Razmišljanje fiksirano  na budućnost

Kultovi, kao i religije, obično nude nekakvo obećanje: utopijsko vjerovanje koje nastoji dokazati da je sadašnjost nevažna u usporedbi s blistavom budućnošću koja se nudi Božjim odabranicima. Poput mnogih apstraktnih ideja, vizije kultova nisu samo neodredene, nego i prikladno neprovjerljive, osim ako, naravno, kult ne odredi konkretan datum kraja svijeta.11  Drugim riječima, utopijski način razmišljanja eterične ideje čini još eteričnijima, a time i opasnijima.12 Kao što je istaknula Hannah Arendt, "nema boljeg načina da se izbjegne rasprava nego da se neki argument oslobodi od kontrole sadašnjosti i da se kaže kako će samo budućnost pokazati njegovu vrijednost."13

Za Mansona, kao i za Jonesa, nadolazeća apokalipsa postala je opsesija. Vjerovao je da je odabran kako bi započeo revoluciju koja će do nje dovesti. No njegov koncept Helter Skelter nije bio origina- lan. Vode kultova često naglašavaju svoju navodnu originalnost, no istina je da se jedne te iste ideje uvijek iznova pojavljuju. Štoviše, kada usporedimo Mansonova ubojstva s biblijskom Knjigom Otkrivenja (temeljnim zapadnjačkim obrascem apokalipse koji je izvršio snažan utjecaj na Mansona), te se ideje doimaju žalosno beznačajne - tek kao bijedan pokušaj igranja Boga. U izvornoj viziji (Knjiga Otkrivenja 16), za koju se Manson nadao da će je Helter Skelter najaviti, obećani su nam "kobni i bolni" čirevi, mora i rijeke koji postaju "kao krv mrtvačeva", oganj, bol i tama, suša, grom i munja, neviđeno snažan potres i velika tuča. To se zove apokalipsa.

Nasilan kraj

I na kraju, sklonost samouništenju jedan je od aspekata kultova koji izaziva duboku zabrinutost javnosti. Kod mnogih organiziranih skupina može se uočiti uobičajeni razvojni put: rođenje, rast, razdoblje stabil- nosti te postupno propadanje; no neki kultovi umjesto toga završavaju

katastrofom. To su oni najpoznatiji; njihova smrtna agonija skreće na njih pozornost javnosti. Ubojstva Mansonove Obitelji, masovno samoubojstvo i ubojstvo u Jonestownu, ugandski "Pokret za ponovnu uspostavu Deset Božjih zapovijedi", Waco i Red Sunčeva hrama - svi su oni dospjeli na svjetske naslovnice i svi su bili nepoznati izvan svojih užih zajednica sve dok nisu, u slučaju Waco i doslovno, nestali u plamenu.

Dvadeseto stoljeće iznjedrilo je mnoge strahote, no to je i vrijeme znanstvenih nastojanja da se te iste strahote shvate. S razvojem psiho- logije pojavila su se istraživanja u kojima se psihološka metoda prvi put počela primjenjivati na proučavanje ljudskih skupina. Otada je socijalna psihologija naučila mnogo o tome kako skupine nastaju i održavaju se, te o pritiscima koji pojedince drže na okupu ili ih razdvajaju. Ovo nije udžbenik socijalne psihologije i ja neću ići dalje od toga da sažeto iznesem neke od aspekata goleme literature na tu temu.14 Ali socijalna psihologija, premda se još uvijek nije pozabavila ispiranjem mozga, uvelike nam može pomoći da ga shvatimo. Nigdje to nije jasnije nego kad promatramo skupine kao što su kultovi.

Zašto  su skupine  tako  važne?

Individualizam je moćna doktrina koja je bila iznimno utjecajna u razvoju zapadne civilizacije. Vidjeti svoj odraz u njegovu ogledalu znači s divljenjem gledati jedno ponosno neovisno biće, svoje ja čvrsto poput stijene. S obzirom na važnost koja se pridaje individualizmu i s obzirom na to da ću toliko govoriti o negativnom utjecaju nekih skupina, vrijedi se zapitati zašto su skupine ne samo važne nego i najvažnije, osobito kada je riječ o eteričnim idejama. Odgovor nalazimo u jednom od najutjecajnijih argumenata suvremene filozofije - Wittgensteinovoj kritici ideje o privatnom jeziku:15

Zamislimo sljedeći slučaj. Želim pisati dnevnik o ponavljanju odre- đenog osjeta. Radi toga ga povežem sa znakom "O" i upisujem taj znak u kalendar za svaki dan kad imam taj osjet.

Znak O predstavlja riječ u mom privatnom jeziku - riječ za "određeni osjet". Samo ja znam što znači. Ali kako znam što znači?

Mogu li pokazati taj osjet? Ne u običajenom smislu. Ali taj znak izgo- varam ili ga zapisujem, te istodobno usredotočujem svoju pozornost na taj osjet - i time ga takoreći pokazujem u sebi. - No čemu taj ritual? Jer izgleda da se radi samo o tome! Definicija svakako služi tome da se utvrdi značenje nekog znaka. - Pa dobro, to se postiglo upravo usredotočenjem moje pozornosti, jer na taj način u samome sebi utvrđujem vezu između znaka i osjeta. - Ali "utvrđujem je u samome sebi" može značiti samo: taj mi postupak omogućava da ubuduće točno zapamtim vezu.

