RAZVOJ INTELIGENCIJE

            Beba neprekidno uči kroz fizičko kretanje. Kako joj pokreti postaju sve koordiniraniji i kako ih svaki dan ponavlja stotinu puta, usavršit će koordinaciju očiju i ruku i naučit će dohvatiti što poželi. Iako, prema Piagetu i Steineru, to može djelovati kao osnova fizičkog razvoja, ujedno je i temelj kasnijem intelektualnom razvoju.

            Između šestog i osmog mjeseca dijete gubi interes za svoje motoričke sposobnosti, a sve više ga zanima svijet koji ga okružuje. Ispuštanjem, udaranjem i bacanjem malih predmeta dijete uči o vezi uzroka i posljedica, te vremenskim intervalima, što predstavlja važno ishodište za kasniju sposobnost mišljenja. Sedmomjesečna beba, na primjer, uvijek iznova baca žlicu ili neku igračku dok sjedi na stolcu za hranjenje i promatra gdje padaju. Igračke koje se sastoje od jednog dijela koji svojom aktivnošću pokreće drugi dio omiljene su kod djece ovog uzrasta.

            Poznavanje činjenice kako se pamćenje postepeno razvija također je važno za promatranje rasta inteligencije. Kad mala beba nešto ispusti, za nju je to posve nestalo - nema sjećanje na taj predmet.

            Piaget i njegovi suradnici izveli su nekoliko pokusa kako bi ustanovili kad se kod djeteta razvija kratkoročno pamćenje. Tijekom jednog od pokusa igračku su sakrivali ispod marame koja se nalazila u djetetovom vidokrugu, s njegove desne strane tako da je vrlo lako moglo podići maramu i pronaći igračku. Zatim su istu igračku sakrili ispod marame s lijeve strane dok je dijete sve promatralo (prva marama ostala je na istom mjestu s desne strane). Sve bebe predmet su potražile na desnoj strani, gdje su ga i ranije bile pronalazile, umjesto na lijevoj gdje su vidjele da je sakriven. Piaget objašnjava kako je postojanje nekog predmeta u početku vezano uz djetetove aktivnosti koje su uključivale i taj predmet, a ne uz koncept postojanja predmeta.6 Ovo podržava Steinerovo uvjerenje da bebe primarno doživljavaju svijet kroz pokret i svoje tijelo. Kratkoročno pamćenje postepeno raste od sedmog ili osmog mjeseca starosti, pa dijete staro osamnaest mjeseci odmah pronađe predmet ako je dan ranije vidjelo gdje ga sakrivaju.

            Budući da djeca uglavnom žive u sadašnjosti i nemaju istu vrstu pamćenja kao odrasli, učinkovito je udaljiti predmet (ili dijete) ako se radi o nekoj dragocjenosti, što je bolje nego reći ne, ukoliko ste kuću učinili sigurnom za dijete.

            Besmisleno je utjecati na djetetovu sposobnost učenja na apstraktan način do osmog mjeseca starosti, jer se sva djeca razvijaju na isti način ukoliko nisu zlostavljana ili na neki način hendikepirana. Većina roditelja bavi se njegom malog djeteta, iako uslijed današnjeg naglašavanja ranog učenja neki roditelji koriste vizualije za učenje već sa devetomjesečnom djecom! Neposredna kognitivna aktivnost gubitak je vremena kod tako male djece! Umjesto toga se igrajte s njima i uživajte jedni u drugima.

            Spominjali smo želju za dohvaćanjem, proučavanjem i kušanjem predmeta kod male djece. Sada će se zainteresirati i za njihovo ispuštanje i bacanje. Beba koja sjedi u stolcu za hranjenje i po deseti put ispusti žlicu na pod ne radi to kako bi vas razljutila. Ona naprosto promatra divni fenomen koji mi nazivamo gravitacijom i igra se s pojmom pojavljivanja i nestajanja (radi čega toliko voli igru skrivača). U toj igri možemo gledati metaforu dolaženja u život i napuštanje ili manifestaciju koju beba proučava svim svojim bićem. Još uvijek ne postoji sjećanje koje će nekom predmetu pripisati postojanost; majka nestaje i iznova se pojavljuje jednako neočekivano kao što se i beba pojavila u fizičkom svijetu.

            Djeca između šestog i osmog mjeseca vole i lupati stvarima i proučavati zvuk. Prepuštanje jednog kuhinjskog ormarića djetetu (i montiranje sigurnosnih brava na ostale) može biti fantastična ideja. Dok vi imate posla, beba se može zabaviti otvaranjem i zatvaranjem vrata na ormariću, udaranjem kuhačom po zdjeli, slaganjem zdjela koje nisu lomljive ili igranjem sa zatvorenom posudom punom riže.

            U ovom periodu nemoguće je odvojiti fizički razvoj od razvoja inteligencije, ali ne možemo na temelju jednog zaključivati o drugom. Drugim riječima, dijete koje počne puzati sa šest mjeseci i prohoda sa osam nije inteligentnije ili više razvijeno od onog koje počne puzati sa deset mjeseci i prohoda sa četrnaest. Ono što je važno za razvoj inteligencije je da dijete prođe kroz sve etape razvoja; njegov unutarnji sat i tempo obično su samo pitanja individualnih razlika unutar širokog raspona normalnog razvoja. Znanstvenici nisu uspjeli pronaći nikakve dramatične dokaze slabog razvoja tijekom prve godine kod djece koja se kasnije slabo razvijaju, vjerojatno radi toga što do tada još nisu uspjeli razviti ono u čemu su slabi.7 Drugim riječima, većina roditelja uspije svom djetetu omogućiti sve što mu je potrebno za razvoj u prvoj godini. Opustite se, uživajte i obratite pažnju na područja koja su otvorenija roditeljskom utjecaju tijekom prvih osam mjeseci djetetova života.

