Moderni su se ljudi prvi put pojavili prije otprilike 200000 godina. (Neke procjene idu od 400000 do 70000 godina, ali najprihvaćenija je brojka 200000 godina, a temelji se na fosilnim iskopinama.) Do Kri­stova rođenja — dakle prvih 198000 godina — svjetsko je stanovništvo naraslo na 250000 ljudi.

Ali čak je i tih prvih četvrt milijuna imalo značajan učinak na vrste u svijetu. Na primjer, u Sjevernoj Americi više ne nalazimo životinje koje su bile dijelom ekosustava prije 20000 godina (osim ako ne po­gledamo u katranske jame La Brea ili fosilne iskopine). Nema više divovskog vunastog mamuta, sabljozubih tigrova, slonova, golemih medvjeda i velikih gliptodona (ogromnih životinja nalik armadilu), divljih predaka konja, deva i ostalih.

Prije otprilike deset ili dvanaest tisuća godina, te su životinje zaje­dno s pedeset i sedam drugih glavnih vrsta velikih sisavaca nestale iz Amerika: bilo je to izumiranje koje se, na planetarnoj vremenskoj lje­stvici, dogodilo u treptaj oka.

Ali zašto?

Popularna teorija koja objašnjava naglo izumiranje tih golemih si­savaca iz obje Amerike kaže da su umrli uslijed klimatske promjene izazvane krajem ledenog doba prije 12000 godina. Ali nedavna istraži­vanja o kojima je podrobno izvijestio Richard Leakev pokazuju zna­čajne rupe u toj teoriji.

Na primjer, slična su se masovna izumiranja dogodila na pacifičkim otocima (uključujući Havaje), u Australiji i Novom Zelandu. U tisuću godina ili manje, do ruba izumiranja dovedene su stotine velikih zem­nih životinja, uključujući ptice neletačice, tapire, životinje slične noso-rogu, goleme gušteri veće od varana i sisavce veličine slona.

Ali izumiranja u Australiji, na Novom Zelandu i drugim pacifičkim otocima dogodila su se u periodima različitim od onih u Amerikama, premda je ledeno doba završilo u isto vrijeme na cijeloj Zemlji. Zašto?

Paleontolog Paul Martin sa sveučilišta u Arizoni ističe da premda se promjena klime na tim različitim mjestima nije poklopila s masovnim izumiranjem velikih kopnenih životinja, jedan se drugi događaj jest poklopio s tim — iznenadno pojavljivanje na sceni najsmrtonosnijeg grabežljivca kojega je Zemlja ikad poznavala: čovjeka.

"Klovižani" — tako paleontolozi i arheolozi nazivaju ljude koji su prešli Beringov tjesnac iz Azije i prije 11.500 godina stigli u Ameriku. Prema Martinu, unutar samo 350 godina Klovižani su došli sve do Me­ksičkog zaljeva, a njihov se broj povećao na malo više od pola mili­juna. Do prije 10.500 godina došli su do samoga ruba Južne Amerike.

Za sobom su putem ostavljali suvenire za naše današnje paleonto­loge: vrhove strijela i kopalja među fosiliziranim ostacima mnogih sad izumrlih životinja. (Ti su vrhovi kopalja prvi put pronađeni i identifi­cirani u Clovisu, New Mexico, otuda naziv "Klovižani".)

Kao što Leakey zorno ističe u knjizi "Šesto izumiranje: uzorci živo­ta i budućnost čovječanstva" (The Sixth Extinction: Patterns of Life and the Future of Humankind, 1996), izumiranje životinja u Australiji (prije oko 10.000 godina), na Madagaskaru i Novom Zelandu (prije oko 1000 godina) savršeno se poklapa ne s klimatskim promjenama nego s dolaskom ljudi na ta područja.

Ljudi koji su u prošlosti iznosili tu postavku bili su dočekivani pita­njem: "Pa, ako su sve te životinje ubili ljudi, kako su onda preživjeli bizon i bivol, četiri vrste klokana, medvjedi i ostale vrste?"

Leakey daje elegantan odgovor koji bi i Darwinu lijepo 'sjeo': on iznosi mogućnost da su životinje koje su lovom dovedene do izumira­nja bile one koje su imale malo prirodnih neprijatelja pa se stoga nisu bojale kad se na sceni pojavio taj mali, bezdlaki grabežljivac. Nisu imali pojma da bi se čovjek mogao pokazati tako opasnim, a bili su istrijebljeni prije nego što su imali priliku na svijet donijeti naraštaje potomstva s urođenim strahom od čovjeka. Životinje koje su preživjele dolazak čovjeka bile su one koje su nagonski na oprezu pred svim u svojoj okolini — uključujući i čovjeka. I tako vidimo da je čak i ta rana i relativno malobrojna ljudska populacija imala značajan učinak na planet, a koji je najvjerojatnije završio izumiranjem pojedinih vrsta. Ali sad, uz dodanu moć uporabe fosilnih goriva, naša populacija i naš učinak povećani su do te mjere da ugrožavamo kontinentalne i plane­tarne eko sustave.