ZAROBLJENI SJAJ

Istina je u nama, i vjeruj što hoćeš,

ona ne izvire iz vanjskoga svijeta.

U svakome je od nas, u najdubljem kutu,

tamo ona leži u svojoj punini, okružena zidom,

jednim, zatim drugim, odvratnoga mesa,

zidom što je guši,

čulo kristalno jasno - istinu.

Zabludna je mreža tijela steže, lomi i tjera da griješi,

a znati, prije znači prokopati otvor

kroz koji zasužnjeni sjaj pobjeći može,

nego otvoriti ulaz za svjetlo

koje navodno je vani.

                                                            Browning

Jeste li se ikada zapitali zašto medu ljudima postoje takve razlike, zašto se čini da su neki ljudi sretni i imaju sreće u životu, dok drugi prolaze kroz tako mnogo nezaslužene patnje? Siguran sam da jeste, jer samo sebični ili veoma lakomisleni ljudi propuštaju izazov suočavanja s ovim pitanjem.

Zašto jedna osoba ima tako dobar položaj, zašto se čini da joj je sve dato, da je rođena u krasnoj obitelji, brižno odgajana, da joj je pružena svaka prednost koju novac i kultura mogu ponuditi, ide u dobre škole i ulazi u život sa svim prednostima?

Zašto se drugi dječak ili djevojčica rađaju u veoma teškim okolnostima, u kojima je gotovo nemoguće napredovati u životu?

Zašto je jedno dijete rođeno kao bogalj ili slijepo ili s nekom strašnom bolešću, dok drugo dolazi na svijet jakog, čistog, zdravog tijela, s predispozicijom da raste i jača?

Zašto jedno dijete doživi zrelost i starost, dok drugo nakon nekoliko tjedana ili mjeseca po rođenju, ili čak nekoliko godina, umire, živeći naizgled bez ikakvog smisla? U jednom crkvenom dvorištu, postoji nadgrobni spomenik koji datira iz sedamnaestog stoljeća. Taj spomenik označava grob novorođenčeta koje je umrlo tri mjeseca po rođenju, a epitaf glasi: »Tako rano otišao, zašto sam uopće dolazio?« I zaista, pitanje je veoma pronicavo.

Takva pitanja zahtijevaju hitan odgovor ako želimo vjerovati u postojanje Boga i Svemira u kojem vlada red i zakon. Iskrenoj i hrabroj duši, problem nejednakosti položaja u kojem se ljudi nalaze vapi za rješenjem.

Muškarci i žene nisu rođeni slobodni i jednaki. Oni su stvoreni kao slobodni i jednaki, ali nisu takvima rođeni. Deklaracija nezavisnosti ne kaže da su ljudi rođeni slobodni i jednaki, već da su takvi stvoreni, što je nešto sasvim drugo. Muškarci i žene nisu rođeni slobodni i jednaki, već započinju svoj život poput konja u nepravednoj utrci - ne postoje dva s jednakim teretom. Zašto je tome tako, ako je Bog zaista ljubav, i ako je Bog pravedan i svemoguć?

Odgovor je da ovaj život koji danas živite nije jedini život, i ne može se suditi sam po sebi. Vi ste živjeli prije, ne jednom, već mnogo puta, i budući da ste u vrijeme svih tih života, mislili, izrekli i učinili svakakve stvari, dobre i loše, uvjeti u kojima ste rođeni prirodna su posljedica načina na koji ste živjeli i ponašali se u vašim prošlim životima. Danas žanjete, u dobru i zlu, rezultate onoga što ste posijali tijekom prošlih života. Biblija kaže: »Kako si sijao, tako ćeš žeti«, i time je rečena upravo ta istina.

Vi koji čitate ove riječi živjeli ste već mnogo puta, u različitim vremenima, u različitim uvjetima, u različitim zemljama i civilizacijama. Mnogo ste puta bili muškarac, i mnogo ste puta bili žena. Bili ste i veoma bogati i veoma siromašni, i vjerojatno ste nekad bili i na vrlo visokim položajima, a nekad na veoma niskim. Neki od onih s dna društvene ljestvice hodali su zemljom kao kraljevi i predsjednici, generali, admirali i visoki svećenici, a neki od onih koji danas sjede na mjestima moći, okruženi pompom i dobrim uvjetima, mučili su se kao obični seljaci u prošlim vremenima, veslali na galijama ili nosili robovske lance. I vi ćete se u budućnosti, možda za nekoliko stoljeća, vratiti na Zemlju i ponovo se roditi u nekoj obitelji, odrastati, vjenčati se i živjeti novim životom. I uvjeti pod kojima ćete započeti taj život bit će rezultat svih života koje ste već živjeli, no naročito će biti rezultat ovog života koji živite danas. To je ukratko priča o ljudskom životu. Ono što se obično zove životom zapravo je kratak dan u dugom, dugom životu.

