Muzika igra vrlo važnu ulogu u životu i isto tako u odgoju. Po-moću ritma i melodije um može biti nadahnut obožavanjem, ili potican da rizikuje život u borbi; omekšan osjećajima ljubaznosti i ljubavi; potaknut na smijeh, ubla-žen relaksacijom; ili potaknut na ljutnju i nasilje.  Donald Walters 

EDUCATION FOR LIFE

Pitagora je poučavao da se muzici nikada ne smije pristupati kao obliku zabave. On je uvidio da je muzika izraz harmonije, božanski princip koji stvara red u kaosu i neskladu, i održava sve stvari u njihovom ispravnom odnosu. Kao takva muzika ima dvostruku vri-jednost. Kao i matematika, ona omogućuje muškarcima i ženama da prodru u fundamentalne struk-ture prirode. Ali isto tako, ako se ispravno koristi, onda može dove-sti osjetila duše u harmoniju sa ovim strukturama, smirujući i pro-čišćavajući um i tijelo, te tako obnoviti i održavati savršeno zdra-vlje. Pitagora je za određene bole-sti pripremao posebne harmonije, a koristio je na sličan način i boje.

Nepoznat?

U Tanatologiji-muzici, mi govori-mo o mogućnosti blažene, dobre ili svjesne smrti. Sa ovime mi se ne zalažemo za sentimentalni stav prema smrti niti ljude optereću-jemo sa duhovnim stvarima.

Therese Shroeder-Sheker - članak Pomazanje umirućih zvukom, časopis Caduceus, 1998 godina

-Tanatologija znanost koja se bavi smrću, uzrocima i njihovim poja-vama, i sad sa posljedicama nado-lazeće smrti i potrebama terminal-no bolesnih

Magija i muzika su uvijek bile skupa već tisućama godina.

Steven Halpbern

Najslađa muzika nije oratorij, nego ljudski glas kada govori iz svojih trenutnih životnih tonova nježnosti, istine, ili hrabrosti.

Ralph W. Emerson

Prije mnogo stoljeća u bengalu se dogodilo da je božanska ljubavna drama, čije je vječno igralište u ljudskim dušama, bila živopisno razotkroivena širenjem opisa neči -jeg osobnog iskustva ostvariva-nja Boga. Svim je ljudima svijeta duh bio zatečen vizijom svijeta kao glazbala, zahvaljujući kojem je zazvučao poziv susretu s bla-ženstvom. Neopisiva zagonetka Božjeg ljubavnog zova, obliko-vavši se u beskrajnoj panorami boja i oblika, inspirirala je melodi -ju koja je prevladala ograničenja klasičnih konvencija. Bengalska je kirtan-glazba bila poput zvijezde izbačene iz plamenog kovitlaca osjećaja u srcu svekolikog čovje-čanstva, pa se ljudska svijest zapa-lila doživljajem stvarnosti kojoj je trebalo odati odgovarajuće prizna-nje. Može se postaviti pitanje o značaju glazbe u mojoj teoriji da umjetnost služi izazivanju dubo-kog osjećaja stvarnosti u naj-punijem vidu. Glazba je najap-straktnija od svih umjetnosti, po-put matematike u znanosti.

Štoviše, ovo dvoje imaju znača-jan odnos. Matematika je logika brojeva i dimenzija. Zbog toga služi kao osnova naše znanstvene spoznaje. Kad se odvoji od kon-kretne povezanosti i reducira na simbole, otkriva svoju veličan-stvenu strukturu, neumitnost vla-stitog savršenog suglasja. Ipak, ovdje nemamo samo logiku, nego i magiju matematike. Ona djeluje u pojavnom svijetu stvarajući har-moniju - ritmički protok međuod-nosa. Ovaj je skladni ritam izvu-čen iz svojeg uobičajenog sasvim konkretnog okruženja, i predočen zvukom. Stoga je najčišća bit izražavanja dana glazbom. Najma -nja se količina otpora  izražajno-sti pruža u glazbi, njena je slo-boda neometana teretom činjeni-ca i postavki. Ovo nam daje moć uzdizanja prisnog osjećaja za stvarnost. U slikarstvu oblikov-nim umjetnostima i književnosti objekt i naši s njim povezani osjećaji ukazuju jedno na drugo poput ruže i parfema. U glazbi osjećaj pročišćen zvukom sam po sebi postaje neovisan objekt.

