, za ljude koji koji o sebi razmišljaju kao o slobodnima manje je vjerojatno da će prihvatiti autoritarni pristup. Ako ne prihvaćaju ideju da cilj opravdava sredstvo, i ako su u stanju uočiti rupe u totalističkim argumentima, manje je vjerojatno da će uopće predati moć nekom drugom. Čak i najbrutalniji diktator treba potporu javnosti ako želi dosegnuti onu razinu kontrole koja vodi do masovnih smaknuća. Primjenom FACET-a ta potpora ne bi sasvim nestala, ali bi oslabila.

Zašto  usvojiti  pristup  FACET?

Dosad je rasprava o pristupu FACET bila usredotočena na ideje. Me- đutim, kako se u ovoj knjizi već više puta pokazalo, ideje trebaju motivaciju koja će im dati moć. Eterične ideje, najmoćnije od svih, energiju dobivaju od emocija koje su tako snažne da čovjeka mogu motivirati da ubije, umre, ili oboje. Kako se, dakle, FACET može

ocijeniti prema kriterijima motivacije? Odgovor glasi da i prema tim kriterijima funkcionira. Daje pojedincima više slobode, a time (kao što je ustvrdio ekonomist Amartya Sen) ih potiče na razvoj i podiže njihovu kvalitetu života, što ih pak usrećuje.12 Naglašava slobodu djelovanja, pa građani osjećaju da u većoj mjeri kontroliraju svoje životne okolnosti. Složenost doživljava kao prirodno pruženu priliku, umjesto da je smatra prijetnjom naglašeno jednostavnim doktrinama. Ljude smatra ciljevima, a ne samo sredstvima, čime jača njihov osjećaj vlastite vrijednosti. Kad su ljudi sposobniji zastati i razmisliti, s time dolazi humor, tolerancija i unutarnji osjećaj moći. Konačno, pristup FACET je bolje dugoročno rješenje za sve napučeniji planet nego što su to totalitarne ideje koje se i prečesto oslanjaju na ubijanje, ispiranje mozga ili druge oblike zlostavljanja. Oni koji razmišljaju kratkoročno i mozak im nije "njegovan" mogu imati odredenih koristi od zlostavljanja drugih, ali u današnjem svijetu koji je sve bolje povezan postaje sve teže izbjeći pravdu, međunarodnu intervenciju, ili (na osobnoj razini) osvetnički raspoloženu rodbinu, pa te prednosti svakim danom postaju sve manje.

Primjena  FACET-a  u stvarnosti

Primjena ovog pristupa u stvarnosti zahtijeva otvorenu raspravu, po- vjerenje javnosti u stručnjake i autoritete, te mehanizme - kao što su slobodni i neovisni mediji i sudstvo - za održavanje tog povjerenja, provođenje otvorenosti i ograničavanje ambicije prema apsolutnom autoritetu koji je mnogim vladama tako primamljiv. Zahtijeva bolju naobrazbu i strogu primjenu zakona koji štite individualne slobode. Zahtijeva od nas da prihvatimo kako čovjekov um nije dijamant nego glina, da smo uronjeni u stvarnost života, zapleteni u klupko kauzal- nosti, ali ne tako čvrsto da bismo bili posve bespomoćni. Moramo prihvatiti ono što nas uči znanost o kontroli uma: da je ljude moguće promijeniti - i da ljudi sami sebe mogu promijeniti - ako imaju pravu motivaciju, ideje i priliku. Katkada je taj zadatak toliko težak da je gotovo nemoguć, ali to ne poništava ideju o našoj iskupljivosti. To vrijedi jednako za pripadnike vanjske i vlastite grupe, za psihopate i bombaše-samoubojice, kao i za pristojne građane iz srednje klase.

Ništa od ovoga nije revolucionarno, barem ne na Zapadu. FACET je čvrsto usađen u tradiciju liberalne demokracije; u tom smislu kod njega nema ničeg novog. No dosad se dogadalo da totalitarne države istisnu liberalne demokracije, a isto se može dogoditi ponovno. Tradicije koje stavljaju naglasak na slobodu i toleranciju nikada neće biti tako sigurne na svom položaju da ćemo sve njihove luksuze moći uzimati zdravo za gotovo. A čak i u svom najboljem izdanju, liberalne demokracije su daleko od toga da ispune zahtjeve FACET-a.