Znam što znači O zato što se njime služim na isti način kao i prije

- kako bih se referirala na osjećaj koji doživljavam. Ali kako mogu

biti sigurna da je osjećaj oba puta isti? Opće je poznato da su osjećaji

neodređeni, osobito kada se tiču neke procjene. Ima li uopće smisla

reći da je radost koju doživljava moj brat dok drži svoju kćer u naručju

jednaka u dva dana za redom, a kamoli da je ista kao radost koju

osjeća moj otac kad zagrli mene? Samo zato što naš javni jezik sve

troje naziva "radošću" ne znači da moj otac osjeća isto što i moj brat.

Slično tome, ja ne mogu biti sigurna da se točno sjećam svog osjećaja

i da ne koristim O svaki put na drugačiji način. Drugim riječima:

No u ovom slučaju nemam kriterij za ispravnost. Moglo bi se reći: što god će mi se činiti točnim, točno je. A to samo znači da ovdje ne možemo govoriti o "točnome".

Kako bih provjerila koristim li O svaki put na isti način, ne mogu se osloniti na vlastitu prosudbu, zato što se to mjerilo može promijeniti a da ja to ne primijetim. Samo ako usporedim način na koji ga ja koristim s načinom na koji ga koriste drugi, mogu pronaći objektivan kriterij. Značenje nije nešto što nam se nameće izvana; riječi imaju ono značenje u kojem ih mi koristimo. Jezik mora biti zajednička, javna aktivnost u kojoj svakom sudioniku drugi sudionici služe kao referentna točka. Isto vrijedi i kad odlučujemo što mislimo o eteričnim idejama koje

se, na kraju krajeva, izražavaju jezikom. Moramo se referirati na ono što su drugi rekli i što misle o njima - ne samo zato što jedno ljudsko biće ne može postići niti predočiti znanje akumulirano u različitim društvima tijekom stoljeća moralnih rasprava (zašto ponovno izumlji- vati kotač?), nego i zato što se ne možemo pouzdati u to da ćemo precizno zapamtiti svoje (evaluativne) osjećaje. Zato je san o kontroli tako smrtonosan - kako za one koje opsjeda tako i za njihove žrtve

-     kada prijeđe u krajnost. Trebamo oko sebe imati stvari (i ljude) koji su izvan naše kontrole, zato što je njihova neovisnost jedino što nam omogućuje da budemo sigurni kako smo i dalje u dodiru sa stvarnošću

-      da provjerimo, kao što kaže Wittgenstein, da su naše misli i riječi kojima se služimo kako bismo ih oblikovali još uvijek "točne".

Trebaju nam skupine drugih ljudi kako bismo mogli vjerovati vlasti- tom jeziku, procijeniti i upamtiti svoje procjene ideja koje razumijemo služeći se tim jezikom. Međutim, kao što je gore navedeno, kad je riječ o našim najmoćnijim eteričnim idejama, dolazi do teškoća kada skupine dođu do proturječnih zaključaka oko toga što ti "suštinski sporni" pojmovi znače. Ne trebamo ući u fiktivni svijet 1984. kako bismo pronašli situaciju u kojoj "rat je mir" ili "sloboda je ropstvo"; naš vlastiti svijet pun je takvih situacija. Određene skupine katkada namjerno nastoje manipulirati javnim mišljenjem, no katkada pak grozničavo i nepomirljivo vjeruju vlastitim opisima. Kada naiđemo na takvu strast, često posežemo za etiketom "kulta".

Struktura   kulta

Kao što je ranije rečeno, kult je hijerarhijski uređena skupina: obično ima jednoga vođu i određeni broj sljedbenika (koji mogu biti različitog statusa: novak, iniciran, vođin miljenik i tako dalje). Voda i sljedbe- nici donose u kult različite potrebe i izvlače iz njega različite oblike zadovoljstva. Psihološkim rječnikom govoreći, vođe potežu pitanje karizme, sljedbenici pitanje ovisnosti. I jedne i druge u skupini povezuje zajednički "kognitivni krajolik" - sustav ideja, vjerovanja, stavova i osjećaja. U kasnijim poglavljima detaljnije ćemo se pozabaviti vodama i sljedbenicima. Čini se, međutim, da postoje neki psihološki mehanizmi koji djeluju u svim vrstama skupina, bez obzira kako arbitrarno one

bile definirane. Postoje također i neki mehanizmi koji su zajednički mnogim kultovima. Sada trebamo razmotriti metode kojima se kultovi služe kako bi nametnuli usklađenost vjerovanja medu svojim pripad- nicima, te ih usporediti s totalističkim metodama koje se primjenjuju u ispiranju mozga.

Vlastita  i vanjska  grupa

Istok je istočno, Zapad je zapadno, i sresti se nikad neće.

Rudyard Kipling, The Ballad of East and West

Od najniže razine osjetilnih procesa pa do našeg odnosa prema drugim ljudskim bićima, grupiranje je jedna od temeljnih aktivnosti našeg moz- ga. Istodobnost ili blizina mogu biti dovoljne za to, kao što pokazuju mnoge vidne iluzije. Ako čujemo neki zvuk otprilike u isto vrijeme kada ugledamo neki predmet, pretpostavljamo da taj predmet proizvodi taj zvuk, osim ako već nismo naučili drugačije. Svrstavamo stvari u skupine ili kategorije, a tijekom života usvajamo bezbrojne kategorije pojmova. Njima se služimo kako bismo ubrzali svoje tumačenje svijeta. Ako mogu prosuditi da neki novi predmet spada u kategoriju "mačke", istog trenutka su mi dostupni raznovrsni ranije pohranjeni podaci o tom novom predmetu ("jede meso", "može ogrepsti", "ne bih mogla njome komotno zavitlati u svojoj kuhinji") tako da ih ne moram na- novo otkrivati. Na taj način znatno štedim vrijeme i stječem određenu prednost u borbi za opstanak.

