RAZMIŠLJANJA PRED ODLAZAK

Dan na umoru, nad Zagrebom upravo počinje oluja. Sa Sljemena su nadirali prijeteći gusti oblaci ispunjeni dimom. Širili su se naglo ubijajući ostatke sunčeve svjetlosti. Ležao sam na krevetu u svojoj kući na Pešćenici, polako pušeći cigaretu i gledajući u vrt kroz otvorena vrata. Zeleno plava lokvica vode u vrtu mijenjala je boje odražavajući gubitak svjetlosti neba koje se naglo smračivalo. Udaljena potmula grmljavina, na sjeveru blagi bljesak i zelena lokvica postala je crnom, jer se na nju sručio roj gustih blistavih kapljica kiše. Kroz voćke u vrtu probijali su se vretenasti kolutovi magle, puzili su preko ruža i plašljivo pokušavali ući u sobu rasplinjavajući se kao da se boje. Bila je to noć odlaska. Plavičasti kolutovi dima cigarete nestajali su u pravcu otvorenih vrata kao da se žele stopiti sa svojom plašljivom maglovitom braćom iz vrta. Oblaci su halapljivo gutali posljednji bljesak snuždenog sunca. Nadirući pojas tame, kiša je gušila zvukove. Zamro je pjev ptica i čulo se još samo dobovanje kiše po lišću u vrtu i klokotanje vode.

Nije mi se izlazilo nikamo, želio sam mir. Samo da ovdje zauvijek ležim u polumraku

slušajući mlazove vode. Pogled mi je kružio po sobi natrpanoj uspomenama iz svih mojih prijašnjih avantura. Tu su pandžapske lutke, nepalske mandale, tamo u uglu pismo— slikovnica nekog dječjeg vrtića iz Beograda, zatim figuricc različitih orijentalnih božanstava, skup tih stvari nagomilanih tokom svih tih godina. Sjetih se onog prvog odlaska u daleku Indiju. Sjetih se onog uzbuđenja neizvjesnosti, usplamtjele želje mladića gonjenog nečim što ni sam nije shvaćao. A Bebek? Što je njega gonilo? Što on traži? Kiša se pretvarala u pljusak i nebom su sve učestalije parale skrletne munje, kroz vrt je naglo projurila prokisla susjedova mačka tražeći zaklon u mojoj drvarnici. Stakleni grad — jesam li ga osjetio? Jesam li ga našao? Kuda me to vodi život? Još sam uvijek bio umoran od jučerašnje vožnje do Beča i natrag. Trebalo je u Beču natovariti sve one teške instrumente za Samovu ekspediciju, trebalo ih je pažljivo obložiti, zamotati da se ne razbiju, ispuniti sve one carinske formulare, potvrde, potpise.

Svi su mislili da krećemo za Nepal, kako se to i planiralo u početku. I išli smo za Nepal, no uz malu promjenu. Prvo je trebalo otići do Sama. Hoće li stara tajlandska trabakula na vrijeme stići do Abadana? Što ako Boba zadrži žena? Hoće li Bebek znati rukovati tim primitivnim jedrima? Što ako Marcel opet pije? Koliko Bebek uopće zna o navigaciji? Istina, prošao je već teže morske dionice i pod težim uvjetima, no, koliko se još sjeća? Kad smo jedrili mojim brodom napravio je pred Anconom cijeli cirkus. Toliko pitanja bez odgovora, toliko neizvjesnosti. Pogledah na sat — 7 sati. Trebao sam poći po Bebeka u 8. Još jedan sat čekanja. Posegnuh za bocom konjaka, no nije mi se pilo. Namjestio sam se udobno na krevetu, upalio novu cigaretu i zagledao se van, u već potpuno mračno nebo. Mlazovi kiše polako su se smirivali u jednoličan šum stvarajući uspavljujuću zvučnu zavjesu. Utonuo sam u misli.

Pripovijest o Staklenom gradu prvi put sam čuo od Tonija Alepića, tada još golobradog

pubertetlije sklonog padavici i halucinacijama. Toni je bio jedno od one bljedolike djece iz podruma u staroj Tkalčićevoj ulici, odgojenih u vlažnim podzemnim prostorijama ispod grada na brdu, ispod kuća vlastelina i bogatih buržuja. Ti ljudi iz Tkalčićeve ulice kao da su vjekovima skupljali u sebe teške i mračne energije koje su se spuštale odozgo. Aristokracija na brdu rasplinula se i nestala. Razbježala se po svijetu, dok je njen podzemni dio ostao u

podrumima starih kuća noseći u sebi vibracije i energije feudalnog doba. Bili su to sinovi pralja, kočijaša i slugu, ljudi koji su kroz stoljeća doživjeli drugu stranu istine života koji je nestao.

