Razgovori s Bogom (N. D. Walsch)

(odlomci iz knjige 1)

Odnosi su stalan izazov: stalno vas pozivaju na stvaranje, izražavanje i doživljavanje sve viših i viših aspekata sebe, viših i viših vizija sebe, sve veličanstvenijih verzija sebe. Nigdje to ne možete činiti tako trenutačno, učinkovito i čisto kao u odnosima. Zapravo, bez odnosa ne možete to činiti uopće.

Postoji način da budete sretni u odnosima, a to je da koristite odnose u svrhu kojoj su namijenjeni, a ne u svrhu koju ste vi zamislili.

Većina ljudi ulazi u odnose usmjerena na to što mogu iz njih dobiti, radije nego na to što mogu u njih uložiti.

Svrha odnosa je da odlučite koji dio sebe želite izraziti, a ne koji dio drugoga možete zarobiti i zadržati.

Samo je jedna svrha odnosa – i cijelog života – da odlučite i budete ono što stvarno jeste.

Vrlo je romantično reći da niste bili 'nitko' prije nego što je naišla ta posebna osoba, ali to nije točno. Još gore, to predstavlja nevjerojatan pritisak na drugu osobu da bude na najrazličitije načine ono što nije.

Budući da vas ne žele razočarati, oni se vrlo trude da čine i budu ono što nisu, sve dok to više ne mogu. Više ne mogu održavati vašu sliku o vama. Više ne mogu igrati ulogu koju ste im namijenili. Stvara se nezadovoljstvo. Slijedi ljutnja.

Konačno, kako bi spasili sebe (a i odnos) ti posebni drugi počinju ponovno izražavati prave sebe, ponašajući se u većem skladu s Onim tko stvarno jesu. Negdje u to vrijeme vi ćete reći da su se 'vrlo promijenili'.

Vrlo je romantično reći da, sad kad je ta posebna osoba ušla u vaš život, osjećate se potpuni. No svrha odnosa nije da nađete drugoga tko će vas upotpuniti, već da imate drugoga s kim možete podijeliti svoju potpunost.

To je paradoks svih ljudskih odnosa: nije vam potreban netko poseban drugi da biste u potpunosti iskusili Tko vi jeste... ali bez drugoga, niste ništa.

To je ujedno misterij i čudo, frustracija i radost ljudskog iskustva. Zahtijeva duboko razumijevanje i potpunu voljnost da se živi taj paradoks na način koji ima smisla. Primjećujem da vrlo mali broj ljudi to čini.

Većinom ulazite u godine stvaranja odnosa puni očekivanja i seksualne energije, širom otvorenog srca i radosne, pa i nestrpljive, duše.

Negdje u dobi između 40.-te i 60.-te (a za većinu je to prije nego kasnije) odustali ste od svog najvećeg sna, ostavili po strani svoje najviše nade, i zaustavili na najnižim očekiva­njima – ako uopće ičemu.

Problem je tako temeljan, jednostavan, ali opet tragično krivo shvaćen: vaš najveći san, vaša najviša ideja i najnježnija nada odnosila se na voljenog drugog umjesto na vaše voljeno Ja. Vaše odnose procjenjivali ste prema tome koliko su drugi živjeli prema vašim idejama, a vi prema njihovim. No jedini istinski test je koliko ste živjeli prema svojima.

Neka svaka osoba u odnosu ne brine o onom drugom, nego samo, i samo o sebi.

Ovo djeluje kao čudno učenje, jer su vas učili da je najviši oblik odnosa kad brinete samo o drugome. Ali kažem vam ovo: vaš fokus na drugome – vaša opsesija drugim – uzrok je propasti vaših odnosa.

Majstor razumije da nije važno što druga osoba čini, ima, govori, želi, zahtijeva. Nije važno što drugi misli, očekuje, planira. Važno je samo što ćete vi biti u odnosu na to.

Osoba koja najviše voli je osoba koja je usmjerena na sebe.

            Ako ne možete voljeti sebe, ne možete voljeti niti druge. Mnogi ljudi rade grešku pokušavajući pronaći ljubav prema sebi kroz ljubav za druge. Naravno, oni nisu svjesni da to rade. To nije svjestan napor. To se događa duboko u vašem umu, u onome što zovete podsvješću. Oni misle: 'Ako bih mogao voljeti druge, oni će voljeti mene. Na taj način bit ću dostojan ljubavi i moći ću voljeti sebe'.

            Naličje toga je da toliki ljudi mrze sebe jer ne osjećaju da ih drugi vole. To je bolest – to istinski znači biti 'bolestan od ljubavi' – jer je istina da ih drugi ljudi vole, ali to nije važno. Bez obzira koliko ljudi posvjedočilo svoju ljubav za njih, to nije dovoljno.