Otvorite li bilo koju knjigu iz popularne neuroznanosti, vjerojatno ćete naići na neku verziju izjave u kojoj se veliča nepojmljiva složenost ljudskoga mozga. Zbog te zamršenosti, ljudi su jedna od najkomplici- ranijih stvari s kojima čovjek mora izlaziti na kraj. Ako ne želimo da naše socijalne interakcije postupno zamru, trebaju nam prečaci. Na tu ćemo se heuristiku vratiti u sljedećem poglavlju, kada pogledamo na koji su je način iskoristili oglašivači kako bi nas rastavili od naše plaće. Zasad možemo reći da je kategorizacija jedna od strategija za kojima posežemo. Ako definiram neku osobu kao pripadnika neke grupe, spoznaje o toj grupi utjecat će na moje reakcije na tu osobu.

Kao što je istaknuo Wittgenstein, pojam bez pojmovnih granica, bez mogućeg protuprimjera, toliko je stanjen da nema značenja."' Ovdje je ključna riječ "mogućeg"; stvarni protuprimjeri mogu ili ne moraju postojati. Mogu vas definirati kao pripadnika grupe "ljudi koji obavljaju nuždu", iako znam da u praksi ta grupa nema protuprimjera: svako ljudsko biće izlučuje otpadne tvari. Koncept "ljudi koji obav- ljaju nuždu" značajan je zato što mogu lako (to jest da se logički ne zapletem) pojmiti ljudsko biće koje to nikada ne čini: filmovi su puni takvih ljudi. Slično tome, kad se radi o grupama, sam čin definiranja grupe - nas - implicira mogućnost, a obično i stvarno postojanje, "onoga što nije grupa" - njih. Čini se da je ta sklonost definiranju vlastite (mi) i vanjske (oni) grupe, za koju socijalni psiholozi smatraju da leži u srcu predrasude, tako temeljna ljudskim bićima da će druge ljude dijeliti na one koji su "vani" i one koji su "unutra" na temelju zapanjujuće umjetnih kriterija: ne samo prema spolu, dobi, izgledu ili uvjerenjima, nego čak i prema onim kriterijima koji se očigledno arbitrarno primjenjuju u psihološkim eksperimentima.17

Općenito, čini se da prirodne grupe (one koje se ne formiraju, poput eksperimenata socijalne psihologije, u svrhu istraživanja), potiču privlačnost medu svojim članovima. Ta privlačnost nije ograničena na romantične osjećaje ili seks: radije se družimo s ljudima "koji nas nagrađuju"18  i koji su "nam slični na vrlo temeljnoj razini, u smislu zajedničkih uvjerenja, interesa, podrijetla i vrijednosti".19  Isto tako, vjerojatno ćemo osjetiti privlačnost prema ljudima (ili predmetima) koji su nam blizu, fizički ili funkcionalno (primjerice u svijetu kompjuterske komunikacije): čini se da sama činjenica što se s nekim često srećemo utječe na to da nam se više svide.20 Ljudska bića u socijalnoj interakciji sklona su usklađivati držanje tijela, pokrete, način govora i izraze lica, a da toga obično nisu svjesni, zbog čega njihovo ponašanje i raspoloženje postaje sve sličnije. Elaine Hatfield i suradnici u svojoj knjizi nazivaju taj proces "emocionalna zaraza" (emotional contagion).11 Zaraza povećava percipiranu sličnost, a tako i uzajamnu privlačnost.

Dakle, očekivali bismo da pripadnici kultova često dijele ne samo uvjerenja i interese već i da imaju slično podrijetlo i slične temeljne vrijednosti. Očekivali bismo također da pripadnost kultu ispunjava po- trebe - donosi zadovoljstvo - kako vođi, tako i sljedbenicima. Detaljne

analize kultova, primjerice The Making of  a Moonie Eileen Barker, upućuju na taj zaključak.

Bilo da se grupa formira na prirodan način ili ne, ona može znatno utjecati na razmišljanje i ponašanje. Čini se da ljudi procjenjuju pripad- nost nekoj grupi kroz odnos cijene i koristi, uspoređujući nagrade koje im donosi pripadnost grupi s naporom koji moraju uložiti u njezine aktivnosti. To ih može navesti da se jako potrude ući u neku grupu ili da izbjegnu neku drugu. (Taj trud može utjecati na vrijednost koju netko pripisuje pripadnosti nekoj grupi: grupe u koje je teško ući izazivaju veću predanost i to je razlog zašto neke imaju tako strašne obrede inicijacije.)22 Jednom kad postanu pripadnici, grupa i dalje na njih utječe putem normi i pravila koja u njoj vladaju. Kao što ističu Parks i Sanna u Group Performance and Interaction: "Norme nam govore koje će postupke drugi pripadnici grupe tolerirati, a koje neće." Na primjer, upuštanje u spolni odnos na svečanosti dodjele sveučilišnih diploma nije izričito zabranjeno propisima, ali svi prisutni znaju da se to ne radi. Pripadnicima grupe također se dodjeljuju uloge koje definiraju pona- šanja koja se od njih očekuju - recimo, uloga blagajnika dobrotvornog društva. I norme i uloge imaju istu heurističku funkciju kao i ranije opisane kategorije: ubrzavaju i izgladuju odnose medu pripadnicima grupe, a grupu čine djelotvornijom i ugodnijom sredinom.