To je veličanstvena istina, i najdivnija, najljepša stvar koju uopće možete otkriti. To su vrata oslobođenja, let u slobodu, putovnica ispunjenju života. Vaša je sudbina, ni više ni manje, u vašim rukama - vi zaista možete utjecati na vaš budući život tako da već danas počnete raditi na onome što želite biti.

Na ovaj ste svijet došli kao sićušno nesvjesno djetešce koje je postalo svjesno prvim dahom. To je bio početak vašeg novog života. Vjerojatno prva stvar koja vam se dogodila kada ste došli na svijet bila je udarac po stražnjici. Dok ne spoznate Zakon i koristite ga u praksi, svijet će vas udarati do kraja, sve dok se priroda ne umori i izbaci vas. Na svijet dolazite plačući - prvi udisaj na izdisaju odjekne plačem - i mnogi ljudi provedu cijeli život sve do svog groba, plačući i protestirajući. Kada, međutim, shvatite da je ovaj sadašnji život samo jedan dan u vašem dugom životu, i da promjenom zvanom smrt vi samo nestajete s ove razine da biste postojali na drugoj s koje se kasnije ponovo vraćate, tada događaji u ovom životu dobivaju svoje stvarne proporcije i vi stječete kontrolu. Događaji ovog života neće biti manje važni zbog vaše spoznaje, ali vas više neće plašiti jer znate da ih možete kontrolirati. Nikakva naizgledna nesreća neće više imati moći da vam slomi srce ili oslabi vašu hrabrost. Znat ćete da je život prekrasna prilika i divan dar.

Ljudi često kažu da im je zlo od života, da ne vole svijet, da se ne žele vratiti, no takav stav obično proizlazi iz nerazumijevanja. Nije ovaj svijet ono što ne vole, već ograničeni i nezadovoljavajući uvjeti u kojima se danas nalaze. Ono što izmiče njihovom shvaćanju jest da se ni u kojem slučaju neće vratiti u uvjete u kojima danas žive.

Vi ćete se, osobno, ponovo vratiti, no najvjerojatnije ne sljedećih petstotina godina, i stoga je očito da se ne možete vratiti u svijet kakav danas poznajete. Vratit ćete se u drugačiji svijet, drugačije uvjete, drugačiji način života, s drugačijim institucijama, drugačijom hranom i odjećom, društvenim običajima, i iznad svega, u svijet s novim i drugačijim problemima. Do tog će vremena, većina problema, iako ne i svi, koje danas ljudi imaju biti, na ovaj ili onaj način, riješena. Većina, iako ne sve, postojećih institucija nestat će. Stvari koje ne volite ili s kojima se ne slažete u današnjem svijetu nestat će, ali, na isti način, većina ili sve stvari koje volite ili se s njima slažete također neće više postojati. Stoga, kada stignete to će biti potpuno novi početak. Istina je da ćete se suočavati s istim tipom problema uzrokovanim esencijalnim karakterom ljudske prirode, no uvjeti će biti potpuno različiti i iskustvo ovog života, i sve stvari koje ste sada naučili bit će postojano s vama i uz vas.

Ne samo da ćete se vratiti, već ćete vjerojatno sresti i neke od svojih sadašnjih kolega, naročito ako postoji emotivna veza ljubavi ili mržnje među vama. Ljubav će se pobrinuti za sebe, no mržnju morate istjerati iz svog srca, ako je ne želite obnoviti u odbojnim odnosima.

Isto tako, s nekima od vaših današnjih poznanika sigurno ste bili u vezi u prethodnim životima. Vaš sin je možda bio vaš otac ili poznanik iz prošlog života, današnji bliski prijatelj možda je u prošlim vremenima bio vaš rođak, suprug ili supruga. Opća je tendencija da se ljudi koji žive i kreću u istim grupama, reinkarniraju u isto vrijeme, iako, naravno, uvijek postoje iznimke.