"Pusti snovi", kažu cinici. "Nametanje naših uvjerenja drugima", kažu relativisti. "Budalaštine liberalnih slabića", kažu desničari. I premda cijenim Voltairevo stajalište o slobodi izražavanja, dosad bi trebalo biti jasno da sve tri reakcije smatram zabludama.13 FACET je sve samo ne pusti san. To je pristup koji izbjegava univerzalne, grandiozne vizije, koji uzima u obzir različitosti medu ljudima, što znači da ideje prilagodava situaciji. Povrh toga, postoje jasni dokazi da povećanje ljudskih sloboda povećava kvalitetu života (Amartya Sen detaljno o tome raspravlja u knjizi Development as Freedom, a dovoljno je sjetiti se kako se tijekom devedesetih živjelo u Britaniji i, recimo, Bosni, ili usporediti kvalitetu života u Norveškoj i u Sjevernoj Koreji). Pretpostavka da drugi ljudi ne žele uživati ista prava i ugodnosti kakva uživamo mi na Zapadu istodobno zvuči uvredljivo i sebično. Kao naivni optimist i liberalni slabić, mislim da već imamo, ili da možemo naći, prikladno rješenje za neke od najgorih svjetskih problema. Drugo je pitanje imamo li političke hrabrosti da ta rješenja i provedemo. Vjerujem, međutim, da ćemo doista iskušati rješenja koja će se na kraju pokazati kao djelo- tvorna. To, dakako, neće biti savršena rješenja, jer nam je savršenstvo nedostižno - ali bit će dovoljno dobra da prevagnu nad terorizmom u svim njegovim oblicima. Koliko će ljudi pasti kao žrtve nasilja prije nego što smognemo dovoljno odlučnosti za primjenu tih rješenja, to uvelike ovisi o nama.

FACET ne mora značiti nametanje škarta zapadnjačkog potrošačkog kapitalizma ljudima koji to ne žele. Smatrati ljude ciljem samim po sebi podrazumijeva pokazati poštovanje prema njima - dati im više slobode, a ne inzistirati da rade ono što i mi radimo. Medu ljudska prava ne ubraja se pravo na američki hamburger. FACET je također kompatibilan s nekim interpretacijama najvećih svjetskih religija, ako se na to palite. One interpretacije koje jesu neuskladive treba reinter-

pretirati ili ih odbaciti. Ako je nešto religija, kultura ili ideal, to samo po sebi ne ekskulpira za zloćudno ponašanje. Postoje neki ideali koji naročito zaslužuju da budu izbrisani s repertoara ljudskih ideala, i to što prije, to bolje. Ako neka religija, kultura ili tradicija (uključujući znanstvenu tradiciju) ustraje na svom pravu da čini zlo, da tretira ljude kao sredstvo za postizanje nekog ideološkog cilja, na njoj je da u najmanju ruku smisli prihvatljivije opravdanje od vjere, vjerskog autoriteta ili tradicije.14 Te riječi često se koriste onda kada netko želi spriječiti nastavak razgovora - kao klišeji za dokidanje misli (da se poslužimo frazom Roberta Liftona); ali njihov autoritet u pobijanju svih drugih argumenata valjan je samo ako ga se ne usuđujemo preispitati. Ako su neke ideje štetne za ljude, iznesimo ih na svjetlo dana, javno o njima raspravljajmo i nasmrt ih satirizirajmo, bez obzira na to odakle su potekle. Dakako da nije jednostavno promijeniti političku klimu  i umanjiti razlog za vjerovanje u loše ideje - povlastice koje dolaze s "božanskim" autoritetom; nepravdu koja tjera u očaj one koji vjeruju u njih - ali nije ni nemoguće.

A što se tiče kritike da je riječ o slabićkom pristupu, FACET je sve samo ne to. Doktrina koja na mjesto autoriteta stavlja pragmatizam ima neke čvršće implikacije. Za početak, od svojih građana očekuje zrelost, što znači da zahtijeva od njih ulaganje određenog napora. Osporava posebne zamolbe i postojeće interese; usto zahtijeva da se važnost kulturnih i vjerskih pitanja podredi pravima pojedinca. Njeguje li se raznovrsnost i neovisnost medija koji će po potrebi pozivati na odgovornost, vlade mogu zaboraviti na zahvalnost, a kamoli na laskanje javnosti. One su tu da postupaju krivo i da ih zato oštro kritizira puk koji je možda i sam lijen, apatičan i manje-više neorganiziran, ali koji neće zbog toga ublažiti oštricu svoje kritike. Žele li ovakvim pristupom ostvariti svoje univerzalističke ambicije, države koje ga budu usvojile morat će uskladiti rješavanje unutarnjih pitanja s dosljednom vanjskom politikom i biti primjer onima kojima vladaju, umjesto da pribjegavaju diktatu.