Svako ljudsko biće pripada mnogobrojnim zasebnim grupama, a one se međusobno razlikuju po tome koliki prostor kognitivnog krajolika zauzimaju: drugim riječima, po važnosti koju imaju za svakog svog pripadnika. Nogometaš s dugoročnim ambicijama drugačije će gledati na članstvo u amaterskom nogometnom klubu nego igrač koji se samo želi malo rekreirati. Isto tako, pripadnost dvjema različitim grupama može jednoj te istoj osobi značiti različite stvari. Moja bi se šurjakinja definirala i kao "računovotkinja" i kao "stanovnica Birminghama", no pripadnost prvoj grupi čini veći dio njezina identiteta nego pripadnost drugoj grupi. Kultovi zahtijevaju mnogo više vremena i energije svojih pripadnika nego mnoge svakodnevne grupe: kao da se nadvijaju nad najvećim dijelom njihova kognitivnog krajolika, ako ga čak i potpuno ne prekrivaju.

"Ja" i njegov svijet

Ali čovjek, gordi čovjek,

Zaodjenut u jadnu, krhku vlast, i koji

Ne pozna to što misli najbolje da pozna—

Bit svoju staklastu.

William Shakespeare, Mjera za mjeru

Ta ideja o kognitivnom krajoliku - psihološkom prostoru u kojem svatko od nas obitava - usko je vezana s idejom o našem ja. Jednako kao što pripadamo mnogobrojnim različitim skupinama, tako i sebe definiramo na mnoge različite načine. Pitanje što bi ja zapravo moglo biti, stoljećima se smatra važnim filozofskim pitanjem. Rene Descartes poimao ga je u kršćanskoj tradiciji kao jedinstveni mentalni objekt, zauzimajući stajalište koje sam ranije označila metaforom "dijaman- tnog uma".23 Prema suvremenim idejama, čovjekovo ja daleko je više pluralistično i promjenjivo. Na tu temu ću se vratiti, ali zasada ću reći samo to da će stajalište o ljudskom ja u ovoj knjizi biti uvelike u skladu sa pluralističkim stajalištem: definirat ću ga kao ukupan niz svih uvjerenja sadržanih u pojedinačnome mozgu. To znači da se obično odredujemo samo djelomično - kao "znanstvenici", "državljani te i te zemlje" ili što već. To činimo namjerno; osim što bi nabrajanje svih naših uvjerenja predugo trajalo, mi ne želimo o sebi razmišljati kao o ljudima koji obavljaju nuždu. No naše pripadnosti skupinama, bilo da ih priznajemo ili ne, čine velik dio našeg kognitivnog krajolika, a uvjerenja vezana za njih tvore velik dio našeg ja. To ima jednu važnu implikaciju: što nam je skupina važnija, to je vjerojatnije da ćemo se ponašati kao da je skupina ekvivalentna našem "ja", pretpostavljajući da korist ili prijetnja skupini predstavlja korist ili prijetnju nama.

Jedno od najbolje potvrđenih otkrića s područja socijalne psihologije je "pristranost u vlastitu korist". Favoriziramo sami sebe - svjesno, ako mislimo da će nam to proći, no često to radimo nesvjesno - bilo da je riječ o raspodjeli resursa ili tumačenju postupaka. Isto vrijedi i kad je riječ o našim omiljenim vlastitim grupama, tim produžecima nas samih. Na primjer, skloni smo pripisati vlastiti uspjeh (ili uspjeh pripadnika vlastite grupe) unutarnjim faktorima ("dobio sam posao zahvaljujući svojim sposobnostima"), a uspjeh pripadnika vanjske grupe

vanjskim faktorima ("poslodavac igra golf s njegovim ocem"). Kad je riječ o neuspjehu, stvar je obrnuta ("ja nisam dobio posao zato što je poslodavac imao predrasude prema meni", a "on nije dobio posao zato što je lijen"). To favoriziranje vlastite i ocrnjivanje vanjskih grupa najjasnije se vidi u ubojitoj snazi nekih predrasuda. U kultovima ta pojava može poprimiti ekstreman oblik, kada se pripadnici vlastite grupe glorificiraju kao "spašena" Božja djeca, dok se pripadnike grupa izvan kulta demonizira i proklinje, tako da se sama nepripadnost počinje percipirati kao moralna mana.

Evolucijski gledano, ti mehanizmi imaju smisla. Skupina sačinjava velik dio neposrednog okoliša neke jedinke; favoriziranje pripadnika skupine stoga potiče dobru volju i jača koheziju, definiranu kao "rezultat svih sila koje djeluju na pripadnike kako bi oni i dalje ostali angažirani u skupini."24  Vjerojatnije je da će vam ostali pripadnici skupine u budućnosti pomoći ako ste vi u prošlosti pomogli njima, pa zato ima smisla davati im prednost pred pripadnicima vanjskih grupa. U slučaju Jonesovog Hrama naroda, vanjska grupa je bila neprijateljski nastrojena od početaka razvoja kulta. Jonesovi sljedbenici posvetili su mu svoj život; nije imalo smisla tratiti vrijeme i energiju na poboljšanje odnosa sa svijetom koji ih je, prema njihovu shvaćanju, htio uništiti. Ljudi su često neprijateljski raspoloženi prema onima čije se ideje razlikuju od njihovih; kao što pokazuje fikcionalni primjer Roberta Heinleina Stranger in a Strange Land, čak i kada je različitost vode kulta ispočetka naizgled prihvaćena, netolerancija lako izbija.