Rekao sam da ćete se vi osobno vjerojatno ponovo vratiti, i ovdje se prirodno postavlja pitanje - je li povratak apsolutno neophodan! Moramo li se zaista vratiti bez obzira želimo li to ili ne? Odgovor je ne, povratak nije apsolutno neophodan, no jedini način na koji ga možemo izbjeći je onaj koji će malo tko iskoristiti. Ne morate se vratiti ukoliko svoje srce potpuno posvetite Bogu, tražite Njegovu prisutnost dok je stvarno ne osjetite, i živite da biste ispunjavali samo Njegovu svetu volju kao prvu, posljednju i jedinu. Ukoliko to zaista možete učiniti, a od svih zadataka taj je najteži, tada ćete napustiti ovu planetu kako biste ušli u potpunu zajednicu s Bogom i nikada se više nećete trebati vratiti. Bit ćete, kako Biblija kaže, stup u Božjem domu, i nećete ga više trebati napuštati. Malo je tko, međutim, zaista spreman tako danas živjeti i stoga moramo prelaziti razne razine, postepeno se približavajući Bogu, učeći polako iz iskustva ili brže kroz proučavanje, molitvu i meditaciju, živeći život za životom dok napokon duhovno ne »odrastemo« - kada pukne zora i sjene odlete.

Razlog zašto Biblija nigdje konačno ne podučava o reinkarnaciji i, zapravo, izbjegava tu temu, jest taj što nas Biblija uči da se koncentriramo na zadatak postizanja našeg sjedinjenja s Bogom umjesto njegovog odgađanja u beskonačnost, kao što to mnogi istočnjaci rade. Doktrina reinkarnacije, ukoliko se u potpunosti ne razumije, ponekad čini ljude apatičnim i fatalistima. Biblija ohrabruje ljude da aktivno traže svoje oslobođenje od ograničenja.

Istovremeno, treba zapamtiti da ovaj zemaljski život može biti, takav kakav jest, najzanimljiviji i najradosniji proces, jer ovo je prekrasan svijet (o kojem i danas ljudi znaju tek oko pet posto) i vaš put može biti serija prekrasnih i veselih avantura, kad biste samo naučili zakone života i primijenili ih. Vi ne morate biti bolesni niti tužni niti osamljeni niti frustrirani niti neuspješni. Ovaj život i živote koji slijede možete učiniti zanimljivim, radosnim i slobodnim.

Kada govorim o traganju svim srcem za Bogom na prvom mjestu, ne mislim da sve svoje vrijeme morate provoditi idući u crkvu, u molitvi ili meditaciji. To ne bi bilo mudro. Tako su radili anhoriti i hermiti u stara vremena. Otišli bi u pustinju, ili se popeli na vrh visokog stupa kako bi bili sami i kako bi se udaljili od iskušenja i nevolja. To nije pravi put. U većini slučajeva oni su samo provodili vrijeme razmišljajući o sebi po cijeli dan i to im je naravno donijelo mnoge ozbiljne probleme. Napredak se postiže prevladavanjem praktičnih nevolja svakodnevnog života, a ne bježanjem od njih. Isus koji je to znao, rekao je da on neće moliti da njegovi sljedbenici budu izuzeti iz svijeta, već da ostanu u svijetu i u njemu se prirodno razvijaju. I zaista, to je upravo ono zbog čega svijet postoji. Praktični život je škola za duhovni razvitak i prevladavanje sebičnosti i straha. Vaša dužnost je da najbolje što umijete popunite svoje mjesto u životu, kakvo god ono bilo danas, i da pokušate iskreno živjeti prema najvišem što vam je trenutno poznato.

Naravno, određeno vrijeme morate dnevno posvetiti molitvi i meditaciji, no ostatak vremena morate koristiti za uvođenje svog duhovnog razumijevanja u svakodnevni život, jer samo tako možete napredovati i pomoći svijetu da napreduje. Stoga, daleko od toga da se izolirate ili postanete anhorit, možete imati prijatelje, hodati svijetom, posjećivati kazališta, čitati novine, putovati u inozemstvo, učlanjivati se u klubove i udruge, i raditi sve uobičajene stvari koje ljudi rade, no morate ih raditi u svjetlu svog duhovnog razumijevanja. Vaše razumijevanje mora oblikovati vaše aktivnosti i vašu okolinu. Ne smijete dozvoliti okolnostima da oblikuju vas. Morate živjeti, koliko to možete, kao svjesni izražaj Boga, i kao Njegov svjedok i predstavnik.

Zašto je reinkarnacija neophodna? Zašto se život mora razvijati na upravo taj način? Razlog je ovaj: na Zemlji smo zato da naučimo određene lekcije, da se razvijemo duhovno, da dostignemo potpuno razumijevanje i kontrolu nad našim mentalitetom, a to nije moguće u jednom životu. Zašto ne? Zašto se vraćamo uvijek iznova mnogo puta na Zemlju u kratkim izletima od možda 70 ili 80 godina umjesto, recimo, da sve završimo u jednom dugom životu od tisuću ili nekoliko tisuća godina? Objašnjenje leži u čovjekovoj mentalnoj lijenosti i inertnosti, u njegovoj nevoljkosti da se radikalno izmijeni, da se izvuče iz kolotečine kad jednom u nju upadne, da usvoji nove ideje i da se prilagodi izmijenjenim uvjetima. Objašnjenje leži u ljudskom konzervatizmu i tendenciji samozadovoljstvu i iznad svega, u ljudskom neznanju o vlastitim neograničenim potencijalima. To su upravo one stvari koje on ovdje mora prevladati.