Melodija je napokon uobličena, ali više nema jasnih odrednica, a ipak nas ispunjava naslućivanjem apso-lutne istine. Upravo to je magija matematike, ritam u srcu sveg stvaranja. Kreće se u atomu i, svojim različitim mjerama, obli-kuje zlato i olovo, ružu i trn, sunce i planete.  Rabindranath Tagore -

ČOVJEKOVA VJERA, 1931

Na Istoku najviša je ona muzika koja slušaoca vodi u Samadhi. Tišina koja slijedi je suštinski dio muzike. Publika bi trebala biti u stanju ljudi koji gledaju zalazak sunca u more - oni zaboravljaju zbog čega su tu došli, oni zaboravljaju riječi kao "sunce" i "more", oni zaboravljaju svoja vlastita imena i osobnosti. Nakon što je sunce nestalo, za neko vrijeme nema poticaja da se kreće - i sigurno nema poticaja da se plješće.  Trevor Leggett

- ZEN AND THE WAYS, 1987

Transcendentalan impuls nije iz vanjskog izvora; svjesnost o tome se treba tražiti i u pokretu i u smirenosti. Kada odjednom ne-stane pokret i smirenost, veliki plavi ocean je isušen u jednom gutljaju.  Daikaku - zen majstor

Jedan od najbitnijih činilaca u ga-đanju iz luka i drugih umjetnosti, koje se upražnjavaju u Japanu, a vjerovatno i u drugim dalekoisto-čnim zemljama, nalazi se u činje-nici da one ne služe praktičnim ciljevima, i da nisu smišljene za čisto estetsko uživanje, nego zna-če školovanje svjesti, koje treba povezati sa krajnjom stvarnošću. Tako se gađanje iz luka uvježba-va ne samo zato da bi se pogodila meta, ne zamahuje se mačem ka-ko bi se neprijatelj oborio, plesač ne pleše samo da bi izvodio ritmi-čke pokrete, nego prije svega da se svijest harmonično izjednači sa nesvjesnim. (D. T. Suzuki u pred-govoru Zen u umjetnosti gađanja iz luka). Pod gađanjem iz luka u tradicionalnom smislu, koje se cijeni kao umjetnost i poštuje kao nacionalno nasljeđe, Japanac ne podrazumjeva neki sport, nego, koliko to ispočetka može čudno izgledati, religiozni ritual. I pre-ma tome pod, umjetnošću gađa-nja iz luka, on neće podrazu-mjevati neku umješnost  sportaša, kojom se, manje ili više, može ovladati kroz prethodne tjelesne vježbe, već umjetnost čije porije-klo treba potražiti u duhovnim vježbama i čiji se cilj nalazi u jednom duhovnom pogotku: da-kle tako da dobar strelac u osnovi cilja na samoga sebe, i pri tom može postići da samoga sebe pogodi. "Morate zategnutu tetivu luka držati otprilike tako kao što malo dijete drži pruženi prst. Ono ga drži tako čvrsto obuhvaćenog da se čovjek stalno čudi snazi male ručice. I kada ono ispusti prst, to se zbiva bez ikakvog trzaja. Znate li zašto? Jer dijete ne misli - recimo: sada ću pustiti prst da bi dohvatilo neku drugu stvar". Eugen Herigel - ZEN U UMJETNOSTI GAĐANJA  IZ LUKA 

REALNOST POČIVA NA

OBJEKTIVNOSTI (BEZLIČNOSTI)

Pitalac: Ja sam slikar i zarađujem slikajući slike. Da li to ima neku vrijednost sa duhovne točke gle-dišta?

