RAZMIŠLJANJA PRED AFGANISTANOM

Za nemirne noći ispio sam bocu whiskeya i onda trežnjenje. Zrak je postajao hladnijim. Vlak se uspinjao prema Punjabu. Ta ta tam, ta ta tam. Sela, gradići, polja i taj vječiti neprekidni zvuk. Još jedna boca whiskeyja. Promjena vlaka u Amritsaru, pakistanska granica, pretovar lendrovera, Lahor, opet novi vlak, opet prvi razred i spavaća kola, no bez salona.

Miris u zraku počeo je gubiti na snazi. Polja su postajala sve neplodnijima. Klopočući zvuk vlaka označavao je prijelaze iznad cijelog spleta rijeka Istočnoga Pakistana — Harapa, Multan, Bahawalpur, Sukur, Nasirabad.

Ručali smo u vagon—restaurantu. Pristojni pakistanski konobari i odličan ovčji kari, no vina nije bilo. Posljednja večera u vlaku protekla je u tišini. Obojica smo bili uzbuđeni. Pojeli smo nešto kebaba i riže i vratili se u kupe da u miru popijemo kavu. Nova promjena lokomotive i brekčući zvuk vlaka koji kreće prema brdima. Bebek se povukao spavati, a ja sam izvukao posljednju bocu whiskeyja. Kroz otvoreni prozor  već  se osjećala  svježina afganistanskog platoa. Dugo u noć pio sam pušeći cigaretu za cigaretom.

Nizina, pa more, pa džungla, i sada posljednja, treća etapa putovanja: uspon na visoki plato i gore, još više, u Himalaye. I što smo sve otkrili? Jesmo li spoznali koji je pravi put? Iz torbe sam izvadio sad već razvijene fotografije simbola, crteže i mape. Poslagao sam redom simbole iz Kapadokije, sheme s Bornea, sa Solomonskih otoka, vukao sam crte, mjerio uglove.

Pokušavao  sam  se  dosjetiti  ključnih  događaja,  tražiti  zajednički  faktor,  morao  je

postojati! Svilena cesta, Melanezija, seoba naroda s istoka na zapad i onda, iz Južne Amerike morem sa zapada na istok. A sutra Afganistan — divlje, opasno, okrutno kameno stubište pred Himalayom. Ispio sam zadnje ostatke whiskeyja i usnio.

Sanjao sam onaj isti san koji me mori već godinama: nedostižna planina čiji se vrhovi gube u oblacima, i moj uspon koji je sve teži. Sanjao sam da sam opterećen teškim planinskim cipelama, krampovima, hvatalicama, konopcima, klinovima. Oko vrata visjele su mi kamere i foto—aparati, na leđima prtljaga sa šatorom i filmovima. Iako sam snažno napredovao, vrh se udaljavao. Oblio me znoj. Najprije odbacih prtljagu sa šatorom, zatim planinarske konopce. Uspinjao sam se dalje, bacio sam i kamere i magnetofon, počeo sam skidati i odjeću. Preostale su samo planinarske cipele koje sam ubrzo skinuo. Sklizao sam se i opet penjao, zabijao nokte u zemlju i stijene — a planina me odbacivala, nije me htjela! Ja sam klizio u hladno planinsko jezero.

Obuzeo me neki mir, čuo sam glas koji je šaptao, ostani ovdje, ovdje je smirenje, čuo sam i drugi glas koji je bodrio naprijed, naprijed, uz nedostižnu planinu. Jezerska voda postajala je sve hladnijom i tamnijom i glasovi su zamirali s nestajućim svijetom.

Bilo je 4 sata ujutro kada se kratka kompozicija vlaka zaustavila na posljednjoj stanici u Chamanu, na samoj afganistanskoj granici. Bio je to kraj i Pakistana i pruge. Tamo, u Afganistanu, i u još daljem Tibetu nije bilo ni pruge ni vlaka. Nisam se probudio kada je vlak stao. Tek postupno postajao sam svjestan neke promjene. Ležao sam zgrčen i ukočen od zime pokušavajući shvatiti zašto više ne klopoču kotači. Trebalo mi je vremena da osjetim zrak visoravni i shvatim da smo stigli do Afganistana.

Prvo rumenilo sunca se upravo počelo nazirati nad planinama, blagi nagovještaj svjetla ispunio je kupe. Digoh se do orošenog prozora. Nervoznim pokretima brisao sam staklo. Vani

se još uvijek vukla hladna jutarnja magla. U daljini nazirale su se afganistanske planine. Počinje posljednji uspon, rekoh sam sebi drhteći od hladnoće.