Razmotrimo ponovo život čovjeka kakvim ga uglavnom poznajemo. Čovjek dolazi na svijet kao no-vorođena beba bez svjesnog sjećanja na prošlost. Čak je i njegova svijest o sadašnjosti u početku ograničena. Postepeno se ta svijest širi i on počinje spoznavati svoju okolinu, prepoznavati svoju majku ili njegovateljicu. Nasmije im se i razumije njihove osmijehe i nježnosti. Počinje učiti osnovne činjenice vezane za život na ovoj razini. Uči procjenjivati udaljenost pružanjem ruku, otkriva da može dodirnuti stranice svoje kolijevke, ali ne i strop. Spoznaje glad i zadovoljstvo, bol i tjelesno olakšanje.

Postepeno uči govoriti i s tek nekoliko naučenih riječi njegova komunikacija i kontrola nad životom nevjerojatno se proširuju. Uči težak posao hodanja. (Zaboravili ste to, ali u vrijeme kada ste učili održavati ravnotežu i hodati to je bio veoma težak zadatak. Padali ste, udarali glavom i raskrvarili koljena, no vremenom ste se umorili i naučili sigurno hodati.) Dijete uči čitati i pisati. To su također veoma teški zadaci za taj uzrast. (Danas brzo pišete ili pogledom preletite stranicu novina, no postojalo je vrijeme kada su riječi poput »mačka« ili »pas« predstavljali pravu poteškoću u čitanju i pisanju.)

Dijete nastavlja učiti. Budući da je malo, ono je zainteresirano za sve i želi znati sve o svemu. Dosađuje odraslima pitanjima o svim mogućim stvarima. (Roditelji se nikad ne umore pričati o žeđi svojih potomaka za znanjem. »Što mislite što je Johnny pitao oca jučer navečer?«, govore majke.) I tako dijete ima tu neutaživu znatiželju, neumornu želju da sve vidi, svuda ide, sve dira i sa svime eksperimentira. Mi to zovemo igrom, ili zapadanjem u neprilike, no to je zapravo kušanje i istraživanje života.

I tako dijete raste i razvija se, prolazi škole i možda fakultet, i stupa u svijet. Proces se ponavlja. Traži nova iskustva, želi raditi na novi način, gleda na stare stvari svježeg uma i želi sve poboljšati. Naravno, ignoriraju ga i odbijaju, no ispočetka ne dozvoljava da ga to obeshrabri. Biti mlad, recimo u dvadesetima, znači biti zainteresiran za život, radovati se životu zbog njega samog, imati apetit za nove ideje i nove putove, biti slobodan od ustaljenih mentalnih navika i emocionalnih obveza. To je mladost, to je svijest u kojoj jutarnje zvijezde pjevaju i djeca Božja radosno kliču.

No onda se nešto dogodi. Slava mladosti traje jedno vrijeme, a onda... onda... onda se počinje nešto događati. To lakomo zanimanje za sve stvari, ta spremnost za novo i nepoznato, počinje postepeno blijediti, a dolazi obeshrabrenost i neko razočaranje.

Snažne sugestije ljudske rase koje ga okružuju postepeno postižu svoj cilj. Čovjek usvaja čvrst interes (mentalni) u status quo (postojeće stanje). Usporava se i miri sa stanjem. Baca emotivno sidro u more života, što psihološki dovodi do opadanja energije. Čovjeku je sve privlačnija ideja da pusti stvarima da budu kakve jesu i maligna bolest, nazvana srednje godine, preuzima ga.

Kao dječak od dvanaest godina mislio je da može učiniti sve što želi, razumno ili nerazumno, od toga da postane krotitelj lavova u cirkusu ili vozač vatrogasnih kola do predsjednika države. U dvadesetoj je mislio da može sve u okviru razumnog - i vjerojatno je mogao. Možda ga je zbog toga držala nervoza, no u dubini srca je zaista mislio da može učiniti sve što mogu i drugi - to je mladost. Kada je pročitao ili čuo o nekom fantastičnom dostignuću, bez obzira kako veličanstveno ono bilo, prošaptao je: »Pa, i ja bih to mogao« - to je mladost. No »sjene zatvora počinju se zatvarati oko dječaka koji odrasta«, i dolazi vrijeme kada misli: »Kako je to krasno, naravno ja tako nešto nikada ne bih mogao, ja nisam te vrste, nemam sposobnosti niti obrazovanja, niti novaca ni veza«, ili nešto kao »Prekasno je.« To su srednje godine koje se tješe svim mogućim obećanjima, prevarama i glupavim racionalizacijama dok se kotači života polako okreću prema kraju.