Nisargadata Maharaj: Kad slika-te, o čemu mislite?

P: Kad slikam postoji samo slika-nje i ja.

M: Šta radite tamo?  -  P: Slikam.

M: Ne, vi to ne radite. Vi gledate da se slikanje dešava! Vi samo gledate, sve se ostalo dešava.

P: Slika se slika sama od sebe? Ili, postoji li neko dublje (savršenije) "ja", ili Bog, koji slika?

M: Svjesnost sama je najveći slikar. Cijeli svijet je slika.

P: Tko je naslikao sliku svijeta?

M: Slikar u slici!!

P: Slika je u umu slikara, a slikar

je u slici, koja je u umu slikara, koji je u slici!! Nije li ovaj bes-kraj stanja i dimenzija apsurdan?!

U momentu kada govorimo o slici u umu, koji je i sam u slici, mi dolazimo do beskrajnog pona-vljanja svjedoka, viši svjedok svjedoči nižeg. Nije li to kao da stojimo između dva ogledala i čudimo se gužvi!

M: Upravo tako, vi sami i dvo-struko ogledalo ste tu. Između njih, vaši oblici i imena su bezbrojni.

P: Kako vi gledate na svijet?

M: Ja vidim slikara, koji slika sliku. Sliku ja nazivam svijetom, a slikara Bogom. Ja nisam ni jedno ni drugo. Ja ne stvaram, niti sam stvoren. Ja sadržim sve, ništa ne sadrži mene.

P: Kad vidim drvo, lice, zalazak

sunca, slika je savršena! Kad zatvorim oči, slika u mom umu je slaba i maglovita. Ako je to moj um koji projektuje sliku, zašto moram da otvorim oči da bih vidio prekrasan cvijet, dok ga sa zatvorenim očima vidim nejasno?

M: To je zato što su vaše vanjske oči bolje od vaših unutrašnjih. Vaš um je sav okrenut vanjskom svijetu. Kada naučite da gledate vaš mentalni svijet vidjet ćete ga čak više obojenim i savršenijim nego što to tijelo može da pruži.

Naravno, trebat će vam određeni trening. Ali zašto dokazivati? Vi zamišljate da slika mora doći od slikara, koji je stvarno slika. Cijelo vrijeme vi tražite porijeklo i uzroke. Uzročnost je samo u umu; sjećanje daje iluziju o kontinuitetu -a ponavljanje (neprekidno) rađa ideju uzročnosti. Kada se stvari dešavaju zajedno ponavljajući se, mi smo skloni da vidimo uzročnu vezu među njima. To stvara mentalnu naviku, a navika nije potreba.

P: Upravo ste rekli da je Bog stvorio svijet.

M: Zapamtite da je jezik instru-ment uma, um ga je stvorio, zbog uma. Kada jednom dopustite uzro -čnost, onda je Bog glavni uzrok, a svijet posljedica (ostvarenje). Oni su različiti, ali nisu odvojeni.

P: Ljudi govore o viđenju Boga.

M: Kada vidite svijet vi vidite Boga. Ne može se vidjeti Bog odvojeno od svijeta. Vidjeti Boga izvan svijeta je biti Bog. Svjetlost s kojom vi vidite Boga, koja je Bog, je sitna mala mrlja: "ja jesam", naizgled tako mala, a ipak prva i posljednja u svakom aktu saznavanja i voljenja.

P: Moram li ja vidjeti svijet da bih onda vidio Boga?

M: Kako drugačije? Ako nema svijeta, nema ni Boga.

P: Što ostaje?

M: Vi ostajete kao čisto (istinsko) biće.   

P: A što biva sa svijetom i Bogom?