Sažetak  i zaključci

Određene situacije vrlo moćno djeluju na ljude, i ta moć mnoge navodi da se ponašaju na isti način. Ali čak i u najekstremnijim okolnostima, ono što ljudi jesu, njihove ličnosti i vrednote (a u slučaju skupina, njihova kultura), utječe na njihove reakcije. Mnogo je ljudi koji ne bi riskirali život kako bi drugoga spasili iz kuće u plamenu, no neki to čine.

Ervin Staub, The Psychology of Good and Evil

Ljudska bića se u velikoj mjeri ponašaju onako kako se od njih očekuje. Država koja očekuje da njezini građani budu politički sofisticirani, relativno zreli i društveno odgovorni pojedinci, ima više izgleda da odgoji takve građane nego država koja prema svojim građanima postupa kao prema robovima ili djeci. Dobar obrazovni sustav, ekonomske i političke slobode te velikodušno širenje informacija o dugim ljudima

-      sve to može proizvesti građane koji svoje slobode rado uzimaju zdravo za gotovo i spremni su s drugima podijeliti svoje povlastice. Liberalni pristupi kao što je FACET nisu lišeni problema, ali bolji su od konkurentskih sustava u poticanju slobodnog protoka ideja, poboljšavanju kvalitete života i kad je riječ o pristupu problemu kojim se ova knjiga bavi - minimaliziranju štetnog utjecaja čvrsto usvojenih eteričnih ideja, tako da se zloporabe kao što je ispiranje mozga rjeđe događaju. Totalističko razmišljanje nikada još nije donijelo koristi koje uvijek iznova obećava svojim sljedbenicima. Pokušati umanjiti privlačnost totalističkih ideja znači odvraćati ljude od zloćudnih vizija kao što je san o kontroli uma, naglašavati slobode pojedinca i protiviti se onima koji pokušavaju slijediti taj san.

U svemu tome nema ničeg novog. Mi već raspolažemo, ili bismo ih lako mogli steći, znanjem i sposobnostima za rješavanje barem nekih od naših najvećih društvenih problema, čak i uz sadašnja ograničena sred- stva (osobito u zemljama u razvoju). Uz dovoljno motivacije, dovoljno dobre volje, možemo popraviti - premda ne i dovesti do savršenstva

-     svoja društva. Pa valjda možemo barem osloboditi svijet od užasa kao što su korejski zarobljenički logori ili Jonestown. Napravit ćemo korak u tom smjeru ako spoznamo moć vlastitih uvjerenja, opasnosti koje od njih prijete i ako naučimo kako ih možemo mijenjati.

U pisanju ove knjige, jedan od mojih ciljeva bio je da vas pokušam uvjeriti kako je ispiranje mozga nešto više od relikta paranoje koja je vladala pedesetih godina prošlog stoljeća, nešto više od uvrede s kojom se možemo nabaciti svaki put kad osjetimo da nas ugrožava tude mi- šljenje. Istinski predani kultovi i fanatični teroristi i dalje predstavljaju problem, a budemo li o njima razmišljali stereotipno, samo ćemo ga pogoršati. Ne možemo ih jednostavno odbaciti kao nešto sporedno, jer je šteta koju mogu počiniti, kao što je pokazao 11. rujna, u pot- punom nesrazmjeru s njihovom brojnošću. Iz istog razloga trebamo razumjeti da ispiranje mozga nije ni vic ni misterij. Uzorne građane doista je moguće navesti da tragaju za snom o kontroli uma, sve do bezdana samoubojstva i ubojstva. Danas sve bolje shvaćamo funkcije i interakcije mozga, a ja sam pokušala pokazati kako nam te spoznaje mogu pomoći da shvatimo na koji način ispiranje mozga postiže svoje jezive rezultate. S razumijevanjem dolazi moć, ma kako nesavršena bila, kao i sposobnost da promijenimo svoj mozak, svoje postupke i svoju politiku tako da eterične ideje ne budu više tako kobno privlačne. Mi imamo tu moć. Trebali bismo je što bolje iskoristiti.