Emotivni razvoj

 

            Djetetov osjećaj ugode ovisi o ispunjenju njegovih potreba za ljubavlju, toplinom i hranom. Emotivni razvoj temelji se na ljubavi, povjerenju i dodiru koji dobiva u svojoj prvoj vezi u obitelji.

            Kada brzo reagirate na djetetov plač, ono nauči kako je svijet prijateljska sredina i kako ga okružuje vaša ljubav i zaštita. Majke koje slijede svoj instinkt to znaju, ali je ipak lijepo čuti od psihologa kako ne možete razmaziti malu bebu. Postoji, nažalost, velika vjerojatnost da će majke čuti od svoje bake i djeda ili možda i od supruga kako kvare bebu ili čak kako je plač zdrav. Okruživanje bebe ljubavlju, toplinom i dodirom osigurava sigurnu osnovu, za kasniji život, koju je kasnije gotovo nemoguće nadomjestiti.

            Znanstvenici su ustanovili kako je plač beba obično reakcija na nelagodu sve do četiri ili pet mjeseci starosti. Tada se prvi put može opaziti ponašanje s namjerom- plakanje kako bi se dozvala odrasla osoba da uzme dijete na ruke i utješi ga. Drugim riječima, djeca kroz uspješno ispunjavanje njihovih fizičkih potreba nauče kako mogu plakati da bi privukla pozornost. Važno je da djeca imaju sigurnost kako će odrasla osoba doći, a s njom i osjećaj ugode, kad je pozovu. (Podsjećamo kako bebe u raznim domovima nauče kako njihov plač neće dovesti do reakcije, pa ne pokušavaju na ovakav novi način privući pažnju odraslih.) Većina ljudi koji se profesionalno bave djecom više vole kad beba između trećeg i šestog mjeseca plače previše kako bi privukla pažnju, nego premalo, pa da time dovedu u pitanju odgovarajuću pažnju tijekom prvih nekoliko mjeseci njena života. Razlikovanje te dvije vrste plača važna je sposobnost koju je potrebno razviti. Budući da bebe ne razumiju objašnjenja i nemaju osjećaj za vrijeme ne možete im reći neka pričekaju ili prestanu plakati. Vjerojatno ćete do vremena kad vaša beba počne puzati provesti puno vremena noseći je.

            Tijekom mjeseci koji prethode puzanju (možda između šestog i osmog mjeseca) bebe postaju zahtjevne u smislu da sve vide i žele iskusiti, a ne mogu doseći. Ova snažna želja za puzanjem i hodanjem je pozitivna, ali može dovesti do toga da djeca traže stalne promjene okoline, pažnju odraslih i nošenje na rukama kako bi izbjegla dosadu. White je, pokušavajući otkriti kako bebe izrastu u ugodne, nerazmažene i bistre trogodišnjake, otkrio ishodište "razmaženosti" kod roditelja koji neprekidno reagiraju na plač kojim njihova šest ili sedam mjeseci stara djeca traže pažnju. "Ustanovite li kako dijete dižete na ruke sedam ili osam puta u jednom satu, a to traju šest ili sedam sati na dan, vjerojatno ćete takav obrazac ponašanja uskoro zažaliti.", navodi White. Ova rečenica me je zainteresirala jer je White razuman promatrač, pa je morao primijetiti neku vezu, ali ne razumijem kako je mogao misliti na to da roditelji trebaju ignorirati plač njihove bebe (to je ionako gotovo nemoguć zadatak!). Izgleda da potencijalni problem leži u navici zahtjevnog djeteta kojeg roditelji dižu na ruke šest do osam puta u satu. Jedan od načina na koji to možete izbjeći je da bebu uključite u svoj život. Tako na primjer, majke sa još jednim ili dva djeteta nemaju tako često ovaj problem, jer naprosto nemaju vremena! Uz to se i braća bave bebom, pa nije uvijek nužna majčina pozornost.

            Drugi način na koji možete izbjeći bebino sve glasnije i glasnije plakanje za majkom je prisutnost drugih odraslih osoba u kući. Naše društvo u kojem više ne postoji proširena obitelj sav teret prenosi na majku. Jedna moja prijateljica koja je dugo živjela u Meksiku željela je provoditi "potpuno majčinstvo" tako da je uvijek nosila svoju bebu u velikoj marami kao što većinu beba nose u meksičkim selima. Kad je njen sin imao devet mjeseci bila je potpuno iscrpljena i počela ju je nervirati činjenica da ga nikada ne može spustiti bez njegovog protivljenja. Tada je shvatila u čemu je bila greška koju je mogla napraviti samo strankinja. Bebe u Meksiku su doista stalno bile na rukama, u marami ili su na drugi način dobivale pozornost, ali ne uvijek samo majčinu. Ponekad su ih nosile tetke, ponekad bratić ili starija sestra ili brat, a ponekad im se posvetila baka dok je majka šivala ili u blizini prebirala grah. Koliko vremena držite ili nosite bebu može imati utjecaja na nju, ali to mora biti u skladu sa vašim osobnim potrebama i emotivnim zadovoljstvom.

            Ukoliko možete imati dijete u blizini kad nešto radite, možda će ono time biti još više zadovoljno. Nosilice su praktične jer beba vidi što se događa, a vi imate slobodne ruke, ali sjesti na pod uz bebu koja sjedi ili leži potrbuške može se pokazati dobrom idejom. Možete plesti ili čitati u bebinoj blizini dok je ona u horizontalnom položaju čime se priprema na puzanje. Iako hodalice omogućuju da dijete usmjeri svoju pažnju na nešto drugo, a ne samo na majku, imaju i puno nedostataka o čemu je već bilo riječi.