Pritisci  grupe

Grupe na okupu drže različiti faktori, uključujući i ono što se percipira kao uspjeh grupe u ostvarivanju ciljeva koje je sebi zadala (ili katkad neuspjeh u ostvarivanju istih, kao što mogu posvjedočiti mnogi no- gometni navijači), važnost grupe u očima njezinih pripadnika i mjera u kojoj su ciljevi grupe sukladni njihovim pojedinačnim ciljevima, međusobna simpatija pripadnika, te vanjske sile (mjera u kojoj se osobni ciljevi mogu lakše ostvariti izvan ili unutar grupe).25 Jednom kad su se obvezali grupi, pripadnici često prilagođavaju vlastita uvjerenja  i vrijednosti kako bi bili sličniji uvjerenjima i vrijednostima drugih

pripadnika; razlike iritiraju i prijete dojmu solidarnosti. To vodi do jednog od najuobičajenijih problema s kultovskim načinom razmišljanja: pomak u stvarnosti. Pripadnici kulta koji su niže u hijerarhiji bit će skloni mijenjati svoja uvjerenja u skladu s uvjerenjima pripadnika višeg statusa, a osobito vode kulta; obrnuto se ne dogada. Ako su vođina uvjerenja u skladu sa stvarnošću, to će koristiti drugim pripadnicima: njihov kognitivni krajolik točnije će predstavljati stvarnost. Nažalost, vođe se često drže uvjerenja koja nimalo nisu u skladu sa stvarnošću i koja mogu postati to ekstremnija što ih sljedbenici više potiču. Sklonost mnogih vođa kulta prema apstraktnim i neodređenim idejama, koje je stoga teško osporavati, može još više umanjiti vjerojatnost usklađivanja sa stvarnošću, dok izrazita kontrola miljea koju kult provodi nad svojim pripadnicima znači da sama grupa uglavnom određuje stvarnost koja ostalima služi kao mjerilo. To se vidi u fenomenu "grupnog mišljenja" koji je navodno bio prisutan u zloglasnom fijasku oko Zaljeva svinja. Niz katastrofalnih poteza vlade Sjedinjenih Država doveo je do napetosti u odnosima između SAD-a i Kube, napetosti koja će dovesti do ruba nuklearnog rata. Karizma američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja, činjenica da su se presudni sastanci održavali iza zatvorenih vrata, snažno antisovjetsko raspoloženje onih koji su donosili odluke, te važnost apstraktnih ideja kao što je "budućnost slobodnoga svijeta"

-    sve je to pridonijelo procjeni političke situacije koja je bila krajnje nerealistična i zamalo kobna.26

Kultovi su obično izrazito kohezivni, njihovi pripadnici imaju brojna zajednička uvjerenja, obavljaju iste radnje i obrede, katkada čak i nose jednaku odjeću. Zahvaljujući emocijama koje kult potiče među svojim članovima te simplicističkoj naravi mnogih njegovih doktrina, kultovska uvjerenja postaju primamljivo jednostavna, a pritisak da ih se usvoji vrlo jak. Kada se netko obveže preuzeti određeno uvjerenje, odricanje od istog neugodno je u bilo kojoj situaciji, jer to znači da se odriče dijela vlastitog identiteta. Suočenom s neodobravanjem bliskih prijatelja i obožavanog vode, čovjeku može biti praktički nemoguće napustiti ih. Kako grupa postaje sve kohezivnija, a njezina važnost u životima pripadnika sve veća, tako se povećava i razlika između grupe i vanjskoga svijeta. Grupa prakticira sve jaču kontrolu granica kako bi se zaštitila od uljeza. To može uključivati "devijantno" ponašanje - staklasti pogled, ksenofobičnost ili agresivnost - prema svakom pripadniku druge grupe

kojeg percipiraju kao prijetnju. To pak izaziva neprijateljstvo pripadnika vanjskih grupa, što još više pojačava koheziju.

Pripadnost grupi može pružiti dva umirujuća osjećaja: da pripadnik nije sam i da nije odgovoran. U izrazito kohezivnim grupama, grupa može postati zasebni entitet koji ima vlastitu moć djelovanja. Voda postaje personifikacija grupe, preuzima ulogu natprirodnog zaštitnika i oslobađa pojedinca potrebe da donosi vlastite odluke. Ako je grupa snažna, ta difuzija odgovornosti može biti jedan od najopasnijih mogućih fenomena, jer može sniziti prag tolerancije prema nasilnim postupcima. Konkretno, smanjuje normalna društvena ograničenja (primjerice strah pojedinca da će biti okrivljen i kažnjen) koja bi odvratila većinu ljudi. Racionalna spoznaja da postoje ljudi koji ne bi odobravali ono što netko predlaže da se učini znatno se razlikuje od života medu ljudima koji jasno pokazuju svoje neodobravanje. Zatvorenost Mansonove Obitelji zapravo je izolirala njezine pripadnike od neposrednog doživljaja neodobravanja za koji su racionalno znali da ga mogu očekivati ako počine ubojstvo. Između pohranjehih informacija o tome što će društvo misliti o njima kao ubojicama i poruka koje su primili iz svoje sredine, prevagnulo je ovo drugo: da će im ubojstvo donijeti društveni ugled i prednosti unutar grupe, da buduće žrtve zapravo nisu ljudi (nisu jedni od nas), te da oni sami zapravo, pojedinačno, nisu odgovorni za ta ubojstva.