Sada vidite, priroda nema zašto čovjeka srednjih godina držati živim stotinu ili tisuću godina, jer joj on više nije od koristi. Priroda želi raditi nove stvari na novi način, uvijek nešto novo i bolje, a mentalitet kojeg je obuzela kolotečina nije za to spreman. Stoga jedini lijek prirode za ovakve ljude jest da ih odstrani s ove planete, pošalje na eteričnu razinu da se odmore, razmisle, asimiliraju i općenito izvrše razna podešavanja i onda ih vraća ponovo kao djecu da iskuse novu mladost i novi period istinske duhovnosti.

Postoje i drugi razlozi zbog kojih je potrebno nekoliko reinkarnacija ega, iako oni proizlaze iz činjenica koje smo upravo razmotrili. Priroda od vas želi da doživite razna iskustva kako biste razvili svaku stranu svoga karaktera. Potrebno je da budete muškarac i da budete žena, da budete roditelj i da budete dijete. Potrebno je da naučite lekcije o disciplini i samokontroli, da naučite koristiti autoritet na ispravan način. Potrebno je da naučite lekciju o odnosima s drugim ljudima, i da naučite biti sami, da naučite cijeniti zdravlje i racionalni život čak i ako to trebate naučiti kroz disciplinu bolesti. Morate naučiti nositi se s neuspjehom i razočaranjem i s moralnom čvrstinom podnositi uspjeh ne dopuštajući da vam udari u glavu. Morate razviti razumijevajuću vjeru u neviđeno kako biste bez panike mogli naći stvari koje vam izmiču. Morate naučiti lekcije strpljenja, poduzetništva i avanture, a iznad svega, morate živjeti u određenom vremenu i na određenom mjestu, kako biste naučili da ono što je Bog stvorio nije niti strano, ni odvojeno od njega. To se ne može kroz samo jednu inkarnaciju.

Stoga je reinkarnacija neophodna. Ona je jednostavan i prirodan proces. Ideja se možda čini neobičnom i začudnom ispočetka, jer mi smo je na Zapadu bili potpuno nesvjesni. No na Istoku je poznata kao izlazak i zalazak Sunca i većina ljudi je u nju uvijek vjerovala.

Ljudi koji prihvaćaju ovu istinu ponekad je više vole zvati drugim imenom - reprodukcija ili metamorfoza, ili nekako drugačije - no princip je isti, ponovno pojavljivanje na Zemlji iste osobe, život za životom.

Zašto se ne sjećate svojih prošlih života? Pa, ne sjećate se ni ranih dana svog sadašnjeg života. Zbog raznih razloga priroda je bacila veo zaborava na naše početke na ovoj razini, i zbog izvanredno dobrih razloga ona skriva pamćenje o prethodnim životima sve dok se dovoljno ne razvijemo, kako bismo bili spremni na sjećanje. Za većinu ljudi ne bi bilo dobro da se sjećaju prethodnih života, jer to u sadašnjem životu ne bi mogli podnijeti. Razmislite kako su ljudi skloni uzalud brinuti i žaliti nad prošlim događajima u ovom životu, kako se zajapure ili drhte nad nekim događajem koji se zbio prije dvadeset godina kada su rekli ili učinili nešto prilično glupo, ili kada se netko prema njima loše ponio, ili nešto u tom stilu. Razmislite kako znaju sentimentalizirati i plakati nad »dobrim starim vremenima«. Zamislite stanje u kojem bi se našli kada bi se morali snaći sa sadržajem mnogih prošlih života na ovaj način. Očito bi vrlo brzo propali.

Žena koja ne može zaboraviti ili oprostiti svom suprugu pogrešku od prije dvadeset godina, teško bi se snašla sa sjećanjima na sve pogreške koje je počinilo možda tucet muževa ili supruga iz njenih prošlih života. Muškarac koji ne može prijeći preko neke ružne riječi koju je njegova žena izrekla prije deset godina, ili oprostiti nešto svojim roditeljima, teško bi preživio akumulirano sjećanje na mnoge muževe, supruge i roditelje.

Autor:Emmet Fox