—   Do Čarobnog grada dolazi se svilenom cestom — govorio je moj susjed, pijani Tarik. Nepriznati ciganski pjesnik Pešćenice, inače podvodač i trgovac ukradenim olovom i bakrom. Tarik nije bio pravi Ciganin već bosanski musliman koji je držao da njegovo navodno cigansko podrijetlo opravdava stil života kojega se, vjerojatno, stidio. Neka sramota padne na Cigane, a ne na pravovjerne! Tarik je bio na Pešćenici neka vrsta kulturne ustanove — pripovijedao i zabavljač bosonoge šmrkave djece koja su mu nabavljala olovo i druge metale. On bi ih nagrađivao svojom čudnovato inspiriranom, tko zna kojom bogumilsko— hakinosvensko—heretičkom tradicijom.

—Nitko od vjernika nije ga vidio, taj Stakleni grad — pričao je Tarik, — nalazi se negdje na istoku, u zemlji ljudi koji su govorili jezikom zmija, a sad govore jezikom ptica. Smjestio se visoko unutar pećine na rubu oštre litice, pokraj sela u kojem ljudi ne jedu meso i gdje je bolest rijetka. Pouzdano se zna da grad nije za one koji prinose žrtve, za one koji se klanjaju bogovima jer se nalazi u središtu zemlje nevjernika.

Kao dijete nisam bio sposoban prepoznati heretičke primjese vjere u veliko ništa, u

Boga koji ne postoji. Tarik je imao taj ton, tu antivjeru, antireligiju koja karakterizira sve hereze — bile one suflstičke, muslimanske, budističke ili bogumilske.

Zemlja nevjernika ili, kako muslimani kažu, Kafiristan, gdje je ta bogumilska Bosna?

Toni, s druge strane, bio je za nas klince intelektualac. S petnaest godina slušao sam ga otvorenih usta, no od dvadesete do nedavno držao sam da je potpuno lud. Sada više ne znam, je li potpuno ili samo djelomično lud? Kompromitirao se u mojim očima kada je početo pričati o tome da je on tibetanski agent i to ne onog nadzemnog Tibeta, već onog iz pećina. Sa dvadeset, Toni je postajao sve teži. Smatrao je da je postavio tadašnju jugoslavensku vladu jer je ,,on zadužen za Balkan” dok je ,,Mirdya zadužen za istočni blok”. Mirdya u dobi od 120 godina postavio je i Staljina i Lenjina i oni su obojica bili Tibetanci. Dokaz za to drži Rudolf Hess jer je bio prisutan na privatnom i tajnom sastanku Staljina, Churchilla i Hitlera, kada su sva trojica poskidala plastične maske i on, Hess, shvatio  je da su sva trojica Tibetanci. Hitler i Staljin, objašnjavao je Toni, odmetnuli su se jer su počeli doslovno vjerovati u istine koje su trebali koristiti samo u funkcionalne svrhe. Zbog toga ih je vijeće razriješilo dužnosti. Hitler je spaljen kako se ne bi saznalo autopsijom da je bio Tibetanac. Staljinovo tijelo bilo je ukradeno, a Mirdya i Toni su bili postavili lažno tijelo za balzamiranje. Dokaz za tu teoriju su Staljinove mandale i Hitlerovi magični simboli — kukasti križ i drugi — što su tibetanski simboli moći.

Tarik je već nekoliko godina mrtav, umro je u zatvoru od ciroze jetre. Toni već godinama raspreda Tarikove teorije, danas uz posjedovanje „žutog kartona”, potpuno javno i slobodno. U posljednje vrijeme sve više pije i tibetansku verziju zamjenjuje židovskom, masonskom, a sve učestalije i vanzemaljskom. U svim tim verzijama za sebe zadržava ulogu balkanskog šefa iako često brka Grčku s  Tibetom. Ludorije ali  ipak — Stakleni  grad! Alternativni svjetovi, Borges, Marques, Castenada, Jung — tko je zdrav, tko je lud — i, što je istina?

Vani je i dalje dobovala kiša i u mraku sobe ocrtavao se samo žareći vrh moje cigarete, ploveći tu i tamo poput neke mamurne krijesnice u vlažnoj ljetnoj noći. Tišinu su ispunili meki majčini koraci, koja je nježno ušla bez riječi stavljajući svježe izglačano rublje za put. Kao da je osjećala moju sjetu. Tiho se kretala polažući svoj materinski obol mojoj neprekidnoj potrazi za nečim što je možda i sama tražila, ili, možda, čak i našla. Znala je da se više ne želim opraštati, sve to smo već davno obavili.  Pa ipak, ova gesta nijemog polaganja rublja u mraku bio je njen tihi zbogom.