Jesu li  kultovi  totalitarni?

U prvom poglavlju govorili smo o kriterijima koje je odredio psihijatar Robert Lifton kako bi procijenio je li neki sustav mišljenja totalitari- stički ili nije (vidi tablicu 1). Pomoću tih kriterija možemo vidjeti da se mnogi opasni kultovi mogu opisati kao totalitarni. Kontrola miljea i mistična manipulacija tipične su značajke, a njihovo provođenje olak- šavaju kultovski obredi i izoliranost karakteristična za mnoge kultove (Jonestown, u srcu gvajanske prašume, jasan je primjer). Zahtjev za čistoćom manifestira se u obredima, primjerice obredima inicijacije, te u naglašenoj dihotomiji između vlastite i vanjske grupe. Praksa ispovijedanja vrlo je prisutna u životu mnogih pripadnika kultova, primjerice kroz grupnu molitvu, a u skladu s tim je i neosporiva narav

kultovskih doktrina: Liftonovo sveto znanje. Opterećivanje jezika česta je pojava, što će pokazati čak i letimičan pogled na kultovsku literaturu, a od pripadnika se i prečesto očekuje da, ako je potrebno, daju život za očuvanje kulta. To stavljanje doktrine ispred osobe ide rame uz rame s krojenjem sudbine - pravom koje si uzimaju mnogi vode kulta da odlučuju o sudbini svojih sljedbenika. Manson nije zapravo ubio svoju Obitelj, ali Jim Jones je donio odluku koja je okončala život stotina njegovih sljedbenika.

Je li  pripadnicima  kultova  ispran  mozak?

Kao što smo vidjeli u prvom poglavlju, ispiranje mozga ima nekoliko aspekata: može poslužiti kao uvreda, proces, simbol (eterična ideja) ili pak funkcionira kao jedino preostalo objašnjenje. Rado ćemo se nabaciti blatom na kultove, koje mi ostali spremno proglašavamo vanjskim grupama, a kada se s njima susretnemo, iz lijenosti posežemo za jednostvanim objašnjenjem; služimo se izrazima kao što je "ispiranje mozga", koji ih označavaju kao drugačije, ali koje zapravo ne razu- mijemo. Sam izraz "kult" dobio je negativne konotacije, iako postoje dokazi da barem neki kultovi mogu prilično pozitivno djelovati na svoje pripadnike: smanjiti tjeskobu i poboljšati emocionalno stanje, reducirati uporabu droga, okrenuti ih zdravijoj ishrani i manje stresnom načinu života.27 Dakako, mnogi kultovi povećavaju razinu stresa kod svojih pripadnika, postavljajući pred njih ekstremne zahtjeve za promjenom načina života - primjerice odricanje od svjetovnih dobara - ali nude  i mehanizme koji ublažavaju tjeskobu, primjerice snažnu pozitivnu povratnu informacija od drugih pripadnika kulta.

U prvom poglavlju konstatirali smo i nekoliko značajki koje su često prisutne u slučajevima navodnog ispiranja mozga, uključujući korištenje emocija i bizarna uvjerenja koja je moguće usvojiti. Za kultove su uobičajeni sustavi vjerovanja koji nisu povezani sa stvarnošću ili koji idu na štetu vjernika: Mansonovi sljedbenici završili su u zatvoru, Jonesovi su oduzeli sebi život. Nova uvjerenja koja pripadnik kulta može usvojiti često se znatno razlikuju od starih (možemo tako čitati o slučajevima nekoć predanih kapitalista koji su se odrekli sve svoje imovine zbog vizije o socijalističkoj utopiji). No taj bi dojam mogao

biti površan ako u pojedinca postoje neke dublje, neispunjene potrebe koje pripadnost kultu zadovoljava. Ljudi izvan kulta često govore o promjeni osobnosti koja se dogodila u šokantno kratkom razdoblju, te o teškoćama u komunikaciji s pripadnicima kulta, koji su ili neprijateljski nastrojeni ili gluhi na svaki argument. Mnogi kultovi koriste snažne emocije kako bi se pojačala predanost pripadnika grupi. Jednom kad se kult učvrsti, mogu se primjenjivati metode prisile kako pripadnici ne bi otišli (Zabrinuti rođaci tvrdili su da se to dogodilo u Jonestownu). Međutim, kao što argumentira Mare Galanter, pripadnici kulta ne usvajaju kultovska stajališta uvijek protiv svoje volje, štoviše, "kod dobrovoljnih preobraćenja kontakt se mora održavati na suptilan (ili prijetvoran) način, bez prisiljavanja pojedinca da se pokori stajalištima grupe". Kao što je ranije rečeno, kultovi se međusobno uvelike razli- kuju. Neki se služe prisilom, neki varkom, neki jednostavno uspješno igraju na određene potrebe ljudi. Većina ih u određenoj mjeri odražava osobnost vođe. Tako, na primjer, nešto paranoičniji vođa povećava rizik da kult postane opasan.