M: Istinsko (čisto) biće (avjakta).

P: Da li je to isto kao Veliki Prasak (ekspanzija) - paramakaš?

M: Možete to tako nazvati. Riječi nisu bitne, jer one ne dosežu to. One se odbijaju u potpunoj nega-ciji.

P: Kako mogu da vidim svijet

kao Boga? Što to znači vidjeti svijet kao Boga?

M: To je kao ući u mračnu sobu.

Ne vidite ništa - možete dotaći, ali ne vidite - nema boja, nema oblika. Prozor se otvara i soba se ispunjava svjetlošću. Boje i oblici se pojavljuju. Prozor je davalac svjetla, nije njegov izvor. Slično, materija je kao mračna soba, svjesnost - prozor - ispunjavajuća materija sa osjetima i percepci-jama, a Svevišnji je sunce; izvor oboje: i materije i svetlosti.

Prozor može biti otvoren ili za-tvoren, međutim sunce sija cijelo vrijeme. Ovo čini svu razliku za sobu, ali ne za sunce. Ipak, sve je ovo drugorazredno za malu, sitnu stvar koja je "ja jesam". Bez "ja jesam" nema ničega. Cijelo znanje je o "ja jesam". Pogrešne ideje o ovom "ja jesam" vode ka ropstvu, ispravno znanje vodi ka slobodi i sreći.

P: Da li je "ja jesam" i "postoji"

isto?

M: "Ja jesam" označava unutar-nje, a "postoji" - vanjsko. Oba su zasnovana na osjećanju bivanja (bića).

P: Da li je to isto kao iskustvo postojanja (egzistencije)?

M: Postojati, znači biti nešto, stvar, osjećanje, misao, ideja.

Cijelo postojanje je određeno. Jedino je bivanje univerzalno, u smislu da je svako biće u harmo-niji sa svakim drugim bićem.

Postojanje se sukobljava, bivanje nikad. Postojanje znači postati, mijenjati se, rođenje, smrt, i po-novno rođenje, dok je u bivanju tihi mir.

P: Ako sam ja stvorio svijet, zašto

sam ga učinio tako lošim?

M: Svatko živi u svom vlastitom

svijetu. Nisu svi svijetovi jednako dobri ili loši.

P: Što određuje razliku?

M: Um koji projektuje svijet, boji ga na svoj vlastiti način. Kada sretnemo čovjeka, on je stranac. Kad se vjenčate za njega, on postaje vaš vlastiti. Kada se sva-đate, on je vaš neprijatelj. Takvo je ponašanje vašeg uma koji određuje što je on vama.

P: Mogu da vidim da je moj svijet subjektivan. Da li ga to čini također iluzornim?

M: On je nestvaran sve dokle je subjektivan i samo do tog stu-pnja. Stvarnost boravi u objektiv-nosti (bezličnosti).

P: Što objektivnost (bezličnost) znači? Vi kažete svijet je subje-ktivan, a sad govorite o objektiv-nosti. Nije li sve subjektivno?

M: Sve je subjektivno, ali je real-nost objektivna.

P: U kom smislu?

M: Ona ne zavisi od sjećanja i očekivanja, želja i strahova, sviđa -nja ili nesviđanja. Sve je viđeno onakvo kakvo jeste.

P: Da li je to što vi nazivate četvrto stanje (turija)?

M: Nazovite to kako hoćete. Ono je čvrsto, stabilno, nepromjenji-vo, bez početka i kraja, uvijek novo, uvijek svježe.

P: Kako ga ostvariti?

M: Beželjnošću i hrabrošću ćete doći tamo. Nisargadatta Maharaj - I AM THAT - Talks with Sri Nisargadatta Maharaj, 1973 Preveo na engleski: Maurice Frydman

Trebalo je vremena dok sam sli-kajući došao do toga da slikam kao dijete. Pablo Picasso

Ako ponovo ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.  Isus