            Kao prvo, neće vam vjerovati. Mislit će da pokušavate njima manipulirati – pokuša­vate nešto dobiti od njih. (Kako biste ih mogli voljeti onakve kakvi jesu? Ne. Tu mora biti neka pogreška. Mora da želite nešto. Dakle, što to onda želite?)

            Zatim hodaju okolo pokušavajući shvatiti kako bi ih itko uopće mogao voljeti. Budući da vam ne vjeruju, kreću u pohod da vas natjeraju da im to dokažete. Morate im dokazati da ih volite. Da biste to mogli, možda će tražiti od vas da promijenite svoje ponašanje.

            Kao drugo, ako konačno dođu do zaključka da vam mogu vjerovati da ih volite, istog trena počinju brinuti koliko dugo mogu zadržati vašu ljubav. Tako, da bi zadržali vašu ljubav, oni počinju mijenjati svoje ponašanje.

            Na taj način, dvoje ljudi doslovce izgube sebe u odnosu. Ulaze u odnos nadajući se da će naći sebe, a umjesto toga izgube sebe.

            Taj gubitak Sebe u odnosu ono je što uzrokuje najveći dio gorčine kod tih parova.

            Dvoje ljudi udružuje se u partnerstvo nadajući se da će cjelina biti veća od zbroja dijelova – samo da bi otkrili da je manja. Osjećaju se manje nego kao kad su bili sami. Manje sposobni, manje uzbudljivi, manje privlačni, manje radosni, manje zadovoljni.

            Razlog tome je što i jesu manje. Odrekli su se većine onoga tko jesu da bi bili – i ostali – u odnosu.

            Vaš najvažniji odnos, prema tome, mora biti s vašim Jastvom. Prvo morate naučiti cijeniti, voljeti i poštovati svoje Ja.

            To je poruka koju niste mogli čuti, istina koju niste znali prihvatiti. I zbog toga nikad se niste čisto, istinski, zaljubili u drugoga. Jer, nikad se niste čisto, istinski, zaljubili u svoje Ja.

            U kritičnim situacijama u svim ljudskim odnosima, važno je samo jedno pitanje:

            Što bi ljubav sada učinila?

            Sad dolazimo do vrlo delikatne točke, jer je taj princip djelovanja nadahnutog ljubavlju nadaleko krivo shvaćen – a to krivo shvaćanje vodilo je nezadovoljstvu i ljutnji u životu – što je uzrokovalo da mnogi skrenu s te staze.

Toliko često, sa starim razumijevanjem, dobronamjerni i često vrlo religiozni ljudi činili su ono što su mislili da je za najviše dobro druge osobe u odnosu. Nažalost, jedini rezultat u mnogim slučajevima – većini slučajeva – bilo je neprestano iskorištavanje od strane drugoga. Neprestano zlostavljanje. Neprestani problemi u odnosu.

Naposlijetku, osoba koja je pokušavala učiniti 'ispravnu stvar' za drugoga, postala bi nezadovoljna, ljutita i nepovjerljiva – čak i prema Bogu. Kako može Bog zahtijevati takvu beskrajnu patnju, nesreću i žrtvovanje – čak i u ime ljubavi?

Odgovor je da Bog to ne čini. Bog traži samo da uključite i sebe među one koje volite.

Bog ide i dalje. Bog traži – preporučuje – da stavite sebe na prvo mjesto.

Prema tome, ponašati se s ljubavlju prema drugima ne znači dozvoljavati im da čine što god žele.

U praktičnoj stvarnosti, ako razmislite što je najbolje za vas ako ste zlostavljani, najmanje što možete učiniti je zaustaviti zlostavljanje. I to će biti dobro i za vas i za zlostavljača. Jer čak i zlostavljač je zlostavljan ako mu je dozvoljeno da nastavi sa zlostavljanjem.

Ako zlostavljač doživljava da se njegovo zlostavljanje prihvaća, što on uči? Ali, ako shvati da zlostavljanje više neće biti prihvaćeno, što kroz to može otkriti?

            Stoljećima ste podučavani da ljubavlju nadahnuto djelovanje proizlazi iz izbora da budete, činite i imate što god je za najviše dobro drugoga.

            Ali ja vam kažem ovo: najviši izbor je ono što je za vaše najviše dobro.

            Kao i sa svim dubokim istinama, ovu tvrdnju je istog trena moguće krivo shvatiti. Misterij se donekle razjašnjava u trenutku kad osoba odluči što je to što može učiniti za svoje najviše dobro. Kada je istinski učinjen najviši izbor, magla se razilazi, krug se upotpunjuje, i vaše najviše dobro postaje i najviše dobro drugoga.

            To je zato jer ste vi i drugi jedno.

            A to je zato jer...

            Nema nikoga osim vas.