A što je s tehničkim pojedinostima: što znamo o ispiranju mozga kao procesu? Vidjeli smo da se mnogi od najstrašnijih aspekata kultova mogu objasniti kroz istraživanja socijalne psihologije koja se bave pitanjima kohezije grupe, emocionalnog zbližavanja i difuzije odgovor- nosti. Čini se da ne postoji neki konkretan proces po imenu "ispiranje mozga", različit od tih drugih psiholoških procesa. To jest čini se da su sile koje djeluju u ekstremnim kultovima, kao što su Mansonova Obitelj i Jamestown, tek moćnije verzije sila koje nalazimo u mnogim drugim ljudskim grupama. Uvjerenja vezana za grupe dio su čovjekovih uvjerenja o sebi: što je grupa važnija, to se nadvija nad većim dijelom kognitivnog krajolika svojih pripadnika. Ti kognitivni krajolici nisu neiscrpni - čak i ono najfinije izbrušeno, dobro razvijeno unutarnje ja ograničen je izvor blaga. Drugim riječima, kako grupa preuzima sve veći i veći dio unutarnjeg ja, njezini pripadnici sve manje i manje sebe definiraju kao neovisna bića. Kada grupa postane jedino što je važno, kada se osobna odgovornost rasprši unutar grupe, vođa može postići razinu totalitarističke kontrole dostojnu Velikog Brata. Nema ničeg čarobnog u tom procesu. Oni koji su sudjelovali u atomskom napadu na Hirošimu opisivali su ga sa strahopoštovanjem, reklo bi se čak i u religioznom tonu (slavna reakcija Roberta Oppenheimera - "Postah

Smrt, uništavač Svijeta" - uzeta je iz Bhagavad Gite, hinduističkog svetog teksta).28 Pa ipak, posljedice su se mogle predvidjeti - kao što su ih i predvidjeli fizičari koji su nam dali atomsku energiju. Nije bilo nikakve čarolije u bombi bačenoj na Hirošimu: ona je slijedila zakone fizike. Nije bilo ni čarolije u zraku Jonestowna.

Sto se tiče simboličkog aspekta ispiranja mozga kao sna o kontroli, svakako ga možemo uočiti u mnogim kultovima. Kada nastupi apokalip- sa, kult je onaj koji će preživjeti i baštiniti novu dispenzaciju Providnosti, a ostatak svijeta će izumrijeti ili će u najboljem slučaju biti porobljen. Ovdje i sada, vođa kulta obično inzistira na sve strožoj kontroli života svojih sljedbenika, često ih potiče da o njemu govore kao o Bogu ili Božjem predstavniku na zemlji. Štoviše, ta tendencija prema "puzećem, kapilarnom prodiranju kontrole" karakteristična je za religije i političke sustave jednako kao i za najnasilnije i najautodestruktivnije kultove.29 Ukratko, ispiranje mozga kao tajanstvena psihološka metoda suvišno je kad želimo objasniti kultove. S druge strane, ispiranje mozga kao fantazija o kontroli krajnje je relevantna.

Zbog čega  neke  grupe  postanu  opake?

Ne vjerujem onome što se ne može izraziti; to je izvor sveg nasilja.

Jean-Paul Sartre, Što je književnost

U ranije navedenim primjerima govorilo se o nekoliko faktora koji pridonose tome da neka grupa postane opasna za sebe ili za druge. Jedan od njih je izolacija, psihološka ili fizička. Nedostatak povratne informacije iz vanjskog svijeta ne samo da pripadnicima grupe otežava da uoče skretanje od moralnih normi, nego i pojačava njihov osjećaj ugroženosti: kao što zna svako dijete, prazninu sobe mnogo je lakše naseliti užasima ako je soba mračna, nego kada gori svjetlo i cijeli je njen sadržaj vidljiv. Kad je riječ o opasnim grupama, prijetnja vanj- skoga svijeta njihovom kolektivnom egu može se doimati golemom. Kao što pokazuje slučaj Jonestowna, ta paranoja nije uvijek sasvim neopravdana; oni koje grupa percipira kao svoje neprijatelje katkada joj doista žele doći glave.

Važna je i veličina grupe. U ljudskim grupama, čini se da do točke preokreta dolazi kad broj pripadnika premaši otprilike 150. Robin Dunbar smatra kako se "u grupama te veličine naredbe mogu izvršavati a neposluh kontrolirati na temelju osobne odanosti, u izravnoj komuni- kaciji jedan na jedan. U većim grupama to postaje nemoguće".30 Čini se da "jednom kad zajednica premaši brojku od 150 ljudi, postaje sve teže kontrolirati pripadnike samo kroz pritisak grupe". Umjesto toga mora se uspostaviti formalna upravljačka hijerarhija, u protivnom će se grupa podijeliti na međusobno suprotstavljene podgrupe i izgubiti koheziju. Stoga je vjerojatnije da će manje grupe na štetan način ostvarivati svoja uvjerenja, kao što već godinama znaju teroristi svih političkih usmjere- nja. Mnogi vjerski ili politički pokreti strukturirani su kao "društveni kometi": malobrojna jezgra predanih vjernika koji vuku za sobom oblak manje privrženih sljedbenika (kampanje za prava/zaštitu životinja jedan su od takvih primjera). To upućuje na zaključak da bi se otrov malih grupa mogao neutralizirati tako da se poveća broj pripadnika, u nadi da će zakulisne borbe riješiti problem. Nažalost, obično se događa da se grupa podijeli - ali samo na još otrovnije grupe.

Drugi relevantni faktor nalazimo u vrsti ideja kojima se takve grupe često priklanjaju. I njihovi ciljevi i njihovi demoni obično su eterični, a stoga i izrazito vrijednosni. Budući da su te ideje povezane sa snažnim emocijama, lakše pobuđuju privrženost. Osim toga, jačaju osjećaj o superiornosti grupe - pripadnici vjeruju da su oni jedini spašeni, dok su svi drugi prokleti. Pa ipak, taj osjećaj povlaštenosti ide rame uz rame sa snažnom sviješću o ugroženosti, koja proizlazi iz spoznaje da je njihova grupa samo jedno malo svjetlo u moru tame. (U petom poglavlju ta će se opasna kombinacija visokog mišljenja o sebi i prijetnje istome ponovno pojaviti kad budemo govorili o značajkama onih počinitelja koji lako pribjegavaju fizičkom nasilju.) Taj osjećaj ugroženosti pomaže čvršćem povezivanju grupe.

Opet se vraćamo na religiju i politiku, koje se temelje na mnogim eteričnim pojmovima, kao stvorenim za podizanje emocionalne tem- perature svojih vjernika. Možda je to razlog zašto se zvjerstva tako često povezuju s religijskim ili političkim motivima. No ono što je opasno jest apstraktna, neodređena narav tih ideja, a ne njihov kon- kretni sadržaj. Uvjereni ateisti često optužuju religiju da je prouzročila smrt velikog broja ljudi, navodeći kao argumente vjerske ratove i

fundamentalistički terorizam.31 Pa ipak, najgora masovna ubojstva u ljudskoj povijesti, ona koja su osramotila dvadeseto stoljeće, bila su motivirana uvjerenjima ateističkog sadržaja. Staljinovu vladavinu straha obilježila je opća zabrana djelovanja vjerskih institucija, kao i milijuni mrtvih. Kulturnu revoluciju, čije se žrtve također procjenjuju na desetke milijuna, predvodio je ateist Mao Zedong, dok Crvene Kmere pamte po poljima smrti, a ne po njihovoj vjeri.32 Koja religija ima toliko krvi na savjesti? Spomenute ideologije - nacizam, te sovjetski, kineski i kambodžanski komunizam - bile su smrtonosne barem dijelom zato što su njihove ideje bile eterične, a ne zato što su bile "ateističke" ili "vjerske".33 Isto vrijedi i za politiku. One ideologije (grupe, pojedinci) koje se oslanjaju na eterične ideje, olakšavajući tako totalitarni način razmišljanja, opasnije su od onih koje se na takve ideje ne oslanjaju.

Sažetak  i zaključci

Grupe su jedan od temeljnih oblika ljudskog postojanja. Često na svoje pripadnike djeluju korisno i umirujuće. Iako pripadnost kultu na Zapadu podrazumijeva prihvaćanje načina života koji se znatno razlikuje od onoga koji nudi kapitalističko okružje, katkada može biti od takve koristi za psihičko i fizičko zdravlje pripadnika da bismo takvu pripadnost gotovo mogli smatrati dobrim racionalnim izborom, valjanim protuotrovom za kapitalizam. Međutim, činjenica da kultovi zauzimaju tako različitu perspektivu od društva u kojem se nalaze dovodi u pitanje temeljne pretpostavke tog društva i izaziva negativnu reakciju koja se katkad može pretvoriti u ekstremno neprijateljstvo, osobito među rođacima pripadnika kulta. Pokret protivnika kultova ustanovio je da izraz "ispiranje mozga", od samog nastanka zagađen smradom propagande, može poslužiti kao dobar argument protiv neprijatelja.

Ni strah protivnika kultova nije posve neopravdan. Grupe, naročito one s malo pripadnika, mogu postati krajnje opasne. To se može dogo- diti osobito onda kada su izrazito kohezivne, kada je pripadnost grupi iznimno važna pojedinačnim pripadnicima (možda zbog subjektivnog ili stvarnog progona od strane neke vanjske grupe) i kada se apstraktne, neosporive ideje združe s izrazito snažnim emocijama. Budući da su apstraktne, neodređene ideje i snažne emocije karakteristične za vjerski i

politički sustav mišljenja često se povezuju s opasnim grupama - onima čiji su pripadnici spremni napasti ili ubiti pripadnike vanjske grupe. Takve grupe pokazuju obilježja totalitarističkog načina razmišljanja. Služe se s više različitih procesa kako bi privukli i zadržali nove pripad- nike. Neki od tih procesa mogu imati naizgled takvu privlačnu moć da zarade etiketu ispiranja mozga, no čini se da ih je sve moguće objasniti u okviru socijalne psihologije. Promotrimo li ih malo pažljivije, često možemo otkriti da su na djelu mehanizmi karakteristični za ljudske grupe, te dokazati na koji način pripadnost takvim kultovima ispunjava najdublje potrebe kako voda tako i sljedbenika.

U idućim poglavljima vidjet ćemo kako se opasnost od takvih grupa može smanjiti na najmanju moguću mjeru. Detaljno ćemo razmotriti osobine koje neke ljude čine vodama a druge sljedbenicima; i vratit ćemo se na san o kontroli. No prije toga, vrijeme je da razmotrimo optužbe za ispiranje mozga u dvije nešto uobičajenije situacije: u ogla- šavanju i medijima, te u obrazovanju.